.[i]Oslobođenje[/i], 26. mart 2005.,sedmični prilog [i]Pogled[/i]. wrote:
Od Kulina bana do našijeh dana
Bosna, (n)i na nebu (n)i na zemlji
Podnaslov:
Bosansko društvo je bilo homogeno društvo, bez obzira na činjenicu da se oduvijek javljalo kao spoj razlika. Da nije bilo takvo, ne bi se održalo gotovo 800 godina
Tekst:
Već sam na više mjesta, pa i u prilogu Pogled Oslobođenja imao priliku naglasiti misao da je dubina krize u koju je Bosna i Hercegovina uučena, najvidljivija i najteža u oblasti mišljenja o Bosni i Hercegovini, podjednako onog općeg, kao i specifičnog historijskog i kulturnog, i posebno onog politčkog mišljenja i samorazumijevanja Bosanaca o sebi samima i njihovoj zemlji.
Pitanje o uzrocima te tragične činjenice, čije posljedice po našu budućnost ćemo ovdje samo djelomice osvijetliti, veoma je složeno i zaslućuje jedno obimno i materijalno-činjenično dobro utemljeno razmatranje. Ovdje, međutim moramo problem osvijetliti na osnovu onog što je vidljivo na prvi pogled i što je djelomice činjenično poznato, ali nije do kraja razvijeno i elaborirano, mada pruža osnovu za meritorno osnovno suđenje o problemu inferiornosti našeg društva, naše države u sadašnjem veoma teškom i složenom historijskom momentu.
Ne treba, naime, zaboraviti da su o Bosni i Hercegovini proizvedene mnog krive teorije, istine i mišljenja, od kojih je najveći brojbio namjerno usmjeren ka zaključcima da ona nema povijesnu supstanciju postojanja, kao što su s druge strane i kao direktna reakcija na takve historiografske teorije, proizvedene brojne neoromantične teorije o Bosni i Hercegovini i nama Bosancima.
Unutarnja kohezija
Bitna stvar za sposobnost perpetuacije života u historiji i otpornost svakog društva sastoji se , prije svega, u činjenici da to društvo mora da ima samo po sebi određenu dozu unutarnje kohezije, da posjeduje snagu, koja mu automatski daje i otpornu snagu prema svemu što može da ga ugrozi. Bosansko društvo je bilo jedno veoma homogeno društvo, bez obzira na čpinjenicu da se ono oduvijek javljalo kao spoj razlika. Da nije bilo takvo, ono se ne bi održalo gotovo 800 godina, uprkos unutarnjih razlika i mnogobrojnih spoljašnjih akcija koje su g a razarale.
U Bosni su razlike među ljudima bile primarno vjerske i , po onome što znamo o historijskim zakonima razvoja u epohama prije građanske i kapitalističke historije, te razlike nisu bile političke, zbog čega nisu ni proizvodile nikakve bifurkacione (razdvajanje, račvanje) i posebno centrifugalne sile. Struktura društva i odnosi u njemu nije ovisila o vjerskim razlikama, nego o odnosima nosilaca moći koji su bili zastupnici historijskih prava kruna, dinastija ili plemstva, a nikako vjere. Vjera je bila samo vanjsko pokriće i imala je značaja samo u odnosima prema vanjskoj sili i to prije svega papstvu, kao sili koja je polagala prava na uređenje i ovozemaljskih, a ne samo onosvjetskih stvari.
Bosnu, međutim, ako izuzmemo sukobe interesa velikaša i krune i pokrajinskih vladara, niko nije nikdada pokušao iznutra razarati i to je jedna bitna činjenica njene povijesti. Razlog tome sastojao se u činjenici da ljudi nisu u međusobnim razlikama vidjeli ništa neprirodno, ništa što bi bilo povod i osnov da zaključe da ne mogu živjeti zajedno i u okviru datih društvenih odnosa koji su bili svima nadrđeni i javljali se kao viša sila. Vjerske razlike u Bosni bile su neka vrsta prirodnih akcidentalnih razlika među Bošnjanima, kao što se ljudi razlikuju po tome što neki imaju crnu, neki plavu, a neki pak crvenu kosu, tako su u Bosni egzistirali ljudi koji su bili ortodoksi, katolici ili pripadnici Crkve bosanske, a kasnije i muslimani i Jevreji, a što im nije ni u najmanjoj mjeri smetalo da žive zajedno, da sarađuju i da jedni druge ne samo trpe, nego i smatraju normalnim sastavnim dijelom bosanskog društva, mozaičkog, ali zbog toga ne manje homogenog i otpornog prema vanjskim negativnim utjecajima.
Jedni uz druge
Ova situracija je perpetuirala i nakon pada bosanske države pod vlast Osmanlija. LJudi nisu živjeli jedni pored drugih i nisu pretendirali da žive različite historije, ideale i ciljeve, nego su živjeli jedni uz druge i u međusobnoj komunikaciji, koja nikada nije izazvla neke veće potrese nego što su se dešavali u zemljlama koje su bile vjerski homogene. Razlozi sukoba nisu bili vjera ili kultura nego socijalni položaj i razlike, a prije svega one koje su nastajale na temelju razli8ka u odnosu prema zemlji, zbog čega je bilo moguće da njima budu obuhvaćeni stanovnici svih vjera, pa i muslimani , kao što je to utvrdio i obrazložio Avdo Sućeska u svojim radovima o pobunama muslimana za vrijeme osmanske vladavine.
Funkcioniranje bosanskog drštva kao sociokulturnog jedinstva sastojalo se u tome što su u njemu ljudi bili povezani i što su unutar njega, na logičan i u općim okvirima vremena i političkih uvjeta koji su bivali nametnuti, ostvarivali odnos koji je u mnogim aspektima života čvrsto povezivao i ujedinjavoa ljude ekonomskim nitima, običajnim i kultrurnim, a da i ne govorimo onim socijalnim, jer je osnovna društvena jedinica organizacije života, a to je grad, djelovala kao jedinstven organizam. Prvo, postojala je svijest bosanskih ljudi o njihovom bosanstvu i o tome da se oni svi zajedno i kao jedinstven svijet razlikuju od Osmanlija ili drugih okolnih naroda, pored svih vjerskih razlika koje su među njima postojale.
Druga stvar, koja je davala čvrstinu bosanskom društvu i koja omogućava da kažemo da je ono funkcioniralo kao sociokulturna zajednica, je sadržaana u činjenici visokog jedinstva u načinu života i kulturi među slojevima tog društva.
Dođoši, razbijači
Nažalost, ovo stanje počelo je da se rastače već prvim intervencijama sa strane, prvo iz Vatikana. Njihovi efekti su amortizirani veoma pametnom i vještom olitikom bosanskih vladara, pa nisu imale negativne efekte za jedinstvo i sposobnost zemlje da se održava. Prve su intervencije došle još u XII stoljeću i odnosile su se na iniciranje progona prpadnika Crkve bosanske koji su bili kvalificirani kao neomanihejski heretici, što je, kako znamo, kasnije potalo u velikoj mjeri fatalno za Bosnu i bilo jedan od uzroka njene propasti 1463. godine.
U XIX stoljeću započela je jedna nova vrsta utjecaja i djelovanja stranog elementa u Bosni, koja je imala u pozadini vjersku motivaciju i pokriće, ali u kojoj vjerski moment nije bio bitan, nego su u prvom redu to bili državni interesi novonastalih okolnih zemlja, kamufliran kao nacionalno-kulturni i nacionalno-politički i prije svega antiosmanlijski interesi. Nacionalno-politička propaganda je, za razliku od vjerske propagande, imala izrazito kulturni i politički sadržaj i to onaj koji se zasnivao na kulturnoj, duhovnoj i političkoj separacji stanovnika Bosne na temelju njihove vjerske razlike, a ta separacija je trebla postati, i postal je , unutarnji motor destrukcije bosanskog društva, što je bilo presudno i za destrukciju politčkog bića Bosne i Hrcegovine, te što je vodilo, i vodi i danas , ka njenom raspadu kao jedinstvene države. Ta činjenica je ključna za razumijevanje naše ukupne državno-pravne i politčke situacije, kao što je restitucija bosanskog društva kao ekonomsko-političkog , socio-kulturnog i duhovnog jedinstva, bitna za osposobljavanje Bosne i Hercegovine da se uopće održi kao historijska tvorevina i da uđe ravnopravno, i na aktivan način, u savremene političke procese i integracije u Europi i svijetu.
Upravo je takva akcija, tj. program i politika restitucije bosanskog društva kao organske cjeline, ono što je mjerilo modernosti političkog mišljenja i političke akcije na našem prostoru, te se na tome moraju uspostavljati kriteriji i parametri ocjene vrijednosti svake politike koja se vodi u našoj zemlji. Međutim, o tome će biti govora u slijedećem tekstu.
Antrfile:
Jedna kulturna matrica
Osim vjerskih razlika, ili razlika koje su nastajale zbog različitih oblika ekonomske djelatnosti, (ratari se svugdje razlikuju od stočara i posebno od nomadskih stočara, ali su stanovnici gradova bili jedinstven sociokulturni i ekonomski medij), svi stanovnici Bosne su govorili istim jezikom, bili svjesni činjenice da pripadaju svojoj zemlji Bosni i imali su istu narodnu osnovu kulture. Jeli su ista jela, pili ista pića, stanovi su im bili uređeni na istovjetan način, zavisno od socijalnog ranga i imetka, itd. Istaživači naše narodne kulture pokazali su da su legende, historijske priče, zapamćenja i književno i usmeno stvaranje po tipu istovjetni kod svih stanovnika zemlje, te da su se vjerske razlike izražavale ne u različitoj tipologiji umjetničkog stvaranja nego u preuzimanju različitih motiva iz biblijske ili kur'anske tradicije kod jednih ili drugih, ali da su u osnovi to izrazi jedne jedinstvene kulture i jedne kulturne matrice.
Stećak VITKO, Mokro-Sada se nalazi u Sarajevu ispred Zemaljskog muzeja.
