Marketinški abortus bošnjačke nacionalističke demagogije
S obzirom da je većina političkih kampanja u BiH bila neodrživa pod analitičkom lupom a da su ipak uspjele uroditi plodom u korist onih koje propagiraju, i ovog puta ne treba gubiti nadu u bezumne koji će svoj identitet upravo naći u marketinškom abortusu bošnjačke nacionalističke demagogije.
Piše: Amer Tikveša
Pred popis stanovništva koji će se održati u oktobru ove godine, u dijelu BiH s bošnjačkom većinom (umal ne napisah: pod kontrolom Armije RBiH) dešava se pretpopisna kampanja po svemu slična predizbornim kampanjama. Suština joj je ista – politička. Bošnjaci i Bosanci se bore da se što više ljudi izjasni baš kao i oni zarad bolje političke prezentacije i većeg uticaja na kreiranje političke, ali i svake druge stvarnosti u skladu s interesima vlastite grupe, što se u konačnici svede na bolji životni standard onih koji budu izabrani da u ime njih nešto odlučuju.
Bošnjaci to rade zbog sumnje da će se mnogi od onih koje oni smatraju Bošnjacima izjasniti kao Bosanci te time Bošnjake dovesti u marginalan položaj u odnosu na Hrvate i Srbe. Bosanci to rade pod pretpostavkom da će određen broj tako izjašnjenih stvoriti uslove za efikasnije djelovanje u pravcu stvaranja građanske države od BiH.
U Republici Srpskoj i u formalno nepostojećoj Herceg-Bosni takvih kampanja nema ili nisu (još) tako agresivne i pretežno se odnose na vjerski identitet. Tamo je sve jasno: Srbi i Hrvati. Minoran procenat ostalih ne zavređuje ulaganje u bilo kakvu srbizaciju ili hrvatizaciju koje su temeljito obavljene u toku rata, a dobro dođe da se pokaže da, eto, i oni kakve-takve konje za utrku u multietničnosti imaju, zlu ne trebalo.
Situacija je prezanimljiva. Ne samo da će popis biti, na što je već drugim riječima od drugih ljudi i na drugim mjestima upućivano, svojevrsna statistika ishoda rata kada je u pitanju nacionalno izjašnjavanje, već će se iz njega moći štošta iščitati i o karakteru rata. U RS-u i Herceg Bosni izjasnit će se u skladu s ratnim politikama krvi i tla, u skladu s onim za šta su se u ratu borili, etnički čist teritorij namijenjen samo za Srbe ili Hrvate. Međutim, pretpopisna kampanja jasno pokazuje i dvije politike koje su bile tokom rata na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, jednu bosansku, građansku, i drugu bošnjačku s vidljivim ali ne predominantnim islamističkim tendencijama. U ratu su te dvije politike, silom prilika, bile savezničke. Aliji Izetbegoviću i njegovoj SDA trebala je građanska priča kao saveznička jer otvoreno zalaganje za bošnjaštvo s islamom kao predominantnom identifikacijskom komponentom bila bi katastrofa što se tiče i međunarodne podrške a vjerovatno i ishoda rata. Građanska opcija jedino je, pak, mogla opstati pod patronatom bošnjačke nacionalne politike jer joj je trebala iz gore navedenih razloga. Ona je uključivala u sebe borbu za državu, i to građana, dok su druge dvije nacionalne politike bile separatističke i to isključivo na nacionalnoj osnovi, uključujući čak i genocid kao sredstvo u rješavanju nacionalnog pitanja. Dakle, bilo kakva građanska, probosanska politika u RS-u ili Herceg-Bosni bila je osuđena na smrt.
Iza rata stanje neko vrijeme ostaje nepromijenjeno, a onda i gore. Građanska politika nikad nije uspjela, a nije se ni trudila, prebaciti se preko granice teritorija „pod kontrolom ARBiH“ te je sa srpsko-hrvatskih strana, a i od pojedinih unutarbošnjačkih „crnih ovaca“ percipirana kao parazit na biračkom tijelu bošnjačkih nacionalnih partija. U konačnici imamo da SDP, kao najuticajniju partiju od onih koje same sebe nazivaju građanskim, svi drugi s pravom nazivaju samo nominalno građanskom, a zahvaljujući interpretaciji BiH i bosanstva koje je davao Haris Silajdžić i njegova Stranka za BiH kao najprepoznatljiviju imamo onu priču o bosanstvu koje je ustvari mimikrirano bošnjaštvo kojem dobro stoje optužbe da između ostalog služi i asimilaciji Srba i Hrvata u Bošnjake.
Po prvi put mi ustvari imamo slučaj da se bošnjaštvo jasno uspostavlja ne samo kao različito od bosanstva, već kao njegov opozit. Bosanstvo mu više ni za šta nije potrebno. Po prvi put se dešava da se bosanstvo posmatra i kao mimikrija srpstva i hrvatstva za asimilaciju Bošnjaka u druge. I po ko zna koji put imamo potvrdu da bošnjačka nacionalna politika nije i bosanska te da glupa Alijina ratna dilema (kao što su uostalom sve njegove političke dileme bile glupe) država ili narod, još gluplje riješena u korist naroda nije bila ništa drugo do pristajanje na podjelu BiH te da je sukob okarakterizirala kao sukob među narodima jedne države a ne kao međudržavni. Dakle, Bošnjaci, po vama gledano, imali ste građanski rat sa Srbima i Hrvatima a imate i priliku da ga nakon popisa i završite, te da konačno živite u svojoj vjeri na svojih nešto malo procenata zemlje – molim vas mirnim putem.
Bosanci, s druge strane, imaju priliku prije svega da saznaju da li ih ima, a onda i da se politički artikulišu kroz jasno distanciranje od bošnjačkih ratnih i ratničkih narativa (sa srpskim i hrvatskim nisu nikad bili ni spojeni), ali i kroz distanciranje od svih onih njihovih dosadašnjih političkih predstavnika čiji se ugled poklapa s granicama dijela BiH s bošnjačkom većinom. Rat je završen, s bosanstvom možete probati i negdje drugdje, Banja Luka nije tako neplodno tlo kao što se iz ratne perspektive čini, a nije ni Čapljina.
no što se još može reći o obje kampanje, o tome kako se izvode, jest da potcjenjuju svoje ciljane grupe. Teško je vjerovati, pa makar se radilo i o BiH, da postoji punoljetna osoba prosječne inteligencije koja i bez njihove pomoći ne bi znala kako da se izjasni u nacionalnom i/ili etničkom smislu tako da njihove kampanje mogu služiti samo onima ispod prosjeka inteligentnima ili pak kao pokušaj manipulacije onima koji se doživljavaju drugačije u odnosu na Bošnjake ili Bosance, a nisu Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi ili već neko od naroda koji zna da postoji. Posebno treba istaći primitivizam bošnjačke kampanje gdje imamo niz videoklipova u kojima se djeca zloupotrebljavaju u propagandne svrhe te gotovo apsolutnu klerikalizaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta gdje je uz Bošnjak, kao nacionalnu odrednicu, nužno staviti i islam kao vjeroispovijest. Jedini izuzetak od te matrice predstavlja klip u formi crtanog filma autora Fatmira Alispahića gdje se dopušta Bošnjacima da budu i ateisti a razlog izjašnjavanja Bošnjakom je goli oportunizam. Naime, ako ste Bošnjak moći ćete obnašati ili samo pretendovati na javne funkcije na kojima se traži da ste pripadnik nekog od konstitutivnih naroda, što nećete moći ako ste ostali. On koristi kao ilustraciju za taj svoj stav niz likova iz javnog života BiH koje, bez njihove dozvole, titulira kao Bošnjake ateiste pa i neprijatelje islama. Taj propagandni spot, iako daje tu mogućnost više, je zbog propagiranja oportunizma i etiketiranja ljudi još i primitivniji nego oni koji propagiraju samo Bošnjake muslimane.
U svakom slučaju, za obje kampanje bi se moglo reći da su antikampanje, bošnjačka pogotovo, naprosto vam svojim primitivizmom ogadi to što propagira. Međutim, s obzirom da je većina političkih kampanja u BiH bila neodrživa pod analitičkom lupom a da su ipak uspjele uroditi plodom u korist onih koje propagiraju, i ovog puta ne treba gubiti nadu u bezumne koji će svoj identitet upravo naći u marketinškom abortusu bošnjačke nacionalističke demagogije.
