Tajne niti duše

[žena]

covjece ,rasplaka me...

[ladybee]

auuuu,je li ovo moguce ma covjece,ako je ovo iskreno,zahvalna sam sto hodas po ovoj zemlji,mada te i ne poznajem

[dzukelica]

ovo je neka ljubav, djidji midji bombaj štampa

svaka čast.

[Ljuska_u_BaklaFi]

Uporno sakrivam olovku, zelim da papir ostane prazan, da sakrijem ono shto osjecham i da te zaboravim ...Uvijek sam se pitala kako žive ljudi koji ne pishu, kakve ih misli opsjedaju i kome to kazhu ( da li kazhu)... devet godina redam slova i ne bih dala nishta za bogatstvo te nesreche...osim mozhda vlastitog zhivota..koji i nije neka znachajna chinjenica. Ako zhelish da budesh pisac morash si dati za pravo da imitirash stvarnost, u moguchnostima izbora uvijek birash alternativu zhivota, a ne zhivot sam kao neminovnost ljudskog postojanja. Da bi bio pravi pisac morash obavezno biti malo lud i pritajeno ekscentrichan. Od svega toga...mislim da nemam nishta. Imam samo nekih deset neistrazhenih bolesti od kojih niko ne umire. Devet godina pishem i mislim da nikada nisam napisala neshto dobro. Ja sam nevidljiva ribica u moru samoprozvanih knjizhevnih somova. Jasno je samo jedno: slichna nam je sudbina. Ribice na kraju progutaju valovi, a somove udavi sujeta......Dobro su kazali da zhivot ne chine dani koji su proshli, nego dani koji se pamte. Ja te pamtim... jesi li ti onda moj zhivot??? Sve je to logika .... ili mozhda nije

[manijak1]

Tako mi je teško kada te nema onda se dešavaju čudne stvari sa mnom i mojom dušom tankoćutnom prihvatim se ekrana i tastature sjetim se nekada sa-xa pa odem tamo da te nađem u sebi kad te već nema pored mene oh tako je nezgodno kada mi liju najteže novembarske oborine .....nastaviće se kada opet odeš jer upravo sada čujem ključeve kako vrte bravu .....nema više foruma za danas

[devet.]

"...Ne zanima me od čega živiš.
Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec.
Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol.
Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja...
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi mi napravio caj kad sam bolesna.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo.
Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li usitinu osobu koja jesi u trenucima praznine..."

[Ljuska_u_BaklaFi]

Hoćeš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje,ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se s mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom! Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!

Jer život je žena, lijepa čarobnica što nam srca očarava, što nam duše mami, što nas obećanjima zatrpava.
Ako u tome ustraje, strpljenje u nama ubija, a ako nas usliša, u nama dosadu izaziva.Život je žena što se kupa u suzama svojih zaljubljenika i što se ukrašava krvlju svojih žrtava. Život je žena što se odijeva bijelim danima obrubljenim crnim noćima. Život je žena-preljubnica, ali je prelijepa; tko njenu
preljubu nije iskusio, njenu ljepotu je omrznuo.

Halil Dzubran

[Ljuska_u_BaklaFi]

By lichno mene

Ponekad mi se chini kako sam konachno savrsheno sretna, kako mi niko ne mozhe pokvariti taj prekrasni utisak o zhivotu, o ljudima, o svemu…a onda poput hladnog tusha se dogodi neshto zbog chega se nekako uvjerim u suprotno…ali upravo u takvim trenucima mogu upoznati sebe, saznati kakva sam zapravo osoba, svaki pad je jednostavno samo nova prilika za ponovni uspon, prilika da iskusham koliko snazhno zhelim ostvariti svoj san... Jak si onoliko koliko se puta uspijesh podichi nakon shto padnesh. Kada to shvatish…i dalje che biti teshko, ali lakshe chesh prihvatiti i ono loshe shto ti se dogodi…ja mislim da ja upravo to nastojim uchiti.
Lako je biti sretan dok ti ruzhe cvjetaju, dok je sve na tvojoj strani i dok tvoj brod postojano plovi mirnim morem…ali kako se othrvati oluji, brodolomu, kako ponovo stati na svoje noge nakon shto vidish kakav je to osjechaj pasti i udariti licem o tlo, kakav je to osjechaj kada u jednom trenutku imash sve, a vech u sljedechem su sve tvoje ladje potonule, sve tvoje kule porushene…morash ponovno krenuti ispochetka, kao da nisi ni imao nishta…E, tada vishe nije lako biti sretan, tada je teshko chak biti i zhiv…Ali, to je prilika da vidish hochesh li posustati na prvoj, drugoj, trechoj…bilo kojoj prepreci, jer bit che ih bezbroj, iako ponekad mislimo kako smo zaista dosta patili…ali upravo tada dodje nova kushnja, nova nevolja i slomish se, mislish kako nechesh mochi dalje, ali unatoch tome…volja za zhivotom je puno jacha od suza i onda ponovno nastavish dalje…i tako nekako nauchimo voljeti i cijeniti i one male stvari u zhivotu, stvari koje chine srechu…Sretan mozhesh biti tek onda kada naucish prihvatiti tugu…Zashto zhelimo sve…zashto zhelimo vishe od onoga shto nam je dovoljno za srechu. Za srechu ne treba vishe imati nego manje trazhiti…to je bit, to je rjeshenje jedne od zagonetki zhivota. A, chovjekova dusha, srce i um satkani su od zhelja, snova, nade i mashtanja…i shta bi onda chovjek bio kada bi mogao imati sve shto pozheli…bio bi prazan, bez zhelja i snova i ne bi vishe imao smisla, znao bi kako se ostvarilo sve shto je htio, a znao bi i kako to nije ono shto je on zapravo zhelio…Chovjeche, pazi shto zhelish, jer zhelje bi ti se mogle i ostvariti.

[Ljuska_u_BaklaFi]

voljela bi imati kljuch svog srca, voljela bi da me srce slusha da pustim unutra samo onog koga ja zhelim i isto tako izbacim sve koji su krivi shto moje srce pati.
Kako je teshko biti gospodar svoga srca.Lako se zavaravati da ti nije stalo do nekog, ponavljati sebi to svaku veche prije spavanja,govoriti sebi "mogu ja bez njega", ali opet,dan za danom, tako majstorski i spretno on povrijedi moje srce.Ali mozhda je nehotice, mozhda nije ni svjestan toga........a mozhda opet zavaravam samu sebe.
Da, zavaravam samu sebe :roll:

[Ljuska_u_BaklaFi]

Zvijer sam
Znam,ne volish onu zvijer u meni koju izazovesh a ukrotiti je ne znash...
Ne volish onu zvijer koja izleti iz mene k'o prvi metak, k'o leshinar na krvavo meso, k'o razjareni bik na crvenu maramu...Uporno je dozivash ne znash kud bi i shta bi s njom. Nechesh ni znati ne poznajesh je a toliko si puta imao priliku biti lovac a ona tvoj plijen....Ne dozivaj zvijer umorila se od ratovanja, od lova i lovica,svejedno joj je ko je jachi, mudriji i brzhi...Sad tiho cvili i cheka lovca koji che znati.

[Ljuska_u_BaklaFi]

Ne bih znala reći stvarnu definiciju moje patnje. Možda je to ona crta koja dijeli moj razum, umjerenost, stabilnost…(vrijednosti u koje zaista i vjerujem) od glasa koji me stalno naziva kukavicom i koji me konstantno ubjeđuje kako treba da spalim sve mostove za sobom, da naiskap popijem otrov, umjesto da ga pijem kap po kap, da zaronim do dna svog straha i da provjerim da li mogu da se izvučem na površinu…(?)
Da li je to bio glas? Ili neko potmulo udaranje? Nešto čak primitivnije od govora. Neko kucanje u mom stomaku, nazivam ga: ''kucanjem od gladi''.
Bilo je to kao da je moj želudac mislio da je srce. I bez obzira čime ga ja punila – knjigama, filmovima, hranom, pjesmama – kucanje nikako neće da se smiri.
Muči me nimfomanija mozga. Gladovanje srca. Žele JOŠ!
Šta to udara u meni? Bubanj? Ili čitava ritam-sekcija? Da li je to samo zrak pod kožom..možda zvučna halucinacija?!
Da li mi je suđeno da budem gladna do kraja života?
Volim svoju patnju. Ona me održava, ona je krucijalna razlika mene i mediokriteta. Ona me podsjeća da živim.
Možda ću vječno da balansiram na ivici bezdana, nesposobna da se uhvatim jednog od dva svijeta koji se toliko jako nadmeću u meni. Možda je to produkt beskrajnih neurotičnih kriza od petnaeste na ovamo.
Možda nikada ne nađem istinski smisao vlastite egzistencije.

[rednailed]

U noći dubokoj
kad srce strepi
sjeti se mene anđele lijepi.

Prolazi mladost zatim i život
tiho se gasi vatreni plam
teško je naći iskrenu ljubav
zato je bolje živjeti sam.

Teški su moji sati
kad suza oko kvasi
a srce mora da gubi
ono što žarko ljubi.

Sve moje ljubavi
suviše kratko traju
ili ja neznam da volim
ili to drugi bolje znaju

[Ljuska_u_BaklaFi]

Gledam svoja usta na dlanu zgrchena, glavu sam stavila na krilo, gledam patnju na svome licu iskrivljenom, zhilama mi teche plamena struja od pozhude okrunjena, puste zhelje u shiblje zapletene vise....zahvacham vodu, vlazhim usta a ona i dalje suha nijemo shute!
Tishinu rezhem na krishke, slazhem na police ne bi li se vrijeme u vremenu izgubilo, zapitkujem se a odgovore ni ne zhelim dati, a tishina se samo gomila, nijemo galamim, nijemo slusham sebe, oslushkujem bilo, tijelo jedva prihvacha ovo stanje, dusha jedva opstaje!
Uranjam srce u posudu krvlju punom, da ga namochim, pokrenem da kuca jache, zadrhtala sam u drhtaju, sjena je izashla ispred mene i pogledu mi smeta, strah me od misli mojih koje crne bjeshe a ja si novu misao zadajem .......da idem dalje, ali kako…?

[Ljuska_u_BaklaFi]

Moj zivot je poput velikog metroa. Kroz njega stalno cirkulise nepregledna masa. Stanice su uvijek pune. Toliko njih zeli da udje,a jos vise da izadje iz njega. Neki su tu dan, neki par godina, mnogi tek jedan tren,a rijetki od prve do poslednje voznje. Oni me grade, ruse ,unistavaju ili brinu o meni,dizu me kada padam ili mi pomognu da prije dotaknem dno. Ima ih raznih,pa opet svako od njih ostavlja svoj pecat.
Na meni je samo da pratim utabane staze mojih predhodnika. U meni ogledalo roditelja, njihovi geni. Svuda oko mene jos je miris, more, cvijece, sunce i snjegovi. U mislima i dalje stare slike,tih par mjeseci,osmjeh i neizbrisivo sjecanje.
Neki ljudi bas umiju da nas obiljeze....Udju tiho, nenadano, potpuno strani i nezvani,a izadju toliko poznati, voljeni ili nevoljeni, praceni osmjehom ili suzama, sa nasom dozvolom ili bez nje. Govore lijepe ili ruzne rijeci i...odlaze. Odlaze zauvjek. Nama ostavljaju riznicu sjecanja i tragove.
Neki ljudi nikada ne prestaju,nema im kraja,jer je sa njima i umrijeti lijepo.
I ja sama sam neciji trag. Samo sam svjedok neceg sto se odigralo,znak i putokaz drugim ljudima koji ce doci poslije mene. I kao sto mi idemo ulicom nasih prethodnika,tako ce i generacije poslije nas ici nasim ulicama,govoriti o nama kao o istoriji,citati nase reci,citirati nase misli. Bice ponosni ili manje ponosni na nas,ali ce dijeliti nasu sudbinu,pratiti tragove naseg vremena,dok i sami ne postanu tragovi nekog drugog........ha ya......

[plemba]

I ostali su samo trenutci uhvaćeni u objektiv mojih sjećanja. Trenutci koji će me pratiti kroz vječnost… Trenutci koji se kao mreže isprepliću do beskraja. I koliko god se trudio zaboraviti, krenuti dalje, jedan dio mene potajice to ne želi. Zaboraviti nju… U svakom mom pogledu, vidim njenu ljepotu, u svakoj pjesmi čujem melodiju njezinog bića, u svakom dahu udišem njen opojan miris, u svakom dodiru osjećam njezinu prisutnost… Pitam se hoću li ikada zaboraviti. Zaboraviti moje nedosanjane snove… Ne! Nikada neću zaboraviti, često sa suzom na licu govorim sam sebi… I sve je ostalo tako nedorečeno, ljubav, osjećaji, pa čak i ove rečenice što pišem. Kako zaboraviti njezin pogled, njene oči koje su me sa sigurnošću gledale, dodire, usne koje su me ljubile, stapanje dva bića u jedno… Možda je sve to bila iluzija, samo način na koji sam ja gledao… Na ta pitanja nemam odgovora. Često se pitam je li moglo biti drugačije, bez patnje, boli i gorčine. I koju nam je ulogu sudbina namijenila na ovoj trnovitoj pozornici života? Je li moja uloga da ju bezgranično volim i da nikada ne zaboravim što smo imali, a uništili? To je vjerojatno moj križ koji sam osuđen nositi. Nije li to pakao na zemlji? Može li što biti gore od toga? Ne imati kamo usmjeriti svoje osjećaje… Toliko toga čuvam u sebi, toliko toga bih joj dao, ali snovi su i dalje nedosanjani. Još uvijek se nečemu nadam, nečemu… Kada bih si bar mogao priznati čemu. Možda tome da će se naši snovi probuditi zajedno s proljetnim suncem u nekom ljepšem svijetu gdje ljubav vlada. Nažalost je stvarnost drukčija, ovaj svijet je jesen, zamalo pa zima, hladan i okrutan, daleko od očiju ljubavi. A što je zapravo ljubav i gdje je ona nestala? Je li to onaj osjećaj kada nekoga volimo i želimo ga kraj sebe unatoč svemu, kada smo spremni oprostiti sve, zaboraviti, ljubiti… Ne znam. Možda je ljubav samo mit kojemu se nadamo, ali ja taj mit uistinu osjećam, to je mit koji raste u meni i ne da se zatomiti. Toliko je pitanja za koje nemam odgovore… Možda jednoga dana shvatim kako sve funkcionira. Svijet, ljubav, ljude, sam sebe pa i nju! NJU! Dotada ću i dalje živjeti za trenutke koji su samo naši, moji i koje mi nitko ne može oduzeti…

[plemba]

...Poželim da sam more koje oplakuje tvoje biće i nemoj me uprljati lažima. Ja sam onaj koji te ljubi i nemoj me ubiti tvrdoćom i hladnoćom svojih riječi. Samo ti želim dati ono čime obiluje moja nutrina i nemoj dopustiti da se ugasim u svojim suzama. Samo želim biti tvoja luka koja će ti pružiti zagrljaj sigurnosti i utjehe u olujnim vremenima. Ima dana kad želim ti se približiti i probuditi tvoja osjetila za život. Samo želim da sam noć tvojih snova i nježna riječ u tvojim očima. Zar ne osjetiš ponekad da sam ja ono dijete koje živi u tvojoj duši. I znam kao što mora u sebi skrivaju tajne da i ti u sebi nosiš meni nepoznate tajne ali i ja se dalje nadam jednom dodirnuti ih i sacuvati ih u riznicu svoga srca. Ponekad poželim biti tajna odaja u tvojoj svijesti gdje ćeš moći pobjeci iz zbrke tvoje glave. Zar ne znaš da postoje trenuci kad postojim i jesam zbog tebe i za tebe...

[Daphna]

Plemba, prelijepo i jednostavno! Podsjeća me malo na moj stil Dopada mi se

[plemba]

Plemba, prelijepo i jednostavno! Podsjeća me malo na moj stil Dopada mi se

hvala :smajlickojisecrveni:

[Daphna]

Plemba, prelijepo i jednostavno! Podsjeća me malo na moj stil Dopada mi se

hvala :smajlickojisecrveni:

Nemoj da se crveniš nego nas malo češće počasti svojim riječima

[Ljuska_u_BaklaFi]

Nakon nekog vremena uvidis tanku crtu izmedju drzanje za ruke i vezanja za dusu. I naucis da voljeti ne znaci oslanjati se, a drustvo ne znaci sigurnost. I naucis da poljupci nisu ugovori, a pokloni obecanja. I pocnes prihvacati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih ociju, s ljupkosti odraslog covjeka, a ne tugom djeteta. I naucis da sve puteve moras sagraditi danas, jer je sutrasnje tlo isuvise nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naucis da i sunce opece ako mu se previse priblizis.

Stoga, sadi svoj osobni vrt i uredjuj svoju dusu, umjesto da cekas da ti netko pokloni cvijece. I naucis da mozes mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snazan. I da uistinu vrijedis....

[devet.]

Nakon nekog vremena uvidis tanku crtu izmedju drzanje za ruke i vezanja za dusu. I naucis da voljeti ne znaci oslanjati se, a drustvo ne znaci sigurnost. I naucis da poljupci nisu ugovori, a pokloni obecanja. I pocnes prihvacati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih ociju, s ljupkosti odraslog covjeka, a ne tugom djeteta. I naucis da sve puteve moras sagraditi danas, jer je sutrasnje tlo isuvise nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naucis da i sunce opece ako mu se previse priblizis.

Stoga, sadi svoj osobni vrt i uredjuj svoju dusu, umjesto da cekas da ti netko pokloni cvijece. I naucis da mozes mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snazan. I da uistinu vrijedis....

Bas lijepo receno

[plemba]

Oprosti mi Bože, jer ne znam koliko je volim...


Nikada nisam s ovoliko svetosti prišao nekome. A stajao sam i klečao, padao i trčao i letio. Ranama sam svojim nebesa iznutra oslikao i ožiljcima tijela znakove nove svijetu ostavljao.Nikada nikoga nisam ovako volio. Nikada veći i plemenitiji nisam bivao. Nikad neznatniji zemlji korake puštao i nebu otkucaje silnije nisam podavao. A kucao sam u grudima i s olujama gromio i iskočiti iz sebe u bunilu prijetio.

Predivna je noć nježnosti moja. Slušam te u svakoj pjesmi, jer noćas sve pjesme o tebi pjevaju. Posvuda si voljena moja. U svemu si ljubljena moja. Beskraji se s tobom ravnaju. Čudesni se andski viseći mostići ljuljaju jer Tvoja će treperava duša na putovanju i njih obići. I njima stići u platnu lelujavu.
Plamenim plaštem vodene nježnosti mora se ljuljaju jer Ti po njima umijetš koračati ne dotakavši ih.
Znaš li da noćas pjevaju valovi o Tvojoj spavaćici i čarobni umiveni svodovi ovog mistićnog nam šeher grada. Eufrat i Tigris noćas se u Tvoje more ulijevaju i mi smo sada njihovi Prvi Ljubavnici Budućnosti.
Mi smo sada nježnosti moja hodočasnici koji ni od čega ne strahuju
i svetište je naše Hram Ljubavi.

Niko me nikada nije ovako snažno nadahnuo. Volim Te sveto, iskreno, bezmjerno. Evo Ti svijete, sve moje karte oholosti, sva moja članstva i pripadnosti, sve ću ih nesretnim u bijedi razdijeliti. Imam tek jednu viziju, jednu sreću i jednu molitvu.S uvojkom Tvoje kose, brižno odrezane u malenom uvezu što ga nosim na grudima ja koračam kroz dan i kroz noć. Kroz rijeku ljudi i ljude u hitnji. Nad šumama i jezerima, nad sokacima i tabijama ja snatrim i ništa me više ne može zadiviti kao Ti.

A Ti Tugo miruj i pođi k očajnicima bezbrojnim k tužnim i napuštenim staricama svojim. Slikarima se u bunilu ukazuj o ponoći dok znojnim čelom dvoje do bolnosti koji još potez u Tvoju kukuljicuimaju staviti.
Ja sada nemam vremena za Tebe i starim mi pismima mojim zlokobno vrijeme krati, ako ti se mili, a mene s mirom pusti!
Ja sada mogu jedino o Njoj pisati.
Oprosti mi Bože jer ne znam koliko je volim.


@kiki miki: Hvala ti... Jezerca šutnji, koraka i molitava neka trepere tiho za Vas.

@zelenašica: Pozdrav u ovom kišnom danu bijelih i modrih svjetala. Pozdrav svim tvojim riječima koje se razumiju šutnjama i sjećanjima što se broje tihim molitvama. Pozdrav iskrenom srcu čija se plemenita vijori zastava.

sapati, zaista, svaka cast na ovome postu... toliko se toga reklo, a toliko je ostalo nedoreceno... drago mi je da ima ovakvih... ponekada u teskim trenutcima covjek pomisli da je sam...
hvala ti jos jednom

[Daphna]

... neke pokidane a neke zamršene...

[Daphna]

I ja draga moja... Danas čak i više

[kmirsad]

Krasan tekst,
Kud plovi ovaj brod ?