NIJANSE SRCA
Piše: Ramo KOLAR ([email protected])
05/06/06
Od jada zarada
U gornji neotesani i nimalo estetičan stih mogla bi stati, simplificirana, sva ovdašnja politička stvarnost. Iz prostoga razloga što je sva druga prozaika gotovo virtualna. Nema tema ni pitanja o tome što nas je stotine hiljada bez posla, nešto malo manje štrajka gladno i polusito, jer im je otelo preduzeća i firme, stanove, imanja, opljačkalo sve što se dalo, bacilo na ulice, zgadilo prošlost i otelo budućnost. Kad je već tako, ništa bolje no narod i puk vrtjeti oko ideologije. A u tu se, naravno, svi razumijemo. Naročito kad pričamo. Slušati se ne znamo.
Kad kažeš autoput, onda treba znati da je to bošnjačka (h)ujdurma. Spomeneš li jedinstvenu državu, isto je. Hoće unitarnu pa da ne daju dihati ostalima. Možda da se gradi široka cesta od B. Luke do Gradiške. Jah, braća Srbi grabe sebi. A da se malo proba popraviti put od Tuzle do Orašja, zašta navijaju bosanski Hrvati. Ne valja misliti samo na jedan narod. Tako građani fino ostanu i bez posla, para i puteva. Ko je ugrožen ovdje? Svi, brate. Od koga? Od onoga drugoga. Šta je činiti? Podijeliti se, pa u miru živjeti, odgovaraju vođe puka.
O Dodikovom referendumu, koji je sada prebacio na nevladine bradate organizacije, priča se na svim stranama. O onome ilidžanskom malo manje. Jer je malo i Hrvata koji traže svoju općinu. Kad su mogli Srbi dobiti istočno Sarajevo, cijelu livadu, što oni ne bi imali zapadnu Ilidžu, tek komadić općine. I to u lokalnoj zajednici koja već deset godina cijela glumi državu. Nit šta ima s gradom, a niti sa kantonom. Taka im politika. Pa kome se sviđa bujrum, kome jok, nek traži gdje mu je bolje. Zanimljiva je koalicija zapadnih Ilidžanaca. Kako ih je malo, oni će za otcjepljenje tražiti najjaču moguću pomoć. Od Milorada Dodika. Čime se, dakle, dade vidjeti i drugi, paralelni proces: jačanje zajedništva, jedinstva, umalo da se kaže i bratstva. Povezivanje B. Luke i Ilidže će tako ojačati na ovaj način. Drugog nema, jer se i u jednom i u drugom gradu slabo šta ima prodati i kupiti, izgraditi, dopuniti. Osim šverca. Što krupnog, što sitnog.
Da proces razgradnje Bosne nije tek puki lokalni proces pokazali su oni koji se u ove poslove jako dobro, i odavna razumiju. Primjer londonskog lista Tajms fino to objašnjava. Urednik i novinar pišu kako će uskoro na ovim prostorima biti još dvije države: republika srpska i herceg bosna.
Kad je mogla C. Gora, vele, što ne bi i ove dvije, plus Baskija, Irska, Vels, Kurdistan itd. Ima Europa šta podijeliti. Kako to u praksi izgleda, već je zaboravljeno. Hitler je odavna mrtav, a pridružio mu se i subrat Milošević.
Zašto baš sada i u ovome obimu ovi zahtjevi? Nakon što su u bh. Parlamentu propale tzv. ustavne promjene, koje su imale i pravno garantirati podjelu zemlje, sa svih strana su krenule prijetnje za otcjepljenjima, referendumima i sličnim političkim nebulozama. Hoće se reći glasačima za koga će biti najesen. Samo za svoje nacionalne vođe i čuvare opstojnosti, ravnopravnosti i jednakosti, te rezultata principa ko je šta jamio, jamio je.
A nakrale su se samo vođe. Narod im je gladan, žedan i iscurio diljem kugle zemaljske. Pa i kad bi imali svoje kao države, ne bi više imali od koga klepati.
Zato me i čudi najava kako će Švarc Šiling uskoro na tajnu večeru dovesti lidere šest političkih stranaka koje su propale u parlamentu. Povodom, valjda novoga, dogovora kako progurati ustavne promjene nakon što utvrde taktiku kako uzeti vlast u oktobru. Biva, koga međunarodna podupire, glasači ga moraju i izabrati. Umjesto da se skoncentriraju na izradu novoga ustava, od strane svih pojedinaca, grupa, partija i organizacija, koji bi ovu zemlju učinio i jedinstvenom državom sa svom mogućom decentralizacijom i regionalizacijom, ko što čini i sama Europa, oni i dalje vjeruju da to Englezi najbolje znadu!
No, prije toga valja posvjedočiti svima nama, a pogotovu neukim strancima koji na našim leđima i muci zarađuju golemo blago, da je ova zemlja Bosna tek posuđena od naših predaka i da nam je valja predati našim nasljednicima, bosanskoj djeci. Pod uvjetom da ih sadašnji nacionalprodavači sve do jednoga ne oćeraju po svjetskim bestragama. Gdje se, uglavnom, radi pa sladi.
Blato na prijestolju
Maske su pale i konačno se razotkrilo šta je ko i zašto tražio od ustavnih promjena, koje nisu prošle u državnom parlamentu. Mile Dodik je svojim partnerima najnovijim zahvatima, izjavama i postupcima dokazao da je potpisao amandmane sve trčeći, zato da bi mogao legalno i legitimno uraditi ono što traži sada nelegalno i nelegitimno. Otcijepiti pola zemlje Bosne i privesti je u “srednju Srbiju”, kad je već “velika” umrla.
Kada nisu mogli dobiti pečat u parlamentu, svi drugovi na čelu manjeg blentiteta su se dali u rušenje državnih institucija i sprečavanje njihovog rada, da bi dokazali tezu da je država BiH nemoguća. Tako je glasnogovornik Mile iz Laktaša, poznati ustavotvorac, kazao da je on samo za federalnu jedinicu BiH. U čijem sastavu i okviru? To je već naprijed rečeno. Može li on to i ostvariti? Ne može, jer aneks 4 Dejtonskog ugovora nikad nije prošao proceduru promjene Ustava, te kao takav nema pravnu snagu ni interanacionalnu verifikaciju. Samo bi usvajanje ustava u državnom parlamentu omogućilo Dodiku i kompaniji da raspišu referendum i otcijepe se. Poređenje s C. Gorom je besmisleno, jer je ona, kao i druge republike bivše države, Ustavom iz 1974. bila priznata kao država.
Milorad je Dodik zapravo čovjek od inicijative. Svaki dan smišlja novi plan kako doći do usvajanja ustava u parlamentu. Najnoviji pokušaj preko partnera, Lagumdžije i Tihića, a pod auspicijom američkog ambasadora Meklhenija, od prije koji dan, da se amandmani ponovo pokušaju usvojiti, je propao. I to je trenutačno najvažnije od svega. Zato je drug Nikola Špirić s rajom napustio zastupničke klupe, što je svakako nelegalan i nelegitiman čin, koliko god on tvrdio da nije. Time hoće reći da zapravo izvorni suverenitet imaju blentiteti, a ne država. Shodno tome novi ustav koji mora biti usvojen, jer BiH ga nema, da stvari pojasnimo do kraja, u sebi će sadržavati ključnu odredbu da izvorni suverenitet pripada isključivo državi i da joj ga niko ne može darivati i poklanjati, pa ni entiteti. Kako će se pak ona urediti unutra, decentralizirati, to je stvar konsenzusa, dogovora (a ne pregovora) svih zainteresiranih u njoj, počev od pojedinca, individue, građanina, pa preko općina, regija, naroda i drugih organizacija.
Možda je najčudnije da su jedino ispravno, tačno i koncizno mišljenje o zahtjevu za otcjepljenje pola države dali drugovi iz Saveza udruženja boraca narodonooslobodilačkog antifašističkog rata, čije je saopćenje, gle jada, u svim novinama objavljeno negdje u dnu desete strane. Oni su prepoznali da su neke nevladine organizacije u rs “antidržavnog i nacionalističkog usmjerenja” za otcjepljenje te da takvi protuzakoniti postupci “unose nemir u javni i privatni život” i “podgrijavaju huškačku atmosferu bratoubilačkih sukoba...” Partizani znaju da rs “nema status međunarodnog pravnog subjekta, a ni suglasnost većine državljana BiH za raspisivanje bilo kakvog referenduma”. Svjesni su borci također da “BiH ne postoji samo od Dejtona” te niko “ne može krčmiti njene teritorije kao svoj posjed”!
U ovo ulazi naravno i priča o takozvanoj Komisji za Sarajevo, kojom srpski političari nastoje se primaći još jednom cilju: dokazati da nisu pomagali agresiju i genocid na ovu zemlju, zašta se Srbiji i C. Gori sprema presuda u Hagu. Ako to dokažu, misle da će proći teza o građanskom ratu. Dokazati ko je i zašta ubijen, gdje su nestali u ratu i agresiji, zašto je vođen rat u BiH, obaveza je svakog čovjeka, a kamoli državnih organa. Samo, takva komisija ili komisije moraju biti na državnoj razini da bi se izbjegla i pomisao na manipulaciju s bilo koje strane. A gledajući s moralne i etičke strane, drug je Nikola Špirić mogao privesti barem Karadžića, pa punih usta i povišena glasa ako treba, tražiti komisija koliko hoće. Kao što je i premijer Terzić trebao odmah ili odbiti ili pristati na zahtjev parlamenta, pa mirne duše dati ostavku. Ovako ostaje utisak da sijedi ljudi, koji bi trebali biti ozbiljni i odgovorni, ustvari sjede u (balkanskoj) krčmi i smišljaju šegamaheraju za raju.
Tako se oni zapravo veru jedan preko drugoga i tako se povlače u blato. Jer često sjedi blato na prijestolju, a često i prijesto na blatu!
dalje.....Naš šlager sezone
Kamo sreće da cijeli ovaj sastav koji slijedi može pjesnički raskošno i jezički bujno biti sastavljen o “Lejli” koju je čulo po milijarde ljudi preksinoć u Atini i koja nije pobijedila jer je interes vječan, a ljubav prolazna. I sam, sastavljen od ko zna kakvih niti, vjerovah da je, po onoj Mešinoj: ljubav je jedina izvjesnost u ovome kratkom preletu između dvije tajne: života i smrti. Ali kao većinskom agnostiku, skoro razumljivo mi je bilo i pitanje: šta ti nudiš osim ljubavi? Kako ničija privatnost nikoga istinski ne zanima, osim kao trač, kao što je i individualno dignuto na ovijem stranama na nivo općega, to je nužno govoriti o njemu. Kao odnosu, ili suživotu(!) ljubavi i interesa.
Prvo ti na um padne dilema da li Crna Gora odlazi iz bratskog zagrljaja Srbije zato što se više ne ljube. I saznaš i čudneš da nikad nikakve ljubavi nije bilo. Samo sila Boga nije molila. Onda se upitaš je li to Koštunica Kalašnjikov s toliko dragosti skriva Ratka Mladića i subrata mu Karadžića, pa neće nipošto da ih spremi u Hag. Ama jok, odgovoara i Rajko Danilović, poznati beogradski advokat. Nakon što Milošević nije uspio napraviti veliku, Vojo Kalašnjikov pokušava baštiniti barem srednju Srbiju. Ako ne može Kosovo, barem C. Gora. Ako i ona odlazi, da mu ostane makar republika srpska. I zato, nekako se čini dosta jasnim, Dodik, Čavić i Ivanić neće nikakvu državnu policiju, ali hoće ustavne promjene, koje im garantiraju ono što Tadić i Koštunica tajno traže: rečenu srednju Srbiju.
Konta li, primjerice, Sulejman Tihić da je u ljubavi s Kondolizom Rajs, Hejsom i Meklhenijem? Ne vjerujem. On samo znade da će s pomoću njih ostati na vlasti. A kad si i dok si na vlasti, ne mora te niko ni ljubiti ni grliti. Važno je da to nosi golem interes. Hoće li se izgrliti i po dva do tri puta poljubiti u obraze bijeli šefovi političkih partija koji će sutra ponovo “u zatvor” kod američkog ambasadora, e ne bi li se naglo sjetili kako su do jučer griješili što ne usvojiše amandmane na Ustav, pa bi za heftu-dvije mogli natjerati protivnike da izreknu da, ne pitajući šta košta. Neće se ljudski ni pogledati, no će u svojim tefterima čitati šta im donosi ono za u oktobru ili nakon njega.
Najbolje to skuži drug, a i gospodin Dragan Čović. Iako ga ne podržava ni pola preostalih Hrvata u BiH, on fino reče kako je najbolje da oni pobijede na izborima, a onda kao takvi fino i jednostavno u Parlamentu izglasaju ono što im je davno nacrtao isti taj što ih na vlast i dovede. Ali narod se pita, prigovorit će neko. Jašta nego. Eno baš čitam u novinama kako su vladajući, preko indirektnog oporezivanja slavodobitno izjavili kako su skupili hrpe para, pa su i socijalni fondovi puniji za četvrtinu. Plaho da ne može bolje. Jeste kad se ne bi dan prije toga u novinama istim pročitati dalo kako 700 hiljada ljudi u BiH živi u bijedi.
I tako se ljubav širi na sve strane. Osvaja bezdušnu politiku na svim razinama. Visoki predstavnik Švarc Šiling voli one što će u naredni mjesecima konstruktivno pripremiti promjenu Ustava i usvojiti ga čim zasjednu u Parlament. To će biti pak oni što vole svoju zemlju i državu, pa će usvojiti i ono što ruši temelje iste te države. Tako nekako i sam mislim. S tim što bi osvojili Europu već u subotu navečer da je Hari Varešanović namjesto “Lejle” pjevao šlager koji bi glasio: “Do ustava tri putića vode sa tri strane, svi su zato da Bosne nestane”.
Onomad su djeca cvijeća, kako su zvali američke mlade pacifiste, vikali na sav glas: vodimo ljubav, a ne rat. Danas, ako nećeš u rat, ne voliš rođenu domovinu. I to ti kažu oni koji iz te “ljubavi” cijede silno blago. Što su i na ovijem stranama zorno nam pokazali oni što su se rukovodili istom filozofijom. Reći im da jednom treba da vole iznad sebe (i “svoga naroda”) zašta moraju naučiti voljeti, značilo bi isto što i negirati ničeovsku: za male ljude su nužne male vrline.
Umjesto odgovora na pitanje: šta se nudi osim ljubavi, ostaje jedino ona filozofska: gdje se ne može voljeti, tu treba proći!
