Znam da na ovom forumu ima još "rudara" osim mene, pa sam odlučio da jednu temu posvetim ovim zaboravljenim ljudima.
Da jednom, makar malo, se sjetimo ovog teškog hljeba sa "7 kora", umjesto što stalno pričamo o kriminalcima, političarima, kurvama, zločinima itd.
Pretpostavljam da nemate neko posebno formirano mišljenje na temu ali ipak, mislim da je izuzetno zanimljiva ta mentalna konstrukcija ljudi koji su odrasli u rudarskim mjestima ili porodicama...
Kada govorimo o porijeklu ovih i onih, starih i novih, ovo je Tribute onome što je sigurno bitno obilježilo moje odrastanje.
Nadam se da nećete zachatati temu. molim moderatora da to ne dozvoli, makar jednom da imamo normalnu diskusiju.
hvala i pozdrav,
Tribute to: RUDARI
-
horns&drums
- Posts: 15667
- Joined: 16/03/2004 16:24
- Location: Quaff a cup to the dead already and hooray for the next to die
#2
Nadjoh ovaj Jergovicev text. Mislim da se uklapa.
Evo, jos i danas cim zami risi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kazes Alija, koga se sjetis? Ako se sjetis ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znaci da si sasvim izlijecen od svake proslosti ili jos uvijek nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstava, Prvi maj, praznik rada. U ovo doba godine, ama bas uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovica, cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo. Kada dodje Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku, jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast praznika rada.
On je bio taj nas radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse. Njegovo lice bilo je otisnuto na novcanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se, evo, sjecamo dana kada bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko, a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe. S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino, a jos kasnije ona je zamijenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka, ali je vrijedila neusporedivo manje. Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec proleterijat promijenila svoj smisao, a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete, nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja, tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset, sjecali smo se radnika i prvoga medju njima, velikog Alije Sirotanovica, koji je izmislio za sebe specijalnu lopatu i njome oborio svjetski rekord u kopanju uglja koji je prije njega drzao neki Rus Strahanov. A Alija, jadan, on je uglavnom sutio, stidljivo poput djevojcice odgovarao na novinarska pitanja, a bio je star koliko samo rudar moze biti star, s borama koje su bile duboke kao sto nama nikada nista duboko nece biti. Imao je brcice, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brcici koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brcici kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi nece srusiti, nego ce opet, kada ratovi dodju kraju, vecina onoga sto oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovica i njegovih bezimenih drugova.
Sarajevska televizija imala je emisiju o radnicima. I tko bi se sad sjetio kako se ta emisija zvala! Bila je crno-bijela i uvijek je pocinjala pjesmom o bratu koji svako jutro ustaje u pet i zuri na posao, "usput kaslje, usput dise cisti zrak", pa za njega kazu: "on je teska industrija, on je taj fundament". Ta je emisija bila dosadna kako su dosadne mogle biti samo emisije o radnicima i poljoprivrednicima jer nam ti ljudi nisu imali sta reci, ni poruciti. Govorili su tesko, govorili su malo i bilo ih je sram. Cega su se sramili radnici i cega se sramio Alija Sirotanovic, to nikad niko nece znati. Mozda su se sramili mjesta koje im je bilo namijenjeno u komunizmu: odmah uz zastavu, grb i himnu. Radnik i rudar nikad na televiziji nije mogao biti covjek. On je bio simbol koji vijori na vjetru i traje sve dok se ne podere.
A onda bismo se budili ranim jutrom i isli na prvomajski uranak. Zasto smo isli tako rano, maltene s prvim suncem? Mozda zato sto je u socijalizmu Prvi maj bio surogat Uskrsa ili smo, mozda, trebali osjetiti kako je radnicima koji je svakoga dana u zoru dizu. To vise i nije vazno. To uopce nije vazno. To nikada nije bilo vazno. Tamo, dolje pod zemljom lezi Alija Sirotanovic, lezi sva radnicka klasa naseg djecastva, leze oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli jos samo zuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanovic andjelima poklanja hiljadarke, a njima se oci pune suzama.
Evo, jos i danas cim zami risi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kazes Alija, koga se sjetis? Ako se sjetis ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znaci da si sasvim izlijecen od svake proslosti ili jos uvijek nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstava, Prvi maj, praznik rada. U ovo doba godine, ama bas uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovica, cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo. Kada dodje Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku, jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast praznika rada.
On je bio taj nas radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse. Njegovo lice bilo je otisnuto na novcanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se, evo, sjecamo dana kada bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko, a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe. S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino, a jos kasnije ona je zamijenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka, ali je vrijedila neusporedivo manje. Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec proleterijat promijenila svoj smisao, a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete, nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja, tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset, sjecali smo se radnika i prvoga medju njima, velikog Alije Sirotanovica, koji je izmislio za sebe specijalnu lopatu i njome oborio svjetski rekord u kopanju uglja koji je prije njega drzao neki Rus Strahanov. A Alija, jadan, on je uglavnom sutio, stidljivo poput djevojcice odgovarao na novinarska pitanja, a bio je star koliko samo rudar moze biti star, s borama koje su bile duboke kao sto nama nikada nista duboko nece biti. Imao je brcice, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brcici koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brcici kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi nece srusiti, nego ce opet, kada ratovi dodju kraju, vecina onoga sto oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovica i njegovih bezimenih drugova.
Sarajevska televizija imala je emisiju o radnicima. I tko bi se sad sjetio kako se ta emisija zvala! Bila je crno-bijela i uvijek je pocinjala pjesmom o bratu koji svako jutro ustaje u pet i zuri na posao, "usput kaslje, usput dise cisti zrak", pa za njega kazu: "on je teska industrija, on je taj fundament". Ta je emisija bila dosadna kako su dosadne mogle biti samo emisije o radnicima i poljoprivrednicima jer nam ti ljudi nisu imali sta reci, ni poruciti. Govorili su tesko, govorili su malo i bilo ih je sram. Cega su se sramili radnici i cega se sramio Alija Sirotanovic, to nikad niko nece znati. Mozda su se sramili mjesta koje im je bilo namijenjeno u komunizmu: odmah uz zastavu, grb i himnu. Radnik i rudar nikad na televiziji nije mogao biti covjek. On je bio simbol koji vijori na vjetru i traje sve dok se ne podere.
A onda bismo se budili ranim jutrom i isli na prvomajski uranak. Zasto smo isli tako rano, maltene s prvim suncem? Mozda zato sto je u socijalizmu Prvi maj bio surogat Uskrsa ili smo, mozda, trebali osjetiti kako je radnicima koji je svakoga dana u zoru dizu. To vise i nije vazno. To uopce nije vazno. To nikada nije bilo vazno. Tamo, dolje pod zemljom lezi Alija Sirotanovic, lezi sva radnicka klasa naseg djecastva, leze oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli jos samo zuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanovic andjelima poklanja hiljadarke, a njima se oci pune suzama.
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#3
ne mogu srušiti koliko mi možemo izgraditi.
" a nije mi žao onih žuljeva koji su mi izbrazdali ruke, niti reume koju mi pokloni voda u jami i koja mi kosti probada, žao mi što nikad nećemo shvatiti da su nas stalno lagali."
" a nije mi žao onih žuljeva koji su mi izbrazdali ruke, niti reume koju mi pokloni voda u jami i koja mi kosti probada, žao mi što nikad nećemo shvatiti da su nas stalno lagali."
-
horns&drums
- Posts: 15667
- Joined: 16/03/2004 16:24
- Location: Quaff a cup to the dead already and hooray for the next to die
#4
Ovo je za zaplakatiAko ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanovic andjelima poklanja hiljadarke, a njima se oci pune suzama.
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#6
zahvaljujem se moderatoru što je ovoj temi dao posebno mjesto. Mislim da tema to zaslužuje.
I da se treba ponositi poštenjem tih ljudi koji su uvijk zajedno, bez obzira na nacionalne predzanke ulazili 400 metara pod ovu tešku i napaćenu zemlju, da bi prehranili svoje obitelji, koji su jedni drugima dolje bili i očevi i braća i prijatelji, jedni druge čuvali jer metan (kao ni bombe danas) ne bira koga će ubiti - i mogu biti za primjer svima nama.
Moram reći da se time ponosim.
I još nešto, zanimljivo je da takve sredine - (mislim da možete pretpostaviti koje) - imaju najmanje nacionalizma i najmanje mržnje i netrpeljivosti.
Čak ni oni na vlasti nisu uspjeli srušiti ono što su djedovi izgradili dolje duboko, i sakrili u srcezemlje daleko od očiju kvarnih vlastodržaca.
Sretan sam jer sam odrastao u jednom takvom mjestu.
I da se treba ponositi poštenjem tih ljudi koji su uvijk zajedno, bez obzira na nacionalne predzanke ulazili 400 metara pod ovu tešku i napaćenu zemlju, da bi prehranili svoje obitelji, koji su jedni drugima dolje bili i očevi i braća i prijatelji, jedni druge čuvali jer metan (kao ni bombe danas) ne bira koga će ubiti - i mogu biti za primjer svima nama.
Moram reći da se time ponosim.
I još nešto, zanimljivo je da takve sredine - (mislim da možete pretpostaviti koje) - imaju najmanje nacionalizma i najmanje mržnje i netrpeljivosti.
Čak ni oni na vlasti nisu uspjeli srušiti ono što su djedovi izgradili dolje duboko, i sakrili u srcezemlje daleko od očiju kvarnih vlastodržaca.
Sretan sam jer sam odrastao u jednom takvom mjestu.
-
mIRCerka
- Posts: 28084
- Joined: 20/08/2004 15:21
- Location: Bolje biti frustrirani mjesanac nego cistokrvni idiot.
#7 Re: Tribute to: RUDARI
Hvala tebi.... a ti znas zasto....Svemirski_Jebach wrote:Znam da na ovom forumu ima još "rudara" osim mene, pa sam odlučio da jednu temu posvetim ovim zaboravljenim ljudima.
Da jednom, makar malo, se sjetimo ovog teškog hljeba sa "7 kora", umjesto što stalno pričamo o kriminalcima, političarima, kurvama, zločinima itd.
hvala i pozdrav,
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#9
Mirci - naravno da znam zašto. Veliki pozdrav!
Fair life - odgovor na ovaj lijepi pozdrav je jednostavno - SRETNO!
nažalost, ljudi na ovom forumu nemaju nimalo sluha za temu kao ova - puno je lakše pljuvati po svemu i svačemu.
Ja sam još davno rekao kako teme u kojima se ne mrzi nisu nimalo privlačne, ljudi vole krv, nasilje i kriminal.
Fair life - odgovor na ovaj lijepi pozdrav je jednostavno - SRETNO!
nažalost, ljudi na ovom forumu nemaju nimalo sluha za temu kao ova - puno je lakše pljuvati po svemu i svačemu.
Ja sam još davno rekao kako teme u kojima se ne mrzi nisu nimalo privlačne, ljudi vole krv, nasilje i kriminal.
-
mIRCerka
- Posts: 28084
- Joined: 20/08/2004 15:21
- Location: Bolje biti frustrirani mjesanac nego cistokrvni idiot.
#10
Svemirski_Jebach wrote:Mirci - naravno da znam zašto. Veliki pozdrav!
Fair life - odgovor na ovaj lijepi pozdrav je jednostavno - SRETNO!
nažalost, ljudi na ovom forumu nemaju nimalo sluha za temu kao ova - puno je lakše pljuvati po svemu i svačemu.
Ja sam još davno rekao kako teme u kojima se ne mrzi nisu nimalo privlačne, ljudi vole krv, nasilje i kriminal.
veliki odzdrav tebi....
samo jos da ti kazem, nimalo mi se ne svidja PREMIUM ili kako li se vec zove bivsi motel SRETNO.....
najlakse je bilo ofarbati ga u veselo boje i prst u uho...a to sto je on predstavljao komad cumura/uglja i sto me je svaki put podsjetio koliku zahvalnost dugujemo svim tim rudarima na svemu sto imamo...uh....
tuga me uhvati...
i nemoj da se sekiras sto je slab odziv na temu, bilo bi vise postova da je dugme imalo pjesmu DA SAM RUDAR umjesto pekar....
Sretno....
-
horns&drums
- Posts: 15667
- Joined: 16/03/2004 16:24
- Location: Quaff a cup to the dead already and hooray for the next to die
#11
Svemirko, postavi temu "Alija Sirotanovic musliman" pa ces vidjeti pametnjakovica...
-
Drumer
- Posts: 886
- Joined: 12/04/2005 09:41
- Location: Bikodze, (gornje)
#12
Eh dobra ti je ova. Moj djed je bio rudar i ja se time ponosim. Jer moj grad ne bi bio to sto jeste da ga rudari nisu izgradili. To su ljudi koji nemaju nijednu losu osobinu u sebi i tako su dobrog srca i susretljivi da je to stvarno nevidjeno. Ljudi koji ne znaju biti zlobni ni prema kome.Jednostavni ljudi koji znaju cijeniti zivot i njegove ljepote. Ljudi koji ce pomoci u svakoj prilici ili neprilici bezrezervno. Ma nemam rijeci kako bih opisao te ljude(ljudine). Svaka im cast svima i SRETNO....
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#13
vidiš da nas ima više nego su mislili...i moj, i ne samo djed, nego i amidže i itd...
dobro si horns...to za aliju. ili brega je bio rudar i slično...
dobro si horns...to za aliju. ili brega je bio rudar i slično...
-
horns&drums
- Posts: 15667
- Joined: 16/03/2004 16:24
- Location: Quaff a cup to the dead already and hooray for the next to die
#14
Moj dedo je bio Zeljeznicar (namjerno velikim slovom), othranio ih je 9-toro i nikada nije (kako imaju obicaj govoriti u njegovom kraju) jabuku tudju ubrao.
Nekada je radnik bio pojam za postenje, danas je sve vise pojam za zajebanciju i omalovazavanje.
Kada sam bio u Zagrebu na jednom derneku pricalo se o tome i (slicno kao i kod nas) svaciji dedo imao pola Zagreba pa mu komunisti uzeli. Da je istina, Zagreb bi bio veci 5 puta od Mexico Ctiy-ja.
E sad ja kazem da je moj dedo imao cijelu jugu i poslije rata svi blenuli u mene. A u stvari, gdje je god bilo pruge bilo je i njega, jedini sam bio u pravu
. Jedan od striceva je nastavio njegovim stopama, evo sada i moj rodjak radi na jednoj od zeljeznica ex yu.
Ni na sto covjek ne moze biti ponosniji na svijetu no na radnicke korijene, a joooj jesam se raspricaooooo
Nekada je radnik bio pojam za postenje, danas je sve vise pojam za zajebanciju i omalovazavanje.
Kada sam bio u Zagrebu na jednom derneku pricalo se o tome i (slicno kao i kod nas) svaciji dedo imao pola Zagreba pa mu komunisti uzeli. Da je istina, Zagreb bi bio veci 5 puta od Mexico Ctiy-ja.
E sad ja kazem da je moj dedo imao cijelu jugu i poslije rata svi blenuli u mene. A u stvari, gdje je god bilo pruge bilo je i njega, jedini sam bio u pravu
. Jedan od striceva je nastavio njegovim stopama, evo sada i moj rodjak radi na jednoj od zeljeznica ex yu. Ni na sto covjek ne moze biti ponosniji na svijetu no na radnicke korijene, a joooj jesam se raspricaooooo
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 10147
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#15
SRETNO KOMORATI!!!Fair Life wrote:SRETNO !Svemirski_Jebach wrote:(...)
Sretan sam jer sam odrastao u jednom takvom mjestu.
Nema nista ljepse nego odrast u jednom radnickom mjestu,medju postenim i jednostavnim ljudima!!!
Hvala na temi!!!
Ne mogu, ne smijem i nikad necu zaboravit dje sam odrastao i dje sam proveo najljepse godine svog zivota!
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#17
ponosan zato što sam siguran da ništa što su imali nisu stekli ikako do svojim sopstvenim radom.
Nisu ratni profiteri, nisu utajivači poreza, nisu zaradili na uzimanju plata drugih, nisu kradljivci, prevarantni, hohštapleri (kako volim ovu riječ) i ini...
nažalost ,danas jesu upravo tema za zajebavanje...i da svi su bili zemljoposjednici prije 100 godina u PM
KAKO? ko je radio onda?
ta me priča izuzetno iritira...begovska porodica, ili porodica bogatog trgovca srbina ili hrvata u sarajevu i slične budalaštine.
Ja čak i ne znam ko mi je bio pradjed...a oni kao engleski lordovi, znaju ko im bješe predak iz 1598 - držo po saraj'va. malo morgen
ali dobro...boli me za njih, ja imam svoj put.
Žao mi je što nisam spomenuo i najveću rudarsku nesreću u BiH a možda i jugoslaviji - 7. juna 1965. godine 128 rudara je poginulo od eksplozije metana u Rudniku Kakanj.
Nisu ratni profiteri, nisu utajivači poreza, nisu zaradili na uzimanju plata drugih, nisu kradljivci, prevarantni, hohštapleri (kako volim ovu riječ) i ini...
nažalost ,danas jesu upravo tema za zajebavanje...i da svi su bili zemljoposjednici prije 100 godina u PM
KAKO? ko je radio onda? ta me priča izuzetno iritira...begovska porodica, ili porodica bogatog trgovca srbina ili hrvata u sarajevu i slične budalaštine.
Ja čak i ne znam ko mi je bio pradjed...a oni kao engleski lordovi, znaju ko im bješe predak iz 1598 - držo po saraj'va. malo morgen
ali dobro...boli me za njih, ja imam svoj put.
Žao mi je što nisam spomenuo i najveću rudarsku nesreću u BiH a možda i jugoslaviji - 7. juna 1965. godine 128 rudara je poginulo od eksplozije metana u Rudniku Kakanj.
-
mIRCerka
- Posts: 28084
- Joined: 20/08/2004 15:21
- Location: Bolje biti frustrirani mjesanac nego cistokrvni idiot.
#18
bez imalo lazne skromnosti cu reci: Moj dedo je za takve ljude koje navodis bio ne BEG vec KRALJ!Svemirski_Jebach wrote:ta me priča izuzetno iritira...begovska porodica, ili porodica bogatog trgovca srbina ili hrvata u sarajevu i slične budalaštine.
kad tad cu te opet na ulici sresti pa cu ti pricati neke provale koje ostadose neobjavljene jer moj dedo 2002.godine na Dan Rudara rece pred kamerama: Ye8em ti ovakvu drzavu! ...
a bio je u pravu....
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#19
evo još malo miljenka jergovića - Historijska čitanka
Kakanj
Jedne je godine pokraj ceste za Zenicu, negdje kod skretanja za Kakanj, niknula crna kockasta građevina. To čudo ljudskih ruku potpuno je osvojilo krajolik, ništa se osim njezine crnine više nije vidjelo, a namjernik s drugog kraja svijeta mogao je samo odgonetati što bi ta neobièna kuća mogla biti: kazamat za posrnule socijalističke direktore, visokokomforna mrtvačnica za bogataše koji vjeruju da tijelo osjeća nešto poslije smrti ili alkemijski institut u kojem će se kakanjski ćumur po logici iste kemijske šifre pretvarati u dijamante. Svašta je još mogao smišljati naš stranac prije nego što je na vrh crne kocke postavljen natpis - Motel Sretno. Biva, ako te vrag potjera sve do Kaknja, tu ćeš majci zanoćiti i na tom ćeš se mjestu dobro zamisliti nad time kako ćeš dalje u životu.
Nikada se svih narednih godina nisi niti približio motelu Sretno, a kamoli da bi ušao u njega. Uvijek si ga gledao iz autobusa, iz istog kuta i rakursa, i uvijek ti je bivao jednakim čudom. To kakanjsko Sretno je na savršen način pokazivalo šta se događa sa simbolima kada se vrate u stvarnost nakon što su jednom iz stvarnosti proizvedeni. Kockasti oblik motela trebao je dočarati komad ugljena, a njegovo ime značilo je rudarski pozdrav. Problem o kojem idejni vođe i arhitekti nisu razmišljali sastoji se u tome kako na razuman način objasniti insanu da bi u tom ćumuru koji pozdravlja rudare trebao spavati, ručavati i veseliti se možda.
Crna nije boja radosti, mira i sreće. Crna je boja tuge, nesreće i siromaštva; boja Kaknja, grada s najneobičnijim motelom-hotelom kojeg su tvoje oći vidjele.
U tom gradiću živjeli su tvoji rođaci, djedov brat, suhi starac s onim malim hitlerovskim brkovima, tih godina tako čestim među bosanskim proletarijatom, pa neke plavokose i rumene tetke, bučne i vesele, tako čudno drukčije od sarajevskih žena. Kakanj je bio sav u blatu i magli. S kraja na kraj njegovog neba bile su pričvršćene neke velike sajle niz koje su plovili vagončići s ugljenom. Kada bi pao snijeg, kakanjska djeca sanjkala su se niz brda šljake koja su bez snijega bila ružna i pusta jer na njima nikada nije izrasla nijedna travka. U Kaknju ljeti, ispred malih prizemnica u rudarskoj koloniji, na štokrlama i šamrlama sjedili su starci i njihove male pogrbljene ženice, pili su kafu iz fildžana koje su onda odlagali na drvene stolice, ponosni na ruže penjaćice iskašljavali su tu svoju starost i svih četrdeset rudarskih godina i čekali su nekoga koga bi mogli pozdravljati.
U Kaknju s jeseni pola bi se grada ženilo i udavalo. Duž blatnjavih ulica tutnjala je i trubila sva kakanjska motorizacija s karanfilima, pravim i vještačkim, zataknutim za brisače.
Lokalni fudbalski klub zvao se Rudar i obično je nastupao u Republičkoj ligi BiH, i to kao Rudar (K) jer je postojao i Rudar (Lj). Jedne godine igrao je i u Drugoj ligi - Istok, ali to je bio samo kratkotrajni bljesak crno-zelenih u čijim su redovima poniknuli i neki od najvećih bosanskih igrača, recimo Mato Gavran, pa Mehmed Buza - evo, sjećaš ga se kako se uz bolni krik baca u protivnièki šesnaesterac...
Ako nisi bio Buza, ako nisi bio Gavran, u Kaknju si mogao završiti samo kao rudar ili kao radnik u cementari. Bio je to izbor između crnih i bijelih proletera. Jedne je gušio bronhitis, a druge silikoza. U tom gradu stvarno se teško disalo.
Svakih nekoliko godina usred bi noći ili ranim jutrom zatulile sirene koje su objavljivale rudarsku nesreću. Ustrčao bi se tada cijeli grad, Kakanjci su pod zemljom tražili prijatelje, očeve, muževe i braću, ali ih obično nisu nalazili jer ono što je pod zemljom izgubljeno, to je zauvijek izgubljeno.
Onda bi cijela zemlja imala dan žalosti, ljudi su se širom Jugoslavije u sebi snebljivo smješkali smiješnom imenu tog grada, pa su na njega zaboravljali, sve do sljedeće nesreće.
Motel Sretno ostao je poput znaka na ulazu u grad. Pogrešan kao što je pogrešna i sudbina koja ljude goni pod zemlju, onakav kakvo je i ime grada kada ga čuju nesvikle uši. Nikome, međutim, nikada nije smiješno ime mjesta na kojem je rođen i na kojem je, usred rudarske kolonije, među ružama penjačicama i svojim sitnim ljudskim vjerovanjima, proživio svoj život, ni veći ni manji od svih drugih života na Zemlji.
Kakanj
Jedne je godine pokraj ceste za Zenicu, negdje kod skretanja za Kakanj, niknula crna kockasta građevina. To čudo ljudskih ruku potpuno je osvojilo krajolik, ništa se osim njezine crnine više nije vidjelo, a namjernik s drugog kraja svijeta mogao je samo odgonetati što bi ta neobièna kuća mogla biti: kazamat za posrnule socijalističke direktore, visokokomforna mrtvačnica za bogataše koji vjeruju da tijelo osjeća nešto poslije smrti ili alkemijski institut u kojem će se kakanjski ćumur po logici iste kemijske šifre pretvarati u dijamante. Svašta je još mogao smišljati naš stranac prije nego što je na vrh crne kocke postavljen natpis - Motel Sretno. Biva, ako te vrag potjera sve do Kaknja, tu ćeš majci zanoćiti i na tom ćeš se mjestu dobro zamisliti nad time kako ćeš dalje u životu.
Nikada se svih narednih godina nisi niti približio motelu Sretno, a kamoli da bi ušao u njega. Uvijek si ga gledao iz autobusa, iz istog kuta i rakursa, i uvijek ti je bivao jednakim čudom. To kakanjsko Sretno je na savršen način pokazivalo šta se događa sa simbolima kada se vrate u stvarnost nakon što su jednom iz stvarnosti proizvedeni. Kockasti oblik motela trebao je dočarati komad ugljena, a njegovo ime značilo je rudarski pozdrav. Problem o kojem idejni vođe i arhitekti nisu razmišljali sastoji se u tome kako na razuman način objasniti insanu da bi u tom ćumuru koji pozdravlja rudare trebao spavati, ručavati i veseliti se možda.
Crna nije boja radosti, mira i sreće. Crna je boja tuge, nesreće i siromaštva; boja Kaknja, grada s najneobičnijim motelom-hotelom kojeg su tvoje oći vidjele.
U tom gradiću živjeli su tvoji rođaci, djedov brat, suhi starac s onim malim hitlerovskim brkovima, tih godina tako čestim među bosanskim proletarijatom, pa neke plavokose i rumene tetke, bučne i vesele, tako čudno drukčije od sarajevskih žena. Kakanj je bio sav u blatu i magli. S kraja na kraj njegovog neba bile su pričvršćene neke velike sajle niz koje su plovili vagončići s ugljenom. Kada bi pao snijeg, kakanjska djeca sanjkala su se niz brda šljake koja su bez snijega bila ružna i pusta jer na njima nikada nije izrasla nijedna travka. U Kaknju ljeti, ispred malih prizemnica u rudarskoj koloniji, na štokrlama i šamrlama sjedili su starci i njihove male pogrbljene ženice, pili su kafu iz fildžana koje su onda odlagali na drvene stolice, ponosni na ruže penjaćice iskašljavali su tu svoju starost i svih četrdeset rudarskih godina i čekali su nekoga koga bi mogli pozdravljati.
U Kaknju s jeseni pola bi se grada ženilo i udavalo. Duž blatnjavih ulica tutnjala je i trubila sva kakanjska motorizacija s karanfilima, pravim i vještačkim, zataknutim za brisače.
Lokalni fudbalski klub zvao se Rudar i obično je nastupao u Republičkoj ligi BiH, i to kao Rudar (K) jer je postojao i Rudar (Lj). Jedne godine igrao je i u Drugoj ligi - Istok, ali to je bio samo kratkotrajni bljesak crno-zelenih u čijim su redovima poniknuli i neki od najvećih bosanskih igrača, recimo Mato Gavran, pa Mehmed Buza - evo, sjećaš ga se kako se uz bolni krik baca u protivnièki šesnaesterac...
Ako nisi bio Buza, ako nisi bio Gavran, u Kaknju si mogao završiti samo kao rudar ili kao radnik u cementari. Bio je to izbor između crnih i bijelih proletera. Jedne je gušio bronhitis, a druge silikoza. U tom gradu stvarno se teško disalo.
Svakih nekoliko godina usred bi noći ili ranim jutrom zatulile sirene koje su objavljivale rudarsku nesreću. Ustrčao bi se tada cijeli grad, Kakanjci su pod zemljom tražili prijatelje, očeve, muževe i braću, ali ih obično nisu nalazili jer ono što je pod zemljom izgubljeno, to je zauvijek izgubljeno.
Onda bi cijela zemlja imala dan žalosti, ljudi su se širom Jugoslavije u sebi snebljivo smješkali smiješnom imenu tog grada, pa su na njega zaboravljali, sve do sljedeće nesreće.
Motel Sretno ostao je poput znaka na ulazu u grad. Pogrešan kao što je pogrešna i sudbina koja ljude goni pod zemlju, onakav kakvo je i ime grada kada ga čuju nesvikle uši. Nikome, međutim, nikada nije smiješno ime mjesta na kojem je rođen i na kojem je, usred rudarske kolonije, među ružama penjačicama i svojim sitnim ljudskim vjerovanjima, proživio svoj život, ni veći ni manji od svih drugih života na Zemlji.
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#22
hvala
makar jedan da prođe u ovakvoj atmosferi...
makar jedan da prođe u ovakvoj atmosferi...
-
horns&drums
- Posts: 15667
- Joined: 16/03/2004 16:24
- Location: Quaff a cup to the dead already and hooray for the next to die
#24
Rudari opet nose sliku druga Tita... Kao u onoj Sexonovoj pjesmi u Nadrealistima.
A ponijeli su je prvi davne '92 godine, propjesacili kilometre i usli sa zastavom u glavni grad i jasno kazali sto misle.
Ti ljudi koji danas rade za 300-400KM i njihovi sinovi takodjer posli su sa Titinom slikom i zastavama na kalasnjikove brdjana. To niko nikada ne bi trebao zaboraviti
A ponijeli su je prvi davne '92 godine, propjesacili kilometre i usli sa zastavom u glavni grad i jasno kazali sto misle.
Ti ljudi koji danas rade za 300-400KM i njihovi sinovi takodjer posli su sa Titinom slikom i zastavama na kalasnjikove brdjana. To niko nikada ne bi trebao zaboraviti
-
Svemirski_Jebach
- Posts: 3929
- Joined: 13/08/2003 00:00
- Location: Tel Aviv
#25
i žao mi je što svi vojnici ABiH nisu bili kao rudari-vojnici...
oni zločini koji su se dogodili na ovoj strani - vjerovatno se nikad ne bi ni dogodili
oni zločini koji su se dogodili na ovoj strani - vjerovatno se nikad ne bi ni dogodili