Tajne niti duše

[Eleonora]

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.
Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju.
I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvezdana.
Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

[Eleonora]

Upoznao sam te okrutnu na rastanku.
Videh te kako odlaziš
Kao vojnik koji u smrt ide
Bez milosti za onog ko ostaje.

U tom času nisam imao snage da te pogledam.
Od tebe, zatim, ni glasa više, samo tvoja slika,
Neumorni drug, i tvoja šutnja
Zastrašujuća kao bunar bez dna.

Zanosim se da bi me ponovo
Mogla zavoleti
I trazim te i čekam da se vratiš,
Da bih te video izmenjenu
I ljutit ćeš se na me
Što sam se usudio da ti prkosim
U ljubavi i sasvim nepotrebno.

[Eleonora]

Naposletku, ti si dobro znala ko sam ja
otkud sad te suze, moja mila
rekla si da se za tocak brsljen ne hvata
zalud izguzvana svila

To je tako
ne pravi od tuge nauku
mami svetlo na sledecem bregu
okopnice moj otisak
na tvom jastuku
kao jezuska u snegu

Razbicu gitaru
crn je mrak ispunjava
odavno se svoje pesme bojim
pomera u meni neke gene Dunava
pa ja tecem i kad stojim

Ali opet da l' bi ikad
bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi
rekla si da bas
ne umem novce brojati
i da je nista sve sto nudim


Naposletku, ti si navek
znala da sam svirac
brosic sto se tesko pribada
da me moze oduvati najblazi Nemirac
da cu u po reci stati
da se necu osvrtati nikada

Redas po vitrini fini porculanski svet
al' ja sam figurica bez ziga
pazi to je bajka sto ti pada
na pamet
fali ti bas ovaj cigan

Tek u jesen otkriju se
boje krosanja
sve su slicne u leto zeleno
naposletku ti si dobro
znala ko sam ja
cemu suze lepa zeno

Draga moja, ti si navek
znala da sam pajac
moj je sesir satra pomicna
usne, tice-rugalice
a u oku tajac
da sam kaput sa dva lica
da sam Gospo'n propalica
obicna

[Mis mekinjas]

Ljubav je toliko zadovoljna što voli, da postaje slijepa za samu sebe, cvijet širi svoj miris jer ne može drukčije, bez obzira da li postoji neko ko će ga osjetiti. Svjetlost lampe ili sjenka drveta ne stvaraju se samo u nečijem prisustvu, da bi nestale kada se isti ukloni. Ljubav jednostavno postoji, ona nema objekta, i te stvari postoje same po sebi, nezavisno od toga koliko nekom znači njihovo postojanje. One nemaju svijest o svojim zaslugama, niti da čine neko dobro.
Osobina ljubavi je sloboda. Tamo gdje stižu prinuda, kontrola i sukobi, ljubav umire. Pogledajte kako vas cvijet, drvo ili lampa ostavljaju potpuno slobodnim. Drvo neće učiniti ništa da vas privuče u svoju sjenku ako ste rijesili da se sunčate. Razmišljajte o prinudi i kontroli kojoj se podvrgavate kada se ponašate onako kako drugi
očekuju od vas, samo da biste zadobili njihovu ljubav i priznanje, ili zato što se bojite da ih ne izgubite. Svaki put kada se podvrgnete takvoj kontroli i prinudi, vi uništavate u sebi sposobnost za ljubav, svoju pravu i jedinu prirodu, jer ste drugima spremni da činite samo ono što im dozvoljavate da čine vama.
Razmišljajte o tome koliko kontrola i prinuda dominiraju vašim životom, i možda će vas svijest o tome natjerati da stavite tačku na sve to. A kada se oslobodite, u vama će se roditi ljubav. Jer, sloboda je samo drugo ime ljubavi...

Ovo Rizvo nije istina, ja nikad nikog nisam povrijedila...

[oridjidji]

U naručju mraka gdje tišina spava,
na jastuku gdje padne umorna glava,
dok me prekriva noci tama,
na san mi opet dolaziš sama.

Prikrivena velom nevidljivosti,
nosiš čežnju tmine svoje,
podižeš tople plahte moje
i zanosiš me.

Topli tvoj dah mi dotakne usne,
noge se stegnu oko mog pasa,
ruke na prsima
opipljuju srce i tijelo sto talasa.

Nepomican i svladan pod tobom lezim,
zadovoljstvo srca krijem,
glavu ka nebu dizem,
dok mi tijelo pod tobom vrije.

Sa prvom zrakom otices jutrom,
iza tebe osta ce tmina,
i jedna nepomicna psina
koja ce te opet cekat s mrakom.

E.S. - Ori or Oridjidji

[Eleonora]

Ko je autor?!

[oridjidji]

Ko je autor?!

pise ti ja

[(r)evolucionarka]

Proslo je i previse vremena, uvijek me proljece podsjeti na tebe...Dugo nisam mislila o tebi,predugo. Nadala sam se da te zaboravljam. Ali, ne, ti si se skrivao u mom srcu, i prvi dasci proljeca su te dozvali u moje misli i snove.
Daleko si, ne znam hocu li ikada vise vidjeti tvoje crne oci, ali ne mogu prestati misliti na njih. Jos uvijek bole. Boli sjecanje. Kad samo pomislim kako sam se gusila u vlastitim suzama kad sam spoznala da te vise necu vidjeti... tako mi nedostajes. Zeljela bih te pustiti,poslati u zaborav,dragi,ali neces, ne zelis da odes i das mi mira. Pitam se je li ovo ljubav ili prokletstvo,nadam se ljubav, a sve me vise strah da je prokletstvo, ne znam cije i ne znam zasto, ali mora da je prokletstvo, ljubav ne bi smjela ovoliko da boli. Jos uvjek lijezem i ustajem s tvojim likom pred ocima i imenom na usnama, sve me podsjeca na tebe.
Pisem gluposti koje nikada neces procitati, dopustam potpunim strancima da vide ono sto skrivam duboko u sebi, od sebe i od prijatelja, u nadi da ce biti lakse, u nadi da ces ako budem pricala o tebi, otici iz mog srca. Do sad sam sutila,potiskivala te ali ti si uporno ostajao...Vrijeme je da odes, da i ja nadjem svoj mir, da prestanem trazit tvoj lik u svakoj zraci sunca, tvoj glas u svakom dasku proljeca, ljeta, jeseni, zime, i opet ukrug...
Previse puta sam rekla zbogom, pa nije bilo, tako da ti ne zelim reci zbogom, samo zelim reci zdravo nekm drugom, nekom zbog koga necu ovoliko patiti

[sa_love]

Zivim u senci senke tvoje senke... i znam da znas:
jos uvek sminkam stvarnost tvojom bojom, jer drukcije ne umem
ne razumem, ne zelim pred laznim svetom celim da se lazno veselim...
To nije osmeh - to je grc. Ljudi su slepi.
Lepi dani, nasmejani, za tebe - za mene skice,
druge duge ulice, srce skitnice zgazeno nehotice...
Znam da znas. Jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne reci
praznim danima. Nestajes. I prica odavno nije fer:
lepotica i zver - suvise razno. Sve je prazno.
Prazno je zarazno. Neprolazno.
Vracam se njima - zar mislis da se stvarno ponosim time?
U mojoj glavi posle svega sve one nemaju cak ni ime...
...samo te oci posecene vetrom koje sjaje bas kao i moje
- znam da znas, al ne vidis i ne cujes, i ne znas koje
male stvari se broje... i dok porazi se roje,
plasim se da priznam da postojis, rane gnoje... i da mi falis...
Fale mi dodiri, fale mi reci, fali mi osmeh
fali mi lice, fale mi lazi, fale sitnice
- dosta krivice! Ptice selice nestaju...
Ja ostajem i svi ti pogledi me plase:
prokleti srecni zagrljeni ljudi! ...te uloge su bile nase...
Samo moje i tvoje! A gde smo sad? Gledaj u mene! Nema mene...
samo sene uspomene... samo tragovi...
Koliko dobijes, toliko das. Ti nisi smela... znam da znas...
...znam da znas...znam da znas...

Refren:
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
Jedan zivot - gde prestajem ja, gde pocinjes ti
Jedna ljubav - gde stali smo mi, gde sad su drugi
...i reci, sta je to ponos, sta je to sram? Ne zelim da znam!
...i kad se svet srusi, na starom mestu bicu sam...


Sve suze sveta sprala je kisa. Na kraju nisi ni siguran
da si uopste plakao, niti da si dno dotakao...
...a nagao kakav jesam, slagao sam sebe da si laz
I vratio se svojim starim stazama...
Ali ni svi peroni sveta me ni malo nisu promenili:
i dalje isti blejer iz bloka, uvek mastarskog oka,
nikad izvan svog toka... mikrofon i dalje rokam na putu do doka luke srece.
I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli skrece.
...a onda padne noc, prokleto dugi sati, sakatim srcem shvatim:
sitnice, ponos, inati nece mi dati da pratim trag - a znam:
sve je nista, slomicu kazaljke, vreme ce stati,
kosmos ce cekati! ...da samo umem da te vratim!!!
Trazim te, sanjam te pijanim ocima, u nocima, u tudjim licima,
u stanovnicima nekih drugih svetova - gde je nas?
Micem usnama bez glasa dok pada zaborava plast...
Cutim jer znam da znas. Uvek si znala i uvek znas! Ti...
Jedina moja, tebi koja odavno nisi jedina:
svaka sekunda kao godina, al' barem znam na cemu sam,
i barem znam da nema nas i spreman sam da budem nasmejan pred svima
iako te kad sam solo i dalje oblikujem od oblaka dima!
...i kroz paucinu vracam vremena kad smo ti i ja jos bili tim
oprosti sto nemam snage da te slazem da ti zelim srecu sa njim
a i sta ce ti to od mene? Sve uspomene s kaputa stresi,
samo budi to sto jesi, tu gde si ... sta god da se desi,
ti budi oke i nikad ne saznaj kako to boli
kad nekoga volis a mrzis, kad mrzis a volis
i lomis se da izdrzis...
Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati
mene.. moja lutanja, mastanja i sanjanja i znati da ih prati
i ko zna... mozda jednom nadjes me, tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi...
...ali sresces samo stranca, slucajnog prolaznika i pogled leden...
...iako te je taj neznanac nekada voleo vise od sebe.

[Mis mekinjas]

[Eleonora]

Ja sam ovo procitala, i nije mi dobro...

[sa_love]

Ja sam ovo procitala, i nije mi dobro...

i meni

[Zovem se Zelena]

Još jedan sunčan dan! Još jedan dan ofarban bojama tuge. Još jedan dan okupan ovim dosadnim, divljim i kao nikada do sada krupnim suzama!

Odlazim... Ništa novo. I do sada sam odlazila. Ali, nekako, sada je za mene sve drugačije. Danas nema radosti odlaska. Nema, jer više ne postoji ni radost povratka! Ranije sam se radovala svojim odlascima. Znala sam da ćeš mi toliko nedostajati i da ću te još više voljeti kada se vratim. Znala sam da će tvoj poljubac i zagrljaj biti mnogo snažniji kada me dočekaš nego kada me ispraćaš!
Danas, nema toga više. Sunce me ispraća danas, a zbog njega još više peče. Da bar pada kiša... Bilo bi mi lakše!

Ništa više neće biti isto! Kome javiti da sam stigla? Kome reći "već mi nedostaješ"? Od koga čuti "vrati se što prije"? Više nema ni one mimike "volim te" dok mi mašeš... Nema više riječi koje će mi dati snagu da izdržim tu razdvojenost. Danas će me ispratiti nedavno izrečene riječi koje su se duboko urezale u moje srce! Danas umjesto mimike u mojim ušima odzvanja "jednostavno te više ne volim"...
To su riječi koje će me ispraćati dok kroz prozor budem tražila tvoje lice. To su riječi koje će mi poželjeti dobrodošlicu kada se vratim, dok kroz prozor ponovo budem tražila tvoje lice. To su riječi koje će me gledati i uporno bockati sa svih onih mjesta na kojima smo bili, sretni... Valjda sretni! To nikada neću znati. Nikada neću znati da li si bio sretan, da li si me zaista volio, koliko i kada si bio iskren. Ali to više nije ni bitno. Ništa više nije...

-"Volim te!"
-"Ja tebe više ne volim."

[Mis mekinjas]

IDI KUDA TE SRCE VODI .....

Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije sedmice.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se osjeća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.

“Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe; jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?”

“Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe.”

Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: “Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?”

Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
“U kom životu smo se već sreli?”

“U mnogim”, odgovorila sam mu i rasplakala se.

Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatićeš kako protivurječni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresuju ne obraća pažnju na tebe. U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekat prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med.

Suzana Tamaro

[PalaSa Marsa]

Neko je nekada rekao da je prava ljubav samo ona neuzvraćena.. Vjerovatno jer je ne kvari odaziv voljene osobe, koji nikada ne može biti onakav kakav smo zamislili da će biti. Kada voliš i budeš voljen, uvijek će se desiti nešto što kvari idilu, barem na momenat, barem na tren, makar to bilo i u želji da sve bude ljepše i ugodnije. Ali kada voliš i čekaš da budeš voljen, ti ljubav daješ - a to je jedino bitno, i uz to živiš ljubav u sebi. A možda i najbitnije, ta ljubav te neće razočarati na kraju, nećeš patiti i neće ti se srušiti svijet u treptaju oka i nećeš tražiti oporavak godinama poslije. Iz jednostavnog razloga zato što ono čega nema, ne može se ni srušiti, ne može ga nestati. To živi u tvome srcu, u tvojoj duši i rasplamsa se svaki put kada čuješ lijepu pjesmu ili vidiš behar..

[zelenashica]

Za kraj...

Postoje žene o kakvima možete samo čitati u romanima ili sanjati u nekim čudnim januarskim snovima kad u duše zađe predvidiva bjelina i nejasna lahkoća snjegova...Iako zavrsih s pisanjem, danima osjecam potrebu da iskazem zahvalnost na ovaj nacin, ženi, za koju s ponosom mogu reci da me je u mojim najtezim trenucima bola darovala najljepsim darom prijateljstva...

Bijaše godina kad cežnjom ogrnut poćeh pisati u ovom Velikom Sretištu Duša... Godina u kojoj sam za ženu koju voljeh svakim svojim dahom i svim od cega sam sazdan bolno shvatio da nam ljubavi, bliskost, želja za pripadanje u cjelosti jedno drugom nisu iste...Godina u kojoj sam otišao od nje, naprosto razumjevajući da je mogu voljeti na naćin da svoj bol čežnje pretvorim u dar u nisku prica o ljubavi prema njoj u kojima cu nepatvoreno, opisati sve ono sto osjecam,snivam, želim i živim, želeći da možda nekada zna kako, koliko i na koji sam je naćin volio...

Imadoh nick kao i sada od kog se povraćalo nekim muškarcima ali bijahu pristojni pa mi to ne sasuše u lice nikada i nešto bijedna vremena da tastaturom ispunim tišinu dugačka hodnika prije sna...
Nježnim, ali nadasve iskrenim pisamcetom koje dobih na PP obojise se topplim bojama naredni dani i mjeseci... Tako upoznah ženu britka stila s iskrama živosti u slogovima i rodila se među nama čudna komunikacija gladna dopisivanja i grozničavo iskrena kao neka lijepa šutnja na splavi dvaju očajnika kao da će nam već sutra u postelje banuti orwellovski Istjerivači Sudbina i kao da nam je zadnji, prezadnji čas...
«Povjerenje je skup luksuz ovdje u ovom virtuelnom svijetu, ali osjećam da mogu vjerovati vama...»(usjekla mi se u pamćenje ta njena napisana rečenica) Iako sam u pocetku bio oprezan, jer sam za bezuvjetnu otvorenost u ljubavi i svojoj želji prema ženi koju voljeh i o kojoj pisah bio pocascen spoznajom da ona meni kao žena ne pripada, ponovo otvorih srce i dušu, znajući da prave ljubavi i pravog prijateljstva ne može biti bez iskrenosti i povjerenja...

Tako doznah da je i ova velebna ženska sudbina prepuna ushita, uzleta i bola čudna priča o golom preživljavanju i stepenicama kemoterapija pobjeda nad bolešću što je već pogrizla dva omanja grada jednu dugu vezu s muškarcem kojeg bi svaka majka poželjela za zeta.
Milion krhotina svijeta zabijalo se u njena pluća i ramena i ona mi se učini tada gotovo kao mitska junakinja, tragična, prkosna i hrabra...
Neosjetno postadoh njezin andeo bdijenja trgovac sa silama koje neke ponesu k nebu a neke bacaju natrag...

Pisasmo jedno drugom o onom sto bitišemo, cutimo i nosimo nutrinom, svaki put s drugog mjesta gdje se znao za nas sklupčati savršeni trenutak i puno, puno mislima u šetnjama i tišinama šeherskkih aleja...


Susret u ovom mističnom šeher gradu (napisah joj tada da možda nije trenutak, a ona se nasmijala i došla predivnim suncem okupana) kahva s okusom zagrljaja razgovorom s iluzijom stogodišnjeg poznanstva, toplina blagost, prijateljstvo (i ja postah najveći navijač njene sreće s muškarcem kog je prisvajala ona druga). Rastanak zaista lijep i topao zagrljaj kakvog do tad vidjeh samo u filmovima...

Ona bijaše od iskrenosti sazdana najnježnija od svih žena što koraknuše u moj svijet ikada i ja se lijepo naučih da ne mora sve predivno zasjati u nama kao Ljubav (možda je baš zbog toga i sjalo kao varnica nestvarna) Jednog aprilskog jutra pohvalih joj se kako ponekad sapucem u basci koju jedna nježna duša nazva Tajne niti duše, praveći dar ženi koju volim,
a onda mi stignu poruka i ja! I uz to i adresa na kojem je popis njenih napisanih i objavljenih knjiga... Citah nocima sto njeno srce izli, a dusa natopi. Ona već bijaše spisateljica cije se niti duše odavno čitaju i u drugim zemljama, a ja covjek nalik Medžnunu u staromodnom sivom dizajnu romantika koji stvara izvor satkan od ljubavi prema ženi za kojom mi je srce ceznulo.

Jedno nas je vrijeme ispunila tišina (jer je vodoliju u meni uvrijedila jedna njena istinita opaska da sam trebao davno otići od žene o kojoh pisah, jer naprosto nam Ljubavi nisu iste)
i dugo, dugo je trajala gotovo kao zaborav dok se ne osvrnuh i vidjeh i osjetih da me svejednako gleda i osjeća iz daljina bolja i toplija no što ću ja biti ikada...

Ali nešto ne valja s umiranjem žive prošlosti u ljudima pa nastavismo perom srca prekinutu prepisku i pisah joj često kako mi sada sama od sebe naiđu sjećanja ali sad više mislima i sve manje riječima...Kako cu je voljeti dok sam živ, i kako će mi uvijek više biti stalo do njezine nego do vlastite sreće, ma gdje bila, ma skim bila...Pisah i da znam da je to mozda u današnjem vaktu naivno, idealisticno, ali zar se može drukcije ako se istinski svakim svojim dahom voli....Razumjela je...Zadivljen sam ostajao koracajuci njenim zivotnim hodnicima u kojima sam saznavao o njenim njenim ranama srca i bitkama žene u ovom vrzinom kolu koje nazvassmo Zemljom. Iako sam prestao pisati jer sam zavrsio sve ono sto zeljeh o ljubavi prema ženi koju volim ispisati, pozeljeh na ovom mjestu na kraju pisanja iskazati joj svoje postovanje, zahvalnost i duboko divljenje onim sto joj nutrinu natapa....zahvalnost za dar ljepote prijateljstva kojim me je darovala...

Prije desetak dana me prenu čarobna mala napravica, „Dokle ću ja na ovom prelijepom mjestu sto vrelom Bosne ga zovete ispijati kahvu sama, čekajući kad ćeš se pojaviti niz aleju“?-pisalo je u poruci...Osvrnuh se u sebi niz drvorede pitanja i vidjeh koliko silno u nama bliskost prijateljstva plamti kao svijeća...Ostadoh nije, začuđen i ponosan...jer sam darovan najljepšom privilegijom, darom da mogu u ovom plastićnom vremenu, osjetiti i znati, reći i napisati...Hvala Ti što si me u mojim najtezim trenucima bola pocastila iskrenim i nježnim prijateljstvom umivajuci bolnu ceznju, razumjevajuci da je vrijeme ono sto prolazi, a ne ljubav....


Ovim tekstom zahvalnosti zavrsio sam sa pisnjem o ljubavi prema ženi kojoj sam želio ostaviti nisku sastavljenu od prica u kojima sam opisivao sva svoja stanja i osjecanja, kako, koliko i na koji je nacin volim, želeci da to bude moj dar njoj za ljubav kojom me je u potpunosti natopila...Postivajuci neumitnost svega sto se desavalo medu nama, razumijevajuci da se moze voljeti i dalje u razlicitim formama ja sam odabrao ovaj nacin...želeci da svoju čežnju pretoćim u izvor ljubav...Hvala svima Vama koji ste ucinili da ova basca, ovaj izvor istinski to i postane..

Voljenoj...

Volim te...I nije me briga, ne hajem i nije mi važno, ne kajem se i opet bi isto ućinio...Jer te volim i znam kakva se ljepota, snaga i nježnost u tebi krije...On to nikada nije znao, niti će ikada znati...I zato bi sve opet isto uradio...Jer te volim nježnosti moja... Jer znam koliko si padala na dno dublje od ponora svijeta, na sam kraj svemira i ogrtala se bolnim vatrama ceznje u danima kada nisam znao da tvoja dusa moju doziva...
Moj Bože, kako to tvoja krhka duša djevojačka uopšte uspije iznijeti na svojim ramenima!
Možda si zbog tog i načinjena jaka, da rađaš u mukama, da mrviš kosu noktima i pregrizeš
jeku vlastitog jauka u gluhim noćima.Znam da te je gušila hladnoća, a tako si željela srce ugrijati---
Znam da si grcala u vlastitom postojanju...
O, ne ne brini znadem ja... ništa od Nas ne bi dospjelo biti, da Ti me te novembarske noći ne povede rijekom sjećanja i ja s tobom prođoh sve ovo o cmeu pisah... Nikada se mi ne bi jako sreli i dušama taknuli, da nisi kroz ceznju tako jako i nijemo, bolno i teško izrasla. Nikada ovoliko divljenja ja ne bih u jednom trenu imao za Tebe, ženu bola, istine i hrabrosti - da mi nisi šapnula da me dugo voliš....ti znas koliko... Da se nisi otvorila na nacin kako nikada nijedna zena nije... Ja Te tada , poslije i sada dok ovo pišem ne mogu doživjeti drukcije sem na nacin da te volim svakim djelicem onoga od cega sam sazdan...
Oprosti mi nježnosti moja, oprosti mi voljena moja jer ja ne znam sve o ljubljenju i Ljubavi...Znam da Te volim onom jedinom istinskom čistom ljubavlju što obućena u haljinu čežnje zaborav nikada ne donosi.... Oprosti mi živote moj na ovolikoj širini svega sto ti u ovoj basci ispisah...I to je samo djelic onoga s cime svakodnevno lijezem, budim se i zivim...Volim te uvijek i zauvijek njezbosti moja..

[Mis mekinjas]

TI SI MOJA NADA
Tebe voljeti; je li to slucajnost
ili je to cilj?
To je sudbina; rekla si mi ti.

Tebe napustiti; je li to zelja
ili je to potreba?
To je sudbina; rekao sam ja.

Za tobom zaliti; je li to dan
ili je to dan i noc?
To su nocne more; sad tek znam.

Bez tebe dalje; je li to smijeh
ili je to plac?
To je kazna; razum mi kaze.

Ponovo na tebe cekati;
je li to gubitak ponosa
ili je to zov srca?
Ne, to je moja zadnja nada
kazem ti sasvim jasno.

[LieToMe]

"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

[tinchy]

"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

[suncokret_1984]

TI SI MOJA NADA
Tebe voljeti; je li to slucajnost
ili je to cilj?
To je sudbina; rekla si mi ti.

Tebe napustiti; je li to zelja
ili je to potreba?
To je sudbina; rekao sam ja.

Za tobom zaliti; je li to dan
ili je to dan i noc?
To su nocne more; sad tek znam.

Bez tebe dalje; je li to smijeh
ili je to plac?
To je kazna; razum mi kaze.

Ponovo na tebe cekati;
je li to gubitak ponosa
ili je to zov srca?
Ne, to je moja zadnja nada
kazem ti sasvim jasno.

[LONGMAN]

"Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

"Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav…nitko nije nedodirljiv. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.“

[e.erikson19]

...

[zelenashica]

"Evo me opet nakon neprospavane noci trazim prijatelja u bijelom papiru. Ovo postaje moja realnost, da pisem ono sto osjecam. Zar nije tuzno ? Zar opet bol ? Sad vidim sta sam uradila, kule od snova sagradila, ona je sve sto ti nisam ja, njena sjena me zaklanja ! Ali ipak ostani tu.. Da si samo se htio boriti za nas.. Ljubavi, pogledaj nas .. mi smo stvoreni da bi voljeli ! Niko kao ti me nije znao tjerati na plac i na smjeh, na suze i na grijeh, da zivim i da umirem, da volim i da proklinjem. Sve bih dala da si tu u ovoj besanoj noci da mi kazes da me volis i da mi pruzis ruku utjehe. Nedostajes mi ! Znam da sve sto zelim nocas sve je tako daleko. Gdje je nestalo sve ono ? Zar smo postali stranci u noci ? Zar opet bol ljubavi ? Znam da mislis da ovo nije nista istina i mozda ti je dosadno dok citas ove moje rijeci, ali duboku u srcu krije se ono pravo. Zar ne? I dok prenosim ovu bol na papir pitas se cime si me povrijedio. Tacno je.. nisi me povrijedio , ubio si me! Ubio si sve u meni, svu ljubav si uzeo sebicno sebi a meni je ostalo samo da se nadam boljem sutra. Kad si vec odabrao nju voli je beskrajno mnogo jer ces shvatiti da se osmjehom moze plakati ! Ja to znam najbolje. Hrabri su oni koji puste voljenu osobu da voli i bude sretna. Ja nisam hrabra, vec nemam snage. Boricu se za tebe do poslijednje kapi krvi iako me snaga izdala. Sve cu uraditi jer mi smo jaci od svega! I kada raskines sa njom ja cu te i tada cekati i primiti te natrag. Ako ti srce razbije, dacu ti ovo svoje. I kada ona odustane ja cu jos da se borim ako ti snove unisti ja cu da ti ih stvorim. Zivjet ces zauvijek u mojoj dusi , u mom srcu, u mom pamcenju, u MENI! Gledajuci u tvoje oci ja vidim raj i ovaj svijet sto sam nasla predobar je da bi bio stvaran. Stojeci ovdje i zamisljajuci da smo zajedno toliko ti toga zelim dati, ovu ljubav sto osjecam u sebi. Neka kazu da smo ludi dragi to me ne zanima ! Stavi ruku u moju dragi nikad se ne osvrci. Neka se svijet oko nas raspadne mi to mozemo ako smo srce uz srce. I mozemo zajedno graditi ovaj san, cvrsto stojeci zauvijek nista nas nece zaustaviti sad! Tako sam sretna sto sam te nasla i ne zelim te izgubiti. Pod svaku cijenu tvoja cu ostati. Sve sto trebam si ti, sve sto cu ikada zatrebati. Uzmi to u dobra vremena, gledaj to u losa vremena, pod svaku cijenu to je ono sto cu uraditi.. For better and worst, till dead do us part, I love you with every beath of my heart ! Samo tvoja !"

[LONGMAN]

Move on!

[oridjidji]

Ne znam hocu li smoci
snage da promjenim misli
sto donose mi noci.

Ne znam hocu li imati volje
da savladam teskoce
te potrazim bolje.

Ne znam hocu li moci sam
prezivjeti noc
i docekat dan.

Ne znam sta me s jutrom ceka
nasmijano lice
ili dusa meka.

Tuzna je samoca,
te kad stisne tjeskoba i tegoba.
Sjecanje vise nije ni bitno,
dobijas li krupno ili sitno.
Kad si kockar i kad si bez casti,
samo te korak djeli od propasti.
Stotinu i jedno lice
krijes nehotice.
Dok gubis i ono posljednje sto imas...