Tajne niti duše

[onako]

Divno je piti dlanovima tvoj tih odraz

Avgustovko jutro, tiho kao lade sunca u jezerskom drhtanju snova. Miriše grad starih tabija po jezercu s labudima, po zutim svjetiljkama po oknima zlatarnica... Vjetar se mreska s nevidljivim valovima i zadirkuje s listovima nad seherom. Znam da mi je jos prerano poletjeti pa je sve jos igra ceznje, iscekivanja i mastanja...Daleko je septembar i divni oktobar koji ce mi te donijeti, ili ce ipak sve kao u snu nadoci vec nekog iduceg jutra. Nad svime struji toplina, predu se zlatna prediva.

Ljulja se u meni namreskana postelja lopoceva cvijeta kojeg si pohranila u meni. Bosonogom tragu mojih jutrosnjih mastanja privija se uzana vijuga travnatog puteljka nade na pomisao da cu te opet vidjeti i divne ti usne s mirisom ambre ljubiti. Malehni camac srca za vrbu ceznje privezan, jos plovi plahim zamasima valova miline, kao da si jos ovdje, kao da blizenja nisu vec utisana, smaragdnim smirajima sna. U njemu je pisamce zagrljenih sjena, trenutak nasih praskozorja i slicice sunca. Pod jastukom oblaka dude pomaknu se sreca, bijela, treperava, glatka kao kolut, sto ga je mila voda stotinama jeseni, na tihom dlanu proticanja, meksim bila cinila.
Dotaknem ti svake noci u snu dlan i strepim nisu li ondje krila spaljena zorom mjeseca s kolima za nasa tijela...Mirise u meni visoka trava osjecaja prepuna srebrnog sjemenja, s one strane mastinih pripadanja, gdje su sva nasa spajanja i razdvajanja, skrivanja i raskrivanja, gdje nas toliko jako u ceznji nema pa nas ima, ima nas pa nas nema... I vracam se u bajkovitost noci u kojima si me povela u tajna mjesta predaka s one stranu vremena gdje uminu sve borbe i voljenja, gdje zgasnu sve strepnje i stoljeca...U noc kada si mi sve albume sebe rastvorila u trenutke gdje nije bilo ni zudnje ni ocaja...

Dotaknem ti u snu dlan pa te vidim kako se iskradas prije nego sto svitanje razbijeli ona nasa topla mjesta pustena nad mirisne posteljske udubine, kao da si me voljela nekako sa zvijezdama spojena...znajuci da zelim zarobiti neuhvatljivi trenutak, onaj trenutak ucinjen da budemo sada zajedno, spojeni, u alhemiji njeznosti i simfoniji ljubavi...I svi moji jedrenjaci zelja tad poznaju po imenu peharnike olujnih vjetrova sto mi ih razdvojenost i daljina nanose. Pridignu se u vrelini tijela sve tvoje kretnje, sve tvoje zaljuljane sjene nad mojim licem, i tijelo mi se natopi valovima tvojih dodira, tim miljenicima beskraja i nadem se s tobom nad okeanom miline na mjestu gdje vrijeme u nevrijeme tisinu nagriza na mjestu gdje nesto mekse od kamena a tvrde od zaborava pusta nas dodirnemo volsebno skriveno dno ljepote u bijelim jedrima za nasa umirena tijela...

Snivao sam da si me povela u setnju jutra da se pohvalis oblacima i da se ogledamo na trenutak u cvjecarskim izlozima... Nekako u isti trenutak smaknuli smo kopcice na koznim sandalama kraj fontane srece s davno ubacenim novcicima zelja. Odbacilis mo tezista i okrenuli se na vjetru u lahkom plesu sunca...Kosa ti je zaleprsala, osmijeh zalelujao i sreca nam se prikrala na plahim prstima s cvjetnim laticama u sjenama aleje...Tad mi je sreca ponudila da postanem sta god pozelim...Dotaknuo sam ti usne i postao vjetar u tvojim pjesmama u krosnji kasnih tresanja u aksame ranih zalaza, u slogovima mreskanja. Da se mogu uvijek vinuti i povinuti do beskraja da te svake noci mogu dirnuti i ljubiti do praskozorja. Dotaknuo sam ti kosu i postao vjecna tvoja nevidljiva sila voljenja sto se lista medu listovima tajanstvenih drevnih knjiga o zabranjenim ljubavnicima. Poljubio sam ti oci i postao tvoj trenutak potoka u zubornom cvatu avgusta i malehan cvijet razlicka pod tvojim snenim prozorima...Postao sam tvoja zivotna staza srecama toplim posljuncana pod tvojim njeznim stopalima..

Uvijek cu ti ljubavi moja pisati lijepo o snovima i osjecajima po tragovima svih dusinih drhtanja, kao kad carevic sjevera nevidljivost prekraja nad brezinim listovima, a negdje ispod sav svijet se krotko zavlaci u srce malog drhturavog prestrasenog bodljikavca, sto od lisca i grancica cini topao zemni stan...
Pisacu ti uvijek tiho kao u snovima o ljepotama voljenja tebe po svim tragovima valova mora ljubavi kojim si me natopila, i kako pjena kamen ljubanim zagrljajem razbija, kako gori beskrajna zaljuljana dubinom uznemirena voda i spavaju li mirno mocni ocevi sirena kad pođu u romansu s najmladim nepokornim ribarskim sinovima bosonogim snovima u onim krhkim brodicama...Pisacu ti uvijek nijemo i njezno kao pisac sa sjenom pera u sobici zaboravljenog sela, kao labud proboden krikom vratnih zila vrskom kopljanice natopljene ljubavnim eliksirom, da me se ne zastide maste kamenih slikara...

Pisacu ti na najcudnijim jezicima i lijegacu s tobom najdivnijom koja me pozna u svim mojim mislima, kao što se vatre s kamenih podova racvaju u cudnim nocima na struje dima i vijuge toplina, pa se sastaju u koljenima i nosnicama prvog lovca ko sjene spiljskih voljenja...
Pisacu ti uvijek strasno i romanticno, suzom i osmijehom, vriskom i cutnjom kao sto u kostrijetima oluja bljeskovi ispisuju plasteve modrina bez tutnjave...Jer sam sada bez oziljaka, bez krhotina, kao livadski hrast u ceznji za stoljetnim sumama i istim dahovima ljuljanja, pomiren s cistinama, naucen samocama i ljuljanju visokih trava, natopljen tvojim ljubavnim saptom s najvecih visina kad zaigraju se nad njim nemirna mjeseceva djeca...jer sam sada sretan covjek koji te voli pod cijim se prstima pisu stihovi s porubima tvoje spavacice...Divno mi je pisati tvojim ocima...Divno je piti dlanovima tvoj tihi odraz....Divno je znati po slogovima Tvog imena necujnu molitvu nerasanjenih blizina. Divno je voljeti te...

[onako]

To mozes samo Ti, to moze samo Tvoje voljenje...

Proslo je. Vratio sam se...Sve to nekako prode kroz mene. Svi strahovi, nemiri i nemoci...Sve beskrajno duge, lijepe i bolne ceznje...Kao tama kroz mahovine. Nisu se moje nocne trave bojale gnjevno rasute kisa daljine... Nisu se same od sebe otvarale i zatvarale putne kapije... Nisu letjele stranice sjecanja i listovi moji djecjih snovidenja. Nisu se majcine ruke bojale za mene kad sam istrcao pred prve kocije oluje. Nevidljivi konji ljubavi ne gaze djecake... Nevrijeme ceznje ne cuje ljude.

Osjetio sam. Putovao sam u vremenskoj kociji ceznje....Vrijeme je pomijesalo snove i zavezljaje. Duboko pod zemljom rusilo se jos jednom zdanje carske konjusnice. Prolomio se topot plemenitih arapskih letaca cijelom ravnicom srca sto te dozivase.... Oni uvijek izjure u kad nebesa polude. Sklonio sam se u slike tvojih blagih, njeznih dodira.... Mogao sam dotaknuti hrapava vrata tvoje kuce. Osjetiti glatkocu kamenih stubova s kojih sam ljubeci te na put ispracao oblake. Bio sam njihov kapetan bijele plovidbe. Znas, zaljubljeni i drvece imaju cudne nemire. Valjda zato sto imaju slicno korijenje. Oni koji vole i drvece nikad u dubini sebe ne napustaju zavicaje. Odvezu ih nekako i raznesu svijetom kao trupce, tavanske grede, slikarske okvire, klavirske ploce ili podne daske neke Bogomolje. Ali oni uvijek ostaju ondje. Zaljubljeni i drvece ne mogu pobjeci od sudbine, kuda god rijeke odnijele prve boli u spoznaji ceznje i posljednje zive listove nade... A sada je u iste jastucnice poletjelo i mjesto i vrijeme. Bio sam i ovdje i ondje. U bolu i radosti s tobom...

Zrakom zasumjese neumoljive siline. Nesto sto odnosi, lomi i povija duse strazara tisine. Nesto sto moze usisati svo korijenje, svu otopljenu krv zemlje pa ponijeti u visove. To nije bilo moje nevrijeme bolne ceznje...Ono drugacije dode i ne prate ga tmaste modre jastucnice. Moje nevrijeme je unutrasnje i uvijek zapocne kad se u snu prenem, uvijek u rani sabah, misleci da sam izgubio Tebe. Ja nemam vise ni neba ni zemlje i sve je zapravo tvoje. Imam dane i dlanove i sjecanje na scoje prve price. Jesam li se zaista rodio da ih pisem za Tebe? Da budem listonosa vlastite duse? Jesam, jer i moji nemiri i strahovi dobili su u tvojoj ljubavi smisao...

Ponekad sve vidljivo nase stane u uske retrovizore. Vracao sam se i za mnom su ostajale provincije ceznje...Sumjele nabrekle topovnjace nemira pustene u plahe lugove. Krsile njedra ponosnih hrastova i kinjile moje ohole bukve. Vozio sam cestom posutom slomljenim grancicama, kao rastrganim ruzinim laticama zelene samoce, nenamjerno saginjjuci glavu, kao da ce mi viloviti nemir odjednom nanijeti sve to u lice. S obje strane puta krosnje mojih nemira se u bijesnom plesu doticase. Kako je varljivo ljudsko kretanje. Kako je cudno nemicanje kad svijet ide u virove. Dozivao sam te mislima. Jako...Jace...Najjace...Prizvao tvoje cudesne njezne ruke. Tockovi su se vrtjeli juznom cestom i ja sam nestajao u daljini, negdje gdje putokazi poznase jedino tvoje ime.

Proslo je. Tvoj glas utisao je sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Uvijek to ucnis kad ruzno sanjam ili me rastuze prejake slikarske duge. Polegla si me u tiho krilo polumracne sobice i pustila proslost da zavrati svoje konje, husarske odore, casničke sablje i bojne amanete, kao moja carica Vjecnosti... Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje strepnje. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u noc saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire. Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...To mozes samo Ti...To moze samo tvoje voljenje...

Postoje trenuci maznih privijanja kad te ne razlikujem od sna kao da si se neznatno pomakla trazeci trenutak treptaja... Probudila si me opijena blagim kistovima disanja u kusnje ranog sabaha...Natopila si mi misli vilinskim svilama nauljene drhtajima zutih svjetiljki u koljenima, ceznjama dlanova natopljenih vizijama savrsenog prekrivanja, namocene u brzim skicama putujucih mastinih majstora. Posakrivala svemire kljucaonica u vremenska jezerca nemira i obavila tkanjima grljenja prvih ljubavnih tkaninara...

Labudi ljubavi su krotko polijegali u nasa privijena krila jer si me njezno uza se polegla i saputala neka jos malenkost odsanjam,neka jos malo budemo omaglice tijela dok se ne zarumeni amanet zavjesa... Dan se poput knjige rastvorene na vjetru pomaknuo za nekoliko stranica kao nesto u pjesmi nad pjesmama.. S korica je pobjeglo medu prste nase osjetne jablane milovanja zaljuljane u praskozorje... Nasa priljubljena lica i slikarski otisak zagrljaja na platnu toplih jastucnica, blagost pripadanja, plahost i nestvarna, neopisiva ljepota primicanja bliskosti dusa...

Ponovo sam usnuo u tvojoj postelji i predao se umornoj drhtavosti s kojom si oslikala moje grudi kao sto vodena ptica pomice vlati u visokoj majskoj travi...Ne znam jesam li ti uspio reci koliko te snazno volim prije no sto me ponesose tvoji valovi...Ne znam jesam li te prije predivna sna uspio usnama jos jednom dotaci... Sjecam se da sam se samo upitao hoce li sve opet biti tu kad opet otvorim opcinjene oci i prhnem u sabahske bajkovitosti... Poput jeza sto viri kroz lisce malkice sam otvorio oci i provirio i dan se polako podizao u tvojoj rasutoj kosi kao maleni pauk po plahoj prozirnoj zavjesi dok si ustajala pazeci da me ne probudis dok si milovala topla mjesta moje umirenosti pazeci da se treperenjem ne pozlijedi ovojnica mene...usnulog...zaljubljenog djecaka kojom si natopila sve moje misli...

I vidio sam kako je nespretno bio uganuo stopalo mazni polumrak jutarnji na tvojoj bedrenoj bjelini dok se pokusavao za tobom iskrasti. Stavila si pod jastuk granice tisine da me niposto ne probudis, jer sam nekako djetinje vjerovao da cu se probuditi prvi i necim te dragim iznenaditi...I još su samo jagodicni rasljari trazili nešto u mehkoj udubini koju smo tezinama tijela i lahkocama voljenja bili ucinili...

Vratila si se s necim tako njeznim, mehkim i mirisnim... Dlanovima skrivenim, dotakla si moje jedrenjake miline u mojoj nadlanici i sve moje zelje, sv moji snovi se prenuse u tvojoj postelj...Njezno se privih k tvojoj toplini...Proslo je. Tvoj glas je opet utisao sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje boli. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u dan saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire.
Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...
To mozes samo Ti...To moze samo Tvoja Ljubav...
To moze samo Tvoje Voljenje...

[Mr. Brightside]

čita li ona ovo?

[onako]

Poljupci prošlosti s okusom sutrašnjice...

Tišina dotice tijelo. Oda nemoci snatrenja i cežnje neizgovorenih glasova koji se vracaju grudima. Neispjevana himna iskrenosti iz najdubljih dubina šutnje koja jezerskom krošnjom zatomljenog, sjetom presvlači caklinu oka. Osvrcem se. Kao da nešto tražim. Išcekujem. Postajem sjena na stazama nade koju je nemoguce slijediti. Postadoh misao kojoj se lahko vinuti. Prelazim rubikone snenih sjeta. Sve se veceras zudi, sastavlja i rastavlja. Ceste vijugaju za potocima. Planine se se ljube s oblacima. Putuju duše zaljubljenih jedna drugoj. Poljupci prošlosti s okusom sutrašnjice. Nekada i sada. Lijeganje misli nazad u dubine sanjanog. Doticanja. Razum se hvata za grancicu nade i otkida joj djelic. Ništa ne može zaustaviti necujni siloviti tok cežnje…Naucio sam je misliti i disati. Počinjem osjecati sve svoje praznine i pukotine. Mjesta iza drhtaja u zglobovima. Pocinjem tijelom uzvracati nebesku misao i teže mi je hodati i misliti ovu zemaljsku. Preskacem sve mostove nocnih i dnevnih stvarnosti.

Predamnom je još jedna noc sa tobom. I rijeci koje nižem, koje natapam svojim osjecajima, sjecanjima, željama koje još snivam. Nisu to ni pisma, ni price, pokušavam slikati snove duše, i pišem jer zaronim u more rijeci koje me odnesu kao moreplovca koji plovi po talasima sopstvenih osjecaja i za razliku od mornara na brodovima – pokušavam rijecima u koje pretacem svoj dah i uzdah duše, da ukrotim talase koji ih nose i da borbu sa pucinom svojih snova sažmem u rijeci. Duša mi je otplovila u sve nevidljive svijetove. Tiho je sišla niz drvo prošlosti pod tvoja korijenja, pod vlažnu tugu, pod zakopane nebeska snove srca. Znam da nikada necu glasno zaiskati srecu, niti cu tragati za njom istrajnošcu slijepca za njenim tragovima. Jer te osjecam u svakoj pori sebe. Osjecam te u svakoj misli, snu, snatrenju, snoviđenju. U svakoj boli nocnog lijeganja i jutarnjeg buđenja. Bez tebe, a sa tobom. U sebi. U svakom trenu. U zadržanim dahovima i uzdasima koji mi preplavljuje grudi. U tankoj svjetlosti koja mi plamti u bedrima i listovima. U trncima nježnosti. U smiraju povijenih ramena. U slatkastom prisjecanju stopala. Osjecam te i ne mogu vrisnuti da sam te prepun i da se preljevaš niz sate koje se nižu svakog novog jutra, svakog novog dana. Možda ti veceras cežnja na prozorskom oknu ispiše ove rijeci. Možda one ožive, dobiju oblik i veceras cuješ kristale što ce se prosuti ispod krila ove noci i znaceš da to moj osmjeh ljubavi opet tvoje lijepo lice miluje.

Tvoji snovi veceras doticu vodu moje duše. Sva su imena ovdje. Svi pojmovi. Sve slike. Sve tuge i radosti. Svi poljupci u tišini, svi dodiri i zagrljaji željeni. Sve sjene cekanja i sva sunca nadanja. Sve strepnje, bojazni i nemiri. Tajna je samo u redanju redoslijeda. U kojem je onaj vjecni pokušaj duše da se dvoje u jedno spoji, misao na misao uputi, san na san, želja sa željom na nacin da cutnja i tišina, kazivanje i pisanje, blizina i daljina uvijek imaju okus poljupca. Bezbroj svakodnevno rođenih novih-starih, stanja, svih osjecaja tobom i tvoga imena, obasjanih, sanjanih snova u kojima si uvijek ti, svih želja koje pocinju i završavaju tvojim likom i puštanja smjerovima srca za koje znam da ce i veceras biti nošeni haljinama vjetrova i vode, upravo tamo gdje je moja najveca želja i strepnja...tamo gdje je moja svrha i smisao bitisanja, kazivanja, pisanja, snivanja, življenja... I nižu se misli, zapisi, nastaju planine nijeme cežnje i doline nade...

U vremenplovu srca između življenog, između nade i cežnje, vjere i snova zateknem sebe kako cesto ponudim nagodbu Usudu, da u Knjizi Sudbine ispiše nove redove na našim stranicama i u buduce događaje utka naše dahove želje i uzdahe žudnje. I tada me nevidljiva ruka ljudskih događaja odnose u beskraj tvojih savršenih dodira, u svilene mokre košulje putenosti, u rukave nježnih milovanja pod najjacim plimama ljubavi. Iza sna. Iza misli i uporišta bica. Iza imena koja dadosmo stvarima. Iza naših imena. Iza koraka. Iza svih odlazaka i povrataka. Iza svih sjecanja i snatrenja. Iza svih želja na splavu naših amaneta u kojem zaplovismo spojenih srca i uronismo u beskrajno more ljubavi spojenih duša... I nikada se nisam zapitao da li je moguce da je nestao tvoj lik u ogledalu, tvoj miris u vjetru, i glas u žuboru vode... Naucio sam se razdvajati i necujno prelaziti svijetove, putovati mislima i doticati ti dušu ne kvareci njenu stvarnost. Živjeti za tvoju srecu. Naučio sam te voljeti, a ne biti tvoja bol. I uvijek se budim sa jednom mišlju, snažnom, iskrenom i bezuvjetnom. O tebi. A nocu pišem zapis pisan ponocnim perom jecaja prošlosti s nasipima stvarnosti, šutnjama nade i neprolaznosti s dubokim virovima vjernosti svakom tvom dahu. Cutim te i nosim u sebi misao o daru Ljubavi zacetu novembarske noci u srcu ispod velikog mosta rijeke Usuda, kojim smiju jedino zaploviti duše što im je suđeno uminuti pred njima.

Znam da nikada necu uspjeti skupiti sve svoje osjecaje u jedan savršen zapis u kojem bi opisao, i stopio sve tvoje ljepote. Jer ne umijem ni u sunce dugo bez treptanja gledati, pa kako bih onda umio opisati tvoje lice višeg i jaceg sjaja. Pa pišem s vremena na vrijeme da barem osjetim svo svoje nesavršenstvo i nesavršenstvo svih onih koji su moje srce pohodili na stazama prošlosti i koji se zaklinjaše da su rođeni da vole i da budu voljeni. Ponekad samo sjedim i vremenplovom srca prelistavam naš spomenar. I tada se vratim u vrijeme kada je vatra ljubavi bio jedina naša najveca istina, a duše nam pred njom plesale s plamenovima žudnje i uzdizale se iznad svih znanih i neznanih granica. Vratim se u vrijeme kad se ništa nije moglo zamisliti bez ljubavi i bez nas. Kad su mirisne basce samo za nas najljepše latice otvarale, magicne aleje samo za nas mirisale, a kiše i vjetrovi zbog nas postojali. I upitam se da li nam je ljubav tada dušama šaputala sve tajne jutarnjeg rumenila, ružine ljepote, leptira i pcela. I ucila nas mudrosti voljena i kušnji razdvojenosti, dok smo pili sa njenih izvora strpljena. Vratim se našim stazama i koracam našim svijetovima prepunih tvojih rijeci, mirisa, tragova...i osjetim nemoc pred spoznajom da ne umijem odaslati sve siline i struje koje cutim, snivam, s kojima završavam i pocinjem svako svoje sutra. I plešem s mislima, drugujem sa snovima, pripadam daljini, i svim tvojim ljepotama u sebi, cudesnim bojama bojim naše svijetove. Svaki naš dan po jedan svijet. I nekad sam ti samo daleki stranac, nekada prijatelj, nekada šaptac duše, ili ljubavnik jutra, nekad naprosto samo srodno bice, cuvar mašte, ili samo tvoja tišina. Ponekad dopustim da me obgrli blagost zvijezda u svim svojim dubinama i bunarima prepunih vode tvojih nježnosti, ponekada se branim od napada misli koji žele ljubav u hodu proticanja vremena preodijeniti u haljine zaborava. A dođu i veceri u kojima mi dušu tuga, sjeta i nemoc pohode i tada bivam utjeha neutješnim tvojim vecerima i vitez koji hrabri sve tvoje nesigurnosti. Ponekad je teško sam se otkljucati iz odaja cežnje, ciji su ključevi izvana. Gotovo bolno nemoguce. I otplovim njihovim rijekama. Dođu i lijepe noci u kojima snivam budan svaki tvoj dodir, u kojima osjetim neizmjerne miline i predajem se nebeskim usponima i dubinama tvojih poljubaca. I postanem tvoja rijeka i vatra, mjesec i paucina sve dok me blago ne položi u krilo snova, gdje nam se duše sastanu i jedrima ljubavi obilazimo svijetove ugode sve do svitanja, kada se tijela predaju povojima jutra.

Lijepo je s tobom i tišinu slušati, i uvijek znati kuda cu zakoraciti, koga dozivati u koga se zaklinjati. I koracati uz tvoju sjenu znajuci da ce u bezrojnim mjesecevim nocima, rijeke teci bez vilinskih duša jer se nisi ogledala u njima. Bijelim plaštom pahulja novembar nas je zagrlio i magiju nam voljenja darovao, kada smo se našli ispod Rijeke Osjecaja. Duše su nam cule žubor ljubavi i prepustili smo srca i tijela silini prolaznosti i matici beskraja koja nas vuce ka velikom vodopadu Vjecnosti. Znali smo da se ništa na ovom svijetu nece uciniti samo zbog nas. Znali smo da ce nam cežnja biti drugo tijelo, u koji smo ušli prepuštajuci srca i sve svoje snove i želje ljubavnim cistilišnim vatrama. Na mjestu gdje se amaneti srca daju ostala je naša knjiga otvorena, nedopisana. Ostao je zapis u podnožjima zapisa. Veceras ce ostati i ovaj. Jer zaborav nikada nece otvoriti tvoje odaje niti ce te vjetrovi prošlosti odnijeti na obale prolaznosti. Jer mi je te novembarske noci duša primila najljepši dar. Ogrnuo sam te kaputom a ti si zakoracila duboko u moj svijet, razmaknula sve moje zastore srca i velove duše, poželjela koracati za mnom stazama koje vode od ljudi, gledala me je i ljubila ocima, ispružila mi ruke i nijemo zagrlila svako naše sutra...I zakoracila si sigurnim korakom u moje najdublje snove, zaobišla si sve svjetovne prepreke i nevidljive stranputice, i zajedno smo se penjali na najviše stablo nježnosti i strascu doticali vjetar. Prepoznavali smo oblake koji kruže oko naših srca i kroz daljni život nam prenose šapate neizgovorenog, a življenog i sanjanog. Zakoracila si u moju dušu i ja sam te uzeo za ruku, i vjencao s drhtajem prepelica i blagom jekom srca kraj izvora Ljubavi.

Zagrlicu te usred tišine noci. Zagrlicu te dok slikam naše snove. Zagrlicu te dok ove rijeci natapam stvarajuci od trena vjecnost. Ljubiceš me pješcanim zrnima, usnama od najljepših kristala. Dodirnuceš me kao tajanstvena esencija plesaca u transu, ljepotom i blagoscu proljetnog lahora. Pojam o mjestu, o vremenu, i prostranstvima postace mi neshvatljiv, i biceš moj najljepši povez od vatrenih sjena preko razuma. Uzeceš me veceras i pusticeš da opet poletim. Kroz tebe cu vidjeti sve vatre svijetova, a ti ceš s lahkocom rukama prolaziti kroz moje grudi. Veceras ceš opet biti svemocna, neodoljiva i neuhvatljiva. Zemlja ce se zatresti u klancima i kanjonima srca, ukazace se sve naše rijeke nježnosti i strasti...

Nocas s tobom mogu ovu noc sjediti nad vodama sanjanog i slušati melodije zvijezda zarobljene u vatrama srca. Mogu ti šaputati rijecima istkanih od vreline dahova zatomljenim u svakoj mojoj pori, ili kosu ti mrsiti topliom dlanova sunca. Mogu s tobom nestajati i dušom otploviti na daleka putovanja na mjesta gdje cemo živjeti treperave nepojmljive ugode i šaputati sa vjecnima. I sve veceri iza mene i sve preostale veceri u mom bitisanju, blistava i tajanstvena stajace duša moja, pred svojom sjenom i sjenama tvojih sjena, udisace ljepotu i jedinstvene miomirise latica tvoga srca. Jer ja sam samo nebeska kaplja u neiscrpnoj kiši ljubavi koja suši sadašnjost pred beskrajima sanjanog, koja se odrice svega što ne dolazi od tebe, kapljica u kiši ljubavi koja osluškuje svaku tajanstvenu misao ispod tvojih obrva.

S tobom mogu sve i ništa više ne moram znati, niti korake i smjerove mjeriti, sem sjajiti tvoju bliskost koja ce trajati sve dok trajem i ja. Predajem ove rijeci tebi i šapatu drveca jer mi noc i sam život s tobom postade opojan san..

Putujem, a obecao sam ti da ces uvijek znati sta isjecam i da zelis uvijek da znas da sam uz tebe ma gdje bio...Ostavljam ti ovaj sapat jutarnji i sapat nocni njeznosti moja, u njima su stanja koja porukama ne umijem saputati a zivim ih, disem ih....

[onako]

Zagrlicu te dok slikam naše snove...

Negdje u dusi pomicu se skele natovarene osjecajima. Vratih se srcem, dušom otplovih našom rijekom. Struje cežnje me ponesoše...Dio mene bi možda pomislio bolje da nisam. Na popisu staze kojom se vratih nije bilo bola, stradavanja, nije bilo moga imena među posrnulima... Prodoh kroz kameno srce planine stvarnosti koja dotice, osjeca i blazi sjenama more. Kroz podnozja zalazenja i biljege proslosti, kroz pocetke i krajeve onog što je bilo i onog što ce biti.. Dugi i kratki koraci u kretanju vremenplova cežnje. Kroz nestajanje i nastajenje.Vratih se srcem... Mislio sam da ce sjene koracati neznatno iza mene. Da ce spustati pogled. Nikom ne smijem kazivati o svojoj Velikoj Sreci. Nikome ne mogu ni prostrti pod noge Misao Nesrece. Zveckaju tišine neizrecenog, neizgovorenog...Slike pocetaka, slike kraja, slike nade. Oda nemoci snatrenja i cežnje neizgovorenih glasova koji se vracaju grudima. Neispjevana himna iskrenosti iz najdubljih dubina šutnje koja jezerskom krošnjom zatomljenog, sjetom presvlači caklinu oka. Okrecem se. Kao da nešto tražim. Išcekujem. Postajem sjena na stazama nade koju je nemoguce slijediti. Postadoh misao kojoj se lahko vinuti. Prelazim rubikone snenih sjeta. Nekada i sada. Prošlost pojavna, stvarnost duševna. Lijeganje misli nazad u dubine sanjanog. Doticanj sna. Razum se hvata za grančicu nade i otkida joj djelic. Poljupci prošlosti s okusom sutrašnjice. Ništa ne može zaustaviti necujni siloviti tok cežnje. Duša mi je otplovila u sve tvoje svijetove. Tiho je sišla niz drvo prošlosti pod njena korijenja, pod vlažnu tugu, pod zakopane nebeska snove srca. Naucio sam te misliti i disati.. Nocas sam ti poceo pisati legendu u Saffi-Kadi, tebi kao dar...Svidjece ti se..

Počinjem osjecati sve svoje praznine i pukotine. Mjesta iza drhtaja u zglobovima. Pocinjem tijelom uzvracati nebesku misao i teže mi je hodati i misliti ovu zemaljsku. Preskacem sve mostove nocnih i dnevnih stvarnosti. Kuda god pogledam, vjetar te spominje svojim tajnim prijateljima, koji raznesoše na sve strane svijeta zlatne uzdahe svih onih kojima si podaria osmijeh i koji se utopiše u beskraju ljepota tvojih ociju. I u prošlosti i u svakoj sutašnjici ima te premnogo, od kristalne ljepote s usnulih poljana, do blijedoplavih strmina nebeskih snoviđenja. Postala si sklad, harmonija dana, rijetka ptica, šapat vjetra, žubor šadrvana, okus daljine i radost blizine, treptaj boli, i mehlem srcu, slutnja srece, obris plamičaka, uzdah prepunog grla, vatra tišine, bezdan ugode, topli pokrov u skrovištu dlanova. Postala si lice Vile u tkanju pamučnih jastučnica. Znam da nikada necu glasno zaiskati srecu, niti cu tragati za njom istrajnošcu slijepca za njenim tragovima. Jer te osjecam u svakoj pori sebe. Osjecam te u svakoj misli, snu, snatrenju, snoviđenju. U svakoj boli nocnog lijeganja i jutarnjeg buđenja. Bez tebe, a sa tobom. U sebi. U svakom trenu. U zadržanim dahovima i uzdasima koji mi preplavljuje grudi. U tankoj svjetlosti koja mi plamti u bedrima i listovima. U trncima nježnosti. U smiraju povijenih ramena. U slatkastom prisjecanju stopala. Osjecam te i ne mogu vrisnuti da sam te prepun i da se preljevaš niz sate koje se nižu svakog novog jutra, svakog novog dana. Možda ti veceras prijateljica cežnja na prozorskom oknu ispiše ove rijeci. Možda one ožive, dobiju oblik i veceras cuješ kristale što ce se prosuti ispod krila ove noci i znaceš da to moj osmjeh ljubavi opet tvoje lijepo lice miluje.Vratih se strujama cežnje…

U mojoj stvarnosti u odsustvu srca koje otplovi sjecanjima, neko me je šapatom srca dozivao, cežnjom svojom lijegao u moju postelju. Pomaknut je cvijet na prozoru, nova latica se u svojoj ljepoti raskrilila, miomirisom ugode sobu ispunila i rastvorena knjiga na drugom je mjestu. Neko je dugo stajao na mjestu gdje ja gledam u daljinu. Neko me cekao. Osluskivao. Dozivao sutnjama. Žudnjama. Cežnjom. Željom. Neko je snivao sa mnom u mislima. Okivao jedra vjernosti i tkao sidra Ljubavi. Neko me prisvajao, jer mu srcem pripadam. Prinosio sapat mog imena svijeci i predavao ga Cuvarima Knjige Sudbine. Onim što mi ljubav prema tebi kao smisao i svrhu svega mog odrediše i u moje stranice sudbine upisaše…

Da završim na ovom mjestu, ili da veceras pogadam tvoje korake, i smjerove nevidljivih strujanja koji ti raznose kosu? Da pogadam tvoj nacin sjedenja, polozaj tijela, kretnje u razgovoru, odsustvo pogleda, nagib vrata, izgled koljena prebacenog nehajno? Ili da tragatm za tvojim prstima na šoljici od popijene kahve? Ili da ti pricam o cemu snivam, šta pomišljma, kakve mi sve misli cežnja donosi a ljubav ih boji najljepšim bojama. Da sam nevidljiv - uhodio bih te... priznajem. Ali ne brini, svakako postoje mjesta na koja te ne bih pratio. Na nekima bih se obazrivo okrenuo ka prozorima. Razumio bih trenutak kada bi radije izabrala, i poželjela samocu. Pretpostavljam da bih. Bio bih ti tada tvoj savrseni daleki Prijatelj, koji bi te cuvao, mantil ti pred svakom lokvom prostirao, kišobran ti nosio, maramu ti vezivao, dorucak ti mirisan prinosio,svaku želju ti ispunjavao...od zvijezda ti oglicu nizao...Cesto pomislim kako bi bilo lijepo da stanujem uz tvoju kucu, ili u tvojoj blizini, ali znam da bi se naslo toj mojoj naklonosti dosta prigovora. Bilo bi dana kada ti ne bih poklonio ni cvijet, ni stih, ni pismo, ni pricu, mozda tek neku usputnu ljubaznost. Onda bi bilo dana kada bih ti izbjegavao. Jer teško je uvijek gledati na tvoju Ljepotu, oci se umore od sjaja sunca i tada bi te oci napajao posmatrajuci te kako graciozno hodaš.. Nekada bih ti cak mozda i isao na zivce svojom ocaranoscu tobom. Ipak je dobro sto ne stanujem u tvojoj blizini…Ovako uvijek mogu biti samo tvoj daleki nevidljivi Prijatelj Cuvar, Zaštitnik, tvoja daleka Ljubav koji iz noci u noc svojim osjecajima natapa rijeci prepuštajuci ih vremenu i noci...

Poželim ponekada da sam necujan jer znam da bi te tada slijedio u svakom tvom koraku. Ali, ni za to ne brini, to bi bilo samo na mjestima gdje ima drveca i sjena i gdje neka velicanstvena voda rukavima beskraja dotice obale. Ili gdje neki uski, vijugavi tok prenosi sapat dalekih planina koje cekaju da se na njih svojom ljubavlju popnemo. Ili tamo gdje starica kojoj je život na licu ispisao svoju knjigu, životari u kucici sa bunarom. Ili kad se na tvom nježnom, mehkom dlanu ukaze desetak kapi kise uhvacenih u jezerce maste. I slijedio bih te, kad se jedna jedina blistava kaplja spusti niz tvoj obraz. Ponekada zavidim Gilgamešu na njegovoj travi života i pomišljam šta bih ucinio da sam besmrtan. Mijenjao bih se za tvoju smrtnost... mada ti ne bi pristala. Jer znam da ti voliš jednakost u dobru i zlu i nikada za sebe ne bi prisvojila neku prednost, nadamnom koja bi od moje duše bila otkinuta. Zapravo, ja znam da si mi ti zeljela uvijek vise nego sebi. Pomislim kako ti ljubim usne i milujem lice, kosu ti mrsim nestajuci u okeanima ljepote njenog mirisa Eto, ponekad je to tako živo i stvarno, prizovem tvoje abatne usne, oci, bedra, ruke i tada je to moj spas od neizdrzive vreline žudnje, od nemoci tijela da izvuce vrat iz suncanih ljestvi.

Cesto razmišljam u ovakvim nocima cežnje o magiji ljubavi kojom si sve u meni natopila i svim onim uzvišenim, prefinjenim, najljepšim i svilenim osjecanjima. I diveci se njenoj ljepoti i svemu onom što ona cini u nama, umivajuci svaki naš osjecaj, cineci nas boljim, da bi Ljubav trebalo zabraniti na neko vrijeme svima koji ne mogu proci ispit vatre, kusnju blizine, zar pripadanja ceznju u razdvojenosti. U tada otvoriti sve ona bezbrojna skrivena nocna skrovišta za kojima narod potajno zudi. Pustiti slobodu trgovanja tijela, a Ljubav sacuvati. Odnijeti je daleko u planine, od svijeta, od bahatosti, reklama i svjetala. Ali znam da ovaj svijet nije mjesto koje trpi nagle i principijelne promjene. On se radije okiva brsljanima dekadencije. Mjesavinom dobra i zla. Sveprisutnom zamjenom teza u kojoj svako nađe opravdanje za grubost, uvrede, boli i rane drugim srcima nanesene. Barem pojavno...Dobrom i zlom disu danas nasi gradovi. Noci se cijepaju na polovine mraka i srebra. Mjesec sapuce i ubojicama i pjesnicima. Poroci uobliceni u bica patoloska i zlocudna, sladunjava i lažna, krvojedi i ljudske psine, vukodlaci, vilenjaci i vile, sjene i oci u mraku; sve se to sulja za nama ne znajuci da li da nam dušu prije zaskoce, opcine, umore ili obljube. Nocu nam u snu od zatomljenih želja dolaze bludni carobnjaci i njihove druzice, skrnaveci nase usnulo tijelo. A mi svemu tome nevjesto izmicemo i svitanjem nas izmucene odgurnu valovi gluhog doba pred vrata jutra. Koliko samo moramo svakodnevno uciniti kompromisa i mjesto ljepote primati trnja, i nataloženog rijecnog šljunka! Koliko rijeci izgovorenih uzalud, neiskrenih pitanja i lazne usrdnosti. Zavist i zluradost, ljubomora i licemjerstvo su kucni ljubimci nasih najpouzdanijih znanica i njihovih Ljubavnika. A srce i duša uvijek na ispitu...Ljubav nas kuša, sve nam daje i sve nam uzima...I cesto je mijenjamo za prolazno...Ne izdržimo, odustanemo, poklenemo, padnemo i za noc zadovoljstva ko zna gdje, ko zna s kim...ubijamo je u nama. Muskarci vjesti prijelazu preko splavova predavanja tijela, mogu se nabrojati na prste. Zenama preostade nesto talenta, zaslugom jedne Boginje koja se nije prestala mijesati. Priuceni majstori i majstorski segrti hodaju naokolo s podignutim keceljama želja bez ljubavi u srcu, bez imalo intime i diskretnosti. Kao brza hrana za gladi tijela. Ostaju im tragovi na srcu...Na duši...

Opet se vratih strujama cežnje… I dok plovim njenom rijekom natapajuci ti ove redove dahovima željenog i snivanog, cujem blagi šum vjetra u krošnjama i u njemu tvoje misli osjecam. Slušam te kako mi sapuceš, kako me želiš kao nekad poljubiti tamo gdje najviše volim. I znam da je taj šum bio samo nježnji val tvoje ljubavi, ali u njemu sve tvoje snove i želje svake noci osjecam. I dok dalje pišem na licu sam osjetio šapat topline nocnog vjetra i njemu mirise tebe... Noc je zašutjela. Pitam se da li osjetiš da još drhtim zbog dodira tvojih ruku? Da li znaš da te svake noci želim udahnuti? I udišem ovu noc, jer te u njoj osjecam. Zemlja je nocas tobom natopljena, u njoj te osjecam, i polahko, sasvim polahko se predajem. Zatvaram oci i kroz trepavice jedva nazirem granicu izmedju sebe i svijeta. Cujem ti šapat duše. Sapuceš mi..Mislima ti kazujem. Okreni se Ljubavi moja ka noci, da vidim kako oci ti sjaje u tami. Gledam te, dok u ocima mi se razlio cijeli svemir, u ovom trenutku magičan akvarel cežnje sjaji, boje ljubavi se razlile, bas kao i mi u našoj želji, u svakom snu što ga svake veceri sanjam. Našem snu. Osjecam tvoje ruke na mom licu. Znam da cu nocas ljubiti svaku našu misao, dok zajedno u ljubavi snovima koje ispisujem izranjamo iz ove noci videci svjetlost na površini. Nadu..u nas..u pobjedu ljubavi...Osjeticeš me i veceras u vjetru, u valu, u mirisu noci, u svakom godišnjem dobu. Iznjedricu mislima i oživjecu te. Dobiceš oblik, biceš opet živa, vidljiva, moja. Zagrlicu te usred tišine noci. Zagrlicu te dok slikam naše snove. Zagrlicu te dok ove rijeci ljubavlju natapam stvarajuci od trena vjecnost. Ljubiceš me pješcanim zrnima, usnama od najljepših kristala. Dodirnuceš me kao tajanstvena esencija plesaca u transu, ljepotom i blagoscu proljetnog lahora. Pojam o mjestu, o vremenu, i prostranstvima postace mi neshvatljiv, i biceš moj najljepši povez od vatrenih sjena preko razuma. Uzeceš me veceras i pusticeš da opet poletim. Kroz tebe cu vidjeti sve vatre svijetova, a ti ceš s lahkocom rukama prolaziti kroz moje grudi. Veceras ceš opet biti svemocna, neodoljiva i neuhvatljiva. Zemlja ce se zatresti u klancima i kanjonima srca, ukazace se naše rijeke nježnosti i strasti, a ti ceš se jutrom vratiti u zemlju snova...
Iza svega ostat cu ležati jedino ja, sa tobom u sebi, a tvoj ce se smijeh razlijevati dolinama željenog i snivanog. Jutrom cu se ogrnuti plaštom stvarnosti. Cekacu opet noc u kojoj cu s tobom otici dalje od svih granica. I opet ce se kao veceras svijet utišati da zacuje naše šapate srca i savršeno ce se java i san preliti u jedno...u nas...u Ljubav...

Napisah ti da umoran sam, prijace mi putovanje i bezbroj onih lijepih sitnica sto nam putovanje donese...Tebi ovdje ostavljam sapate, i pitanje znas li koliko si me istinski usrecila i znas li da me cinis boljim covjekom...Javicu ti se kad stignem...Znas da te volim uvijek vise od tebe:))))

[onako]

Ozivjela si svaki moj dah...

Jutros su sokaci šehera blistali umiveni tekucim prozirnim kapljama zlata i blagim sjenama krošnji. Nebeske draguljarnice vec danima rasipaju svoje kristale. U potoke posakrivaše se zvijezde i raširiše se šeherske zjenice ljepota. Mehko je korakom ploviti rubovima jutarnje tišine, puštati korake i ocutjeti hod inace nepomicnog vozila ljudske mašte. Miriše kiša na tvoje nježnosti i ja je zanesen hvatam dlanovima dok zacuđeni prolaznici u cudu gledaju šta je to obuzelo covjeka koji nosi zagonetan cudnovat smiješak. Prestiže me drvece. Preotimaju me krovovima ptice. Prisvajaju me oblaci. U mirisnom miru s mislima prolaznika i davnih šetaca danas cu voljeti svijet, šaputati sebe i biti tvoj dan.

Misli mi tople, trepere darovima, te gizdave carobnice. Pomišljam koliko samo vjernika nahrupi svako juto u njene hramove. Mole se. Mirišu po cežnjama, željama, strahovima, sjecanjima, maštama, snovima...Po dodirima koji zastadoše na polovici nekih zavojitih stepenika. Ljubav. Rijetki znaju da su svodovi njezini ispod otvorenog neba. Nema oltara. Nema zidova. Nema etalona. Nema polovicnosti. Nema sigurnosti. Nema odstupnice. Nema kipova zastalih u jednom jedinom pokretu neke iluzije svetosti. I nudi i daje i traži i oduzima sve. Znaš, uvijek sam volio, vjerovao i cekao taj trenutak. Još kao djecak vjerovao sam da postoji tajna predaje kad nešto iz svjetala korakne u sjene. Cekao sam ga, tragao za njim, lutao, padao i pridizao se, puštao da me u snu zatece, gledao ga iz rijeke, pred nevrijeme, gledao ga u najblažim mogucim rumenim poniranjima na rascjepima noci i dana, kada zora diše i miriše... Uzalud. Sve sam svoje davao, ali uvijek bi mi nešto promaklo. I pitao se koliko puta moram u sebi umrijeti da bih shvatio da necije srce ne poima da Ljubav nema cijenu. Nisam odustajao, nisam se mijenjao, nisam prestajao tragati, vjerovati, davati... I znao sam da ona vaga svaki osjecaj, misao, san, svaku i najmanju želju u nama, da na svoje nevidljive tasove stavlja našu iskrenost, hrabrost i spremnost da sve svoje u nama s radoscu dajemo i da ako joj se ucinimo doststojni njenih skrivenih raskošnih odaja ljepota, samo tada nam u srcima ostavi kljuceve svojih nebeskih sehara, da živimo do volje necije drago disanje. I radostan sam što mi je darovano da njihov predivni poznati zveket prepoznah i zacuh u tvojim nježnim rukama. Sada ga cekam drukcije. S tobom

Dugo sam vremena pisao u cežnji, propitivao sebe i pretraživao topla mjesta u njedrima, iako sam znao da ljubav ne priznaje i ne nagrađuje onim najljepšim osjecajem voljenja ništa manje od prepuštanja savršenosti njenim beskrajnim plimama i osekama...I iako sam znao da je prevelika cijena mog otvorenog pogleda duše i nijemog zagrljaja predavanja svih osjecaja i da je nemoguce ojacati necija stopala srca za hrabrije korake...pisale su moje ruke. Pisao sam, vjerovao, osjecaju i snu svakom se predavao, zavjetu svakom vjerovao, preslažuci i odlažuci postelje stvarnosti koja mi je šaputala o tugaljivom zovu nepovrata...

Pisale su ruke moje, tim drhtavim tragom disale, ljubav i srecu snivale i sna ne docekavši zaspivale, pisale su dugo o cežnji i sjeti, zvijezdama se dragim obracale, sabahom i akšamima se prvim u ljubav amentile. Pisale su ove ruke moje da postoji povjerenje, iskrenost i ljubav, da u ljubavi ne postoje prepreke ako se srcem istinski voli, pisale su o voljenju duše, da u ljubavi postoji svemir blizina iza kojeg smrti nema, pisma su mi ruke bijele pisale i crnom vodom plovile, gdje su riblje domovine gutale mornare, i planinska sidra odnosila stražare. Pisale su ruke moje da su vjecnosti tišine, i da su zvijezde granice dlanova a suze varnice nutrina, nad predivnim su neizraslim i neodsanjanim pupoljcima koracale i rađaonicama nerođenih cvijetova ljubavi u snu pokrivale. Pisale su moje ruke i lica milovale, u kosu prste zavlacile i nocu doticale hladne cežnje izvorske i jutrima mjesecinu tuge sa sebe skidale. Pisale su ruke moje, onako kako su slutile, osjecale, onako kako su rijeci grudi boljele, a misli akšamske s vatrama drhtale, kad su topline u uglu srca blijedile, a daljine u grlu sjedile. Pisale su ruke moje o sreci i sjeti, o zanosu, tuzi i oholosti, pa se amanetima srca u tišini svojim zaklinjale i u molitvi se osvanjivale. Pisale su, pisale, kao što pišu vizije, kao što snoviti vodopadi cešljaju bistrine, kao što jagodice duga razmahuju miline, kao što kiše travama donose zjenice blizine. Pisale su, i ljubav cistu disale. Tragom su tvoje tražile,mišlju i snovima vjerovale i nalazile. Lijegale i polijetale. Pisale su dušinom tintom i tražile tvoje što nježnoscu mora razodijevaju. Sijevale su one i grmjele kad su noci lažima i tugom boljele. Pisale su one dalje, slijedile i bitisale, dok su vojske padale i carevine nastajale i nestajale. Pisale su ruke moje i pletena beznađa parale, pa se iznova nadale i davale, pa se predavale.

I onda si došla spuštena iz stelje oblaka sa osmijehom mirisnih proplanaka što nose šapate zapadnih suncanih haljina. A ti me onda povede unutra. U sebe.U ljepotu koja putuje jer nema težine. Nema s tobom težine. Najprije, kao da si me samo zamrzla. Nisam se mogao pomaknuti.Cak je i moje disanje bilo drugacije. Mislio sam da sam u nekoj vrsti sna što dolazi sam kad se tiho sluša tvoj glas. A nije bio san vec putovanje najljepšom stazom. Imao sam osjecaj da je od mene do poda cijela strma padina. I neopisivo lijep osjecaj lebdenja. I sada si u meni. Zapletena u svakom mom koraku. Udahnula mi udisaje ljubavi. Dodirnula mi otkucaje. Podigla mi vatru iz tetiva koljena visoko u prepune grudi tebe. Sabljom mi gipkih nevidljivih pokreta dahom milovala lice. Oživjela svaki moj dah. Pokrenula sve potoke. One iste što ih vec sretoh, i ciste, nove ucinjene za mene, s blagim valovima nježnosti i skrivenim šapatima u žuborima iskrenosti... Sva moja mora zavezala divnim ti ocima. Obojila ih ljubavlju iz najljepših bajkovitih utroba s modrim povezima s valovima od pjena, s daljinama ucinjenih od najsjajnijih zvijezda. Ucinila je dubinama neopisivih beskraja prepunu strasti u meni s drhtajima, vrucinama, vrelinama. Ucinila si da su sva mora osjecanja u meni kao tajanstvena voda mladosti...I darovala mi ljubavnu tajnu neobjavljenu, necujnu, neshvatljivu, toliko žuđenu, toliko prizivanu...Hocu li te biti dostojan..?

I sada ruke moje, posve nalik tvojima, pišu, vjeruju i vole tvoju dušu predivnu i velicanstvenu tajnu s tobom dijele i sedam su se noci s tobom sretale i od sedam tvojih nježnih vjecnosti ljubavlju bijelile. Pisale su ruke moje u ljubav vjerujuci, pisale su mila moja, tebe i srecu snivale, za tvojim nježnim lijepim rukama tragale, pisale, i Ljubav tvoja postale...

I sada mi je lijepo svakim sabahom se buditi, na dlanu prstom okretati tvoje plavetne uvojke i osmijehom ti kazivati tvoje cudesne ugode...Veseliti se svim našim jutarnjim maglama, toplim podnevima. i ranim akšamima u zlacanim odsjajima strmih vinograda odlazeceg dana. I nježnim šuštavim tvojim koracima u njima na drhtavim tepisima sokaka, u vjetrovima darovanih nam tajni...Veselim se nacinu na koji ceš mi nanositi najljepše boli duše, cežnjama, snoviđenjima i zaustavljenim dahovima kada se predivni paucinasti oblaci nježnosti namjere ploviti. Tajnama tvojih noci, mirisu prošlosti i obuzetošcu znakovima ispod plašta starih ljudskih zaborava. Zvijezdama s kojih ceš tražiti pitanja od trstike, u blagim povijanjima šutnje. Usponima naših srca nad sumornom ravni prolaznosti. Divljenu Milostivom i Njegovoj magiji ljepote stvaranja uglavljenoj u plemenite kovine srži Svemira. Tvojim mirisima zrelih vocnjaka i slasnih usana nad mojom posteljom. Veselim se šumu rijeke što ispratit ce mog nježnog splavara sjete i tuge i ja od njega više necu cuti ni glas, ni pomišljenu rijec, ni neispunjene amanete, vjecite simbole sjenovite cežnje na blijedoj polovici lica.

Znam da ceš me tješiti umiranjimja i rađanjima, svadbama vjetra i lišca, hukom sove i šumskog potoka, strujanjem krvi i krvarenjima struja. Moje ceš umorne sljepoocnice masirati rukom nježne paprati, i kretnjom njihanja u plesu jablana. I da ceš mi dlanove i lice prekriti nježnostima. I da ceš mi zauvijek zaklopiti tuge ispod trepavica. I uciniti me toplijim, ranjivijim, bliskijim Zemlji, predanijim njenim ljepotama i odanijim njenim ranama.. Nježnijim i tišim.

Predajem ti sebe, srce i dušu, sve rijeci i pisma, sve snove i želje, jer u tebi je tajna mog pisanja, u tebi je smisao i svjetlo mog života. S tobom i tvojim beskrajnim ljepotama ja ulazim u svoje najljepše ljeto, i sanjam najljepše izvore na planini paucinastih snova...i od ove divne dušine oholosti ni mora ni svodovi, ni sunca ni ledeni svijetovi nece me ikada odvratiti...Pođimo mila moja u naše dane u kojima ce ti kosa vjetru pricati šta je propustio svih onih dana kada se pred tobom onako snažan i djetinjast pravio važan raznoseci ljabavna pisma pred kucama drugim, jer sada i vjetrovi znaju da je najljepša samo jedna...

Sada moram ici, znas da bi ti pisao jos i pisacu ti...Imas tri sapata danas, a javicu ti se kad stignem...Uvijek ces znati i osjecati da sam s tobom, uz tebe, za tebe...Jer si i ti bila sve ove godine za mene i kad mi je bilo najteze i najbolnije...Znas da te volim uvijek vise:)))) Javicu ti se...

[mikogoago]

@onako, prelijepo napisano.Nisam sve stigao procitati onako samo sam letimice preletio preko ovoga sto si pisao i moram reci predivno izrazavanje i igra rjeci.Ocito si nasao svoju muzu ili muze koje te nadahnjuju.Po mom skromnom misljenju ako ovo nisi do sada objavioi sazmi u jednu knjigu i objavi.Ako se dosada nisi afirmisao kao pisac vjeruj mi imas veliki talenat i grjeh je da Tvoja rjec ostane neprocitana.Znam sta pisem jer sam odrastao i zivio okruzen piscima. Ovo sto sam procitao je Oda LJubavi. Da li je ta osoba stvarna kojoj pises ne znam,ali ljepotom svoje rjeci ucinio si je prelijepom.Na zalost nemam sada vremena da sve ovo fino na tenane procitam,ali uskoro od ponedeljka sam na odmoru i bice vremena. Danas kada se vratim kuci postavicu ovdje jednu prekrasnu pjesmu od Halila DJUbrana O LJubavi.Mislim da ce Ti se svidjeti.

[mikogoago]

Evo ovo je za mene najljepsa pjesma o ljubavi sto sam je do sada procitao u zivotu:

LJubav


Tad reče Almitra: Govori nam o ljubavi.
A on podiže glavu i baci pogled na puk, i puk se utiša.
I jakim glasom progovori:

Kad te ljubav pozove, odazovi se, iako su joj puti tegobni i strmi.
I kada te krilima zagrli, prepusti joj se,
iako te mač, skriven u njezinu perju, može ozlijediti,
I kad ti ljubav uputi riječ, vjeruj joj,
iako joj glas može razbiti tvoje snove, onako kako sjevernjak vjetar zna poharati vrt.
Jer onako kako će vas ljubav okruniti, tako će vas i raspeti.
Onako kako je ona vašemu napretku prilježna, jednako je prilježna i vašemu zastoju.
I kao što se uspinje do vaše visine i miluje vam najkrhkije grane što drhte u suncu,
jednako će tako sići do vašega korijena i trgati ga iz prionulosti za zemlju.
Poput listova kukuruza, ona vas skuplja unutar sebe.
Protresa vas da bi vas obnažila.
Prosijava vas da bi vas oslobodila ljusaka.
Melje vas sve do vaše bijelosti.
Gniječi vas sve do vaše gipkosti.
I tada vas uručuje svojoj svetoj vatri,
da biste postali sveti kruh za Gospodovu svetu gozbu.

Sve te stvari ljubav će vam činiti da biste saznali tajne vašega srca,
i s tim saznanjem postali dio srca života.
Ali ako zbog straha tražite od ljubavi samo mir i užitak,
tada će biti bolje da pokrijete svoju nagost i napustite
gumno ljubavi, put svijeta, koji nema svoja godišnja doba, i gdje ćete se
smijati, ali ne cijelim svojim smijehom, i gdje ćete plakati, ali
ne svim svojim suzama.
Ljubav ne daje ništa osim sebe, i ne uzima ništa osim sebe.

Ljubav ništa ne posjeduje, niti se može posjedovati; jer ljubav je ljubavi dovoljna.
Kad ljubiš, ne reci tada:"Bog mi je u srcu", već radije: "Ja sam u srcu Boga."
I ne pomisli da možeš upravljati putovima ljubavi,
jer ljubav, nađe li te vrijednim sebe, upravlja tvojim putovima.
Ljubav nema drugu želju osim samoispunjenja.
Ali ako ljubiš i obuzmu te želje, poželi tada:
rastopiti se i biti poput brzotoka, koji pjeva svoj napjev noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen svojim vlastitim razumijevanjem ljubavi;
i krvariti, voljko i radosno.
Probuditi se zorom s krilatim srcem i zahvaliti za još jedan dan ljubavi;
otpočinuti u vrijeme podneva i promišljati ljubavni zanos;
vratiti se kući u predvečerje, zahvalan;
i tada usnuti s molitvom u srcu za svoje ljubljeno, i s pjesmom hvale na usnama.

[onako]

@onako, prelijepo napisano.Nisam sve stigao procitati onako samo sam letimice preletio preko ovoga sto si pisao i moram reci predivno izrazavanje i igra rjeci.Ocito si nasao svoju muzu ili muze koje te nadahnjuju.Po mom skromnom misljenju ako ovo nisi do sada objavioi sazmi u jednu knjigu i objavi.Ako se dosada nisi afirmisao kao pisac vjeruj mi imas veliki talenat i grjeh je da Tvoja rjec ostane neprocitana.Znam sta pisem jer sam odrastao i zivio okruzen piscima. Ovo sto sam procitao je Oda LJubavi. Da li je ta osoba stvarna kojoj pises ne znam,ali ljepotom svoje rjeci ucinio si je prelijepom.Na zalost nemam sada vremena da sve ovo fino na tenane procitam,ali uskoro od ponedeljka sam na odmoru i bice vremena. Danas kada se vratim kuci postavicu ovdje jednu prekrasnu pjesmu od Halila DJUbrana O LJubavi.Mislim da ce Ti se svidjeti.

Tek sto se vratih s putovanja iz prevrelog inostranstva, pa cu ti odgovoriti cim se akomodiram i aklimatiziram, ali cu ti se bar sad nakratko zahvaliti na predivnoj impresiji onog sto napisah a cime si me najljepse darovao... Postavio si po meni najljepsi opis ljubavi koji sam u zivotu procitao, pa cu ja postaviti jedan davnasnji svoj post u kome sam postavio isti...Nadam se da ce ti se dopasti kao i ovi prethodni, a cim se malo odmorim odgovoricu ti na pitanja koja si mi postavio i razloge pisanja o toj prelijepoj carobnici sa bezbroj lica koju mi nazivomo Ljubav...

Lepeza Ljubavi...

Piše mi se o ljubavi, onako kako misli naviru potaknute cežnjom za voljenom. Pitanja bez odgovora, redaju se bez reda, bez kraja, samo naviru, bezbroj izvora u meni. Ne znam voljeti sem, bezrezervno, od prvog trenutka Ljubavi, u cjelosti se predavati. I biti iskren i otvoren u svim stanjima duse. I ne znam voljeti, a kriti svoja stanja i ne dijeliti ih sa Voljenom i ne znam voljeti, a ne tražiti da dijelimo svaki uzdah, san, miris, misao, želju, sve. I kada sam griješim i kada ne znam i ne umijem, i kada me boli i kada se sve lomi i rastace u meni, i kada Ona želi ići dalje iili kada ja to poželim, i tada razgovaram sa svojom dušom, svojim najvjernijim prijateljem. Koliko čovjeku treba da vjeruje voljenoj osobi, Njenim rijecima, namjerama? Koliko treba opreznosti, mudrosti, vremena i snage da se učini taj prvi korak otvaranja duše? Koliko samo padova i uspona, igre ega i sujete, zaklanjanja iza virtuoznosti riječi, žongliranja mislima, bez ograde, rezerve, bez dvojnosti, bez bojazni? Koliko vremena i kojim riječima znati da je stepen povjerenja postignut? Kažu da prvi poljubac pocinje očima i da su oči odraz duše. Svaka riječ je kao kapljica koja tece kao voda, noseci emociju i neko je prima kao vodu, a neko ne, u svoje korito zivota. Riječi su muzika srca i duše, ali samo ako dolaze iz srca i duše. I znam da kada sve svoje istinski podarimo, kada preko svega, ali baš preko svega pređemo, ostaje nam jedino da i dalje čuvamo i volimo one trenutke iskrenog predavanja, one čarobne sate kada su srca bila vodilja u svemu. I nosimo i dalje to u sebi, ne želeći da beskrajan spektar igara nezrelosti i neznanja, besmislenog nepovjerenja ikada to potamni. I kada sam na raskrsnici, ja razgovaram sa dušom koju pitam da li sam, kako i gdje pogriješio, da li sam mogao bolje, jace, ljepše, da li sam nešto sacuvao za sebe, da li postoji nešto da nisam dao, učinio? Svako od nas ima svoja iskustva, ljepša ili lošija, padove i uspone, razočarenja i ushite, neko posjeduje manje, neko vise razočarenja, neko se nakon prvog razocarenja povukao i tada u nama neosjetno izrastaju bedemi, čvrsti zidovi iza kojih nestajemo u tmini, u onome što istinski sanjamo, želimo i osjećamo, a ispred zidova je sve ono što zadovoljava nasu okolinu.

Procitao sam stotine opisa ljubavi, oslušao, bezbroj iskustvenih živio u svim njihovim oblicima i formama, i sam ih doživljao, ali nijedna mi nije toliko realistično i tako slikovito životna...toliko istinita kao definicija ljubavi Halila Đubrana. I sada kada je po ko zna kojih put procitah kazivah na trenutak o sebi i nanovo se svaki put preispitivah, jer uvijek me natopi i u cjelosti ispuni, radujuci se što je dozovem, što joj se u cjelosti s radoscu predajem u svim stanjima koja mi donosi...

Kako mi je život nosio svoje ljubavne ushite i padove, uzlete i razočarenja, radosti i boli, sve sam više opis ljubavi Halila Džubrana doživljao kao svoju. Poodavno kada je pročitah imao sam tada nekih dvadesetak godina pitah se zašto da ljubav boli,treba da raduje,treba da je samo lijepo, uživanje, stanja ushita, treba da onaj carobni pocetak susreta i poljupca ociju vjecno traje, nisam jerazumijevao, ali vremenom kako sam imao i gubio, ostavljao i bivao ostavljan, letio i padao, nekada duže ili kraće, romantičnije ili strastvenije, snažnije ili slabije, nekada da sebi pokažem koliko mogu i zadovoljim i nahranim svoj muški ego, ili iz potrebe ili navike, kako je svaki bol ushit dolazio i prolazio, a slike poljubaca i milovanja u sjećanju nisu se dugo zadržavale, poimao sam da nisam istinski nikada ni volio na nacin kako on piše o njoj, jesam, ali u onoj mjeri u onom dijelu dovoljnoj da bude lijepo oboma dok traje veza i dok smo zajedno, bez bura, crnih oblaka, problema, prepreka, ali istinski je nisam disao i živio, nisam joj se u cjelosti otvarao, prepuštao i predavao. Brzo sam odboljevao, zaboravljao i išao dalje i ne znam da li je nekada boljelo zbog raskida ili zato što sam nakon toga bio usamljen, ili cak iz zbog navike da imaš nekoga, da te nazove, ti nju da nazoveš, da se ti nekome, a i tebi neko raduje, ili zbog poljubaca, nježnosti, mirisa, uzajamnih predavanja, ljubavnog opijajuceg plesa tijela, mislio da boli i patio iz razloga što sam vjerovao da sam volio. Vremenom i godinama i veze su postajale ozbiljnije, ja umnogome zreliji, dublji u poimanju stanja i svih osjecaja i sve sam se više predavao i unosio sve osjecaje, srce, dušu, unosio cijelog sebe, poimao snagu i neprolaznu ljepotu voljenja, cežnje, ljubavi, neprolaznost osjecaja da u cjelosti ljubavlju usreciš voljenu osobu. I davao mnogo više, davao sve, ali i tražio mnogo više u ženi. I nikada nisam mogao niti želio ikome objašnjavati zašto nekada prosto odem, raskinem, ili napravim i dam povoda da budem ostavljen, kada osjetim laži, kalkulisanje, matematiku u osjecajima, plasticnost u rijecima ljubavi i nježnosti nepotkrijepljenih istinskim djelima i življenjem iste. Polagano sam postupno kako me je ljubav vodila kroz sva ta njena iskušenja i lutanja, sazrijevao, jacao, spoznavao, oslobađajući se vremenom kratkotrajnih i vlastitih egoističnih potreba u ljubavi, oslobađajuci se predrasuda, oslabađajuci se matematike davanja i primanja, mišljenja okoline, opceprihvacenih stavova navike, osvajanja zbog osvajanja, vlastitog ega, umišljenosti i prepotencije, kao djela odrastanja, sveprisutnih savjeta okoline, od kojih ni oni koji ih daju nemaju nikada nikakve koristi, a sve više poimajuci snagu te nesagledivu lepezu ljepote i snage ljubavi u nekim drugim ljepšim formama i oblicima...I ona je mene mjenjala i oblikovala, uvijek mi je nakon bola otvarala skrivena mjesta, pokazivala mi ljepotu u stotinu drugih oblika, pokadkad mi koprenu sa ociju skidala i iznova me iznenađivala beskrajem nacina i oblika u kojima se javljala i zadržavala ili odlazila, donoseci mi i sve ljepše i iskrenije, snažnije i trajnije ljubavi i stanja ugode i radosti u njoj. Onoliko koliko sam istinski tražio i srcem želio toliko mi se i otkrivala, ni manje ni više i dobijao sam je upravo onoliko koliko sam i sam bio spreman da je dajem i primam, onoliko koliko sam bio spreman da se za nju borim srcem, da žrtvijem sve svoje, ne željom ili posjedovanjem, nicm drugim sem srcem, ili da me bol tjera i što sam više razmišljao o sebi, svojim potrebama, greškama, učinjenim nepravdama ili srcima koje sam i neznajuci tada svojim odlascima povrjeđivao, šta uopšte želim i tražim, ljubav mi je pokazivala sve više svoju ljepotu, dubinu raznolikost, u stvarima za koje sam ranije bio naprosto slijep, nezreo, nedorastao, nejak. I sve sam je više uvažavao, cijenio, poštovao, divio se tom Božjem daru, sitnice koje mi ranije apsolutno nisu ništa znacile a sada mi toliko toga kazuju, od tople rijeci, osmjeha podrške, brižnosti i pažnjom nicim uvjetovanoj, toplinom u glasu, hrabroscu i upornoscu voljene ,nježnošcu u ocima i bezbroj drugih malih stvari koje mi razgale dušu i srce i kazuju toliko mnogo o voljenoj i ljubavi svakodnevno. I danas kada ponovo pročitah ljubav na nacin kako je vidio, doživio, opisao Halil Đubranm sada klimam glavom sa odobravanjem prisjecajuci se svojih ranijih citanja i tadašnjih formiranih mišljenja i stavova. I uci se dok se živi, jer ljubav ne poznaje godine, sazrijeva se i spoznaje i dalje me iznova svaki put drukcije ljubav daruje i obraduje, ponudi mi i sada i uvijek samo onoliko koliko sam i ja spreman bezrezervno dati. Kušala me je, istraživala, mjerila moju srcanu želju snagu i iskrenost voljenja, moje predavanje cijelog sebe, moju snagu i iskrenost srca i ne iz razloga da me boli, ili kazni, ili što je željela da se ne ostvari.već iz želje i potrebe da spoznajem, ucim i mjenjam se, kako bi mi dovoljno ojacala da bi mi mogla otkrivati svoje neiscrpne, nesagledive i beskrajne oblike u kojima se nalazi i u kojima dolazi i odlazi. I poodavno naucih da sve što pomisliš i kažeš jeste želja ili dova koju svjesno ili nesvjesno upucuješ. Pa nam se nekada i ostvari i dobijemo nešto što nismo tražili, a mi se pitamo kako i otkud sad ovo zaboravljajuci pri tom na misli koje su to tražile ili dobijemo nešto što smo priželjkivali nakon dužeg vremena i na to odavno zaboravili, isto tako zaboravljajući da smo to izražavali u razgovorima ili nocnim sanjarenjima i snoviđenjima duše...

I znam da mada to razum ne može razumjeti i pored svih nastojanja, on ne odustaje. On svakodnevno, neprekidno, danonocno je uznemiren i mucen mišlju i naporom u pokušaju da shvati LJUBAV. Razum je poput nocnog leptira, a LJUBAV poput svijece. Kada se leptir ljubavi baci na plamen, on plane i nestane u toj ljubavi. Ali, taj nocni leptir(razum), iako će biti spaljen i mučen, ne može podnijeti da bude daleko od plamena.Ako se čovjek poput leptirice oduševi plamenom svijeće (LJUBALJU), cijelog ga preuzme i ispuni, i baci se na plamen i on je noćna leptirica.A ako se čovjek (leptirica) baci na plamen(ljubav) i ne plane i ne izgori, tada ta svijeća i nije svijeća (ljubav). Čovjek koji nije zanesen ljubavlju i koji se ne trudi da je dosegne uzalud se baca razumom u plamen. Čovjek ili žena koji istinski vole oni ne mogu bez tih nastojanja i oni stalno bez odmora i počinka streme samo LJUBAVI...

Da, prava čista bezrezervna ljubav uvijek sagara čovjeka i i nijedan razum ga ne može pojmiti...Jer je ljubav snažna u svojoj cistoti i nepojmljivoj, nesagledivoj dobroti. I neka vam razum nikada ne bude stariji od ljubavi...on to ne može po svojoj prirodi jer u stvaranju je prvo nastala ljubav, a potom i sve iz ljubavi...jer i sam čovjek je Božija manifestacijai kreacija ljubavi. I ljubav kao najljepši dar traži i hrabrost u svemu njemu i onoliko koliko budemo hrabri i istinski se borili za nju, upravo toliko cemo i dobiti. I da li cemo kalkulisati pa mjesto ljepote ljubavi kalkulaciju dobiti, ili cemo se istinski svakom osjecaju predavati pa ljubav dobijati i živjeti do nas je...Staze su svako jutro pred nama...I ko može znati ili reci, sutra, za mjesec ili godinu, sada, možda još danas, da vam ljubav, meni ili vama donese ili odnese djelić svoga lica, svoje ljepote želeći iznova i uvijek drukčije, svaki put ljepše, čarobnije pokazivati mi dio beskrajne i nikada u cjelosti složene slagalice koju ja poznajem pod pojmom LJUBAV.
Snaga ljubavi je nemjerljiva, i cijelim sobom voljeti znaci istinski živiti mislima, dahom, razumoim, svim svojim postupcima ljubav prema voljenoj. Kada volimo i iako imamo spoznaju da ce nas boljeti, neuzvracenost, rastanak, odlazak ili prekid...ipak volimo...i kada voljeni i voljena odu kada nas više ne žele kraj sebe, kada ne žele našu ljubav i sve naše najljepše u nama, kada ne vole predavanjem u cjelosti istom snagom kao mi. I što si senzibilniji, suptilniji, otvoreniji što su ti osjecaji prefinjeniji i cistiji i ljubav ali i bol je snažnija. I svi to u manjoj ili vecoj mjeri prolazimo i doživljamo. Ali oni koji nakon toga ne zatvaraju srce, koji ga ispeku na svim vatrama ljubavne kušnj žele i uvijek daju ljubav ponovo i uvijek vole i srce otvoraju, sve svoje u ljubavi iskreno daju... i mada ih staza kojom idu...staza voljenja i davanja odviše cesto boli, ljubav ce ih darovati srcem koje ce im na isti i ljepši nacin uzvratiti ljubav. I onaj koga je boljelo, ko je krvario i na krhotinama laznih ljubavi srce ranjavao, znat ce i cijeniti taj dar, cuvati ga njegovati i sacuvati. Lutamo i tragamo za našim srcem i našom polovicom duše i ustvari nas boli to dugo lutanje a traganja, čežnja, sjeta i razocarenja iscrpljuju. Ipak to cinimo, i istrajni uporni, odvažni, smioni ne odustaju, ne zadovoljavaju prolaznoscu, jer sve ono najljepse, najvrednije u ljubavi i u zivotu dobija se samo po cjenu velikog srcanog bola, odricanja, žrtve bezrezervne borbe. Jer svaki bol ma koliko jak bio proci ce, oslabiti, minuti, otici i nestati, jer ga ljepota, blagost, nježnost, tople i lijepe misli lijece, a ljubav za kojom smo tragali, za koju smo se borili, krvarili u bezbroj noci u samoci ispunjenih snoviđenjima, sjecanjima natopljenih sjetom na lijepe trenutke u i bolnoj čežnji, u nocima borbe razuma i srca, zauvijek ce ostati spojiti se u jedno i pružati nam ljubav protkanu najfinijim vezom radosti, ljepote, ugode, nježnosti, sigurnosti, harmonije i topline za cijeli život, kjer ljubav ima samo jednu jedinu želju...da se ostvari, da se ispuni, da ti srce natopi i da postanete jedno, da je zraciš, daješ, isijavaš oko sebe, da je živiš...

I imam namjeru još napisati nekoliko prica, i dalje ne mislim pisati, jer sam ostvario ono što želio, ispunio nijet koji sam nosio u srcu, da ženi koju volim ostavim jednu lijepu oazu svojih osjecaja, svih mojih dahova i uzdaha srca i duša, bascu koju sam natapao svim svojim osjecanjima, ljubavlju prema njoj...I kako Đubran rece ja sam spoznao bol prevelike nježnosti i molitvom u srcu prema voljenoj odlazim da zaplovim rijekom snova...

„...Kad vas ljubav pozove, pođite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven među perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen može unistiti snove, k'o što severac opustoši vrt. Jer, baš kao sto vas krunise, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao sto se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki; A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božijem." I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve. Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni. Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama..."

[onako]

Nasmiješila se, uzela mi ruke i spojila sa svojima...

Želio bi ti nešto napisati ...ushićen upitah je prije nego je pogledom ispratih želeći joj kazivati o sebi i koliko mi znaći... darovati... ostaviti svoj miris i vječni pećat svoje ljubavi prema njoj... za kratko kao tren i dugo kao vječnost vrijeme koje provedesno zajedno...do nekada....Jednom sam želio i ucinio slično...ali su miomirisne latice cvijeta moje ljubavi i svega svilenog u meni bešćutno potrgane i vjetar nezrelosti zauvijek ih je raspršio i odnio u prošlosti i zaborava...

Nasmiješila se.. uzela mi ruke i spojila sa svojima... koje i sada dok pišem osjećam kako me nježno miluju...znajući da će dok očima bude milovala ove rijeći...zastati...zažmiriti...osluhnuti i svaka rijeć će joj šaputati volim te... milujući joj srce i dušu...Veceras ću duže pisati..jer ona plovi u mojim morima...svaku rijec pisem njoj...za sjecanje na vilu...na zenu koja je iskonska tvorevina ljubavi...sennzualnu prelijepu i carobnu...zenu cija je ljubav...toplina i blagost...otopila sve svjetovne hridi...odanoscu... i bolnoj dugoj vjernosti sagorila...rastopila...rasprsila i preobrazila sve ovozemaljske i ljudske prepreke...na zenu koja me je svojom ljubavlju zauvijek zasula najvisim ushicenjem zivota... koja je potekla i dosla iz vjecnog i vratila se natrag u vjecno....zenu koja je voljela i cekala...kada nijedna druga nije... zenu u cijem sam zanosu ljubavi postao najuzviseniji i najslobodniji covjek zeni koja mi je pokazala da ne postoji vrijeme i da u razbuktalom duhu ljubavi postadosmo jedno i sve...

Stajala je na dzennetskim vratima...pruzila mi ruke i uvela me...
Nisam poznavao put...ali sam poznavao cilj... I uvijek sam trazio vjecno cisti svijet ljubavi...otvorenost u svim stanjima bez kompromisa i mijesanja uvrijezene svakodnevnice s niskoscu svijet u kojem mi srce i duh uvijek ostaje cisto...I poodavno sam kormilo svog srca okrenuo prema beskonacnom, uzvisenom, nedokucivom zalu ljubavi...I znao sam da osjetiti, dosegnuti...primiti i naposljetku zivjeti ljubav ne mogu ostvariti letimicnim predavanjem djelica srca i duha... I cesto sam sa svojom ljubavi kucao na vrata neprijateljskog svijeta i na njegovim pragovima krvario i padao kao razbijena rusevina... i ko zna koliko puta iskusio nemoc duha protiv celicne stvarnosti.. nakon kojih mi je samoca bila moj suncani dvorac...zaspala u zimi i ukocena kao led...a osjecaji otupljeli od bola...pravili zeljezno nebo.

I skupljao komadice srca...vadio trnje i krhotine boli iz svake svoje emocije...koje mi prepreke svjetovne darivase...I pridizao se...i nastavljao...I nisam poznavao nijednu pravu ljubav koja u sebi nije sadrzavala poniznost i tugu...koja nije trazila junastvo bez brutalnosti...koja nije trazila bezotporno...potpuno predavanje svake misli...osjecaja...suze i znoja...svake zelje i sna...svake pohranjene tajne i slabosti premocnoj potrebi da zauvijek istinski volis i budes voljen...Sve dok nisam upoznao zenu...vilu...huriju...U ljubavi sam razaznavao bozanski dah...jedinu harmoniju u kojoj onoliko koliko traje blazenih trenutaka...popusta i nestaje vjecna rascjepljenost zivota u ceznji za prvobitnim iskonom i sveprisutna napetost zivljenja sa pohranjenim sjecanjem i zalom za nekadasnjom vjecnom ljubavi...I znao sam da ona nije samo neki ukras na duhovnom tijelu covjecanastva vec najdublja i najvisa svrsovitost...koja sve odrzava i oblikuje...I posvetiti zivot ljubavi u svim oblicima i formama za mene je bila jedina vrijedna i dostojna zrtva...svoga boravka kao gosta na ovoj nasoj kratkoj...usputnoj stanici...I nekada je bila uzvracena krace ili duze...nekada je bila odbacena, neshvacena, kadkad sam ja poimao da ljubav i koju nosim uzalud dajem i predajem u pogresno srce...kao kada djetetu das skupocjenu igracku kojoj ono ne zna vrijednost, nekad opet shvatao da neko srce ne cijeni i ne zasluzuje moju spremnost za bezrezervnim davanjem cijeloga sebe...i sam odlazio...krvavog srca...ranjenih osjecaja...

Cesto sam mjesto svjetla dobijao tamu...ali i u najtezim tenucima dolazila mi je zora svjetla ljubavi...smilovavsi se patnji koja me je pohodila...I slutio sam da ljubav kao besmrtna pojava...presnazna...nepojmljiva u svojoj velicini i oblicima nece me zauvijek pohoditi dok je ne budem zelio u svim stanjima koja mi bude donosila i svim tragovima koje mi bude ostavljala na srcu...dusi i tijelu...sve dok je ne budem volio svakim svojim dijelom..postupkom...namjerom..zacetom misli... osjecajem...zeljom...snom... svakim i najmanjim komadicem sebe i onoga od cega sam sazdan... jer ruza tek onda postaje zaista ruzom kad je pogled zeli promatrti i upiti u sebe..a vecernje rumenilo postaje tek onda divno kada se odrazava u zjenici moga oka...I zivot mi je postao stepeniste...i isao sam cistom dusom u susret ljubavnim olujama...ponekad orkanima i hladnim burama...a ponekad proljetnim uimilnim blagim lahorima.... I sve se vise uvjeravao i poimao da zeljeti istinsku ljubav je izazov upucen sudbini...koji trazi poboznost i smionost, jer ako zelis voditi razgovor sa ljubalju ne smijes se bojati i povlaciti pred njenim munjama i kusnji na koju te ona stavlja... jer i ona na taj nacin razgovora sa tobom...mjerka i ispituje da li si joj dostojan sagovornik...koliko si uistinu jak..spreman i odlucan u svim stanjima.... kako bi ti otvorila svoja bezbrojna zakljucana vrata ljepote ushita i uzitaka...I uzima ti i razdvaja...i smije se tvojoj nemoci...ali i dalje te posmatra...mjeri tvoju snagu i spremnost odmjerava svaki tvoj osjecaj i zaviri u svaku tajnu i otkrije svaku tvoju slabost... I u tim traganjima i razgovorima cesto sam dozivljavao i umor osjecaja...muklu melankoliju...rastrojenost izmedu ljubavi koju imah i onog sto istinski zeljeh...Ljubav o kojoj budan sanjah bila je moje odusevljenje i moja nevidljiva krila koja su me u cestim trenucima cemera i boli...gorcine...sjete...razarajuce ceznje vodila i uzdizala u jedan visi svijet....Ljubav za kojom sam tragao bila je kao otvorena oranica koja u sebe sise sunce i kisu i sve elemnte donjeg i gornjeg...pojavnog i nevidljivog svijeta... a ja i svo moje sjeme... svi zivotni sokovi...i srce koje je temeljito njena snazna ruka preorala...cekao uz nju spreman daproklijem kraj njenog plodnog polja....
Sve dok ne ugledah njene oči...u kojima se zauvijek utopih u moru njene ljubavi...

I nakon mnogih ushita i padova...u jednom trenutku sva moja predavanja i bezuvjetna vezivanja koje mi je ljubav donosila... postala su lakokrila, uznesena, melodicna i svakodnevno svjeza kao jutarnja rosa... U njima su se moji snoviozivljavali i sve ono sto u srcu sanjah i zeljeh pojavljivalo se u stvarnosti...tajanstveno oslobodeno...poprimalo je najljepse oblike njeznosti i blagosti...neopisivog uzitka i davale i stvarale nevidljive duse ljubavi koje postase...ostase i dalje bitisu bez obzira kako je zivot spajao i razdvajao...u vjecnoj plimi i oseci...zadrzavao i oduzimao voljena srca kojima sam se predavao uvijek iznova snazno i strastveno kao da je prvi i posljednji put.... Ljubavi koje sam dozivljavao bila su vatrena kola do zvijezda i djelici tajne snage stvaranja...sve dok se nije pojavila vila lebdeci u zraku iznad vode...U njima sam plamsao i spaljivao sva ona sjecanja na trenutke sjete...razocarenja...zala i neumitne boli...djetinje ceznje za nevidljivom domovinom radosti i zadovoljstva... i tuge paloga andela za svojim nebom ljubavi...Znala je ljubav i zestoko da me kazni kada sam bivao dovoljno drzak da pomislim kako ja posjedujem necije srce... kako sve sto dobijam... imam i dozivljavam lijepo je moja zasluga a ne njena i...pustala bi me da joj se priblizim.. da mi dusa raspjevano pjevusi i bruji u svom zadovoljstvu...a onda bi me oslijepila i smrskala mi svaki osjecaj i san i vracala i bacala u jos tamniji dubljii bunar bola...
I od njenih razgovora samnom postajao sam senzibilniji...osjecajniji i prenadrazeniji i ono sto bi druge jedva i okrznulo...mene je ranjavalo do krvi.. I sve sam vise radosno placao svoj ceh gorcini i boli za sve cesce posjete... darove i zivot u ljubavi...
I sve sam se vise uvjeravao i spoznavao da u ljubavi razaznajem i mirisem samo ono sto cvijeta ( iskreno osjeca)...a nerazazanajem ono sto misli..i da postajem samo i jedino velik kada volim cijelim sobom...
I nisam posustao...pokleknuo...umorio se i odustao...

Veceras blazeno lebdim oblacima ushita i srece...uznesen do dzennetskih vrata na kojima me cekase hurija iz nezemaljskog nevidljivog svijeta sa ispruzenim rukama...koju mi ljubav nekada davno... plimom donese i osekom zivota odnese...ispunjen nedjeljivim zanosom slatkoce njehin usana i mosusnog miomirisnog daha...ljupkoscu svakog njenog pokreta..natopljen i preplavljen njenom melodijom njeznosti i dodira njenih toplih i svilenih ruku...dugih poljubaca od kojih je sve u nama titralo od vatre koja je buktala u nama...i uzdizala nas snagom zajednicke ljubavi u vjecni let u nebo...Cvjetali smo i lebdjeli udivljenih srca u zanosnoj snazi njeznosti i zagrljaja koji nas je na krilima strasti odveo u jedan visi svijet...

Ne pitajte me da li je bila...da li je ostala..da li je otisla i vratila se u svoj nezemljski svijet...iscezla kao san...nije ni vazno...jer je opet... vecernji suton svojim dahom udahnula u ogledalo moje duse...i sapnula mi da onome koji u ljubavi umije sve zrtvovati, sve ce se prevoriti u ljepotu bez pocetka i kraja. I veceras zbog nje pisem...jer njena besmrtna ljubav i njeznost koju mi svojim smaragdnim ocima...vlaznim mirisnim dahom... dodirom kose i tijela podari..ljubav koja je cista i bijela... lelujava kao oblak koji pliva..vjetar koji huji..bistra kao voda prozracna...u kojoj se zare sve dugine boje.. dala mi je veceras osjecaj neceg andeoskog...dah odusevljenja i zanosa..trajnost uzvisenog stanja... sudbinskog velicanstvnog nebeskog ritma ljubavi... I hrabre rijeci" volim te mili...tebi pripadam...bila sam i ostacu tvoja za sva vremena i za sve svjetove.-.." koje mi iz srca saputase..dok se posljednjim poljupcem oprastase prije nego se dzennetska vrata na kojima stajase zatvorise... bile su kao voda duse koja izvire iz najdubljih planina...i svojim kristalnim kapljicama natopise svaki dio mene...

I veceras strastveno uzdignute duse...kada mi svijet postade snom... a san postade svjetlost... dok sam ispunjen najplemenitijim zanosom njene carobne ljepote i magicnih darova ljubavnog plesa koje mi je zauvijek... kao nekada... pohranila i amanetila da ih cuvam i sacuvam... i njenog sada dok pisem pulsirajuceg zivog sveprisutnog daha i mirisa koji mi putenoscu dariva i ostavi da kola u meni..na svim strunama svojih osjecaja...glazbom blazenstva... srca i tijela natopljenog njom... preplavljenog ljubavlju koja buja u meni...svakom svojom rječju sapucem joj zahvalu... i molitvu srca...u kome je ona trajno pohranila sebe....i nježni cvijet ljubavi da zauvijek cvate... !

[onako]

Doba njeznosti...

Nocas ti dodoh ostaviti nešto tiši trag. Poželjela si da ti šapucem rijeci nježne kao kapi kiše. Nocas dođoh ovamo biti, a ne pricati. Tkati nitima osjecaja, a ne nositi ceznje plast. Kamen ljubavi klesati, a ne piti sa kiparima nedostajanja. Tvoj biti i tajiti vatru... Poslušaj ljepoto moja jos ove noci kako žubori tišina i melodija kaplji na granici cujnosti svijetova....

Ovo nije zapis ponocni, jer ponoc ne zna pisati prstima. Nije ni pjesma jer pjesme se ne pišu kristalima. Nije ni slika dok vani šetaju priviđenja.. Ovo je stvarnost u snu i san u stvarnosti, jasan kao skelareva rijecna obmana. Nesto nježno i lijepo u meni odise dok veceras spavas i odnekud trnce mi izaziva dok prolazim svaki nas dodir, poljubac milovanje ispod nase oaze gdje konacismo, kroz aleje uzdaha i lijehe nedostajanja. Nije ni ljubavni, jer mirujes dok sav svijet sniva u carstvu navijenih satova i zavojitih nevidljivih svijetova. Ne cuje se ni lavez pasa a rano je još do pijetlova. Stala je starica željeznica sna. Nema putnika ni prolaznika. Gluhi je sat u nijemo vrijeme..
Pišem sa zastajanjima a nema se šta osluhnuti sred tišina. Popravljam sjedenje zarad cistoce pisanja. Kazaljka vara. Mice se samo ako ne pogledavam. Stvarnost u snu, ili san u stvarnosti...
Svejedno je...U svemu si...

Odavno vec snivam te jer niceg u snovima nema oim tebe i samo moja budna snena svijest liježe s konjima jer se ne usudi buditi kocijaša. Mirišu snovi na topline tijela.. Starinska pec. U pepelu je još nešto žara. Stadoše davno pucketanja.
Spavas... Da se osmjelim?
«Ako je zaista voliš, cemu se dvoumiš!» zapisivac sumnji me pecka.
Šutim jer je u pravu. Zasto oklijevam! Prolazim kroz san. Jedna su vrata. Nedaleko od njih hrpa prosjaka, a onda sajam, zalagaonica dusa. Dugo ne bijah ondje. Uvijek je gužva, kao da ce rat. Odlazim prema posrednicima za žrtve i amanete smrtnika. Isprva ništa ne nudim.
Cekam da vidim cijene. Samo sam sebe ponio uza se. Ionako ih drugo ne zanima. Kakav bih sutra izgledao da dušu založim nocas.
«Isti samo kraći» nasmija mi se u lice dječak.
«Je li vrijedna?, bocka me jedan zapisivac odricanja. Potvrdno kimnuh.
«Vrijedna kao bistra kap na suhoj usni pustinjskog sina.»
Pogledao me sumnjičavo. «Je li lijepa», zapita zapisivac teških pristajanja. «Divna je, predivna, ljepša nego ijedna». «A je li Tvoja?», zabrecnu me najkrupniji, koji trguje s dusama godinama.
Gledam ga dok u sebi racunam koliko ih još za ponuditi imam.
«Kako mislite je li moja?», pitam uvrijeđeno.
«Pa mislim, jel te voli da ti pripada i dusom i tijelom?», namignu mi vragolasto. «To nije tvoja stvar! Samo mi recite koliko?» «Okruglo.», reče gladeci se po trbuhu. «Pedeset?», požurih i skoro požalih zbog te nestrpljivosti. «Stotinu.», otpuhnu mi u lice dim iz nargile. «Stotinu godina, za jedan dan?». «Sta ceš bolan, takav ti kismet!» Pravim se da ću odustati. «Pa previše je stotina od zalaza do zalaza» Govorim više za sebe. «Hajde, halalit cu ti jednu».
Gledamo se u oci trenutak-dva.
«Pristajem. Gdje treba potpisat?» «E vala, jesi navro! Ne radim ti ja tako! Znaceš kad dođem po tebe. Nema ti kod mene telala. Ja sam sam svoj.» Odlazim bez osvrtanja. Zadovoljan pogodbom...Cujem ih gdje se smiju. «Ja, luda coveka!»
Ubrzavam korak. Budim se...Toplina, tvoje lice, kosa, miris...
Pomislih...Vratit cu se kroz san. Ili u stvarnost...
Svejedno je. U svemu si...

Sada se svakim jutrom u meni nesto iznova radosno odlomi poput praporaca svjetlosne duge s južne padine pripadanje. Jer znam da koracam u srce planine ljubavi stvorene za tvoje ruke što cute rudnike bijele bliskosti, aksamske njeznosti radosti nutrine i mehkim dlanovima biljeze biljege bliskosti...
Volim te snivati i volim tvoje njezne misli, te sanjivosti letaceve kad stopala dobiju perje a misao dahne u lebdenje.

I u ovim danima kada je vrijeme dugih noci ispunjenih ceznjom iza nas, zelim ti reci da su sve nase noci razdvojenosti za nas bile kao doba nježnosti kada je mjesto nas koracalo cisto nedostajanje a sva nam nutrina kao u groznici plamtila ceznjom. I tada nešto u nama navijalo satove na spojene kazaljke srca, na zupcanike drhtajne da poznamo ove sadasnje trenutke prije zvonjave sa svete nizbrdice gdje šapcu šetnje ljubavi, njezne i sjetne, u alejama romantike i strasti, gdje sapucu u spuštanja, u željna poniranja, u mocna prodiranja u topline njedara, u crne pramenove, u trenutke grudne pratopline...U ove volsebne trenutke kada tijelo tijelu zacinje nizove i rastapa sve kovine boli, nakupljene u tim nocima, kada raskiva sve zvonike tuge i kada raznosi duhove proslosti u zamiranja...I zasipa nas milinama gdje niceg nije bilo, tamo gdje viluju vile u dijelovima nas gdje nikad nikog nije bilo, gdje snovi ne poznaju nesanice i gdje odmaraju sile sjeverne silne, silovite...

Nocas mi snivaj najljepse snove i jutrom kad se sabahom probudis prisjeti se kako je danas sunce kad su mijene dnevne zalazile, poleglo najprije u snazne ruke aksamskog spajanja, u to carobno nebesko grljenje, u trenutke kad mirisne sume rumenima napojene spaljuju zelene sokove nutrine a nadolazece aksamske boje vrijeme grizu u kosmarno korijenje...
I tada se osmjehni i pomisli da takvu carobnost i ja osjetim dok te grlim, kad kosu s lica makneš, kad zubi ti zabijele sred tmine mirisne i nestanem, potonem, rastocim se u tvojim ljepotama...Odbrojavam dane, sate, minute, odbrojavam svaki svoj dah do jesenskih mjeseci, cekam te, cuvam te i volim te njeznosti moja.

[onako]

U molitvi sapucem da dajem sve za jednu...

Probudih se neobican, ispunjen i plah, možda tvojim koracima što dotakaše mi dušu u snovima. Mozda tvojim mislima koje cudnovato dijelim iznutra.Sanjao sam te, uvijek te sanjam. Sanjao sam san o našim vodama. Ne znam zašto, ali volio bih prespavati u jednoj od onih starih kuca sagrađenih nad koritom potoka. Njegova ziva struja sigurno nešto cini snivacima, sanjarima i zaljubljenicima nestvarnih beskraja. Mozda i u onim mlinarskim posteljama što danju podrhtavaju od vodenicnog kola, a nocu od necujne tajanstvene siline. Znaš li da oni koji usnu među Vilama ne budu jutrom isti? Vrijedilo bi još spomenuti neku malehnu pecinu ispod vodopada. Svu noc bi se tkala carobna zavjesa kaplji i ponjava savrsenog predavajuceg zvuka. Sva su ta lijepa i bezmjerna ponavljanja neodoljivo hipnoticka i opojno umirujuca. Od onih koje pamtim, moje su najljepše noci i snivanja bili pod otvorenim nebom s tobom. Tri sam noci snivao isti san u kojem sam prenocio u camcu na snenoj zelenkastoj rijeci. Rijeka je odlazila, noseci svoje tamne zacarane dubine, a camac stajase usidren i nepomican, s nas dvoje, zagrljenih i priljubljenih. I u snu tebi što si usnila sa mnom ljubav prve naše zajednicke veceri pod otvorenim nebom, darovao sam sve svoje kasnije godine i svu svoju zemaljsku Ljubav. Ne znam zašto mi ovaj san srce veceras iznjedri, ne znam ni zašto ga u zapis pretocih i zašto sam se, baš sada dohvatio prica o snivanjima nad vodom. Možda bi prava istina bila da su se one dohvatile mene, kako i biva u nocima kad je ceznja za tobom neizdrzljiva... Ili zato jer si mi veceras opet nježnost u dušu udahnula...

Probudih se i pomislih koliko je duboko ova Ljubav u meni utkana? U nesagledivost najsitnijih mojih nevidljvih pora? Ili još dalje, gdje nisam veceras samo bolna samoca srca u kosulji ceznje za tobom obucene, vec najljepsa koprena ljubavi? Upitam se da li osjete oni koje istinski volimo otkucaje nasih srca, njeznost misli, vapaj usana, drhtaje tijela, ljepotu voljenja i bol ceznje...Nije ni vazno, ne zelim veceras odgovore, zelim samo biti rukav tvoje spavacice, ili topla sara na tvojj zavjesi da me ocima pomilujes.Želim krisom kroz tvoj prozore prenijeti sve svoje njeznosti, topline, strasti, sve umilne misli, sve najljepse snove, sve neprolazne ceznje i svo blago svoje duse...Želim biti tvoja nježna ljepota i tvoj vjerni stub u zivotu. Želim ti umor svakodnavno otklanjati. Želim s tobom starost docekati…Željeti sve ono sto i ti zelis…Da li da stanem na ovom mjestu ili nastavim koracati rijekom zudnje? Predaleko nam stanovi, preblizu ceznje. Ili da zamolim svijet da se pomakne neko vrijeme da nam otvori zatvorene kapije? Voljeti i ceznuti ili pripadati? Sapucem u molitvi da dajem sve za jednu. Za tebe. I ceznem i volim i zudim i nocas stojim opijen između stvaranja i svjetova, jer te vidim gdje umivas lice na obronku jasnih plamenova zvijezda.

Ovo se pismo piše iznutra ljubavlju i ceznjom u tisini noci usnulog nam grada.Izmice bolnim sjetama i curenju svih nemoci pjescanih zrnaca u ogledalima zeljenog, sanjanog, zudenog. Nedostajes mi jako, probudim se uzdahnem i u ponocnim cipelama magle tragam za tobom... Nocas sam te trazio u hramovima ceznje i ona mi te je neshvatljivo dovela preda me, ta ceznja i slatka i bolna, neprolazna, neumitna, koja ni na trenutak ne slabi, sto sama lijeze među sjene sanjanog i pod jastuk mi donosi tvoje mirise... Dusom koja te doziva nocas koracah u tvom pravcu slijepo i nasumice i sve me k tebi vodilo gazeci staze rasute, prelazeci rijeke i rjecice bolne stvarnosti što nase staze odvode pod svoje mostove bola. Srcem te nocas nađoh i pustih da me tiho pozoveš da mi se osmijehnes u polutami jer te umijem pronaci i jer sve prepreke svijeta mogu zaobici, pa onda od srece i ushita ne znam pogoditi na kojoj su strani tvoje postelje jastuci najmeksi za tvoje lijepo lice. Nocas si mi u mraku nesto u dusu udahnula, a ja sam mislio da je sva puna tebe i da sve vec znam. Udahnula si mi njeznu poeziju nase predaje. Nocas si mi ucinila da u vlastitu krv povjerujem i da za vjeru u ljubav ne treba prijeci u neidljive svijetove. Nocas se za mene obrisi tvoje blizine u srcu ispisase i slike u plamenu strasti naslikase i sve tuge i boli u plahom doticanju nastadose...I samo je jedna misao...Da ti sapnem i u srce zauvijek misao udahnem da sve sto se vec ima desiti u mom zivotu tvoje je zauvijek sada i nicije, nicije više....

Ova nijema noc s naletima vjetra i nasrtajima tišine poslala mi je tvoj glas ceznje. Nešto me silovito podizalo u visine, na mjesta gdje kolijevke oblaka zaljuljane cuvaše još nejako tek rođeno mlado Ljubavi.. Nešto me doticalo...Lijevak mi se duse zagrcnuo među naletima njezne grudne plime. Moja se disanja prenapregnuto odapese među vilovite vjetrove posestrime. Moji se dlanovi dotaknuse iz blizine s necim nevidljivim i toplim, ondje gdje osta lice i ja se nađoh u snovima kakve nikad sanjati nisam mogao. Nađoh se s tobom i pocese vrtnje, tajanstvene, divne. Nešto me silno dotaklo na mjestima gdje su se zavracale struje nade, a virovi duse vrtlozili sjecanja na sve nase dosadašnje susrete, poljupce, dodire, dahove, uzdahe, njeznosti...Nešto me tako lijepo zaboljelo i tako njezno za ruku uzelo, pa povelo ulicom gdje stajahu tuge i njihove najmlađe kceri pred izlozima duse. I prije nego te u snovima nadem pomisljah kako je samo zanosno i lijepo zaplakati u ovoj noci treperenja ceznje za tobom... Kako je samo lahko kleknuti na zemlju pa samom sebi, u srcu u sjenama sanjanog zaciniti svjetlost voska nadom i cekanjem u novembarsko nase sutra...Kako je samo lahko snazno zagrmjeti sutnjom zatomljene nemoci da lijezes i budis se uz mene...I kako je samo lijepo voljeti te i znati da sve ono od cega sam sazdan i svi moji dani koji su mi preostali i sve ono što vec ima biti tvoje je zauvijek sada i ničije, ničije više.

Odbrojavam dane i cekam te na nacine kakve ni najljepse rijeci ne mogu opisati. I nemoj mi saputati da se ne umaram, jer moje pisanje, ili uljepsavanje napisanog nista nije u usporedbi sa svim tvojim godinama cekanja, upornosti, snage, volje, zelje i ljubavi tvoje da nas u nemogucim situacijama cuvas i sacuvas. Volim te kako nikada nisam slutio da se moze voljeti...

[onako]

Sjena zene...

Proslost...
Zakoracimo li od nje zaista ikada ili se ona kao jezgra naseg drhtavog dusinog stabla samo zaogrne novim korama? Odlucih ovdje na trenutak ozivjeti djelice trajanja u odsjajima pera. Nije to spomenar pripadanja ni tuzni odar zagubljenih voljenja, niti kopanje po ranama. Zeljeh ozivjeti i perom od zaborava oteti najsjajnije trenutke ove cudne Riznicnice Dusa.

Postoje sjecanja koja vrijedi zapisati i na taj nacin otrgnuti ih od puta u zemlju zaborava. Neke mirise nestanka i zaborava koji ne dopire s kisama. Sjene loze odsanjanih i neodsanjanih snova nad stepenicima pod kojom kamen ceznje sluti kaplje. Zapisati drske daljine na obzorima da nas ne uhvate vrtoglavice i sva ispisana i nenapisna pisamca za drage ljude i kamen da ga ne odnese vjetar nesjecanja. Prisjecanja nekih doba kad se korak cinio kao lasa samoce. Najljepse snove misticne i bajkovite. Nesavrsene racune i dileme koliko je do prve Ljubavi koja nije kriva. Nacine vlastitog prikrivanja boli i djetinja durenja zbog ljubavnih porezotina s povrsine. Greske u pamcenju i prisjecanju necega sto je ostajalo daleko...sve dalje...Sve dublje. Sve plamnije u tackastoj izmaglici zvijezda...

Vjetar burnog zenskog imena, svu noc je otimao dusu borovima. Cudno je kako se nesto u drvecu podaje i povija nevidljivoj sili, pa se opet uspravlja, uzdize i nastavlja svoj biljni prkos trajanja. Na trenutke se cinilo kao da se upinje Ona prodrijeti do srzi njihovih tajnih sokova, upiti im svu snagu zivota, pa otici utazena. Nikad nisam razumio zene i vjetrove, ni onog sebe sto opcinjen stoji pred njima. Potrazih preostatke proslosti. Postoje snivanja o kojima nemamo nikakvih jasnih znakova osim maglenog prisjecanja. Uz sav napor, pronadoh samo pamcenje kretanja i nekog nastojanja da stignem negdje, gdje sam morao biti po cijenu zivota. A gdje i zasto, pred kim i kako, pod koju cijenu, ja ne znam nikako. Spavao sam sa sjecanjima, bosonog prelazio godine. Pustao se niz siroke spore rijeke s ogromnim hrastovim trupcima i jezdio skriven među poludivljim konjima što su se uklanjali tamnomodrom plastu nevremena. Stizao sam i nestizao, bivao i nebivao, svjestan a nesvjestan dubine sna.

Ne znam kako mi je nadosao taj osjecaj, da moram napokon uciniti nesto sa sobom. Nesto sto bi nas pomaklo iz podvodnih lezsšta za potopljene brodove i maljave grudi carskih topnika. Predugo sam ostavljao tijelo samo sa snovima, usoljeno u mastama kao Magellanova zaliha za predaleka mora. Pustao sam misli da lijezu ispod povrsine ogledala, lelujav, staklast kao odraz tajanstva koje nema glas. Opijao sam se cudnim nocima. Mirisao ti slast s kojom si otjelovljivala sapat davnina. Godila mi je tvoja ruka. Miris namjere u mehkocama. Plahost ti puti pod tijelom znojnim od iscekivanja. Predosjecao sam da ce to nesto od moje krvi uciniti divotan tango drhtanja. Drhtao sam dok me ne bi od tebe razdvajao rani sabah. Lijepile su se za nepce uma njezne, pateticne vlati prica pisanih prstima ispod jastucnica. Drijemao sam. Sisao komadic preostalih jedara kao djetesce komadic majcina skuta. Svoju sam snagu potapao u jezerca s odbacenim sječivima i zaptivao kodovima. Uvijek sam se nekako stidio imati prejaku strast. Kome su trebale moje komlikovanosti, moje videnje dozivljavanje i zivljenje ljubavi? Prenuh se, kao na sazvuk vlastita imena. Poznajem li taj glas?

Ubrzah hod. Sreca pa se srcem moze prevaliti sedam provincija u jedan mah. Nisam gledao gdje padam. Sokak nasumice odabran, s malo neravnim kamenim plohama i trokutastim odsjajima sunca. Trazim sanducic u koji ću odloziti nenaslovljena pisma. Predugo nosim taj zavezljaj. Kraj nekog rastvorenog prozora sjena se zene trenutak predugo zadrzala. Stresoh se. To ne moze biti tvoja majka, jer ovo nije tvoj seher. U pocecima sam ti samo poklanjao rijeke, gore i nebeske putnike. U jednoj prici cak i sunce. Znam. Uvijek pretjerujem kad se zanesem. Zavjesa se pomakla. Nikad necu saznati je li to bila ona. Ipak, zelim zaobici ovo mjesto. Osvrcem se tek iza izloga zapustene radnjice sa satovima. Neupadljivost. U nas se uvijek smatralo vrlinom dobro skrivati osjecaj. Zivjeti osmijeh bez smijeha, ne pokazati bol, suzu, slabost, ceznju... Opazih pukotinu u staklu. Uzanu liniju vremena. Mora da su je progrizli duhovi trajanja kad stade zadnji okrugli savrseni strojar otkucaja. Guram unutra jedno, po jedno pismo. Sreca pa nikog nema. Postajem nervozan pred znatizeljnim ocima. Ono najsire, zelenkasto, povilo se po rubovima. Porezah mu sadrzaj. Zaboljelo me mozda malo. Zelena krv na jeziku je cinila slanost, kao i ona crvena s kojom ti pisah ime na zidu iznad kreveta. Poslije su prebijelili to mjesto, ali ono bi svako malo izbijalo. Mislili su da sam bolestan i da ce mi možda goditi planina. Ljubav je u nas bolest, a zaljubljenike sazaljevaju. Otidoh nekako umiren. Bez onih pisama mogao sam zapoceti nesto obicno, drago i normalno nalik drugima. Majka bi voljela da se vratim u nase aleje da cuje moje korake nasim sokakom. Dio mene je snivao Irsku i lijepe pasnjake nad hridima uz ocean. Možda Tibet. Ciganka je dotaknula na dlanu moj usud. Ti si sutjela. Uvijek to ciniš kad znas nesto sto mi ne smijes reci. Meni se jos od djetinjstva ne smije sve reci. To je moja tajna. Ja nekako unistim u sebi sve sto je vrijedno za pomna cuvanja. Volio sam vjerovati da je posrijedi obicna kletva i da cu jednom imati mirna voljenja...

Domahnula si mi mislima. Nesto me toplo proslo od toga pa i ne pitam otkud si se tako naglo stvorila. Ionako si u svemu mom. Koracam dalje naoko odlucno, iako nikad necu saznati kuda trebam ici. Nekako to uvijek odlucim u posljednji trenutak, ponekad i kad je vec prekasno ciniti nesto s odlukama. Spustam se u dio grada sa zeljeznim kolima, prosjacima na klupama i ljudima s cudnim velikim torbama. Ja jedini ne nosim nista. Nemam uza se ni dokumenta. U dzepu kaputa trebalo je preostati nesto presavijenog novca s mirisom tvog ormara Hoce li biti dovoljno za kartu do aleja koje sapucu tvoje ime. Ondje zelim odnijeti ovaj dan i donositi mu vodu dlanovima dok bude nestajao veliki sjaj. Tebe nema. Izgubih te u svim onim sokacima grada koji je vise pristajao nasim djetinjstvima. Davno jednom, profesor filozofije, tumacio mi je da se to divno pomirenje zove stoicizam. Eto, barem dostigoh jedan drevni ideal.

U zapustenom izlogu s prasinom na brojevima, zataknuta u tisinu staklenih krhotina, probodena kazaljkama ostadose nasa nedovrsena pisma. Ono zelenkasto, palo je u prorez između onemocalih nabora svile i pozutjele slike s grbom prvih vlasnika. Tisina. Razvezase se u meni konoplje s trupcima od kojih nacinih putnu splav. Mirisu svijece aksama. Ulazim na svoj posljednji voz. Nesvjesno sjedam na stranu svjetala rasutih kroz zgrcene prste lipovih krosanji. Neko vrijeme jos se pomicala zavjesa kraj koje si stajala, drzeci usne objema rukama da mi ne kriknes ime kad sam prolazio ispod tvog prozora. Ono ipak nije bila tvoja majka...

[amsa66]

.

[onako]

Tvoj nježni glas ljubavi što se sklupcao u mom tihom disanju...


Nocas je veliko modro plavetnilo iz njedara usnulo nad našim šeherom koji je tvoja mehka noga nakon dugo vremena ponovo doticala. Ucinila si da se dotaknu naši najljepši snovi među prsnulim zvijezdama. I veceras se pomaknuše sva moja platna u projekciji mirisnih zdanja, porinuše se jedra plahog viđenja, gdje moja djeva, neobično blijeda i posve sama prelazi prostrane mocvare snova s magicnim zavežljajem našeg viđenja. Ja u tvojoj ljubavi spoznah da noc šapce iz davnina, da šume koracaju k rubovima ravnica, da jesen traži nešto u uglovima vinograda, da sjena ne ide za šutnjom Gospodara. Ja u tvojim poljupcima nocas pojmih da Ljubav zbori iz daljina onom što je srcem sniva..

Nebeskom slikaru veceras je ponestalo tama, jer se odviše crnila pogubilo u krošnjama nježnosti, tiho među tankim grančicama. Nešto je divno šušnulo u živicama, a nije bio korak i nemir međ usnulim pticama. Nije to bila ni rijec na nevidljivom jeziku izrecena...Nije to bila ni kletva ni amanet davno zaskocenog srca. Možda je moja nocašnja ljubavna šetnja, u ljepoti obrisa tvoga lica i prekrasnih crnih uvojaka ucinila nešto bajkovito s dragim slikama tebe... Možda je to moja radost nijema kraj cemresovog izdanka, ucinila nešto tajnovito iz zemlje snoviđenja.

Ponekada kao sada dok se dvoumim da li da ti opisujem sve moje ushite s tobom našim carobnim danom ili svu ustreptalost svake moje pore pomislim kako je šteta što ti ovdje ne bilježim sve svoje komentare snova. Neke naprosto volim da ti pricam uživajuci u pogledu tvojih sjajnih ociju i nacinu na koji me slušaš i gledaš. Ljudi vecinom ovdje naiđu ostaviti ushicenje, pozdrav, neku misao ili neizgovoreno pitanje... Ipak se odlucim da ti zapišem one najtiše osjecaje. Ovaj nježni glas ljubavi što se sklupcao u mom tihom disanju, kao dahovi najljepše bliskosti. Nestvarno se lijepo osjecam i kao da se veceras ljubav odjenula u gotovo vjerske haljine, pa mi cas miriše po plamenu svijece, cas podrhtava kao slike stvaranja, pa zatim poprima najljepše osjecaje tajnosti misterije. Ponekad kad ti pišem o osjecajima kao da se svaki put naucim u polutami pronaci u grudima zlatnik plemenitosti koji želim tvojim ocima darivati...I onda pomalo ti ovdje dođem i šapucem bježeci od plasticne stvarnosti dok ti sneno lice ljubomornim zvijezde cini, dok se tvoja mirisna svilena kosa u vodopadima snovima cudesnim predaje, dok mali oblaci topline lelujaju uz tvoje lice, a noge divne i savršene, nemirne, stopalima doticu sve svodove ljepota, i tada se svijet s tobom pomice, dok tvoji prsti blagi pokrivac prema ocaravajucem vratu privlace.

Ponekad se i ljutim na sebe što ne umijem rijecima iskazati i što ne zapišem koliko svijetla ti u meni budiš, dok svojim postojanjem kao prva kcerka ljubavi, s takvom lahkocom vjeru u ljubav ljudima vracaš i cuda i ushite u meni ciniš. Kako bi samo neke sebicne vile na tvom mjestu likovale a ti bez trunke oholosti svakome osmijeh poklanjaš i svakome korak poznaješ u cekaonici srece predaleke, gdje mnoga srca sa svojim mirisom u kaputima samoce cekaju...Tebe je tako lijepo osjecati i tako se divno uzdati u jedva cujne male otkucaje, što nam u grudi zađoše, u prve naše nježne dodire, što nam ljubavni san u javu pretvoriše, u jedva treptave drage usne što me kao najljepšim snom takoše i pecat ljubavi na njih utisnuše... Pokušavam pojmiti sve ljepote tebe i dragocjenosti dara ljubavi. Nikada nisam slutio da će mi bitisanje jednom biti bajka. Da cu zivjeti ljubav i disati najljepsu ljepotu odnosa potpuno cistu, otvorenu i iskrenu.

Ljubavlju svojom oko srca si mi sacinila omcu najljepšom mehkocom optocenu svilenkastom nježnoscu i sebe utisnula u grudima na bijeloj raskrsnici gdje se duša i tijelo sapeti bolno rasplicu kao što cutljive lepršave vile cine tajanstven mehlem hrabrom ratniku, pa si mi duši šaptala grimiznom bezvremenskom krvlju, pa si liptala dragošcu u carobnom našem danu, pa si mi rumenila tijelo na platnu bijelom, nemirno, ponocno, snagom ženstvenosti i ljepotom dodira od koje mi ljepota ka nebu potece kao djeca izgubljenu ocu na plahovitu pramcu, na gluhom studenom oceanu gdje sjene na jarbolu maštaju o tihom izvoru na kojem od ljubavi premorene suncane sirene izdišu i rijeke jablana njišu. Nježnoscu svojom sacinila si mi svilenu omcu cudesno zategnutu za svaku bolnost, pitanje i strepnju vilovitu u mom glasu skrivenom u grlu nespokojnu i od tada šapucem o tvom dahu ljubavi odu voljenja beskrajnu, pa se kao vjetar pružam nad ravnicom, nad mehke ljepote na tvome trbuhu s kojih slušam disanje i slobodu s kojih pijem drhtaje i struje u izvoru, s kojih vracam svoje korijenje snova u ljubavnu vodu s koje te zovem najljepšim imenom ljubavlju i brižnoscu majcinim glasom zaiskanu. Ljepotom svojom sacinila si mi omcu oko srca od koje poletjeti mogu. Cudesnu omcu nerazmrsivu i ja se od tvoje sjene nikad izbijeliti necu i ja se od svoje srece izbaviti ne mogu...

Nocas me mila moja potopi u tišine i kosom veži za zvijezde i sjajem vjecne rijeke ljubavi prinesi u mene sve svoje plime, raspusti samnom bijele irvase, velicanstvene šutljive, dozovi vukove sa svetih planina da nam dahnu nijeme zovove mjesecine, da od nas ucine susrete vjecnosti...Nocas me prekuj u topline i vatrom strasti rašcini snjegove pa me razriješi hladnoca i nauci rijeci vulkanske i svoje amanetne brojeve, pa me na grudima prenesi u naše prvo proljece, u naše prvo stoljece u našes vako danas i sutra, da nam se najedu ruke i usne, da nam se nasite duše, da nam se napune srca...I podaj iz sebe planinu milostinje tekuce lave vilinske, razbijeli u meni sve bojanke ljubavne, kretnjama nage kraljevne sumeranske i zavitlaj me u nutrine iz sve siline svoje ženstvene...Nocas me pusti u sebe, jer u ponoc se cine blizine divne i vjecne iako cudesne mijene drhte u srcu ove snivane noci...Nocas me uzmi u sebe i razdijeli u atome žudnje, razgori u virove struje da srcem i dušom i svakom svojom porom bez pecata prošlosti i bez bezdana cežnje i površina nada s tobom zanesem dijete naše ljubavi...

Dođoh ti šapnuti koliko sam sretan što si toliko moja, a tako divno slobodna i univerzalna. I da te ja još jace volim jer nešto najdublje to od mene traži, a tvojoj ce plemenitosti kad se zastidi tolike silne predanosti to goditi, samo u nježnoj malenkosti goditi da za tebe i zbog tebe sretan postojim.
Zapitah se u blagom poluosvrtanju tišina, šta je najljepše na svijetu ovoga trena? A onda me prenu sva mala sila odgovora. Ljubav i tvoja nježna iskrena sreca.
Toliko bih još veceras mogao šaputati divnoga o tebi...što si mi darovala. Ipak poslušacu te i veceras cu te samo poljubiti, tvoj odraz u uglu visokog prozora i stazu kojom mi dođe...Poljubit cu tvoj osmijeh, zaljuljan u vjetru s mirisom nam carobne noci u zavjesama.

I nocas ce naša snena tiha laguna odjekivati radosnim valovima, i basca zamirisati najjepšim cvijetom. Smijem se. Cak bih uspio i pobjeci i nekažnjen ostati, što obecah da necu pisati a ipak ti malkice pisah, ali šta vrijedi kad ce me sreca i radost odati. Tvoje ime sada odjekuje do granica najudaljenijih svijetova ljubavi i tek ce ga kapije jutra utišati. I veceras ce ga sve ce rijeke nježnosti nositi i gorski klanci ugoda poznati. Sve ce ga šume u plahim krošnjama ljuljati. Sve će ga vile i carobnjaci snivati. A ja cu sretan stajati i divan šapat slušati. I samo ja i ti cemo veceras znati kako je vrijedilo srcem voljeti, dušom cuvati, sve svoje s radoscu darovati...kako je vrijedilo cekati...o kako je samo vrijedilo voljeti…

[onako]

Ne prikradaj mi se srcu ako ti ljubav nije pocetak i kraj...

Ništa nije slucajno i svaka misao i iskreni dah srca u predavanjima voljenja i ljubavi je ili bolan let u bunare jalove cežnje obrubljene vjecnom nadom ili spremnost i voljenje da istom snagom i jacinom se predaje u ljubavi, i ushit neprolazan, caroban, neugasiv, strastven i neopisiv u svojoj ljepoti...

Zašto sam ovdje? Zašto ti pišem? Zar se ja to igram propasti svoje, i neumitno u bunare nade sve dublje padam, zaboravljajuci ljepotu milovanja svjetlosnih zraka... Zar ja to prizivam svoju kaznu crne šutnje i prihvatanja stvarnosti koju ljubav ne poznaje i ne priznaje. I svom svojom vjerom i snagom, svakom svojom mišlju, snom, dahom i rijecju doticem stubove, cijim bi pomicanjem sav moj prelijepi hram mogao srušiti se? Grohotom pasti na me. Smrviti mi dah i rijec. Zašto sam tvrdoglav, pa te uzdižem kao Prvu do Najvece? A uzdižem te...Želim li ja to nesvjesno potaci svoje suze, ili željet te ciniti sretnom? Ne umaraj svoj um ni jednim pitanjem. Ne prebiri znakove i ne traži u njima skrivena znacenja. Recenice ljubavi su najljepša muzika srca koju iskrena zaljubljena srca jedna drugima bez prestanka pjevaju. Ja sam uvijek znao pronaci najljepši moguci zlatni grumen, cak i kad su drugi godinama kopali prije mene. Ništa ti nisi ucinila za moje brodolome. Nocas cu piti ljekovite snažne otrove. Vlastitim licem okrvaviti ruke. Kad budu zvijezde cežnji sjajnim gospodskim cizmama gazili ponocne zmije žudnje i nade ja cu im kradom podmetnuti svoje srce. Ako si moja kušnja, ako si moj izazov, ne zanimaš me. Ako si si žena kojoj je ljubav život, kojoj je ljubav i pocetak i kraj, uđi mi u vene.. Šta god da si, vrijedice. Najvece cijene. Pitaš se možda odakle ove bujice? Navikni se. Ja živim ljubav. Ja dišem ljubav. Ja snivam Ljubav... Neobično i cudno sam ja stvorenje! Gdje drugi s jezom gledaju ljubavne noževe ja uvijek pronađem nacine da me u gomili necija ruka neodsanjanih snova probode. Ja želim ženu za sva vremena i ona prošla i buduca i vidljiva i nevidljiva, vjerenicu za ovaj svijet i svijet oživljenja, družbenicu što kosom može sapeti svu vojsku zebnji i ljubavlju ispiti oko kiklopa. Ja želim surovu mongolsku princezu, avarsku ratnicu, hunsku princezu, venecijansku djevu, kojoj život nosi ime ljubav. Ja želim tebe i uzet cu te u ponoc jer boljih nema, ako se krvlju potpišeš pod mojim uvjetima. Ako to nisi u stanju oduzimam ti ljubavnu moc...

Mila moja što mi svake noci srce i dušu opsjedaš, nemoj mi prilaziti iz svojih obijesnih znatiželja ako ne možeš samo za mene, tocno u podne žudnjom svojom zatamniti dan. Ne poklanjaj mi svoj cudni opijajuci, mirisni, neshvatljivi dah ako njime ne možeš cupati stabla u parkovima s korijenjem moje duše. Ne stavljaj prste u moja pluca ako u ponoc ne znaš magiju iskonske predaje kada dvoje postaje vjecno jedno... Ne liježi sa mnom ako me nisi kadra raskoliti kao munja. Ne tutnji gorom i dolovima ako se iza tvoga treska još dugo ne stresaju okna prozorska. Da se nisi usudila oživjeti sva moja silna mora ako nemaš neizljecivog otrova. Ne ljubi mi obrve i oci drhtavije od leptira ako me ne znaš znojem svoje strasti oslijepiti da obnevidim sav. Nemoj spašavati kao indijanska djevojcica moje tijelo gospodara dubina nasukano u plicacima podno tvojih stijena srca, vec mi harpunom od sabljarkina kljuna iskopaj zvjezdano oko i odnesi svojim žudnjama. Ne ulazi mi u vene ako ti ljubav nije jaca od stvarnosti koje živiš! Ne dotici mi grudi ako ne znaš noktima vjernostii i prstima odanosti iscupati moje živo vrelo pulsiranja. Ne nadimaj mi jedra i ne guraj daljinama ako me ne misliš zauvijek potopiti svojom strascu. Ne zapocinji sa mnom svoj smrtonosni ljubavni ples ako me misliš poštedjeti, ako se nasitiš, ne iz ljubavi i želje vec iz mješavine žudnje i straha. Ne listaj me s drevnim tavanskim zapisima ako me ne misliš poljupcima spaliti, kao jedini živi primjerak onog koji živi za ljubav. Ne vodi me na balove u renesansne dvorce ako ne znaš sve tajne zanosa...

Ne utiskuj u mene bijelu ljubavnu smrt ako me ne znaš ljubavnim sokovima oživjeti. Ne slikaj me u svojim snovima ako me ne znaš razapeti nježnim dodirima. Ne vodi me na groblja napuštena ne znaš li u njih lijegati i ustajati polusnena. Zašto misliš da te volim gledati u tijelu davno nestalih utopljenica i onoj djetinjastoj romansi zalepršanih zvijezda. Ne prikradaj mi se srcu djevo, ako ti ljubav nije pocetak i kraj. Ne odapinji u mene svoje strijele želja ako ne znaš tajnu njihovog ispunjenja. Ne vodi ljubav sa mnom ako me ne znaš zauvijek povuci u najljepša duboka pocivališta sirena. Ne stavljaj mi na celo krunu svojih nježnih dlanova ako me ne misliš zauvijek krunisati. Ne kupaj se naga na mojim izvorima ako svojim znojem ne možeš zaluditi sve vitezove i sokolare mog kraljevstva srca. Ne vitlaj mi nad glavom plamenike strasti, ako nemaš snagu dati im neprolaznost. Ne ulazi mi u snove kao orlova družbenica, ako mi kandžama iskrenosti ne možeš iščupati utrobu nad surovom stvarnoscu. Ne govori mi blagosti i pusta svoja snoviđenja kad sam te željan u bolnoj cežnji i ne stavljaj rijeci nemoci u usta moje neustrašivosti, ustima princeze što nocu mjesto da se snagom ljubavi podaje, krade šepavo mlado lisicje. Ne pokušavaj me zacarati cinima ljubavi, jer ona je moja saputnica i prijatelj, cuvar i zaštitnik...Ne podiži dvorce i gradove želja o nama ako ih ne misliš poharati iz ljubomore i uvijek iznova nove vece i, lepršavije, ljepše i svjetllije graditi. Ne vodi me u pustinje, ne nosi me pred poplave milovanja ako ne znaš magiju nježnosti pijeska, sunca i vode. Ne ljubi me dugim poljupcem ako njegova ljepota nece potrajati zauvijek. Ne grizi me nestrpljenjem jalove vucice jer ja se vec stoljecima pretvaram u ljude i srcem im donosim dar ljepote predavanja i iskrenosti i tajnu neprolazne ljubavi i srasti. Ne vodi me u bajkovite šetnje preduge ako me ne misliš uspavati putem i prijevarom mi na srce staviti okove svoje svoje bujne duge cne kose. Ne stavljaj me u amanete zanosne, ako mi ne znaš razbiti kodove, ako mi ne znaš ljubavlju natopiti sve moje rijeci. Ne slikaj me u domu primitivnog lovca i ne cuvaj vatru za mene u kamenom ognjištu, ako se srcem i dušom nisi vjencala samnom.

Jer cu ti oduzeti ti ljubavnu moc i uciniti da prestaneš ispirati pamučne skute mog srca valovima koje donosiš niotkuda. Ako nisi u stanju srcem da se potpišeš, neka tvoje abatne usne od keltskog grimiza, zaobiđu moja mjesta s kojih pijem odsjaje nebeskih milina. Oduzecu ti moć djevo, vilo, ropkinjo i macem neokretanja rezacu tvoje crne uvojke kojima mi u neugasivoj cežnji svijetla zaklanjaš. Mnoga su zbog tebe izbrisana carstva i mnoga su konjaništva u smrt jurišala jer su se srca u tebe zagledala i dušu ti predali. Oduzecu ti moc i spalicu koplja tvojih zastava nježnosti, ostavicu ti za daljni život svileni gajtan tuge, tvog utišanog stražara kojim si se okružila. Oduzecu ti moc i leđa ti okrenuti ona ista bicevana tvojim poljupcima. Sjenu cu svoju radije dati vilama koje strahove svoje srcem u ljubav pretvaraju, nego u tebi slijepiti od siline jutra. Ako nisi u stanju srcem se potpisati ne govori mi da su moje usne iz prasvijeta upravo savršena za nježne bjeline tvog vrata. Jer sve se neobično ionako u meni dešavalo nakon prvog tvoga poljupca. Ne istresaj vreli pepeo na moj trag i ne šalji na mene svog lovca ljupkosti i ne utiskuj gvožđa s grbovima zebnje posrnulog plemstva ispod mog srca. Ne uvodi me u sebe ne dišuci rastvorenim dlanovima. Ne uci me kako da malim smrtima uživam u tvojim prijelazima i sunovratima, strahovima i bojazima...I ne truj bunare moga srca znojem svojih snoviđenja koje jutro zebnjama odnese... Ako to nisi u stajnu oduzecu ti ljubavnu moc, oduzecu ti je noc po noc.

Ja želim ženu za sva vremena i ona prošla i buduca i vidljiva i nevidljiva, vjerenicu za ovaj svit i svijet oživljenja, družbenicu što kosom može sapeti svu vojsku zebnji i ljubavlju ispiti oko kiklopa. Ja želim surovu mongolsku princezu, avarsku ratnicu, hunsku princezu, venecijansku djevu...kojoj život nosi ime ljubav. Ja želim tebe i uzet cu te u ponoc jer boljih od tebe nema, ako se srcem i krvlju potpišeš pod mojim uvjetima. Ako to nisi u stanju oduzecu ti ljubavnu moc, oduzecu ti je noc po noc...

[Miss D]

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

[onako]

A jutrom ćemo tihi i besmrtni sjajem sjajili, disali i odisali ljubav...

Danas su oblaci maštovito i poletno plovili, kao poštari naših nježnih bjelina. Sjever je Istoku slao topao poljubac, a jug zapadu stidljivo slao ljubavno pisamce. Nebo je danas Ljubav. Nebo danas ima tvoje lice. I oci tako nježne modre, plavetne, mora beskraja.Ponekada duše pođu u potrage same kao raspuštene cuvarice slobode u ovom svijetu kao u ravnici nacinjenoj za divlje konje, pitome vjetrove i visoke trave.I naše su odavno zaljubljene duše pošle na prve izvore ljubavi pa slušale žuborenje nam srcima da su zvijezde nastale od vode s kamene ruke, i ljubav nas pomilova sjecanjima da su naše grudi puno prije mahovine puno prije mjesecine mehkocu nježnosti tkale.

Teško mi je reci i napisati šta me je više radovalo u danu u kojem sam bio s tobom, kao unutrašnji stanovnik tvojih želja srca. Bijah s tobom i u šutnji i govoru, kad se pojacavao pa stišavao pijesak strasti, kad je duša prepoznavala vesla stvarnosti i vodena pljuskanja sna. Ljubav je klizila u nas kao mokro drvo, kao snovi u magli što nikada nece se raspršiti, jer smo ih vijekovima snivali i oživjeli...Bijah s tobom i u noci u kojoj se slavila hrabrost, istina i ljubav a njihova su slavlja u malim i zlatnim mjericama, u smijehu i dimu i dragoj ludosti svih onih nam misli i osjecaja koje ne znaju reci zašto toliko vole. Šapucem onako kako misli mi nadolaze... Oprosticeš ti meni, jer sam opijen tobom...Basca, tiha laguna i nas dvoje u košulji ljubavi...Tvoje lice s lepršavim plavetnim stakalcima svjetala. ljepota beskraja u meni. Cujem cak i breze kako koketno šapucu s nebeskim ponornicama. Dani su sada s dragostima. U njima u svemu ti...

Starinska knjiga veceras je pod jastukom daljina. Usne srca i na njima okus tvojih... Polagani hod milina... Ispijam zanos tvog prvog odraza, poljupca, dodira... Svetost i ljepota pripadanja nadmecu se u meni... Pod kožom mi citavi gradovi drhtaja iznose u noci tvoja mora sjaja i nježnosti. Vjecni pecati u meni grimizne bajke tijela. U meni plamte najljepša ognjišta bliskosti. I dok se plavetni ponori ocaravajucih ti ociju vrtlože oko lelujava sna što polahko podastire pred mene svoj mirisni bezvremenski plašt, ja sam s tobom naucen biti ti i ne biti ja, zajedno u noci, razdvojen od lanaca vremenskih zrnaca, i oslobođen okova cvijeta cežnje, opijen s tobom najljepšim vinom tvoje ljubavi...

Divni se veceras nižu osjecaji u meni, kao da se Ljubav zaželjela mirisati na cvjetne ogrlice tvoje crne misrisne kose, kao da su se sva nježna prediva mašte u nama pustila u naše prste, pa pucketaju nam tišine, pa nam srca drhte i sve u nama šapuce kako je divno ovo vrijeme našeg voljenja...
I dođem ti ovdje jezikom ljubavi šaputati jer mi je sad s tobom sve carobno od neke bezvremenske ljepote i kada smo zajedno i kada dođem ovdje gdje duša nepocešljana i divlja od drevne glogovine pusta tihe splavove nježnosti i cini svoje nasipe srece u divne rijecne tokove tebe, tamo na mjestim gdje beskraji sjedaju u rukavima tvojih ljupkosti da se malo utople...I veceras sam prepun i pun cudnih mirisa postelja i kao da mi ruke dok pišu tvoje pregibe ljepote doticu...Želim ti svoj osjecaj svjetlosne zlatosti udahnuti, iako veceras nemam nepca i jagodice, nemam kosu i ruke da ih tebi u krilo stavim, pa s jutrom ranim gorim i celo tišinama tvojih senzualnih usni hladim...Udahni osjecaj koji mi je tvoja ljubav darovala, osjecaj svjetlosne zlatosti, jer želim svaki svoj otkucaj srca na dlan tvoj da ti stavim.. Jer imam tebe, divnu i tako dugo traženu, jer s tobom imam najljepši osjecaj ljubavi i dragosti, jer imam tebe kojoj svaka rijec u meni, hiti da ti kaže volim te....

Nocas sam sretan, cutim i nosim ljubav i ljepotu kojom si me natopila, ali svi su mi osjecaji i dahovi zaiskrili u plamsaj ljubavi. Koracaju mi koraci i sve moje u carobnu nam noc... Šapati, tajanstvenosti i nježnosti nama znane... koracaju u slatkocu zvijezda blagosti na stazama našeg sretanja. Darovala si mi najljepša lijeganja i buđenja, najljepšu bajku koju ni ne slutih... Ne mogah a da ti nocas malkice ne šaputah o tvojoj ljubavi koja je sada u mom disanju. To je ono malo pisamce koje radosno nastaje u noci. To je ona ljepota koju si ostavila u meni u koju se lijepo sakriti i njom ogrnuti. I sama znaš koliko je stihova napisano i zaboravljeno od onih što nemaše odlucnosti za srecom poci. Imam veceras cudnu mirnocu od nemoci da iskažem ono što se lahkocom pomice u meni tvojim mislima. Promatram svoje prste, kao da su u ogledalu drhtaja. Osjetim svoje misli što samovoljno plove tebi. Osjetim predivne struje kojima život kroz mene kola pod jarkim bljeskom odsjaja tvoje ljubavi. Kao da nastajem i nestajem svakog trena. I nalazim te. I ne gledam nazad. Ne pitam se vise u ljubavi s koje je tvoje visine najsmrtnonosniji pad. Samo te volim…

Veceras stavi na svoj nježni vrat sve one blistave dragulje što ih je za tebe sacinio zlatar ljubavi i ogledaj se u njima, jer ja sam u tebi vidio kako zasijaju zlataste zvijezde... Jer pod zemljom tople gline vec maštaju da im u ponoc udahneš oblike kad ih tvoja svilena duga zanesena kosa prekrije, jer svi vodeni gradovi cekaju da im pred jutro kraljica postaneš...A ja cu nocas leci ranije i razmaknuti nam zastore i vidjecu te onakvu kakvu te vidje ljubav, dok si mi snenom rukom sklanjala sa srca i tijela sve moje okove i poveze....u carobnu noc kada po nas dođe ljubljeno vrijeme..

Leci cu nocas ranije jer te želim sanjati i kada me probudiš, ne odvajaj mi prste od svoje kose i ja necu imati cime šaputati i necu željeti za tebe rijeci, vec samo valove blagosti i otkucaje nježnosti na valovima nutrine...
Leci cu nocas ranije i noc ce staviti na mene svoje maglene ponjave i lance mjesecine svoje ledene žeravice i pitke otopine pa ce me okovana izvesti pred tebe da ti naucim u ocaracajucim ocima citati ime...Nocas cu leci u one tvoje neopisive bijele zvijezdane postelje i beskrajno sitno padati na tvoje dlanove nježnosti kao slijepo iverje na sprudu rijeke srebrnaste, pa cu se utopiti u morima tvojih drhtaja i mirisa i slušati kako šušte putene haljine što me tvojom rukom vode duboko u sebe...Nocas ce sve moje šaputati volim te...

A jutrom cemo mila moja tihi i besmrtni u ljubavi koracati blizinom i alejama ljepota, dragi i svima necujni, amanetovani srcima i vjekovima, blijedi i jednostavni ciniti trag u beskrajima, daljinom mirisati, sjajem sjajiti, disati i odisati Ljubav......

I dok se plavetni ponori ocaravajucih ti ociju vrtlože oko lelujava sna što polahko podastire pred mene svoj mirisni bezvremenski plašt, ja sam s tobom naucen biti ti i ne biti ja, zajedno u noci, razdvojen od lanaca vremenskih zrnaca, i oslobođen okova cvijeta cežnje, opijen s tobom najljepšim vinom tvoje ljubavi...
Lijepo mi spavaj njeznosti moja a ja nocas u molitvi zahvale Njemu bdijem nad prostranstvom tvojih snova...

[onako]

Čudesna retrospekcija duše...

Veceras vama pišem...O ljubavi, a potom o strasti. Ne vama kao ženi, ne vama kao osobi. Pišem veceras samo vašoj dobroj duši. I ne citajte vi...Pustite dušu da cita, ona jedina razumije i osjeti sve. Lijepa vam je duša. A vi, što mišljaste da razumijete mješavinu strepnji, lišaja i snova i nazvaste je jednim jedinim imenom: Ljubav, nisu li Vam oči previše gledale u svjetla između zvjezdane prašine i pupčanih krugova? Niste li odveć pomiješali misao leta i tipično ljudsku potrebu tijela za stanje nerazmrsiva klupka? Znate li vi uopšte koliko je snažna ta rijec? Znate li da ona sve pokrece i zaustavlja? Šta biste Vi uopšte htjeli od Ljubavi? Savršenstvo predavanja? Nesagledivost i neoubahvatnost daljine? Vječnost trenutka? Moram Vam veceras reci. Vašoj lijepoj duši. Teško onima što požele imati nespojivo, pa podijeljeni između opipljivog i nevidljivog, tumaraju između svjetova.

O Ljubavi mi kazivaste! Vašoj, prema meni! Lijepe rijeci, ali, o stvarima takve dubine najbolje bi bilo započeti izdaleka. Jako, jako izdaleka. Odmah od vlastitih nutrina, osjecaja, stanja koja vas istinski pohode. Barem bi razbistrio vid. Radost, blagost i ugoda je ne sudjelovati u predivnoj dramatici ponekad. Što da Vam kažem veceras ? Da mi je drago? Da mi je svejedno? Da sam radostan što ste uz mene našli komadić zaslužene sreće? Da Vas razumijem? Da sam ushicen? Da sam konacno završio svoju ulogu u Vašem životu? Da ste sada sretni? Recicu Vam! Vaša radost moja je radost. Jer samo sam jednu želju imao. Da Vam srce osjeti Ljubav. Što da Vam napišem, Vama kojoj kada o ljubavi kazujem, govorim Vi, da ne bude bol, patetika, ravnodušnost, moj ponos na Vas ? Zar da Vas tješim ili ohrabrujem? Ili da se pravim kako ništa nije bilo? Da nadrastem sebe i budem Veliki, Dobri i Strpljivi, Daleki Vaš Cempres pod kojim nekada zajedno u našoj basci ležasmo i snove snivasmo, da budem cempres pod kojeg bi jednom mogli leći, gledati oblake i usnuti daleki mir djetinjstva?
Ja sam Čovjek iz Svijeta Sjena. Težim nepostojanju, a Vi postojanju. Kako ste me uopšte ikada pomisli mjeriti sa živima? Kako ste mogli ikada pomisliti da se neko ondje neće prikrasti Vama i posegnuti za nečim što mu pripada? Čime ste mislili da sam Vas kanio prisvojiti i kojim dalekim pravima misliti da ćete biti samo moja? Kriv sam, ovdje pred vama veceras. Jer trebao sam Vas ranije odriješiti od tog preteškog amaneta. Amaneta snova koji sanjaste i nade koja vas je jutrom budila nasmijanu. Ali, nisam, sve dok niste osjetili Ljubav. Mogu li vas razriješiti? Da dopustite da Vas samo ja volim? I žudim za vama. Da budete samo moja i jedino moja.

Nikakve krivnje Vi nemate spram mene. Zaista nikakve. Jesam li se ja uopšte ikada istinski borio za Vas? Jesam, ali ne za Vas. Za vaše srce, da zamiriše najljepšim mirisima, zatomljenim svim onom bolom što Vam je bujica života nanosila, plaveci Vase lijepo svileno srce i prekrasnu nježnu dušu. Sve što Vam ikada ponudih su riječi iz dubine moje duše, beskrajno strpljenje i cekanje. I samo jedna jedina želja. Da budete sretni. Niste pogriješili. Spram mene niste, ma koliko vi sada osjećali konfuziju preteških pitanja na koje ce Vam život dato odgovor i ma koliko ja osjecao da tek moja kušnja i borba predstoji u danima koji ce se nizati predamnom. Borba za vas, svakom svojim dahom, udisajem zraka koji miriše na Vas. Volio bih da mogu srecu vam ustrostruciti. Osjetili ste Ljubav, Onu neiskazivu divnu Ljubav koje ste se gotovo bili odrekli. A sada ste je i taknuli, I ona je natopila Vase srce i sve Vase želje su se ispunile i obistinile. Osjetili njen okus, ruke, zagrljaj. Predali ste se nečemu neiskazivom. Zar je bitno da li cu ja biti taj sretnik kome cete zauvijek pripasti, ili kako ce se zvati neki drugi sretnik ako nekada poželite da odete, zar je to uopšte sada važno kada vam je srce dodirnula Llubav, zar je važno i kako ce neko nazivati, vidjeti cijeniti, cuvati i s koliko će opreza pripaziti da se ne razgore prejako velike vatre..U Vama ce pronaci Savršenu Ženu jer savršenije u ovome čudnome gradu sada od Vas nema. Žene koja ljepše voli od Vas sada u ovom gradu nema. Ne po izgledu nego po čežnjama. Ne po ljepoti, koja nije malena, već po mašti i snovima, vec po nježnosti i blagosti od koje vam je sada srce natopljeno...Vaše oci sada sjaje. Plamenom Ljubavi.I kazivao sam Vam. Nema prošlosti, ni sadašnjosti i buducnosti. Uvijek je sve a Vama. Jer, spoznali ste kroz naš odnos da sve što mislimo da je sadašnjost je samo Čudesna Retrospekcija Duše. Nije to uopšte toliko cudno kako bi moglo zazvučati. Kada naucite to prepoznavati. Vi sada znate i vidite i osjetite. Tada magija Ljubavi nikada ne nestaje. Jer kada god poželite pozovete i ispreplicete prošlost i sadašnjost i buducnost. I uvijek je Ljubav. Kažete da ste sada sretni i nasmijani. I pitate me kako se ja osjecam…

I bilo bi djetinjasto i neozbiljno tvrditi da ću ja sada ostati isti. Nemam suviše radosti u Vasim rijecima Ljubavi primiti sem svojih sudbinskih režija koje mi je Ljubav prema Vama u narednom periodu pripremila kao darove i odlučivati o koracima, na raskrsnicama vremena u danima gdje sastavih prošlost i sadašnjost. U kojoj ste Vi sve što sam imao I sve što sam želio. Po želji svojoj, i želji Vašoj...po magicnoj retrospekciji duše. Samo znam da više neću biti isti. Hoću li biti s Vama bolji ili osjećajniji, ili nježniji, ko bi to mogao znati. Ali znam da sam sigurno veceras sretniji. Jer osjetili ste Ljubav. Nema više tmurnih i tamnih oblaka tuge i sjete, koji su dugo nad Vašom dušom bili nadvijeni. Znam da Vam je moj nacin bio neobican, pocesto cudan, težak i pocesto neshvatljiv, ali veceras ste konacno srecni.
Bili ste otvoreni I iskreni u svemu. Platili smo najljepsu cijenu iskrenosti i dokazali jedno drugom koliko smo vrijedni. U mojim očima ste narasli, ako Vas to brine. Ne brinite. Da, bit ću ovdje, za Vas, još malo, ako je za Vas ljudski život ta premalena mjera. Dan, mjesec, sedmica i godina ionako ne traju nikada onoliko koliko mi mislimo.

Završavam Vam vecerašnje kazivanje ispunjena srca odlazeci u strane svijeta, u grane vijeka, u naš let srca u susret magicnoj retrospekciji naših duša, svemu onom što sam snivao, svemu onom što sam želio, a što cini Vaša ljubav, spoju prošlosti i sadasšnjosti, u susret Vama, u susret našem dugo sanjanom snu….

[mikogoago]

Evo i ja se juće vratih sa odmora i moram reći @onako baš si me razgalio ili bolje reći čitajući ove Tvoje predivne ode o LJubavi i Voljenom Biću nekako me podstaknu da oživim moje misli o tome i ako sam ih negdje duboko zakopao u sebi.Ujedino to me podsjetilo na jedan razgovor sa dragim prijateljem koji je patio zbog ljubavi.Tada sam mu rekao da je to najljepši osječaj koji čovjek može osjetiti:"Voliti do bola",pa i patnja koja proistekne iz toga, pogotovo ukoliko je ljubav neuzvračena, isto je tako ljepa kao i sam osječaj ljubavi uzvračene,a koje čemo se sa radošću sjetiti nekih kasnijih godina kada sve vjetar zaborava oduva i izbriše.U tom momentu to boli,ali u nekim kasnijim godinama draga nam srce.Ja sam imao sreću da sam bukvalno doživio i proživio Đubranove stihove o ljubavi.Uvjek kada sam mislio ne može se više voljeti od toga,LJubav me je razuvjeravala,a svaki sljedeći put me nagrađivala još večom ljubavlju i bolom koju sam s radošću primao i proživljavao.No posljednji put kada se to dogodilo doživio sam to otprilike tako kako Ti to divno opisuješ.Ljubav mi je bila uzvračena nosila nas do najviših visina i onda sudbina ili šta li već odredi nam da se razdvojimo i svako nastavi život dalje za sebe.Mojoj zbunjenosti nigdje kraja.Ljubav je bila tu ,bila uzvračena,bila i dalje željena obostrano,ali mi odosmo svako svojim putem za svojom sudbinom.Ja odoh daleko,predaleko i narednih godina ne svačajući ništa.Ali LJubav je bila i dalje prisutna tinjala je,transformisala se u ljubav prema svemu što postoji.
Otada je prošlo više od 20 godina i sada se s radošću prisjetim tih sretnih dana i ponekad onako kradom pomislim da mi je još jednom doživiti taj ljubavni let,ali u dubini mene znam da me je LJubav toliko obogatila i ispunila da nikada više neću moći voljeti tako samo jedno biće,pretvorila se u nešto mnogo veće u Ljubav prema svemu što postoji,prema svemiru,prema Bogu.Nazovite to kako god hoćete jer je to nemoguće rječima opisati.Ti si dragi prijatelju uspio to tako divno opisati,naročito ovim posljednjim tekstovima.samo nastavi tako pisati jer Tvoje napisane rjeći su melem za dušu i srce.

[onako]

Evo i ja se juće vratih sa odmora i moram reći @onako baš si me razgalio ili bolje reći čitajući ove Tvoje predivne ode o LJubavi i Voljenom Biću nekako me podstaknu da oživim moje misli o tome i ako sam ih negdje duboko zakopao u sebi.Ujedino to me podsjetilo na jedan razgovor sa dragim prijateljem koji je patio zbog ljubavi.Tada sam mu rekao da je to najljepši osječaj koji čovjek može osjetiti:"Voliti do bola",pa i patnja koja proistekne iz toga, pogotovo ukoliko je ljubav neuzvračena, isto je tako ljepa kao i sam osječaj ljubavi uzvračene,a koje čemo se sa radošću sjetiti nekih kasnijih godina kada sve vjetar zaborava oduva i izbriše.U tom momentu to boli,ali u nekim kasnijim godinama draga nam srce.Ja sam imao sreću da sam bukvalno doživio i proživio Đubranove stihove o ljubavi.Uvjek kada sam mislio ne može se više voljeti od toga,LJubav me je razuvjeravala,a svaki sljedeći put me nagrađivala još večom ljubavlju i bolom koju sam s radošću primao i proživljavao.No posljednji put kada se to dogodilo doživio sam to otprilike tako kako Ti to divno opisuješ.Ljubav mi je bila uzvračena nosila nas do najviših visina i onda sudbina ili šta li već odredi nam da se razdvojimo i svako nastavi život dalje za sebe.Mojoj zbunjenosti nigdje kraja.Ljubav je bila tu ,bila uzvračena,bila i dalje željena obostrano,ali mi odosmo svako svojim putem za svojom sudbinom.Ja odoh daleko,predaleko i narednih godina ne svačajući ništa.Ali LJubav je bila i dalje prisutna tinjala je,transformisala se u ljubav prema svemu što postoji.
Otada je prošlo više od 20 godina i sada se s radošću prisjetim tih sretnih dana i ponekad onako kradom pomislim da mi je još jednom doživiti taj ljubavni let,ali u dubini mene znam da me je LJubav toliko obogatila i ispunila da nikada više neću moći voljeti tako samo jedno biće,pretvorila se u nešto mnogo veće u Ljubav prema svemu što postoji,prema svemiru,prema Bogu.Nazovite to kako god hoćete jer je to nemoguće rječima opisati.Ti si dragi prijatelju uspio to tako divno opisati,naročito ovim posljednjim tekstovima.samo nastavi tako pisati jer Tvoje napisane rjeći su melem za dušu i srce.

Zakoracimo li od proslosti ikada ili se ona kao jezgra naseg drhtavog stabla samo zaogrne novim korama? Ranije samo citah u ovoj virtuelnoj basci i vidjeh da je puno slika ljudske dobrote i blagosti duse proslo kroz ove vrtove rijeci. Pa zazeljeh ovdje u ovom velikom vrtu dusa na trenutke ozivjeti djelice trajanja sebe u odsjajima pera... Jednu snaznu misao o Ljubavi... O Voljenju...O tome kako je voljenje bdijenje nad velicanstvenim sjajem vlastite carolije...O tome kako je voljenje nesto najljepse iz sudske skrinje sudbine gdje stanuju nase najljepse, ali i najteze presude...I nisam zelio da to bude spomenar pripadanja ni tuzni odar zagubljenih voljenja, niti kopanje po ranama. Pozeljeh ozivjeti najsjajnije trenutke sehare duse...
Jer i sam znas da ponekad u ceznji nasa snena dusa klone kraj neshvatljive bjeline papira, pa se onda Ljubav prisulja i pise sama, pa onda nesto u nasoj kosi, licu i usnama pozeli ostaviti trag, pa ozive sve nase sjene zavjesa zeljenog i zaljuljaju nam se snovi u svjetiljkama i sve zadrhti u cudnim napisima, sve sanjane i zivljene srece, lelujavosti i ljepote svjetova, sve nase boli, tuge, zelje i radosti i oluje vijekova, sve povrsine, valovi i hrapave hridi nasih nutrina.

Ranije sam sve postavio pa brisao, jer ne znam jesam li sretniji kad je napisano, il kad nema traga, ali sam na jedan divan nacin koji se naprosto ne odbija zamoljen da napisem, postavim, ostavim i ne brisem od meni dragih prijatelja, s kojima dugo drugujem...Jedna zena, i njena Ljubav razlog je svemu mom napisanom...Voljela me dugo, predugo mjesecima, godinama...i kad su nas godine i kontinenti dijelili...I nisam vazan ja, niti ona, nase godine, ni da li smo zajedno, ili je zivot pred nas dvije staze postavio, zeljeh samo ovu snaznu misao o ljubavi koju zivim u rijeci udahnuti...a koju mi ona u srce i dusu utisnu, jer rijeci su ponekad kao kisa, a nekad kao sjena cvijeta iz pustinje u kojima nekada kroz ljubav i sve ono sto nam ona u svojim oblicima donosi...otkrivamo znacenja nekim svojim unutarnjim svjetovima, mislima o onom sto je ispred i onom sto je iza nas...A opet nekada su nam rijeci kao pecat nacinjen rukom na jastucnici, voljenje.i nasa simbolika u tragu iskrenosti...I njima zelim sapnuti kako vrijedi voljeti, ma koliko padao, posrtao, krvario na stazi ljubavi kojom svi koracamo...I da se vrijedi boljeti do zvijezda u tamnim nocima makar nam pod prstima u grudima ostala samo ledina tisina i cickova cvijeta. Da se vrijedi se vinuti negdje za vlastitim suzama i dugama, za cakljenjem u oku, za sjajem glasa i polaganim odjekom koraka. Da vrijedi biti podanik sunca u smijesnim kucnim papucama. Da vrijedi upasti u lose drustvo opijajuceg mjeseca pa svu noc zaogrnut plastom ceznje liti u sebe cini i mjesecine. Da vrijedi tkati prstima i moliti u sebi molitvom vjernika srca. Da za Ljubav vrijedi imati ranjave dlanove lice i koljena, jer takva su nasa stepenista kojim se uspinjemo...

Hvala ti prijatelju za tvoju lijepu impresiju onog sto napisah i radost spoznaje da ti se ono sto ispisah dopada... jer ljepota duse i nije nacinjena da ju neko skrije u vlazno, toplo skladiste u grudima....

[onako]

Neotvorena zuta omotnica dana...

Najkrace pismo. Jos iza sna. Iza onih obronaka nesjecanja u kojima nas prenosise splavi i odvaljena debla uronjena u presiroku rijeku. Iza misli i uporista bica. Iza imena koja dadosmo stvarima. Iza nasih imena. Iza koraka.

Sunce marljivo prosiplje zrnca hladnom jutarnjom stazom. Kakva lijepa opticka varka ugodne topline. Hladno je ranim putnicima. I pticama. I mjestu u njedrima u koja se volis mazno sklupcati. Hladno je na svim onom mjestima na koja necemo stici u ovom danu voljenja, a nedostajanja, zelje, a ceznje. Nisu nam ovaj dan upisale i uprilicile kao susret svemirske sile Usuda. Nenasilne su one i prikrivene, a ipak ih se rijetko usudujemo odbiti. Mi se rijetko zaista borimo za sebe. Ponekad imamo iluziju licne hrabrosti, ali to je tako oskudna i kratkotrajna zrtva. Ona ne zadire u temelje redanja svijetova i dogadaja koji ce se desiti.

Neotvorena zuta omotnica dana, blago povijenih rubova, ovlazena na obzorima i potamnjela od sutnje dalekih rijeka – ceka na nas. Kako cemo li je ovog jutra otvoriti?
Ne brini njeznosti moja nikada moji prsti nece unistiti taj dragocjeni omot trncima nedostajanja? Nesto je unutra. Ta nasa sposobnost prepoznavanja necega sto se dade opipati, ( oblik, cvrstina, moguca namjena... ) dade nam naslutiti ponesto o tome novome daru. Mozda je neki zlokobni zadatak ili neka svakodnevna namjera, odlazaka i dolazaka toliko potrebnih ljudima. Tesko da je nesto iz proslosti. Oktobar je moj mjesec i mjesec sadašnjosti. Ja ga svaki dan odzivljam, kako je lijepo bilo i kako ce jos ljepse biti.
Teško je pronaci mjesta (i trenutak) za neke nerazrijesene terete proteklosti. Ko uopste moze zastati u oktobru? Propustiti voz voljenja? Jedan, pa drugi. Ko moze ne doci ondje gdje se naprosto pojaviti mora? Zamisli pitanje njeznosti moja: Kuda je nestao njen lik iz ogledala? Koliko bi samo zvijezda izgubilo sjaj…
Meni se licno vise svida ona potraga sa bakljama i psima, kad citava jedna mala zajednica odlazi u noc i doziva. To je toliko brizno i osjecajno. I tuzno, jer obicno zavrsi tegobnim nalazenjem. Zato necu dalje o tome. Otkud mi uopste ta misao gubljenja i trazenja. Kako se samo prsti nedostajanja privuku i neosjetno boje rijeci dajuci im neki tugaljiv sjaj. Ne, nece dalje. Postace otuzno, a ljubav je uvijek lijepa. Pa nismo vise u onim odajama beskraja, u cudesnoj sljubljenosti lica i jastuka.

U Tvojoj omotnici dana biti ce smijeha. I mirisna odjeca. Drugacija postava u drzanju kose. Bas ti volim beskrajno mrsiti kosu, uranjati lice u nju, opijati se njenim mirisom. Mozda neka sasvim mala simpaticna promjena. Danas ce Te zasigurno opsjedati radost. Tijelu ce ti goditi muzika. Vodicu Te Vilama koje mi Te darovase i pricacu ti o starim ljubavima kada su muskarci zivot zvali imenom voljene...Ti si moj zivot. Krajolici ce ostajati za nama u najljepsoj brzini prolazenja u aksam. Pa cemo imati neki lijep kasni povratak. Razgovor kojeg se ne moramo stidjeti. I onu sutnju kad samo ocima sapucemo njeznosti. I sapnucu Ti volim Te Divna moja Vilo i reci cu da je predivno dok nalik vjetru susti nam odjeca, taman toliko preduga da nas zaustavi poletjeti.

Jos malo pa cu postati carobnjak neobicna dogadaja. Pisem ovu neotvorenu zutu omotnicu dana i pomisljam koliko isprepletenosti stanja i osjecaja, a samo jedna zajednicka misao. Volim te. Necu danas vise stici misliti o sebi.
Tek prebirati slutnje u tananim prekidima. Progutat ce me rijeka s dusama i tijelima. Dugo dugo nosit ce me do neshvatljivih obala. Kad svi odu i pogase se svjetla, saputat cu Tvoje ime i Ljubav ce me odvesti na mjesto gdje Vile jedne drugima cesljaju preduge kose i dok konji raspusteni u tmini prigibaju glave srebrnoj povrsini potoka,. gospodin Umor ce me izruciti u Tvoj njezni smirujuci zagljaj.

[onako]

Sabah s potpisom tvoje ljubavi...

Sabah...Miris i disanje neba....Kratak nestvaran trenutak praska.To je onaj trenutak loma kad se na prste izdižu planine vidjet kako se silno klupko rumenila podastire u njedrima majke Istoka. San. Buđenje. Povratak. Korak. Isprva oprezan. Odmjeren. Nikoga nema da potvrdi ili zanijece dah. Ne može biti da je san. U meni je. Tišina se komeša s necim među travama. Nema ni pitanja ni odgovora. Ni krivnje ni zagovora. Ni hitnje ni prigovora. Pred mene u carapama izlazi slika tvoga buđenja Ti si snivala s kljucevima i jezerskim algama, nudeci nagost mog tijela vodama iz kojih harfama svira utopljenica u zamjenu za zvjezdani sjaj. Izlazim u odlazeci mrak. Nešto u meni prenu se kretnjom nenavikla oka put vrletnih visina, pod bajkovit božanski sat. Koliko li je samo tvojih zvijezda. Koliko svjetova nacinjenih da mi budu tvoj magican trag Ne razabire se jasno kroz polja modra je li još noc ili je dan zaceo plam. Stresaju se jarebice u snu sred vrbovih guštika. Miriše rijeka krugova nježnosti novog dana i darova koje mi donosi u tvome glasu, liku, osmijehu, dodiru, kretnji....Mistikom treperi daljina. Grudi pune tvojih tragova. Grlo je negdje u tvojim usnama izgubilo glas. Grce se prsti što upamtiše klasje žitnih dodira i tvoju plavetnu vlas. Neko me doziva u spavacici mjesečina.

Korak srca…Tvoj uvojak umjesto daha..Povratak ucinjen najprije mislima jer ja nigdje više ne idem bez tebe. Smiješi se novi dan kao mlada ispod vela, dugacak kao mjeseceva cesta, plahovit kao hemijska formula sna. Ljubav u svemu. Osjecaj u tragovima. Mojim. Tvojim. Našim... Leprša mi košulja srca prerpunog tebe. Misao mira i srece i osjecaj duga pod prstima koji se predavaše smjerovima tvoje kose. Vožnja u magicnu noc. Cežnja u stopalima. Miomiris tebe. Maramica daljina u rukavima gdje šmrcnu vjecnost s tvog prozora. Lahkoca. Lahor u duši. Radost lebdenja. Smiješi se djete novog dana u kome poželjeh koracati u ovim virtualnim hodnicima i predvorjima, pred obalama mislene radosti i prepunim jezerima osjecaja koji vode tebi. Svima cu se uklanjati danas i necu im se ciniti ni sretan ni tužan, jer cu svim mislima i dahovima tebi pobjeci, u tebe se skloniti i svemu živom umaci jer mi i ne treba ništa osim tebe. Ti si od jutra tako lijepo u meni. Kratak jutarnji razgovor, umivanje s umilnoscu tvoga glasa i malehna poruka od dvije rijeci uvijek mi bjehu sasvim dovoljne da umaknem svim zamkama sjete. Ja ne znam za koga su ovdje postavljeni otiraci tvojih snova, samo znam da ljubim svaku stazu, i zemlju po kojem hodaš i da nikad, nikad necu dozvoliti da iko icim zaprlja nešto tako lijepo... Primi moj maleni osmijeh i neki topao unutrašnji glas kada otvoriš svoje prelijepe oci I neka ti prenese moju misao, predanost i Ljubav. I šapat da sam miran, bogat, ispunjen.

Pogubio sam negdje noc iza mene i zaboravio gdje sam sakrio zlatnike tvoga sna. U aleji ljubavi uzimam ružu tvoga poljubca i stavljam je na žeravicu u grudima. Danas ce svakako sve pricekati dok mislim na tebe. Sve mi od dana kada zadrhtah pred tvojom ljepotom poželjevši da taj trenutak vjecno potraje ide od ruke, jer si moja milost i moja sreca. I šta ce mi treba bilo šta drugo na svijetu kada imam tebe. Zato neka sve priceka kad mislim na tebe. Sad ti htjedoh napisati kako te volim, a srce pohiti prije i napisa ti kako si carobna, i da se ja zaljubih u mađionicarevu miljenicu koju evo od samoga jutra želim obasipati cvijecem nježnosti...

Znaš, dok ti šapucem i šetam našom alejom ljubavi ja volim zastati, usporiti korak i slušati kako tvoji mirisni dahovi ulaze mi u pluca, kako mi se misli bratime s tvojim plavetnim cupercima i nježnim dodirima i kako mi lice prima toplinu tvojih poljubaca...I šapucem u našoj basci nekada plešuci s rijecima, nekada samo u sebi, a to je isto kao i da pricam s tobom...Ljudi su svakako valovi jednog te istog mora tako slicno satkani, bliski, a opet tako daleki i razliciti...I više se ne pitam kuda vodi moja životna staza, kuda vodi staza moga srca...Jer to je tako jednostavan odgovor, jer me vodi k tebe, jer tvoje su ceste ondje gdje nebeski kocijaš slamu podastire zvijezdama...staze prepune ljepota mirisa tvoga plavetnila...I ne, ne misli da ti pišuci pridajem carobna svojsta. I da te previše uzdizem i uzvisujem iznad ovoga ropstva stvarnosti i služenja svakodnevnici u sluganstvu sitnica. Ne pridajem ti, jer te ja doživljam I osjecam najposebnijom... Nacitana, osjecajna, pažljivo odgojena i pomno njegovana, uvijek si me i u našim ranijim godinama podsjecala na rijedak cvijet na granici oaze i pustinje. I ja znam da bi ti u svojoj skromnosti željela da ti se divim umjerenije...

Ponekad pomislim da sam do tebe živio kao fascinanti Hesseovi likovi Narcis i Zlatousti...Zlatousti je zbog žena napustio sigurno duhovno utocište i zamijenio ga hramom otvorenog neba u vjecitoj nesigurnosti predavanja srca. Spoznao je hiljadu zagrljaja i mnoge varijacije, oblike i forme jedne te iste savršene ljepote. I u svakoj od njih on je otkrivao djelic savršene tražene i svakoj se duboko cijelim svojim bicem predavao. Njegov prijatelj Narcis bio je asketa i tragao je s druge strane neshvatljive ezotericne polovice Ljubavi. I na kraju obojica su došli do tražene istine. Fascinantna je njihova hrabrost i predanost da na putu ljubavi nikada ni pod kakvim uslovima ne odustanu... I ponekad mi se cini da ja pomalo uzimam od obojice, odavno se kloneci onih kojima ljubav ima mjeru, granicu, mjesto i vrijeme... Možda zato jer srcem odavno naucih neke odgovore. I zato želim da uvijek znaš svaki moj osjecaj, želim da znaš da je za tobom sve ove godine vrijedilo tragati. Jer si ti najljepša tajna dostojna dugackog putovanja. Jer u jezeru tvoje duše vrijedi ugledati svoj ponocni odraz. I želim da znaš da ako postoji poređenje za vrhunski smisao ljepote koju osjetih u valcerima blizine tijela, za mene on s tobom blista sjajem s pocetka svjetova. I za mene si bila, jesi i zauvijek ceš biti jednako zanosna kao neka grcka mitska boginja što je svojom ljepotom pomutnju stvarale među smrtnicima.

Još cu malkice ostati u tvom zagrljaju...jer osjecam kako se kazaljka sekundi sve teže uspinje svojim najvecim visinama, a onda kao da potece s nekom neprolaznom lahkocom...Toplo je i treperavo biti u svemu tvom. Sami od sebe rađaju se mali neizgovoreni poljupci. Ruke nalik kruženju gorskih ptica. Dlanovi mehki mi od dragih pomisli. Ti me uzimaš, cas kao nakit, cas kao oružje, a potom kao zabranjenu knjigu i tajanstven spis o zarušenim nalazištima blaga. Ti me podižeš od zemlje. S tobom ja lebdim i lebdim jer je najljepša rijeka tvojih osjecaja pokrenula vodenice najljepšeg i najboljeg u meni…Prestadoh misliti ciji su oni sjenoviti kameni vijenci i ima li mjesečev djecak kljuceve kosih zaravni, što vode prema tvojoj postelji...

Sabah je i svaka tišina između otkucaja, i disanja, između predosjecaja i udisaja pucketa mi tvojim nitima...I sva su mi jutra sada besmrtna jer je u njima naša košuljica ljubavi. Sabah je ljepoto moja, živ i mirisan, s potpisom tvoje ljubavi...

[onako]

Zagrlicu te dok slikam naše snove

Tišina dotice tijelo. Slike pocetaka, slike kraja, slike nade. Oda nemoci snatrenja i cežnje neizgovorenih glasova koji se vracaju grudima. Neispjevana himna iskrenosti iz najdubljih dubina šutnje koja jezerskom krošnjom sjetom presvlači caklinu oka. Osvrćem se. Kao da nešto tražim. Iščekujem. Postaujem sjena na stazama nade koju je nemoguće slijediti. Postadoh misao kojoj se lahko vinuti. Prelazim rubikone snenih sjeta. Sve se veceras zudi, sastavlja i rastavlja. Ceste vijugaju za potocima. Planine se se ljube s oblacima. Putuju duše zaljubljenih jedna drugoj. Poljubci prošlosti s okusom sutrašnjice. Nekada i sada . Prošlost pojavna, stvarnost duševna. Lijeganje misli nazad u dubine sanjanog. Doticanja. Razum se hvata za grančicu nade i otkida joj djelić. Ništa ne može zaustaviti nečujni siloviti tok cežnje…Naucio sam je misliti i disati. Počinjem osjecati sve svoje praznine i pukotine. Mjesta iza drhtaja u zglobovima. Počinjem tijelom uzvracati nebesku misao i teže mi je hodati i misliti ovu zemaljsku.
Preskacem sve mostove nocnih i dnevnih stvarnosti.

Tišina dotice tijelo. Nabrajanja krhotina na stazi ljubavi. Slike pocetaka, slike kraja, slike nade. Oda nemoci snatrenja i cežnje neizgovorenih glasova koji se vracaju grudima. Neispjevana himna iskrenosti iz najdubljih dubina šutnje koja jezerskom krošnjom sjetom presvlači caklinu oka. Stajati na mjestu ili koracima snova koracati… Ili zamoliti svijet da se pomice neko vrijeme umjesto nas…Predamnom je još jedna noc sa njom. I rijeci koje nižem, koje natapam svojim osjecajima, sjecanjima, željama, nedosanjanim snovima koje još snivam. Nisu to ni pisma, ni price, pokušavam slikati snove duše, i pišem jer zaronim u more rijeci koje me odnesu kao moreplovca koji plovi po talasima sopstvenih osjecaja i za razliku od mornara na brodovima – pokušavam rijecima u koje pretacem svoj dah i uzdah duše, da ukrotim talase koji ih nose i da borbu sa tom pučinom svojih snova sažmem u rijeci. Duša mi je otplovila u sve nevidljive svijetove. Tiho je sišla niz drvo prošlosti pod njena korijenja, pod vlažnu tugu, pod zakopane nebeska snove srca. Znam da nikada necu glasno zaiskati srecu, niti cu tragati za njom istrajnošću slijepca za njenim tragovima. Jer je osjecam u svakoj pori sebe. Osjecam je u svakoj misli, snu, snatrenju, snoviđenju. U svakoj boli nocnog lijeganja i jutarnjeg buiđenja. Bez nje, a sa njom. U sebi. U svakom trenu. U zadržanim dahovima i uzdasima koji mi preplavljuje grudi. U tankoj svjetlosti koja mi plamti u bedrima i listovima. U trncima nježnosti. U smiraju povijenih ramena. U slatkastom prisjecanju stopala. Osjecam je i ne mogu vrisnuti da sam je prepun i da se prelijeva niz sate koje se nižu svakog novog jutra.

Možda joj magla na prozorskom oknu ispiše ove rijeci. Možda one ožive, dobiju oblik i veceras cuje kristale što ce se prosuti ispod krila ove noci i ona ce znati da to moj osmjeh ljubavi njeno lijepo lice miluje. A ja vec cujem blagi šum vjetra u krošnjama i u njemu njene misli osjecam. Slušam je kako mi sapuce, kako me želi kao nekad poljubiti tamo gdje najviše volim. I znam da je taj šum bio samo nježnji val njene ljubavi, ali u njemu njene snove i želju svake noci osjecam. I dok dalje pišem na licu sam osjetio šapat topline nocnog vjetra i njemu njenu toplinu osjetio. Noc je zašutjela. Pitam se da li osjeti da još drhtim zbog dodira njenih ruku? Da li zna da je svake noci želim udahnuti? I udišem ovu noc, jer je u njoj osjecam. Zemlja je nocas njome natopljena, u njoj je osjecam, i polahko, sasvim polahko se predajem. Zatvaram oci i kroz trepavice jedva nazirem granicu izmedju sebe i svijeta. Cujem šapat njene duše. Sapuce mi..Mislima joj kazujem. Okreni se Ljubavi moja ka noci, da vidim kako oci ti sjaje u tami. I evo, gledam je, dok u ocima mi se razlio cijeli svemir, u ovom trenutku magičan akvarel sjaji, boje se razlile, bas kao i mi u našoj želji, u svakom snu što ga svake veceri sanjam. Našem snu. Osjecam njene ruke na mom licu. Znam da cu nocas ljubiti svaku našu misao, dok zajedno u ljubavi u snovima koje ispisujem izranjamo iz ove noci videci svjetlost na površini. Nadu. Osjeticeš me i veceras u vjetru, u valu, u mirisu noci, u svakom godišnjem dobu. Iznjedricu mislima i oživjecu te. Dobiceš oblik, biceš opet živa, vidljiva, moja. U bubamaru cu te nježnoscu i cežnjom pretvoriti, noc ce mi te donijeti, sleticeš na dlan i osjeticu tvoje srce, dodirnucu joj krila i slušacu najljepšu poeziju tvoga osmijeha moj i veceras cu prepoznati tvoje lice.

Zagrlicu te usred tišine noci. Zagrlicu te dok slikam naše snove. Zagrlicu te dok ove rijeci natapam stvarajuci od trena vjecnost. Ljubiceš me pješcanim zrnima, usnama od najljepših kristala. Dodirnuceš me kao tajanstvena esencija plesaca u transu, ljepotom i blagoscu proljetnog lahora. Pojam o mjestu, o vremenu, i prostranstvima postace mi neshvatljiv, i biceš moj najljepši povez od vatrenih sjena preko razuma. Uzeceš me veceras i pusticeš da opet poletim. Kroz tebe cu vidjeti sve vatre svijetova, a ti ceš s lahkocom rukama prolaziti kroz moje grudi. Veceras ceš opet biti svemocna, neodoljiva i neuhvatljiva. Zemlja ce se zatresti u klancima i kanjonima srca, ukazace se naše rijeke nježnosti i strasti, a ti ceš se jutrom vratiti u zemlju snova...

Iza svega ostat cu ležati jedino ja, sa njom u sebi, a njen ce se smijeh razlijevati dolinom prošlosti. Jutrom cu se ogrnuti plaštom stvarnosti. Cekacu opet noc u kojoj cu s njom otici dalje od svih granica. I opet ce se kao veceras svijet utišati da zacuje naše šapate srca i savršeno ce se java i san preliti u jedno...u nas...u ljubav...

[onako]

Jedno u jednome, dvoje u istome, prvo u posljednjem...

Daljina s mirisom pijeska.Toplina misli s odbljescima ogledala žudnje. Osjetim tvoj dah
i vidim tvoj uvojak kose. To se zatomljena tišina cežnje s razmaknutih usana u mene slijeva
Preda mnom, neotvoren zavežljaj noci. Ti još spavaš.Kosa ti cudesna oplakuje mora. Necu te još buditi.
Dugacka je noc. Razmišljam. Šutim. Osjecam. Znam. Sve svoje ti nocas ddnosim u tvoje strane svijeta.
Nježna su misli pripadanja. Osjecaji uzdizanja i nestajanja. Kao godišnja doba iza bijele kuce samoce
beskraja cežnje. Nocas sam dotakao kvaku na nevidljivim vratima i cuo žamor probuđenih svijetova
što se sastaju samo dok te snivam i vijecaju o našoj ljubavi. A ja njeznosti moja nocas usnivam u tvojoj kosi.

Nastojim da velike rijeci danas ne stave na mene svoj tajanstveni plašt. S tobom ja želim biti jednostavan, topao, obican, s obicnim koracima i malim rijecima, s mislima poput najmanjih orijentalnih findžana.
S papucama koje ne moraju nužno voditi do zvijezda. S maramicama koje možemo dijeliti poslije kihanja, sa svijecom kraj postelje i nježnim tišinama. Rekla si da te mogu potražiti kad god te ustrebam i ja evo, svakim svojim dahom tražim i nalazim te, jer ti ste moje tijelo i moja duša. Dugo vec, sve je s tobom iznutra. Dišem te i puštam u sebe naznatna kao bajkovit dušin mjesecine glas- Volim te nježnu i neiskazivu i mogao bih sretan umrijeti za tebe...Ja toliko jako želim da ti budeš sretna...Kako ljubav najljepše može zaželjeti srecu? Smije li se ona uopšte zaželjeti? Smije li ona samoj sebi amanet u srcu postati? Zastajem u pisanju kao isposnik prije obracanja u Milostivog kome zahvaljujem na Tebi...Pomislim ako posegnem u košaricu dobra pa srcem za tebe zaželim zdravljha, veselja, srece, mašte, ljubavi, mira, ushita, nadahnuca, slobode, i još ljubavi, hoce li se od same moje srcane želje sve to tebi ostvariti- A onda pomislim neka te te sve ovo snažno dohvati i ispuni, pa makar i po cijenu da mene stignu najgore samoce i najvece nasrece. Ja želim biti tvoj gromobran svih tuga, sjeta, nevolja, umora i nesrece. Da kada nnihove munje krenu na tvoje srce da udare u moje...Ja vec jesam tvoj mila kako niko nikada bio nije...

Dođem u ovu tvoju bascu pokloniti ti osmijeh tišine ubran kraj rijeke ljubavi .Dođoem ti ubrati cvijet prostodušniji od tratinčice. Dođoh ti mila moja šapnuti da tajne, poput zvijezda i mjesecine na cudan nacin samo za tebe sjaje. Dođem mirisu duše moje da ti šapnem ovaj veliki usnuli grad nije isti kada tvoje lijepo lice sniva. Ni nebo, ni zvijezde, ni citav svijet. Dođem da ti šanem da si ti najljepši ukras ovog novog vijeka i s tobom se ja svemu radujem. Jer ti si ljubav moja ljubav koja se s vrha jarbola u daljinama nazire, a tako si duboko u meni kao najdragocjenija karta, još iz vremena kad se vjerovalo da su mornarima ljubavi suđene sirene...Dođem da ti napišem nenapisano pisamce svojih cežnji da ga tvoje oci u sumrake miluju, da ga taknu tvoji nježni prsti, da sve ove rijeci zacuju tvoje disanje i samo da zadrhte od miline...Neobicno se osjecam nocas, kao da je nešto u ovoj noci carobno razrijedilo moju bol želje i učinilo me bližim maglicama i paučinama. Volim ovu zlatost zvijezdanog neba koja me podsjeca na ljepotu tvoga lica. Volim snivati otisak tvojih usana na mojim. Volim strepiti jesu li se preodviše umorila u danu koji je iza nas. Volim tvoje puteno mlijecno bijelo lice i oči koje su sada najljepše na svijetu. Cuvat cu te, kad god tvoja ruka zadrhti primajući kašikicu, pridržat cu je mislima. Što god ti sada nedostaje, donijet cu za tebe. Cvijeca, sunca, topline, sna, smijeha, ma svega!

Nedostaješ mi jako. I snivam te dane i noci . I svi moji najljepši snovi i najljepše želje imaju širom raširena krila, širom otvorene oci, ili je to tvoja ljubav u mojoj duši ono što se preklapa sa širinom svijeta, da mi se ucini kako smo svijet i nas dvoje upravo najljepša bliskost. Zapravo jedna mjera neshvatljiva ljubavnog sna. Snivam o tebi i onda se sve zavrti i sva se pod namnom zaljulja, svaki se naš susret, zagrljaj, poljubac, u neprolaznu rijeku življena pretvori... Zamiriše mi i tvoje djetinjstvo, zatrepere mi sva doba kad se u nama moglo prstima razbrajati cuda svemira, kad noc bijahe sretna zbog naše ljubavi a nebo nam toplo zaklonište sa zvjezdicama ispod pokrivaca. Volio bih putovati u sve tvoje dane iz djetinjstva, u tvoja najprva cuđenja poci u bajku izvan vremena gdje drvece procvjeta u tvojim ocima a travke,vocnjaci, leptiri i proljeca najprije zamirišu u tebi, a tek onda iza ziminih haljina. Toliko toga bih ja volio s tobom, poci na izvore gorskih rjecica i slušati ljepotu aksamskog ezana.
Volio bih sabahom kleknuti s tobom pred divno sunce što se rađa, pa biti vjencan prvim svjetlima u amanet vjecnog pripadanja tebi...Volio bih poci za tobom kad veliko rumeno sjajno sunce, krene na dugi počinak, pa u ovom gradu, za leđima svijeta, tišina i vijeka svu noc te ljubiti i prebivati u tvojim njedrima. Volio bih rastvoriti Casnu Knjigu pripadanja na stranici gdje se nijemo prepoznaju naša srca, gdje nema ni valova razdvojenosti, ni hridi daljina, ni otkucaja cežnje, vec samo nježna jeka jedinstva našeg ljubavnog drhtaja. Volio bih s tobom sve tvoje strahove strahovati i jedriti kroz dane koje su nam preostali u životu i bijelim jedrima nesanice blijediti i bijeliti naš zajednicki život. Izmicati vucjim bljeskovima tuge iz tame, hititi i pristizati svaki dan do tebe i pred tebe, sve prepreke ti životne uklanjati i otklanjati, potoke preskakati i cestama grabiti da te što prije vidim, dodirnem, zagrlim i poljubim...Nestajati od vatre tvojih dodira u tvojim poljupcima nalaziti i otkrivati zvijezde, sve svijetove prožimati i zauvijek se jedno uz drugo prelijevati kao dvije vode u jedno more i zauvijek u tebi i ti u meni postojati jedno u jednome dvoje u istome prvo u posljednjem. Posrtati i stidjeti se prinositi ti najljepše darove, umirati i rađati nerođenu djecu snivati i planirati i sve naše nedoživljene dane u cežnji odživjeti...i život s tobom željeni živjeti...
Jer sva moja sreca je ljepoti tvoga nježnog dlana, jer je u ljepoti tvoga bitisnja moj smisao postojanja...

Njezmosti moja ti si uvijek samnom, uz mene, kraj mene, do mene, u meni, uvijek ondje gdje kao savršen trenutak blizine prebiva tvoje nježno volim te...