TEKIJE U BIH
-
rikta123
- Posts: 506
- Joined: 13/03/2023 08:46
#1 TEKIJE U BIH
Moze li neko dati obrazlozenje za tekije, jesu li to sekte, jesu li legalne. Kakav je rezultat obredovati u tekijama kad su tu Allahove kuce (dzamije)?
-
ragib
- Posts: 3292
- Joined: 03/05/2002 00:00
- Contact:
#2 Re: TEKIJE U BIH
Mislim da su tekije i husejnije nastajale u vremenu kad se y dzamijama sirom islamskog hilafeta u oci dzume proklinjao Poslanik as odnosno njegovi najblizi.
Proklinjanje hazreti Alije sa minbera – historijski pregled
Nakon Bitke na Siffinu (37. h./657. g.), kada je došlo do političkog sukoba između imama Alije ibn Ebi Taliba i Mu’avije ibn Ebi Sufjana, u periodu vladavine Mu’avije uvedena je praksa javnog proklinjanja (seb) hazreti Alije tokom hutbi petkom.
Uvođenje prakse
Praksa je započela u vrijeme Mu’avije dok je bio namjesnik Šama (Sirije), a nakon 40. h. (661. g.), kada je postao halifa, proširio ju je na cijeli islamski svijet pod njegovom kontrolom.
Cilj je bio političko i ideološko slabljenje ugleda imama Alije među muslimanima i jačanje ummeta oko nove vlasti.
Trajanje
Ova praksa je trajala oko 60 do 70 godina (od 40. h./661. g. do 99. h./717. g.)
Obuhvat
Proklinjanje se javno iznosilo sa svih minbera džamija u državama pod kontrolom Umajadskog halifata – od Šama, Iraka, Hidžaza, Jemena, do dijelova sjeverne Afrike.
Broj džamija tada nije moguće precizno odrediti, ali su izvori saglasni da je to bila obavezna praksa u svim glavnim džamijama (džami’ mesdžidima) gdje se držala hutba petkom, što znači stotine lokacija širom tadašnjeg muslimanskog svijeta.
Izvori
1. Muslim, Sahih – Knjiga o vrlinama ashaba (Fada'ilu's-sahabe), hadis o Sadi ibn Ebi Vekasu, koji odbija proklinjati Aliju po naređenju Mu’avije.
2. Ibn Kesir, Al-Bidaya wa’n-Nihaya, vol. 8, str. 259 – opisuje naredbu Mu’avije o proklinjanju.
3. Taberi, Tarih al-Umam wal-Muluk, vol. 5, str. 303 – bilježi naredbu Omera ibn Abdulaziza da se praksa prekine.
4. Ibn Asakir, Tarih Dimashq, biografija Alije – detalji o širenju ove prakse po Šamu i Iraku.
5. Balazuri, Ansab al-Ashraf, vol. 5, str. 43 – o naredbama guvernerima da uključe proklinjanje u hutbu
Proklinjanje hazreti Alije sa minbera – historijski pregled
Nakon Bitke na Siffinu (37. h./657. g.), kada je došlo do političkog sukoba između imama Alije ibn Ebi Taliba i Mu’avije ibn Ebi Sufjana, u periodu vladavine Mu’avije uvedena je praksa javnog proklinjanja (seb) hazreti Alije tokom hutbi petkom.
Uvođenje prakse
Praksa je započela u vrijeme Mu’avije dok je bio namjesnik Šama (Sirije), a nakon 40. h. (661. g.), kada je postao halifa, proširio ju je na cijeli islamski svijet pod njegovom kontrolom.
Cilj je bio političko i ideološko slabljenje ugleda imama Alije među muslimanima i jačanje ummeta oko nove vlasti.
Trajanje
Ova praksa je trajala oko 60 do 70 godina (od 40. h./661. g. do 99. h./717. g.)
Obuhvat
Proklinjanje se javno iznosilo sa svih minbera džamija u državama pod kontrolom Umajadskog halifata – od Šama, Iraka, Hidžaza, Jemena, do dijelova sjeverne Afrike.
Broj džamija tada nije moguće precizno odrediti, ali su izvori saglasni da je to bila obavezna praksa u svim glavnim džamijama (džami’ mesdžidima) gdje se držala hutba petkom, što znači stotine lokacija širom tadašnjeg muslimanskog svijeta.
Izvori
1. Muslim, Sahih – Knjiga o vrlinama ashaba (Fada'ilu's-sahabe), hadis o Sadi ibn Ebi Vekasu, koji odbija proklinjati Aliju po naređenju Mu’avije.
2. Ibn Kesir, Al-Bidaya wa’n-Nihaya, vol. 8, str. 259 – opisuje naredbu Mu’avije o proklinjanju.
3. Taberi, Tarih al-Umam wal-Muluk, vol. 5, str. 303 – bilježi naredbu Omera ibn Abdulaziza da se praksa prekine.
4. Ibn Asakir, Tarih Dimashq, biografija Alije – detalji o širenju ove prakse po Šamu i Iraku.
5. Balazuri, Ansab al-Ashraf, vol. 5, str. 43 – o naredbama guvernerima da uključe proklinjanje u hutbu
-
ragib
- Posts: 3292
- Joined: 03/05/2002 00:00
- Contact:
#3 Re: TEKIJE U BIH
Okupljanje po privatnim kućama
U gradovima poput Kufe, Basre, Medine i Meke, pristalice Ehli-bejta formirale su tajne halke u kućama – posebno noću ili u manjim grupama.
Ove kuće često su pripadale uglednim ličnostima koje su mogle pružiti zaštitu.
Primjer: U Kufi je kuća Kumeyla ibn Zijada bila okupljalište onih koji nisu prihvatali zvanični diskurs.
U gradovima poput Kufe, Basre, Medine i Meke, pristalice Ehli-bejta formirale su tajne halke u kućama – posebno noću ili u manjim grupama.
Ove kuće često su pripadale uglednim ličnostima koje su mogle pružiti zaštitu.
Primjer: U Kufi je kuća Kumeyla ibn Zijada bila okupljalište onih koji nisu prihvatali zvanični diskurs.
-
Bambino Blu
- Posts: 2208
- Joined: 24/07/2014 15:38
#4 Re: TEKIJE U BIH
Tekije u islamu nastale su kao dio razvoja sufizma — mističnog i duhovnog pravca unutar islama koji naglašava unutrašnje čišćenje srca, neposredan odnos s Bogom i življenje u skladu s ljubavlju i skromnošću.
Evo kako se to historijski razvilo:
---
1. Korijeni u prvim stoljećima islama
Još u 8. i 9. stoljeću pojavili su se asketi i pobožnjaci (zuhhad, sufije) koji su živjeli skromno, povučeno i bili posvećeni ibadetu, zikru i služenju zajednici.
U početku nisu imali posebne zgrade — okupljali su se po džamijama, privatnim kućama ili na otvorenom.
---
2. Formiranje sufijskih redova (tarikata)
Od 10. stoljeća, sufizam se sve više organizirao u tarikate – duhovne škole sa šejhom (učiteljem) i učenicima (muridima).
Svaki tarikatski lanac imao je svoje metode duhovnog odgoja, zikra i pravila ponašanja.
Zbog potrebe za stalnim mjestom okupljanja, molitve, podučavanja i pružanja gostoprimstva, počele su se graditi prve tekije.
---
3. Razvoj i širenje
Najranije tekije (u arapskom svijetu često zvane zawiya, u Perziji khānqāh) nastajale su od 10. stoljeća u Iranu, Iraku i Siriji.
U osmanskom periodu (14–20. stoljeće) tekije su postale važni vjerski, kulturni i socijalni centri:
mjesto zikra i duhovnog odgoja
škola za učenike tarikata
prenoćište za putnike i siromahe
centar za poučavanje Kur’anu, kaligrafiji, muzici, pa i društvenim vještinama
---
4. Dolazak na Balkan
Sa Osmanlijama, tekije su stigle na Balkan u 15. stoljeću.
Različiti tarikati (nakšibendije, mevlevije, halvetije, rifai, kaderije) podizali su svoje tekije u gradovima i selima.
Često su bile smještene uz rijeke ili u mirnim dijelovima naselja, da bi pružale spokoj i povučenu atmosferu.
---
Ukratko: Tekije su nastale iz potrebe sufijskih zajednica da imaju stalno mjesto za ibadet, pouku i zajednički život, a razvile su se iz ranih sufijskih krugova u institucionalne centre duhovnosti i društvene koristi.
Evo kako se to historijski razvilo:
---
1. Korijeni u prvim stoljećima islama
Još u 8. i 9. stoljeću pojavili su se asketi i pobožnjaci (zuhhad, sufije) koji su živjeli skromno, povučeno i bili posvećeni ibadetu, zikru i služenju zajednici.
U početku nisu imali posebne zgrade — okupljali su se po džamijama, privatnim kućama ili na otvorenom.
---
2. Formiranje sufijskih redova (tarikata)
Od 10. stoljeća, sufizam se sve više organizirao u tarikate – duhovne škole sa šejhom (učiteljem) i učenicima (muridima).
Svaki tarikatski lanac imao je svoje metode duhovnog odgoja, zikra i pravila ponašanja.
Zbog potrebe za stalnim mjestom okupljanja, molitve, podučavanja i pružanja gostoprimstva, počele su se graditi prve tekije.
---
3. Razvoj i širenje
Najranije tekije (u arapskom svijetu često zvane zawiya, u Perziji khānqāh) nastajale su od 10. stoljeća u Iranu, Iraku i Siriji.
U osmanskom periodu (14–20. stoljeće) tekije su postale važni vjerski, kulturni i socijalni centri:
mjesto zikra i duhovnog odgoja
škola za učenike tarikata
prenoćište za putnike i siromahe
centar za poučavanje Kur’anu, kaligrafiji, muzici, pa i društvenim vještinama
---
4. Dolazak na Balkan
Sa Osmanlijama, tekije su stigle na Balkan u 15. stoljeću.
Različiti tarikati (nakšibendije, mevlevije, halvetije, rifai, kaderije) podizali su svoje tekije u gradovima i selima.
Često su bile smještene uz rijeke ili u mirnim dijelovima naselja, da bi pružale spokoj i povučenu atmosferu.
---
Ukratko: Tekije su nastale iz potrebe sufijskih zajednica da imaju stalno mjesto za ibadet, pouku i zajednički život, a razvile su se iz ranih sufijskih krugova u institucionalne centre duhovnosti i društvene koristi.