SKIDAO SAM SA RAŽNJA PEČENE BOŠNJAKE
Piše: Nusret Hodžić
Potresna priča Sune Dupovca, zatočenika zloglasnog četničkog logora Kula u Sarajevu
Do izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžićima živio u porodičnoj kućI i dobro zarađivao u Tehničko-remontnom zavodu. Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatočeništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžićke općine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžicima...
Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici "Koševo" u Sarajevu operirani mokraćni kanali. Početkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugrađeno od bubrega do mokraćne bešike.
- Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otići u bolnicu. U kuću mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kuću, ali da se ne plašim I da me niko neće dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžića, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševića, u Općinu. Dok je mene isljeđivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama - prisjeća se Suno i objašnjava da su ih smjestili u općinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 čovjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruće. Među zatočenicima je bio i Kasim Durmišević, koji je toliko premlaćen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirović, prijeratni šef sigurnosti u Tehničko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.
Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko četiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.
U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na "rad", oko Sarajeva sakupljajući tijela masakriranih Bošnjaka i bacajući ih u masovne grobnice.
- Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad neću zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovića i Halida Arukovića u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vreće... Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vreću. To je, kaže, samo najupečatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjačkim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi čije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.
Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule noću odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispričao Amoru Mašoviću. Tačno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.
Hrvati ga zarobili na razmjeni
U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžića, Mika Golub i Miloš Jerkić. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarčinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.
Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžića smo morali putovati preko Pala, Mrkovića, Vogošće, Ilidže i Blažuja. Sjećam se da su oni, prolazeći preko Mrkovića, svratili kod nekog Srbina. Ne sjećam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio neću zaboraviti. Učinilo mi se da se u kući toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao četeresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: "Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio". Onaj Srbin se nekako i povuče...
Odvedeni su u neki podrum u Hadžićima u kome je već bilo zatočeno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljaču, na razmjenu... Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma četnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljači, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarčina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. "Razlog" - nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljače su odvedeni u Vitez, gdje su isljeđivani, a odatle u Busovaču. Nakon 12 dana, zahvaljujući poznanstvu jednog njegovog rođaka sa Tihomirem Blaškićem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarčina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.
Hoćete li ovo cenzurisati?
_________________
Svjedočanstva genocida
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#2 Re: Svjedočanstva genocida
crnileptir wrote:
Hoćete li ovo cenzurisati?
jel' cenzura kad odleti na 'bez cenzure'?
-
pitt
- Posts: 27093
- Joined: 03/12/2002 00:00
- Location: Steelers Nation
#3 Re: Svjedočanstva genocida
+danas wrote:crnileptir wrote:
Hoćete li ovo cenzurisati?
jel' cenzura kad odleti na 'bez cenzure'?
Ili kad ga iz BC frknu?
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#4
UBIJANJE HLADNIM ORUŽJEM
Broj dosjea:480
Logor:KPD
Općina: Foča
Odmah početkom agresije na BiH pokušao sam da se spasim sa svojom porodicom i, bježeći prema Goraždu, 26.04.1992. godine, u Ustikolini su nas uhvatili četnici i odveli u logor u Foču. Tamo smo zatvoreni u jedan hangar, u koji je stalno pristizalo civilno stanovništvo iz Foče, koje su četnici hvatali po šumama. Nakon pljačkanja svega što su uspjeli naći kod zarobljenih, postrojili su nas i prozivali po nekom spisku. Izveli su osmericu starih ljudi iz Ustikoline i odmah ih pobili, rekavši ostalima da to čine zato što se njihovi sinovi nalaze u SDA. Čitajući spiskove i meni se rekli da se izdvojim u stranu. Pozvali su nekakvog dugokosog mladog četnika da me čuva, koji mi je prilikom pretresa našao hamajliju. Naredio mi je da je pojedem. Nakon toga odveli su me u jedan hangar, pa onda skupa sa četrnaestogodišnjim sinom u samicu.
Ostao sam u samici i više ništa nisam znao o sudbini svoje porodice. Poslije tri dana provedenih u samici, prebačen sam u „popularnu“ sobu „šesnaestorku“, u koju je svaki četnik mogao ući u svako doba noći i dana da ispituje i maltretira zatvorenike.
Za dan-dva u tu sobu doveli su 77 muškaraca, tako da su po dvojica ležala u jednom krevetu. Navečer su ih odvodili na ispitivanja o posjedovanju oružja, odakle su se samo rijetki vraćali.
Od njih 77, samo ih je dvanaest preživjelo, dok se ostalima gubi svaki trag...
Ovaj zločin se desio u septembru 92 godine kada su doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali (Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od 10-tak metara). Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali a potom na to mjesto bacali granate...“
Broj dosjea:480
Logor:KPD
Općina: Foča
Odmah početkom agresije na BiH pokušao sam da se spasim sa svojom porodicom i, bježeći prema Goraždu, 26.04.1992. godine, u Ustikolini su nas uhvatili četnici i odveli u logor u Foču. Tamo smo zatvoreni u jedan hangar, u koji je stalno pristizalo civilno stanovništvo iz Foče, koje su četnici hvatali po šumama. Nakon pljačkanja svega što su uspjeli naći kod zarobljenih, postrojili su nas i prozivali po nekom spisku. Izveli su osmericu starih ljudi iz Ustikoline i odmah ih pobili, rekavši ostalima da to čine zato što se njihovi sinovi nalaze u SDA. Čitajući spiskove i meni se rekli da se izdvojim u stranu. Pozvali su nekakvog dugokosog mladog četnika da me čuva, koji mi je prilikom pretresa našao hamajliju. Naredio mi je da je pojedem. Nakon toga odveli su me u jedan hangar, pa onda skupa sa četrnaestogodišnjim sinom u samicu.
Ostao sam u samici i više ništa nisam znao o sudbini svoje porodice. Poslije tri dana provedenih u samici, prebačen sam u „popularnu“ sobu „šesnaestorku“, u koju je svaki četnik mogao ući u svako doba noći i dana da ispituje i maltretira zatvorenike.
Za dan-dva u tu sobu doveli su 77 muškaraca, tako da su po dvojica ležala u jednom krevetu. Navečer su ih odvodili na ispitivanja o posjedovanju oružja, odakle su se samo rijetki vraćali.
Od njih 77, samo ih je dvanaest preživjelo, dok se ostalima gubi svaki trag...
Ovaj zločin se desio u septembru 92 godine kada su doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali (Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od 10-tak metara). Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali a potom na to mjesto bacali granate...“
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#5
Bosnjakinja
" Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.
Šifra: "BRČKO"
AUTOBUS - BORDEL ZA SILOVANJA BOSNJAKINJA
Dobrovoljno sam se, kao članica Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedočenje, dadem u pisanoj formi te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...
Izražavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedočenje, ovaj iskaz, iznesem i u zvaničnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOČIN I ZLOČIN GENOCIDA, pred sudovima u Bosni i Hercegovini, sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOČIN, a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA u DEN HAAGU, zajedno sa osobama iz ovog mog svjedočenja, koje su bile žrtve ratnog zločina i zločina genocida.
Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.
Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska
više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, buduci da su je sacinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije I Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševica... Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonocno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Šamca, ka Modrici, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.
Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom pocetku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske.iz tzv. srpskih krajina u
Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Pocetkom aprila 1992. godine, u Brckom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom podrucju opcine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i videnih ljudi, a onda je srpska vojska "morala" otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveci logor u Brckom bio je u prostoru Luke Brcko, zatim po školama, hangarima preduzeca i objektima poljoprivrednih preduzeca.
"Izlaz iz Brckog znacio je spas"
Dešavala su se pojedinacna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog
aprila i pocetkom maja. Najveca zvjerstva cinili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zlocinci kojima je komandovao Željko Ražnjatovic, zvani "Arkan", a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao panican strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tacno, ali mislim da je u logorima u Brckom tada bilo zatoceno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravicna bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano I muceno. Bošnjaci su tražili nacin kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dodu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brckom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševiceva JNA, bilo sve opljackano i gotovo sve spaljeno.
Pocetkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omoguceno da izadu iz Brckog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brckog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je citavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuden da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.
Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemackim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku
cijenu prijevoza od Brckog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlada sestra i ja, docekale smo da se autobusom prebacimo
do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjece. U autobusu nas je, pred polazak iz Brckog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti "Arkanovci" i "Šešeljovci". Njihovo ponašanje bilo je veoma cudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno
gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim ocima. Ništa nisam govorila
svojima,da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...
" Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.
Šifra: "BRČKO"
AUTOBUS - BORDEL ZA SILOVANJA BOSNJAKINJA
Dobrovoljno sam se, kao članica Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedočenje, dadem u pisanoj formi te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...
Izražavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedočenje, ovaj iskaz, iznesem i u zvaničnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOČIN I ZLOČIN GENOCIDA, pred sudovima u Bosni i Hercegovini, sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOČIN, a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA u DEN HAAGU, zajedno sa osobama iz ovog mog svjedočenja, koje su bile žrtve ratnog zločina i zločina genocida.
Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.
Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska
više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, buduci da su je sacinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije I Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševica... Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonocno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Šamca, ka Modrici, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.
Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom pocetku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske.iz tzv. srpskih krajina u
Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Pocetkom aprila 1992. godine, u Brckom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom podrucju opcine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i videnih ljudi, a onda je srpska vojska "morala" otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveci logor u Brckom bio je u prostoru Luke Brcko, zatim po školama, hangarima preduzeca i objektima poljoprivrednih preduzeca.
"Izlaz iz Brckog znacio je spas"
Dešavala su se pojedinacna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog
aprila i pocetkom maja. Najveca zvjerstva cinili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zlocinci kojima je komandovao Željko Ražnjatovic, zvani "Arkan", a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao panican strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tacno, ali mislim da je u logorima u Brckom tada bilo zatoceno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravicna bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano I muceno. Bošnjaci su tražili nacin kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dodu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brckom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševiceva JNA, bilo sve opljackano i gotovo sve spaljeno.
Pocetkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omoguceno da izadu iz Brckog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brckog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je citavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuden da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.
Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemackim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku
cijenu prijevoza od Brckog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlada sestra i ja, docekale smo da se autobusom prebacimo
do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjece. U autobusu nas je, pred polazak iz Brckog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti "Arkanovci" i "Šešeljovci". Njihovo ponašanje bilo je veoma cudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno
gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim ocima. Ništa nisam govorila
svojima,da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#6
Gužva je bila tolika da sam se prvi put u životu upitala koliko ima muslimana u Bosni. Autobusi su stajali ispred pravoslavne crkve, i tukla su ta zvona, kao maljevi u potiljak. Predala sam svoje potvrde, na kojima je, sve kada se sabere, pisalo da ja, Hasiba Berberović, nikad i nisam živjela u Sanskom Mostu, da nisam imala kuće, da nisam imala imanja, da me uopće nije ni bilo. Autobusi su bili puni kao džehennem, sunce je bilo jako kao policijska palica, isturali smo vratove iznad vrućih tijela. Niko nas nije ispratio, niko nije mahnuo rukom. Autobus je bio zavičaj koji se udaljava.
U Prijedoru, ušli su znojavi i namrgođeni, tražili su da autobus skupi 2.000 maraka. Marke su se odnekud pojavile, iz obašvi na dimijama, iz jaka na košuljama, iz njedara, ali su se pojavile, i krenuli smo prema Banjoj Luci. Prošli smo kroz Kozarac, i mada su mi svi i tada i poslije govorili da bulaznim, vidjela sam 6.000 ljudi kako nam mašu: svaki je čovjek bio označen brojem, veliki kao krst na pravoslavnoj crkvi.
U Banjoj Luci, šofer je stajao na ovlašan poziv nečije ruke spolja; ulazile su žene u crnini, otimale od prvih do vrata što su stigle oteti; ulazila su djeca sa tri prsta i vježbala svoje udarčiće; ulazili su starci sa šajkačama i siktali svojim krezubim ustima: "Turci! Turci! Turci!"
Iza Banje Luke, šofer je naredio da se zatvore prozori, i uključio grijanje. Ljudi su šutke padali u nesvijest, djeca ispod pazuha majki tražila mrvice hladnoće, a nad svim tim lelujala je muzika sa autobusnih zvučnika, presijecana povremeno šoferovim planinskim smijehom. Kada su se otvorila vrata, zahvalili smo Bogu na pregršti zraka, ali smo ubrzo prokleli i grlo i zrak, jer su ušli šumnjaci, izveli šest cura i odveli ih u šumu. Nismo ih više nikada vidjeli. Autobus je krenuo prema džehennemu.
U Jajcu, ušli su ponovo. Jedan šarenac je počeo ispitivati nešto jednu mladu ženu sa djetetom u naručju. Samo sam razumijela da mlada majka moli da sačuva stvari za bebu. Nakon kratke prepirke, ne duže od dva-tri izdisaja pluća, šarenac je uhvatio bebu i bacio je u rijeku. Mlada žena je napravila nekoliko koraka, preskočila ogradu mosta, i skočila u one slapove koje smo tako često nekada imali na razglednicama, ispod kojih je pisalo: Pozdrav iz Jajca.
Ne znam koliko smo se vozili iza Jajca kada su nam naredili da izađemo. Rekli su nam da ćemo pješice ići 22 kilometra. Tamo negdje je Travnik, i, kažu, nema četnika, što naprosto nisam mogla vjerovati. Sunce je bilo teže od naših prtljaga. A šuma gušća od vojnika nego od drveća. Izlazili su iz šume, upadali među nas, odvodili žene, cure, silovali ih, klali. Jedan je šarenac oteo dijete ženi koja je išla ispred mene. Tražio je 100 maraka. Nije ih imala. Dijete je zaklano pred našim očima. Uzeli su jednu bebu i bacili je na stijenu. Smrt je bila tako brza da je preduhitrila i bebin vrisak. Iza mene, čula sam kako majka sakriva dijete u torbu i kaže mu: "Sine Amire, ti se prezivaš Sadić, i pamti svoju majku Hasibu!" "Svoju majku Hasibu, svoju majku Hasibu!", ponavljala je. Jedan vojnik je primijetio da ona čeprka po torbi, prišao i tražio pare. Hasiba je rekla da nema para. A kada je posegnuo za torbom, Hasiba je počela vrištati, i udarati ga svojim svehlim rukama. Vojnik ju je odvukao do jarka, i zaklao Hasibu Sadić. Ja sam uzela torbu, i pošla prema džennetu, u kojem nema krikova."
Odlomak iz romana ''Šehid'' (Zilhad Ključanin)
U Prijedoru, ušli su znojavi i namrgođeni, tražili su da autobus skupi 2.000 maraka. Marke su se odnekud pojavile, iz obašvi na dimijama, iz jaka na košuljama, iz njedara, ali su se pojavile, i krenuli smo prema Banjoj Luci. Prošli smo kroz Kozarac, i mada su mi svi i tada i poslije govorili da bulaznim, vidjela sam 6.000 ljudi kako nam mašu: svaki je čovjek bio označen brojem, veliki kao krst na pravoslavnoj crkvi.
U Banjoj Luci, šofer je stajao na ovlašan poziv nečije ruke spolja; ulazile su žene u crnini, otimale od prvih do vrata što su stigle oteti; ulazila su djeca sa tri prsta i vježbala svoje udarčiće; ulazili su starci sa šajkačama i siktali svojim krezubim ustima: "Turci! Turci! Turci!"
Iza Banje Luke, šofer je naredio da se zatvore prozori, i uključio grijanje. Ljudi su šutke padali u nesvijest, djeca ispod pazuha majki tražila mrvice hladnoće, a nad svim tim lelujala je muzika sa autobusnih zvučnika, presijecana povremeno šoferovim planinskim smijehom. Kada su se otvorila vrata, zahvalili smo Bogu na pregršti zraka, ali smo ubrzo prokleli i grlo i zrak, jer su ušli šumnjaci, izveli šest cura i odveli ih u šumu. Nismo ih više nikada vidjeli. Autobus je krenuo prema džehennemu.
U Jajcu, ušli su ponovo. Jedan šarenac je počeo ispitivati nešto jednu mladu ženu sa djetetom u naručju. Samo sam razumijela da mlada majka moli da sačuva stvari za bebu. Nakon kratke prepirke, ne duže od dva-tri izdisaja pluća, šarenac je uhvatio bebu i bacio je u rijeku. Mlada žena je napravila nekoliko koraka, preskočila ogradu mosta, i skočila u one slapove koje smo tako često nekada imali na razglednicama, ispod kojih je pisalo: Pozdrav iz Jajca.
Ne znam koliko smo se vozili iza Jajca kada su nam naredili da izađemo. Rekli su nam da ćemo pješice ići 22 kilometra. Tamo negdje je Travnik, i, kažu, nema četnika, što naprosto nisam mogla vjerovati. Sunce je bilo teže od naših prtljaga. A šuma gušća od vojnika nego od drveća. Izlazili su iz šume, upadali među nas, odvodili žene, cure, silovali ih, klali. Jedan je šarenac oteo dijete ženi koja je išla ispred mene. Tražio je 100 maraka. Nije ih imala. Dijete je zaklano pred našim očima. Uzeli su jednu bebu i bacili je na stijenu. Smrt je bila tako brza da je preduhitrila i bebin vrisak. Iza mene, čula sam kako majka sakriva dijete u torbu i kaže mu: "Sine Amire, ti se prezivaš Sadić, i pamti svoju majku Hasibu!" "Svoju majku Hasibu, svoju majku Hasibu!", ponavljala je. Jedan vojnik je primijetio da ona čeprka po torbi, prišao i tražio pare. Hasiba je rekla da nema para. A kada je posegnuo za torbom, Hasiba je počela vrištati, i udarati ga svojim svehlim rukama. Vojnik ju je odvukao do jarka, i zaklao Hasibu Sadić. Ja sam uzela torbu, i pošla prema džennetu, u kojem nema krikova."
Odlomak iz romana ''Šehid'' (Zilhad Ključanin)
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#7
Ojkali su divljacki i nasrtali na žene..."
Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i poceli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."
"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''
Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."
"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"
Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...
To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.
Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.
Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.
A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol... Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli.
"Molila sam da me ubiju"
Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i poceli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."
"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''
Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."
"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"
Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...
To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.
Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.
Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.
A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol... Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli.
"Molila sam da me ubiju"
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#9 Re: Svjedočanstva genocida
ja se izvinjavam sto sam dosadna, ali eto da ponovo pitam -- zasto je ova tema pomjerena na BC?danas wrote:crnileptir wrote:
Hoćete li ovo cenzurisati?
jel' cenzura kad odleti na 'bez cenzure'?
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#10
Ja sam je sam stavio jer sam nešto prije postavljao o genocidu pa san cenzurisan...evo pitan i ja administraciju može li se tema prebaciti na politika i aktuelno jer najviše ljudi dolazi tamo
Ovo ništa nije moje ovo su jednostavno svjedočenja
Ovo ništa nije moje ovo su jednostavno svjedočenja
-
mr__bosnjak
- Posts: 2888
- Joined: 01/06/2005 12:52
- Location: Svedska
#11
Iako je sve grozno podebljao bih ovo.crnileptir wrote:Ojkali su divljacki i nasrtali na žene..."
Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i poceli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."
"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''
Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."
"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"
Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...
To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.
Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.
Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.
A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako, jako malo žena koje piju alkohol... Nisu nam dali ništa da jedemo, a ono što smo bile ponijele sa sobom, otimali su nam i jeli.
"Molila sam da me ubiju"
Eh sada ko kaze da je "rs" prihvatljiva treba psihologu bio Bosnjak il´ Srbin.
Molim Allaha dz.s. da ove zlikovce kazni zasluzenom kaznom nezamislive torture zebanija u Dzehennemu! Amin!
-
Bosanac sa dna kace
- Posts: 10147
- Joined: 27/06/2005 20:21
- Location: ponutrače
#13
jezivo...brbrbrbrbrbrrrb
Smrt RSu!
Smrt RSu!
-
Santos
- Posts: 1552
- Joined: 24/10/2004 22:29
#14
I onda dodju pojedini kreteni iz pojedinih mjesta i navijaju MARKALE.I onda dodje Dodik i ostali i kurce se po Sarajevu i BiH.Nadam se ako nista da sam ucestvovavsi u odbrani BiH uspio bar spasiti neku zenu od silovanja.Pa zamislite sta bi ti radili da su usli u Sarajevo.Nemoze se ni zamislit.Da odma kazem da koji su to radili a bili u Armiji nisu nista bolji od ovih drugih.
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#15
LOMLJENJE KOSTIJU EKSTREMITETA I KOSTIJU GLAVE
Broj dosjea: 1925
Logor: OŠ „Vuk Karadžić“
Općina: Bratunac
Prvu noć je bilo pakleno. Cijelu noć su se smjenjivale grupe. Dolazili su, udarali, izvodili i odlazili, pa opet dolazili i sve tako do zore. U Sali je ubijen Omer, konobar. Dva Omerova sina, koji su bili sa nama, iznijela su ga ispred nas. Kasnije se u salu vratilo oko 20 zlikovaca, nosili su drvene palice i razne predmete. Udarali su nas kuda su stigli , po glavi, leđima, rukama i nogama, tako da su ljudi padali u nesvijest.Jednog ubijenog sam osjetio kod sebe.
Ujutro iznijeli smo devet mrtvih. Prepoznao sam: Osmanović Hajro, Husnija, Dževad, Muratović hariz. Najveće ubice bili su po nadimcima: Bane naoružan pištoljem sa prigušivačem, Makedonac naoružan automatskom puškom i ovj treći neki su ga prepoznali i kažu da je iz Milića. On je tukao raznim predmetima, drvenim držalicama, metalnim šipkama i svim drugim. Mnoge su započeli tući i mučiti u Sali kao naprimjer efendiju Mustafu imama iz Bratunca, Mehmeda ekonomistu Fejzu pekara Medu Verlaševića. Isti su mučeni u Sali, a ubijeni u svlačionicama i u WC-U. Tu sam vidio kada je Bane ubio komšiju mi Medu Dedića i oba mu sina. Ubio je Mustafu Hasanovića ubio je do mene Edhema Čomića. Makedonac je izvodio napolje i on je napolju ubijao. Ja napolje nisam izlazio. Imaju ljudi koji su svašta vidjeli. Onaj mladić zlikovac vidio sam kad je ubio drvenom držalicom Džemu Hadžića. Udarao ga je dok mu lobanju nije razbio. Ubio je Ramić Salku Bratunca odbio mu je ruke iz ramena.
Cijelo vrijeme ljudi su paćeni u ubijani u svlačionici. Ko su ubice, ne znam. Strašno su ljudi paćeni, jer iz svlačionice su nam dopirali teški jauci mučenih ljudi. U salu su od Srba dolazili: Jokić Miroslav, Sreten Perić, stražari su bili: Rajko i Nikola, konobar. Oni dosta znaju, a za ubijene treba da zna Savo Babić, jer sam ga vidio u susjednoj prostoriji škole, čak mislim da je sa grupom odlučivao koga ubiti i kako...
PRISILJAVANJE SRODNIKA DA ZLOSTAVLJAJU ILI UBIJAJU JEDAN DRUGOGA
Broj dosjea: 2655
Logor:Novi zatvor (kod suda)
Općina:Kotor Varoš
Počelo je sve tog 5 juna, groznog i najtežeg dana. Sjećam se da je tada bio muslimanski Hadži-bajram. Toga dana počeo je najgori pritisak na muslimane i Hrvate. Tada smo skoro svi pobjegli u šume i, što je još gore, kiša je lila i dan i noć. Tako smo bili dvije sedmice na otvorenom. Neko je imao samo komad najlona, a iz nužde su pojedini kopali i zemunice da bismo sebe i djecu sklonili od nevremena.
Da bi zlo bilo veće, na prevaru nas pozivaju i garantuju da nikome neće nikakvo zlo učiniti, samo moramo predati oružje ko je šta imao, jer bilo je lovaca koji su imali svoje lovačko oružje, a bilo je i ljudi koji su od prije imali po neki pištolj kao lično naoružanje.
Njihova vojska (srpska-naše bivše komšije) je po našem mjestu bila svugdje raspoređena. Ta vojska je ujedno sve kuće na silu obila i pretresla, navodno tražeći oružje, i pretresla je svakog pojedinačno...
Izvode jednu grupu ljudi da kopaju rupu gdje će stavljati već ubijene, pa kad ovi posustaju njih pobiju pa opet novu grupu izvedu, pa i sa njima postupe isto i tek treća grupa uspije se vratiti. Sve to dok su radili one koji su ostali stave sa svima pa su tukli koliko su mogli a kada se umore onda narede da tučemo jedan drugoga a neke su namjreno tjerali da tuku se otac i sin samo ako im nije po volji onda oni udaraju do besvijesti...
UBISTVO LOGORAŠA ZBOG PRAKTIKOVANJA VJERSKIH OBREDA
Broj dosjea:1628
Logor: OŠ „Vuk Karadžić“
Općina:Bratunac
Njihova ubijanja nastavljena su bez razmišljanja, rdom jedan po jedan. Pored gore pomenutog zločina, a pošto su već imali prikupljene naše dokumente, lične karte i ostalo, tjerali su da te iste dokumente pojedinci pojedu,a, što je najgore, pojedini građani su bili prisiljeni da jedu komade odjeće, čarapa i slično. Pojedine građane su tjerali na sportski konopac i kad bi se građanin gore popeo konopac bi zaljuljali tako da bi taj koji je već bio gore padao na parket, slamao kičmu, noge i ruke...Sve ovo je ličilo na to kao da tek počinju mučenja.Na već pripremljenim stolovima skidali su građane do pojasa gole, gdje bi ih povaljivali na sto, a zatim bi im noževima urezivali krstove na golom tijelu. Nekima su čak zabadali nož u vrat puštavši im krv a drugima su čak odsijecali prste ruku, a da bi sve to bilo još gore, sve ovo su radili dok bi mi uz to morali pjevati četničke pjesme, stajati uspravno i visoko držati podignuta tri prsta.
Pošto je za vrijeme ubijanja jedan dio bandi vršio protjerivanje građana, dolazivši u salu govorili su kako su redom rušili džamije a uz to su nam stalno govorili kako će ubrzo u salu dovesti srebreničkog komandanta Nasera Orića i da će ubrzo zatrti svu tursku đubrad i da će od svega ovoga napraviti veliku Srbiju.
Kobnog dana Utorak nakon svog iživljavanja nad nama, a nakon male pauze u salu su ušli gore pomenuti zlikovci Bane (makedonac) i Dragan te odmah pitali da li u Sali ima odža pošto je u Sali bio prisutan efendija Mustafa Mujkanović bratunački imam na njihov poziv isti se javio što je pojačalo njihove tentije zločina-hitro su ga dočekali na određenom mjestu za ubijanje u Sali udaravši ga svim i svačim šipkama, noževima, drvenim palijama tražeći od njega da pije pivo i da radi čudne stvari. Pošto gore pomenuti pored svih udaraca i silnih mučenja nije puštao čak ni glasa umro je onog momenta kada su mu drvenim palijama prosuli mozak na parket sale...
Broj dosjea: 1925
Logor: OŠ „Vuk Karadžić“
Općina: Bratunac
Prvu noć je bilo pakleno. Cijelu noć su se smjenjivale grupe. Dolazili su, udarali, izvodili i odlazili, pa opet dolazili i sve tako do zore. U Sali je ubijen Omer, konobar. Dva Omerova sina, koji su bili sa nama, iznijela su ga ispred nas. Kasnije se u salu vratilo oko 20 zlikovaca, nosili su drvene palice i razne predmete. Udarali su nas kuda su stigli , po glavi, leđima, rukama i nogama, tako da su ljudi padali u nesvijest.Jednog ubijenog sam osjetio kod sebe.
Ujutro iznijeli smo devet mrtvih. Prepoznao sam: Osmanović Hajro, Husnija, Dževad, Muratović hariz. Najveće ubice bili su po nadimcima: Bane naoružan pištoljem sa prigušivačem, Makedonac naoružan automatskom puškom i ovj treći neki su ga prepoznali i kažu da je iz Milića. On je tukao raznim predmetima, drvenim držalicama, metalnim šipkama i svim drugim. Mnoge su započeli tući i mučiti u Sali kao naprimjer efendiju Mustafu imama iz Bratunca, Mehmeda ekonomistu Fejzu pekara Medu Verlaševića. Isti su mučeni u Sali, a ubijeni u svlačionicama i u WC-U. Tu sam vidio kada je Bane ubio komšiju mi Medu Dedića i oba mu sina. Ubio je Mustafu Hasanovića ubio je do mene Edhema Čomića. Makedonac je izvodio napolje i on je napolju ubijao. Ja napolje nisam izlazio. Imaju ljudi koji su svašta vidjeli. Onaj mladić zlikovac vidio sam kad je ubio drvenom držalicom Džemu Hadžića. Udarao ga je dok mu lobanju nije razbio. Ubio je Ramić Salku Bratunca odbio mu je ruke iz ramena.
Cijelo vrijeme ljudi su paćeni u ubijani u svlačionici. Ko su ubice, ne znam. Strašno su ljudi paćeni, jer iz svlačionice su nam dopirali teški jauci mučenih ljudi. U salu su od Srba dolazili: Jokić Miroslav, Sreten Perić, stražari su bili: Rajko i Nikola, konobar. Oni dosta znaju, a za ubijene treba da zna Savo Babić, jer sam ga vidio u susjednoj prostoriji škole, čak mislim da je sa grupom odlučivao koga ubiti i kako...
PRISILJAVANJE SRODNIKA DA ZLOSTAVLJAJU ILI UBIJAJU JEDAN DRUGOGA
Broj dosjea: 2655
Logor:Novi zatvor (kod suda)
Općina:Kotor Varoš
Počelo je sve tog 5 juna, groznog i najtežeg dana. Sjećam se da je tada bio muslimanski Hadži-bajram. Toga dana počeo je najgori pritisak na muslimane i Hrvate. Tada smo skoro svi pobjegli u šume i, što je još gore, kiša je lila i dan i noć. Tako smo bili dvije sedmice na otvorenom. Neko je imao samo komad najlona, a iz nužde su pojedini kopali i zemunice da bismo sebe i djecu sklonili od nevremena.
Da bi zlo bilo veće, na prevaru nas pozivaju i garantuju da nikome neće nikakvo zlo učiniti, samo moramo predati oružje ko je šta imao, jer bilo je lovaca koji su imali svoje lovačko oružje, a bilo je i ljudi koji su od prije imali po neki pištolj kao lično naoružanje.
Njihova vojska (srpska-naše bivše komšije) je po našem mjestu bila svugdje raspoređena. Ta vojska je ujedno sve kuće na silu obila i pretresla, navodno tražeći oružje, i pretresla je svakog pojedinačno...
Izvode jednu grupu ljudi da kopaju rupu gdje će stavljati već ubijene, pa kad ovi posustaju njih pobiju pa opet novu grupu izvedu, pa i sa njima postupe isto i tek treća grupa uspije se vratiti. Sve to dok su radili one koji su ostali stave sa svima pa su tukli koliko su mogli a kada se umore onda narede da tučemo jedan drugoga a neke su namjreno tjerali da tuku se otac i sin samo ako im nije po volji onda oni udaraju do besvijesti...
UBISTVO LOGORAŠA ZBOG PRAKTIKOVANJA VJERSKIH OBREDA
Broj dosjea:1628
Logor: OŠ „Vuk Karadžić“
Općina:Bratunac
Njihova ubijanja nastavljena su bez razmišljanja, rdom jedan po jedan. Pored gore pomenutog zločina, a pošto su već imali prikupljene naše dokumente, lične karte i ostalo, tjerali su da te iste dokumente pojedinci pojedu,a, što je najgore, pojedini građani su bili prisiljeni da jedu komade odjeće, čarapa i slično. Pojedine građane su tjerali na sportski konopac i kad bi se građanin gore popeo konopac bi zaljuljali tako da bi taj koji je već bio gore padao na parket, slamao kičmu, noge i ruke...Sve ovo je ličilo na to kao da tek počinju mučenja.Na već pripremljenim stolovima skidali su građane do pojasa gole, gdje bi ih povaljivali na sto, a zatim bi im noževima urezivali krstove na golom tijelu. Nekima su čak zabadali nož u vrat puštavši im krv a drugima su čak odsijecali prste ruku, a da bi sve to bilo još gore, sve ovo su radili dok bi mi uz to morali pjevati četničke pjesme, stajati uspravno i visoko držati podignuta tri prsta.
Pošto je za vrijeme ubijanja jedan dio bandi vršio protjerivanje građana, dolazivši u salu govorili su kako su redom rušili džamije a uz to su nam stalno govorili kako će ubrzo u salu dovesti srebreničkog komandanta Nasera Orića i da će ubrzo zatrti svu tursku đubrad i da će od svega ovoga napraviti veliku Srbiju.
Kobnog dana Utorak nakon svog iživljavanja nad nama, a nakon male pauze u salu su ušli gore pomenuti zlikovci Bane (makedonac) i Dragan te odmah pitali da li u Sali ima odža pošto je u Sali bio prisutan efendija Mustafa Mujkanović bratunački imam na njihov poziv isti se javio što je pojačalo njihove tentije zločina-hitro su ga dočekali na određenom mjestu za ubijanje u Sali udaravši ga svim i svačim šipkama, noževima, drvenim palijama tražeći od njega da pije pivo i da radi čudne stvari. Pošto gore pomenuti pored svih udaraca i silnih mučenja nije puštao čak ni glasa umro je onog momenta kada su mu drvenim palijama prosuli mozak na parket sale...
-
Vozdra_123
- Posts: 2213
- Joined: 31/12/2003 00:00
- Location: SAD/Kanada
#16
i onda meni neki supak dodje i kaze nije bilo planiranja
i kako smo mi organizovali ubijanje oko bratunca
Čarls Ingrao: Zločine u BiH počinili pojedinci
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=1770&meni=3
i kako smo mi organizovali ubijanje oko bratunca
Čarls Ingrao: Zločine u BiH počinili pojedinci
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=1770&meni=3
-
Šandor
- Posts: 2383
- Joined: 13/04/2005 20:26
- Location: Negdje izmedju
#17
Vozdra, ne uzbuđuj se. Velike su šanse da će tako presudit u Hagu. I Chomsky (Dobricin haver) podržava tu šuplju.
Jest da kod nas vladaju mafijaši koji ne vide dalje od svoje avlije. Ali i da nije tako u ovom slučaju se ne može ništa jer mi smo mali i zločin koji je počinjen nad nama ne vrijedi onoliko koliko vrijede neki drugi zločini.
Uostalom, to je i Chomsky rekao. 
Jest da kod nas vladaju mafijaši koji ne vide dalje od svoje avlije. Ali i da nije tako u ovom slučaju se ne može ništa jer mi smo mali i zločin koji je počinjen nad nama ne vrijedi onoliko koliko vrijede neki drugi zločini.
Uostalom, to je i Chomsky rekao.
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#18
ovo je cesta floskula, pa cak i na ovom forumu. da zlocinci "imaju ime" i da nema nista dalje i nista vise od jednog milana lukica ili radovana karadzica. ono sto je stajalo iza tih "imena" kao da ne postoji, ili kao da ne treba da se racuna. kao da je genocid nesto sto neki random zivorad moze da uradi sa par svojih ahbaba, bez institucionalne, drzavne, politicke, i logisticke podrske cijelog sistema...Vozdra_123 wrote:i onda meni neki supak dodje i kaze nije bilo planiranja
i kako smo mi organizovali ubijanje oko bratunca
Čarls Ingrao: Zločine u BiH počinili pojedinci
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=1770&meni=3
-
Grom iz vedra neba
- Posts: 1485
- Joined: 25/06/2006 03:05
#19
Zar Čomski nije demantovao pisanje britanske štampke koja je to proturila?Šandor wrote:Vozdra, ne uzbuđuj se. Velike su šanse da će tako presudit u Hagu. I Chomsky (Dobricin haver) podržava tu šuplju.
Jest da kod nas vladaju mafijaši koji ne vide dalje od svoje avlije. Ali i da nije tako u ovom slučaju se ne može ništa jer mi smo mali i zločin koji je počinjen nad nama ne vrijedi onoliko koliko vrijede neki drugi zločini.
Uostalom, to je i Chomsky rekao.
-
mr__bosnjak
- Posts: 2888
- Joined: 01/06/2005 12:52
- Location: Svedska
#22
danas wrote:ovo je cesta floskula, pa cak i na ovom forumu. da zlocinci "imaju ime" i da nema nista dalje i nista vise od jednog milana lukica ili radovana karadzica. ono sto je stajalo iza tih "imena" kao da ne postoji, ili kao da ne treba da se racuna. kao da je genocid nesto sto neki random zivorad moze da uradi sa par svojih ahbaba, bez institucionalne, drzavne, politicke, i logisticke podrske cijelog sistema...Vozdra_123 wrote:i onda meni neki supak dodje i kaze nije bilo planiranja
i kako smo mi organizovali ubijanje oko bratunca
Čarls Ingrao: Zločine u BiH počinili pojedinci
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=1770&meni=3
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#23
Chomsky je pogrešno citiran i iskorišteno je to od strane srpske strane-om se samo zalagao za slobodu govora jer je neka autorica negirala genocid u Srebrenici a drugi su je htjeli zabraniti negdje u Švedskoj. On se suprostavio cenzuri, a potvrdio je zločine od strane Srba...nego neka ovo ne bude o Čomskom ...postavite i vi tekstova ako ima neka ostane...možda jedanput postane i stalna tema poput onih gore...nemojmo raspravom razvodnjavati gore navedena svjedočenja
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#24
BACANJE LJUDI SA VIŠIH SPRATOVA( INSCENIRANJE SAMOUBISTVA LOGORAŠA)
Broj dosjea:3132
Logor:Disko klub „Perčo“
Općina:Doboj
Tog dana smo ostali skoro do predveče napolju. Tada dođe jedan kamion sa ceradom. Mislili smo da su došli po nas. Taj kamion je dovezao hrvatske zarobljenike. Znali smo po psovkama čuvara da su, kako oni to kažu, ustaše. Tukli su ih i izbacivali iz kamiona.Samo što se malo stišalo dođe još jedan kamion, pun zarobljenika. Naši čuvari nisu prilazili tom kamionu.Iz kabine su izašla dva čuvara, otvorila stranicu i naredili im da izađu.Tada sam vidio da su to ljudi sa mog kraja, ali ne baš svi.nadao sam se da ću doći do njih da porazgovaramo, ali nisam mogao pošto su nam naredili da uđemo unutra.To veče nisam mogao zaspati opsjednut mislima o familiji.Jedino saznanje je bilo da su odradili svoje u mom mjestu.Rano su natovarili taj kamion i odvetli su ih ko zna gdje.
Uz grubo otvaranje vrata čuvar nam samo reče da ponesemo svoje stvari i da idemo dalje.na isti način su nas utovarili na kamione i ponovo odvezli u Perčin disko. Kada su nas istovarili pred Perčinim diskom odabrali su desetak momaka i naredili im da se popnu na ploču iznad ulaza.Bila je visina otprilike tri metra.Odatle su morali skakati na glavu dolje na zemlju.Morali su skakati a čuvari bi uz ludačko smijanje neke vraćali da to ponovo učine.Mi koji smo to posmatrali padali smo u nesvijest gledajući polomljene vilice i iskrivljene vratove tih nesrećnika.poslije, kako čuvar reče prestava je gotova utrpali su nas u prostorije diska. Te večeri mislim da niko nije oka sklopio.
Ujutro se vrata otvoriše, uđe čuvar i reče da mu treba dvadeset jakih dobrovoljaca.Ljudi se se prijavljivali i ja sam digao ruku.Bilo mi je stalo samo da izađem da uzmem čistog zraka.kada smo izašli napolje postrojili su nas i rekli nam da ćemo tu da radimo.Uginulu stoku smo morali zakopati, a ostalu da skupimo na jedno mjesto, da bi je oni kasnije vozili ko zna gdje...
Broj dosjea:3132
Logor:Disko klub „Perčo“
Općina:Doboj
Tog dana smo ostali skoro do predveče napolju. Tada dođe jedan kamion sa ceradom. Mislili smo da su došli po nas. Taj kamion je dovezao hrvatske zarobljenike. Znali smo po psovkama čuvara da su, kako oni to kažu, ustaše. Tukli su ih i izbacivali iz kamiona.Samo što se malo stišalo dođe još jedan kamion, pun zarobljenika. Naši čuvari nisu prilazili tom kamionu.Iz kabine su izašla dva čuvara, otvorila stranicu i naredili im da izađu.Tada sam vidio da su to ljudi sa mog kraja, ali ne baš svi.nadao sam se da ću doći do njih da porazgovaramo, ali nisam mogao pošto su nam naredili da uđemo unutra.To veče nisam mogao zaspati opsjednut mislima o familiji.Jedino saznanje je bilo da su odradili svoje u mom mjestu.Rano su natovarili taj kamion i odvetli su ih ko zna gdje.
Uz grubo otvaranje vrata čuvar nam samo reče da ponesemo svoje stvari i da idemo dalje.na isti način su nas utovarili na kamione i ponovo odvezli u Perčin disko. Kada su nas istovarili pred Perčinim diskom odabrali su desetak momaka i naredili im da se popnu na ploču iznad ulaza.Bila je visina otprilike tri metra.Odatle su morali skakati na glavu dolje na zemlju.Morali su skakati a čuvari bi uz ludačko smijanje neke vraćali da to ponovo učine.Mi koji smo to posmatrali padali smo u nesvijest gledajući polomljene vilice i iskrivljene vratove tih nesrećnika.poslije, kako čuvar reče prestava je gotova utrpali su nas u prostorije diska. Te večeri mislim da niko nije oka sklopio.
Ujutro se vrata otvoriše, uđe čuvar i reče da mu treba dvadeset jakih dobrovoljaca.Ljudi se se prijavljivali i ja sam digao ruku.Bilo mi je stalo samo da izađem da uzmem čistog zraka.kada smo izašli napolje postrojili su nas i rekli nam da ćemo tu da radimo.Uginulu stoku smo morali zakopati, a ostalu da skupimo na jedno mjesto, da bi je oni kasnije vozili ko zna gdje...
-
crnileptir
- Posts: 81
- Joined: 14/08/2006 21:58
#25
BACANJE NEPOKRETNIH LOGORAŠA U PROVALIJE
Broj dosjea:1139
Logor:Termoelektrana
Općina (Zvornik) Ugljevik
Mensur, Zijad i ja smo krenuli prema slobodnoj teritoriji-Tuzli.Nakon šest sati pješačenja, preko brda i šuma, naletjeli smo na jednu grupu četnika. Imali su na sebi maskirne uniforme i bili su naoružani do zuba. Osjetio sam neki strah, kao da su mi se noge odsjekle. Mensur me je zagrlio i rekao :“Nemoj da se bojiš.“ Meni su suze počele da teku. Jedan je prišao i počeo da nas pretresa. Pošto ništa nisu našli počeli su nas provocirati i ispitivati psujući nam balijsku majku. Vikali su:“ Vi ste izvidnica“. Moj rođak Zijad je rekao:“ Mi smo samo pošli prema Tuzli.“ Onda nas je nekolicina povela sa sobom a ostali su ostali u šumi. Kada su nas doveli do releja Stolice na Majevici, ugledali smo puno vojske bivše JNA i oficira koji su počeli da nas tuku na razne načine.Jedan šešeljovac je povikao:“Nemojte ih voditi komandantu, pustiće ih. Daj da ih poubijama!“ Kako me je udario u glavu nogom, pao sam u nesvijest. Probudivšise, oko sebe sam vidio kolone vojske na sve strane.
Počeli su me tući i jedan od njih me je uzeo za ruku i poveo u šumu. Okrenuo sam se i zadnji put sam vidio amidžu i rođaka žive.njih su takođe tukli. Kada me je četnik doveo do šume i gurnuo u jednu provaliju repetirao je pištolj i rekao da bježim.ja sam kleknuo na koljena i molio ga da me pusti i preklinjao ocem mrtvim da ne znam ni koje i šta je i da prvi put u životu vidim vojsku. Onda je on pucao kraj moje glave tako da sam ja potpuno zagluhao. Zgrabio me je za ruku i poveo na ono mjesto gdje us amidža i rođak ležali. Oteo sam se i potrčao. Amidža je još davao znakove života. Jedan od njih mi je opsovao mater i viknuo da bježim odatle. Ja sam se pomjerio sjeo pd bor i počeo da plačem. Onda je jedan od njih povikao šta ćemo sa balija, balija smrde. Onda sam ja izeo amidž za noge i vozio ga u neku provaliju.Jedan je povika, što ne bježiš da vidiš kako garabin raskida vidiš kako sam ti ubio amidžu i nrođaka, Vratio sam se po rođaka i odvukao i njega u provaliju on je bio sav izrešetan po stomaku. Jedan mali od 13 godina je stajao i držao kalašnjikov i kaže meni ja sam ga ubio istresa sam u njega 30 metaka...
Broj dosjea:1139
Logor:Termoelektrana
Općina (Zvornik) Ugljevik
Mensur, Zijad i ja smo krenuli prema slobodnoj teritoriji-Tuzli.Nakon šest sati pješačenja, preko brda i šuma, naletjeli smo na jednu grupu četnika. Imali su na sebi maskirne uniforme i bili su naoružani do zuba. Osjetio sam neki strah, kao da su mi se noge odsjekle. Mensur me je zagrlio i rekao :“Nemoj da se bojiš.“ Meni su suze počele da teku. Jedan je prišao i počeo da nas pretresa. Pošto ništa nisu našli počeli su nas provocirati i ispitivati psujući nam balijsku majku. Vikali su:“ Vi ste izvidnica“. Moj rođak Zijad je rekao:“ Mi smo samo pošli prema Tuzli.“ Onda nas je nekolicina povela sa sobom a ostali su ostali u šumi. Kada su nas doveli do releja Stolice na Majevici, ugledali smo puno vojske bivše JNA i oficira koji su počeli da nas tuku na razne načine.Jedan šešeljovac je povikao:“Nemojte ih voditi komandantu, pustiće ih. Daj da ih poubijama!“ Kako me je udario u glavu nogom, pao sam u nesvijest. Probudivšise, oko sebe sam vidio kolone vojske na sve strane.
Počeli su me tući i jedan od njih me je uzeo za ruku i poveo u šumu. Okrenuo sam se i zadnji put sam vidio amidžu i rođaka žive.njih su takođe tukli. Kada me je četnik doveo do šume i gurnuo u jednu provaliju repetirao je pištolj i rekao da bježim.ja sam kleknuo na koljena i molio ga da me pusti i preklinjao ocem mrtvim da ne znam ni koje i šta je i da prvi put u životu vidim vojsku. Onda je on pucao kraj moje glave tako da sam ja potpuno zagluhao. Zgrabio me je za ruku i poveo na ono mjesto gdje us amidža i rođak ležali. Oteo sam se i potrčao. Amidža je još davao znakove života. Jedan od njih mi je opsovao mater i viknuo da bježim odatle. Ja sam se pomjerio sjeo pd bor i počeo da plačem. Onda je jedan od njih povikao šta ćemo sa balija, balija smrde. Onda sam ja izeo amidž za noge i vozio ga u neku provaliju.Jedan je povika, što ne bježiš da vidiš kako garabin raskida vidiš kako sam ti ubio amidžu i nrođaka, Vratio sam se po rođaka i odvukao i njega u provaliju on je bio sav izrešetan po stomaku. Jedan mali od 13 godina je stajao i držao kalašnjikov i kaže meni ja sam ga ubio istresa sam u njega 30 metaka...