Zbog nekih vlastitih potreba otkucao sam ovaj tekst i onda, usput, u svrhu da ga približim nekim forumašima koji nisu upoznati s ovim bendom, prenosim ovaj članak od Selvedina Avdića iz jednog rijetko dobrog poslijeratnog, može se reći i alternativnog, časopisa „Hijatus Junior“, koji je pokrenut u Zenici od strane Željka Škuljevića i Selvedina Avdića...Hijatus se, na žalost, ugasio, tamo negdje '98 usljed općeg krkanluka u društvu, da se tako najjednostavnije izrazim...
„21.aprila 1947. rodio se James Jewel Osterbeg. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u onom tipičnom američkom kamp naselju detroitskog predgrađa Ann Arbour. Srednju školu je završio kao najbolji đak svoje generacije.
Pokušajmo rekonstruirati život tog dječaka iz predgrađa. Mladić je život oko sebe posmatrao široko razgoračenih očiju već tada uživajući u svojoj različitosti. Gledao je kamp-prikolice kojima nikako nije pristajala titula doma i koje su često odjekivale od žestokih svađa i tuča, a kroz noć se ljuljale razvratne kao pijani splavovi. Gledao je očeve koji su u zoru, mamurni od piva, teturali ka fabrici, dok su još samo nevješte tetovaže na mišicama svjedočile o davnim, strasnim ljubavima. Gledao je, a nemoćni bijes, pomiješan sa strahom od nejasne budućnosti, punio je grudi poput gustog dima. Na džuboksu omiljenog kafića neprestano je vrtio samo dvije pjesme: „Louie, Louie“ od Kingsmena i „ Farmer John“ od Premiersa. Mnogo kasnije je to iskustvo opisao kao transcedentalno. Odlijepio je na te stvari... volio je distorziju, overtones, zvuk univerzuma koji je čuo u tim pjesmama
Bijesni mladić nije imao mnogo izbora. Mogao je posegnuti za nožem s oprugom ili za električnom gitarom. Na našu sreću, opredjelio se za rock and roll, jedinu umjetnost dostupnu rođenim gubitnicima...
Njegov preobražaj počinje u gimnazijskom bendu „Iguanas“...iz tog benda iznosi nadimak Iggy, a prezime preuzima od čuvenog otpadnika iz kraja, Jimmy Popa, koji je bio poznat po strastvenom duvanju ljepila i nevjerovatno ružnom licu.
Rođen je Iggy Pop, žilavi, nihilistički, rokenrol đavolak.
Nakon gimnazije, Iggy se potucao po Americi, svirao sa raznim bendovima i prisustvovao koncertu Doorsa (blago njemu
Ipak, za ovaj tekst i čitavu armiju rokenrolljubaca, najvažniji je susret Iggy popa sa braćom Ronom i Scottom Ashetonom. Iz tog susreta rođen je, uz Byrdse i Velvet Underground, najuticajniji američki bend „The Stooges“. Ime je dobio po tada popularnoj humorističkoj, televizijskoj seriji „Tri Tikvana“ (Three Stooges).
Prvi album The Stooges izdaju 1969.godine, a producent je niko drugi do mračjnak sa violinom iz Velvet Undergrounda, John Cale. Album donosi garažne himne poput
„I Wanna Be Your Dog“, „ No Fun“, „1969“, „ Real Cool Time“, a u desetominutnoj, turobnoj priči o ovisnosti, „We Will Fall“, violinu je svirao Cale.
Grubi produkcijski zahvati, Popov kreštavi vokal i Ronova oštra gitara, u „Ljeto Ljubavi“ koje je slavilo spajanje s prirodom i bratstvom bez kriterija, od prve ploče Stoogesa načinilo je nož koji bolno i nerazumljivo siječe ustaljene navike. Djeca cvijeća su jednostavno bježala od stagea na kojem bi Pop započinjao svoj demonski ples. Valjao se po krhotinama stakla, rezao grudi bodežima ili grlićima od flaša i izvodio prvi stage diving u istoriji rocka...
I naredne godine, već posustali hipici su odbijali da uđu u „Kuću Zabave“ koju im je Iggy otvorio uz mahnit, heroinski, fascijalni grč.
„ Fun House“ je bila još prljavija ploča od prethodne. Iggy je za producenta izabrao svog idola iz mladosti, Dona Gallucija iz Kingsmena, a u prljavi gitarski zid je ugrađen ništa manje agresivan saksofon Stevena Mackaya. Album donosi neke od najcitiranijih rock pjesama, predlođaka za mnoge buduće pravce u rocku, „ TV Eye“, „ Down In The Street“, „ LA Blues“, „Dirt“... Stogeesi su u to vrijeme svoju kuću zabave doživlajvali kao kuću strave. Kažu da je Iggy u to vrijeme prestao da se kupa, pere zube, tumarao je ulicama prepun vaški i sve zvuči kao kraj još jedne bajke da se nije pojavio „ Vitki, Bijeli Vojvoda“, David Bowie, još jedan bijesni momak iz predgrađa.
Odnos između Iggyja i Bowiea je svakako jedan od najneobičnijih u historiji moderne muzike. Bowie je pokazao bezgranično strpljenje prema đavolku iz Detroita. Nebrojeno puta ga je podizao sa totalnog životnog dna, davao mu, kako finansijsku, tako i moralnu pomoć i neprestano budno pratio Iggyjevu karijeru.
Razlog za ljubav je u očitoj Davidovoj fascinaciji Popovom muzikom i kada bi igrali ulogu suca u ovoj neobičnoj vezi, presudili bi u Iggyjevu korist, jer je on Bowievoj karijeri nerestano davao vitaminske injekcije.
Bowie je od njega preuzeo i svoj čuvein bariton, neki od njegovih najvećih hitova poput
„Tonight“, „China Girl“, „Bang Bang“ su Iggyjeve kompozicije.
Dakle, Bowie je ponovo okupio Stoogese raštrkane po heroinskoj džungli i čak im dao svoju vilu na korištenje i uvježbavanje novih pjesama.
1973.godine, pod producentskom Bowievom paskom izlazi album „ Raw Power“. Ovaj album nam donosi garažnu himnu „Search and Destroy“, kao i prijeteću
„Gimme Danger“. Nakon ovog albuma Pop nastavlja sa solo karijerom.
1977. izdaje album „ Idiot“. Ova ploča najjasnije do sada podcrtava svoju mračnu pozadinu. Kažu da se melanholični pjenik i vođa „Joy Divisiona“, Ian Curtis objesio dok je gramofonska igla strugala rilne ovog albuma.
Ploča donosi hipnotičke teme „ Dum Dum Boys“, „Nightclubbing“, nježnu
„Tinny klix“ i poslije veliki Bowiev hit „ China Girl“, koja u Iggyjevoj izvedbi zvuči bar stotinu puta žešće.
Krajem iste godine izlazi mu i najbolji solo album „Lust For Life“, sa izvanrednom kompozicijom i velikim hitom „ Passenger“. Sa ovog albuma je Bowie maznuo pjesmu „ Tonight“ koju je onako frajerski otpjevao u duetu sa Tinom Tarner.
Nakon ovoga slijedi niz albuma, u kojima je Iggy lutao, tražeći vlastiti autorski izraz, očito zbunjen estradnim okruženjem koje se drastično razlikovalo od njegovih detroitskih početaka. Svijetla tačka u ovom autorskom vakuumu je album „Party“.
Iggy Pop je ponovo rođen 1986.godine, naravno, ponovo uz pomoć D. Bowiea.
Te godine izdat je album „ Blah, Blah, Blah“. Ovaj vinil nosi njegov najveći samostalni hit do sada „Real Wild Child“ i fascinantnu baladu „ Cry For Love“. Na albumu je fotografija mišićavog, žilavog Iggyja, čije lice svjedoči o godinama bijesa i nosi ožiljke od oštre šikare heroinske džungle.
Na albumu „ Instict“ (1988) pravi izuzetnu temu „Cold Metal“. Nakon dvije godine izdaje izuzetno tiražni album „ Brick By Brick“, na čije snimajne poziva članove Guns and Rosesa i snima MTV hit „ Candy“ – duet sa Kate McPierson iz B 52.
Svoj kreativni žar Iggy nije hladio samo u muzici. Igrao je u nekoliko filmova i uvijek je birao kultne underground režisere, poput Johna Watersa i Jima Jarmusha s kojima je snimio „ Cry Baby“ i „ Dead Man“.
Posljednji njegov film je „Vrana 2“ u koji je Iggy, kao prava stripovska fizionomija, izvrsno uletio.
Iggy Pop je čovjek koji je tokom čitave svoje karijere balansirao na tankoj niti između života i smrti. Zbog svoje autodestruktivnosti, mnogi su mu kupovali bespovratnu kartu za Rokenrol Valhalu u kojoj traje vječni Woodstock, sa Jimom, Janis, Zappom, Hendrixom, Cobainom...
Iggy je jedan od rijetkih gubitnika koji je uspio da pobijedi!“
P.S.1. Ne znam zašto je autor teksta zaboravio spomenuti čuvenu pjesmu Stoogesa sa drugog albuma, jedan mukli udarac u stomak, mučnu, kontrolirano divlju kompoziciju sa nevjerovatnom melodioznošću usred svog tog bijesa – „I'm Sick Of You“!
P.S.2. Izdvajam i njegov odlični album „ Avenue B“, koji je izašao tamo
negdje 2001-02.g.
Neobičan, uravnotežen album, nesvojstven za Iggyja, na momente nevjerovatno tih sa kompozicijama i iz španskog melosa...kao da je sve svoje bogato i divlje životno iskustvo mirno pretočio u te pjesme...
