"Sa entuzijazmom smo palili knjige kritičara komunizma; razbijali smo izloge srpskih, muslimanskih i hrvatskih trgovaca; tukli smo ih na ulicama; tjerali u getoe; hapsili i odvodili na prisilan rad; pljačkali crkve, džamije i sinagoge; oduzimali pasoše i državljanstva nemješancima; tjerali ih da nose krstove i polumjesece na rukavima; transportovali ih u koncentracione logore; vršili na njima različite medicinske opite; gušili ih gasnim komorama, spaljivali i zatrpavali; bez objave rata napali smo kapitalističku Evropu i pobili milione Evropljana; za jednog ubijenog komunistu streljali smo stotinu đaka"
Nagradno pitanje: O kojoj zemlji je riječ?
Tako je bilo 1980. godine...
-
kub lajkan
- Posts: 3514
- Joined: 03/12/2004 19:20
#5
Da ne bude zabune...
Sto godina Druge gimnazije
Piše: Nenad VELIČKOVIĆ
28/05/05
Birokrate svih zemalja, ujedinite se!
U narednih sedamnaest rečenica navešću neke istine vezane za moj boravak u Drugoj gimnaziji.
U matematičko odjeljenje upisao sam se 1977, bez štele, jer sam u osnovnoj školi imao sve petice (osim jedne četvorke, u šestom, iz srpskohrvatskog). U razredu nas je bilo nikad više od dvadeset troje (tri djevojke). Od prvog do četvrtog razreda nismo mijenjali učionicu. Imali smo, kao u australijskim i američkim tinejdžerskim serijama koje gleda moja kćerka, kasete u koje smo ostavljali sveske i knjige. Rijetko smo izlazili na odmore, i nismo se previše družili sa učenicima koji su zaostajali u matematici, kao što smo mi zaostajali u socijalnom razvoju. Učestvovali smo na školskim turnirima u fudbalu, koji su igrani u Pionirskoj dolini, i redovno ispadali u prvom kolu. Ništa manje uspješni nismo bili ni u odbojci i košarci. Jedine medalje koje smo osvajali (zapravo samo neki od nas, ja nikad!) bile su one na svjetskim matematičkim olimpijadama. Luftali smo češće zbog lijepog vremena nego zbog straha od ispitivanja, a stabla u parku iza gimnazije (posječena u ratu) bila su dovoljna zaštita od pogleda iz zbornice. Ukupno jedanaest (ili dvanaest) časova matematike i fizike sedmično, četiri godine zaredom, još uvijek, i sve više, određuju moj odnos prema književnosti. Vjerujem, naime, i možda će moja sljedeća knjiga govoriti upravo o tome, da se književna djela pišu onako kako se postavljaju i dokazuju teoreme, ili onako kako se rješavaju jednačine. Standardi koje sam upoznao u Drugoj gimnaziji, u matematičkom odjeljenju, zasnovani na poštovanju činjenica, vremenom nisu izgubili ništa od jasnoće i jednostavnosti.
Čovjek ne mora biti matematičar da bi razmišljao logično i zaključivao pošteno, ali šta da radi kad je matematika protjerana iz javnog života? Nažalost, mnogo vremena trošilo se (a bojim se da se troši i danas!) na puko prebacivanje nevažnih podataka iz debelih udžbenika u dječije glave. Zašto smo morali znati koliko miliona svinja ima Kina, koliko metričkih centi kukuruza Vojvodina, koliko stanovnika Afrika, koje su godine guske spasile Rim? I, ako se danas ne sjećam lica nekog nastavnika, to je zato što pamtim “drug Tito jaše na čelu kolone, uskom stazom planinskom” i “nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva”.
U Drugoj gimnaziji, koja se tada zvala Ognjen Prica, 1980. godine primljen sam u Savez komunista Jugoslavije, vjerujući da svijet može biti bolji, i da se komunisti bore za to.
Sa entuzijazmom smo palili knjige kritičara komunizma; razbijali smo izloge srpskih, muslimanskih i hrvatskih trgovaca; tukli smo ih na ulicama; tjerali u getoe; hapsili i odvodili na prisilan rad; pljačkali crkve, džamije i sinagoge; oduzimali pasoše i državljanstva nemješancima; tjerali ih da nose krstove i polumjesece na rukavima; transportovali ih u koncentracione logore; vršili na njima različite medicinske opite; gušili ih gasnim komorama, spaljivali i zatrpavali; bez objave rata napali smo kapitalističku Evropu i pobili milione Evropljana; za jednog ubijenog komunistu streljali smo stotinu đaka; a onda mi je članstvo prestalo zbog neplaćanja članarine.
Birokrate svih zemalja, ujedinite se.
Matematička gimnazija u Sarajevu nudila je učenicima priliku da misle slobodno i nezavisno, da se školuju za život, a ne samo za birokratiju. Svi koji su tu priliku iskoristili s radošću se danas osjećaju dijelom njenog stogodišnjeg postojanja.
Sto godina Druge gimnazije
Piše: Nenad VELIČKOVIĆ
28/05/05
Birokrate svih zemalja, ujedinite se!
U narednih sedamnaest rečenica navešću neke istine vezane za moj boravak u Drugoj gimnaziji.
U matematičko odjeljenje upisao sam se 1977, bez štele, jer sam u osnovnoj školi imao sve petice (osim jedne četvorke, u šestom, iz srpskohrvatskog). U razredu nas je bilo nikad više od dvadeset troje (tri djevojke). Od prvog do četvrtog razreda nismo mijenjali učionicu. Imali smo, kao u australijskim i američkim tinejdžerskim serijama koje gleda moja kćerka, kasete u koje smo ostavljali sveske i knjige. Rijetko smo izlazili na odmore, i nismo se previše družili sa učenicima koji su zaostajali u matematici, kao što smo mi zaostajali u socijalnom razvoju. Učestvovali smo na školskim turnirima u fudbalu, koji su igrani u Pionirskoj dolini, i redovno ispadali u prvom kolu. Ništa manje uspješni nismo bili ni u odbojci i košarci. Jedine medalje koje smo osvajali (zapravo samo neki od nas, ja nikad!) bile su one na svjetskim matematičkim olimpijadama. Luftali smo češće zbog lijepog vremena nego zbog straha od ispitivanja, a stabla u parku iza gimnazije (posječena u ratu) bila su dovoljna zaštita od pogleda iz zbornice. Ukupno jedanaest (ili dvanaest) časova matematike i fizike sedmično, četiri godine zaredom, još uvijek, i sve više, određuju moj odnos prema književnosti. Vjerujem, naime, i možda će moja sljedeća knjiga govoriti upravo o tome, da se književna djela pišu onako kako se postavljaju i dokazuju teoreme, ili onako kako se rješavaju jednačine. Standardi koje sam upoznao u Drugoj gimnaziji, u matematičkom odjeljenju, zasnovani na poštovanju činjenica, vremenom nisu izgubili ništa od jasnoće i jednostavnosti.
Čovjek ne mora biti matematičar da bi razmišljao logično i zaključivao pošteno, ali šta da radi kad je matematika protjerana iz javnog života? Nažalost, mnogo vremena trošilo se (a bojim se da se troši i danas!) na puko prebacivanje nevažnih podataka iz debelih udžbenika u dječije glave. Zašto smo morali znati koliko miliona svinja ima Kina, koliko metričkih centi kukuruza Vojvodina, koliko stanovnika Afrika, koje su godine guske spasile Rim? I, ako se danas ne sjećam lica nekog nastavnika, to je zato što pamtim “drug Tito jaše na čelu kolone, uskom stazom planinskom” i “nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva”.
U Drugoj gimnaziji, koja se tada zvala Ognjen Prica, 1980. godine primljen sam u Savez komunista Jugoslavije, vjerujući da svijet može biti bolji, i da se komunisti bore za to.
Sa entuzijazmom smo palili knjige kritičara komunizma; razbijali smo izloge srpskih, muslimanskih i hrvatskih trgovaca; tukli smo ih na ulicama; tjerali u getoe; hapsili i odvodili na prisilan rad; pljačkali crkve, džamije i sinagoge; oduzimali pasoše i državljanstva nemješancima; tjerali ih da nose krstove i polumjesece na rukavima; transportovali ih u koncentracione logore; vršili na njima različite medicinske opite; gušili ih gasnim komorama, spaljivali i zatrpavali; bez objave rata napali smo kapitalističku Evropu i pobili milione Evropljana; za jednog ubijenog komunistu streljali smo stotinu đaka; a onda mi je članstvo prestalo zbog neplaćanja članarine.
Birokrate svih zemalja, ujedinite se.
Matematička gimnazija u Sarajevu nudila je učenicima priliku da misle slobodno i nezavisno, da se školuju za život, a ne samo za birokratiju. Svi koji su tu priliku iskoristili s radošću se danas osjećaju dijelom njenog stogodišnjeg postojanja.
