Svastara

[progDVB]

"Govori u četiri evanđelja (čak suprotno ranim mesijanskim tvrdnjama) su tako različiti od sinoptičkih, a tako i komentari četvorice evanđelista, da oboje ne mogu biti jednako pouzdani kao zapisi onog šta je Isus rekao: literarna vjerodostojnost u davnim vremenima nije zabranjivala kao što to radi sada, pripisivanje izmišljenih govora istorijskim ličnostima: najbolji drevni istoričari imali su praksu sastavljanja i pripisivanja takvih govora na ovakav način."
(C.J. Cadoux: The life of Jesus, p.16)

[progDVB]

EVANĐELJA PISANA PREMA POTREBI
"Evanđelja su napravljena, što jasno reflektira koncepciju praktične potrebe zajednice za koju su bila napisana. U njima je upotrijebljen tradicionalni materijal, ali nije bilo oklijevanja u njegovom mijenjanju ili dodajući mu ili u izostavljanju onog što ne odgovara cilju piščevom".
(T.G. Tucker: Histary of the Christians
in the light of Modern Knowledge, p. 32o)

[progDVB]

GLEDIŠTA PREPISIVAČA UNESENA U EVANĐELJA
"Prepisivač je katkad umetao, ne ono što je bilo u tekstu nego što je mislio da treba biti. On bi povjerovao prevrtljivom pamčenju, ili bi činio da tekst bude u skladu sa gledištima škole kojoj je pripadao. U dodacima varijantama i citatima od kršćanskih otaca, skoro 4.000 grčkih MSS testamenata bilo je poznato da postoji. Kao rezultat postoji značajna raznolikost čitanja".
(Prof. J.R. Dummelow: Commentary of the Holy Bible, p.16).

[progDVB]

KO JE UTEMELJIO KRŠĆANSTVO?
"Ako pod kršćanstvom podrazumjevamo vjeru u Krista kao nebeskog Sina Božjeg, koji nije pripadao zemaljskom čovječanstvu, nego koji je živio u Božjoj jednakosti i slavi, koji je s neba sišao na Zemlju, koji je ušao u ljudskost i uzeo ljudski oblik kroz Djevicu, da bi mogao učiniti udobrovoljenje za ljudske grijehe vlastitom krvlju na križu, koji je zatim probuđen iz smrti i podignut zdesna Bogu, kao gospod svog sopstvenog naroda, koji je vjerovao u njega, koji čuje njihove molitve, štiti ih i vodi; koji pak boravi i lično dela u svakom od njih; koji će opet doći s oblacima nebeskim da sudi svijetu; koji će zbaciti sve neprijatelje Božje i koji će vlastiti narod dovesti sa sobom domu nebeske svjetlosti, tako da oni mogu postati kao njegovo proslavljeno tijelo - ako je ovo kršćanstvo, onda je takvo kršćanstvo utemeljio S. Pavle, a ne naš Gospod".
(Jesus or Paul, p. 122),
(Dr. Annold Meyer, Prefesor of Thelogy, Zurich University)

[progDVB]

Pored Evanđelja po Barnabi, za koje držimo da je istinito Evanđelje koje nije pretrpjelo iskrivljavanja i koje govori za sebe o budućem dolasku poslanika Muhammeda a.s., mi ćemo dati citate iz drugih knjiga, koji zajedno sa Evanđeljem po Barnabi odstranjuju svaku sumnju iz pomisli čitalaca, jer ćemo iznijeti dovoljno činjenica iz najstarijih knjiga svijeta u kojima se proriče dolazak posljednjeg i konačnog proroka Božjeg, poslanika Muhammeda a.s.
Ponovljeni zakon (18:15 do 18) govori vrlo jasno o podizanju proroka (koji će ličiti Mojsiju) između braće Izraelita, t.j. Ismaelita ili Arapa. Pasus glasi ovako:




Pnz 18:15 "Gospod tvoj Bog podignuće ti proroka između tvoje braće kao što sam ja; i njega ćete slušati."
Pnz 18:16 "Kao što si tražio od svog gospoda Boga na Horebu, na dan skupštine, rekavši: "Neću više da slušam opet glas Gospoda mog Boga, niti da vidim ovo veliku vatru ikada, da ne umrem".
Pnz 18:17 I Gospod mi reče: "Dobro su rekli to što su govorili".
Pnz 18:18 "Podići ću im proroka između braće njihove, kao što si ti i staviću svoje riječi u njegova usta; i on će im govoriti svima ono što mu Ja naredim".

U gore pomenutim pasusima poslanik Muhammed a.s. je jasno predskazan. Jer, Bog objavljuje svim Izraelitima da će On podići proroka između braće njihove. Sad mi ne oklijevamo tvrditi da je nemoguće da izraz "braća Izraelova", može imati ikakvo drugo značenje do Ismaeliti, a oni nikada nisu imali nikakva poslanika izuzev Muhammeda a.s. I kršćani i Jevreji priznaju da objave izralitskim prorocima nisu učinjene po samim riječima, kao što je dato u svetim spisima, nego samo njihov smisao koji su oni kasnije prenijeli narodu na sopstvenom jeziku. Ali, Kur'an, suprotno tome, objavljen je Muhammedu a.s. riječ po riječ, jer je činjenica da se izraz "I staviću Svoje riječi u njegova usta", može primijeniti samo na Muhammeda a.s.
U obećanju da će podići proroka Bog govori Mojsiju: "Ja ću podići proroka između braće njihove". Ali mi nalazimo u Ponovoljenom Zakonu (34:10): "Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju".
Ne može ostati ni najmanja sumnja da obećani prorok mora biti između Ismaelita, braće Izraelita.

[progDVB]

PROROČANSTVO PROROKA ISAIJE (ORIGINALNI HEBREJSKI TEKST)
"On vidje dva jahača, jedan od njih bio je jahač na magarcu, a drugi jahač na devi, on je dobro pazio s pažnjom napetom".
(Isaija 21:7)
Isaija je u viziji vidio dva jahača, jedan je jahao na magaretu, a drugi na kamili. Po našem mišljenju gornji pasus je vjerni prikaz orginalnog hebrejskog. U Engleskoj Bibliji je ovo, pak, prevedeno: "On je vidio kočiju magaraca i kočiju deva, itd". U Vulgati stoji ovako: "On je vido kočiju dvojice jahača na magarcu i jahača na kamili, tid". Ne može biti sumjne da dva hajača koje je predstavio prorok Isaija, kao restauratore pravog obožavanja Boga jahač na magarcu je Isus Krist, jer on je tako ušao u Jerusalem, a pod jahačom na kamili misli se na poslanika Arabije, jer u ovoj zemlji je kamila karakteristična kao transportno sredstvo.

[progDVB]

PJESMA NAD PJESMAMA, 5:16
"HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM",
Pored ovoga teksta na bosanski ide ovako: "Njegova usta su najslađa; da, to je Muhammed, sav od ljupkosti. Ovo je voljeni moj i ovo je prijatelj moj, o kćeri jerusalemska".
Kralj Salomon daje ime poslaniku koji će doći "MUHAMMADIM." Na hebrejskom se sufiks "la" koristi da se izrazi respekt kao izraz "Eloha", koji znači "Bog" pomenut u Bibliji kao "Elohim". Posve je očito da je Salomon sasvim jasno pomenuo ime poslanika koji će doći kao "Muhammed".

[progDVB]

NAJAVA DOLASKA MUHAMMEDA a.s.
U SPISIMA PARSIJA




Parsijska religija je jedna od najstarijih religija svijeta, možda stara kao, ako ne i starija od hunduističke relegije. Ona ima dvije zbirke: Dasatir i Zend Avestu, koji se mogu respektivno zvati "Stari i Novi Zavjet" parsijske relegije. U Dasatiru br.14, koji je vezan za ime Sasanil, ne samo da ne postoji potvrda učenja Islama, nego i jasno proročanstvo dolaska poslanika Muhammeda a.s. Proročanstvo je izrečeno jasnim izrazima i vizijom stanja krajnjeg nereda i demoralizacije u Persiji.
On u prevodu na bosanski ide ovako:
"Kad Persijanici utonu u nizak moral, u Arabiji će biti rođen čovjek čiji će sljedbenici oboriti njihov prijesto, vjeru i ostalo. Mnogi moćnici Persije biće savladani. Kuća koja je napravljena (odnosi se na Ibrahimovo građenje Kabe) u kojoj su bili smješteni brojni idoli, biće počišćena od idola, ljudi će svoje molitve upućivati sa licem prema njoj. Njegovi sljedbenici će zauzeti gradove Parsis i Balh i druga veća mjesta okolo. Ljudi će se zavaditi jedan s drugim. Mudri ljudi Persije i drugi će se pridružiti njegovim sljedbenicima".
Ovo proročanstvo je sadržano u knjizi koja je vazda bila u rukama Parsija i njene riječi ne dopuštaju dvostruku interpertaciju. čovjek koji dolazi mora biti Arap. Persijanci će prihvatiti njegovu vjeru. Hramovi vatre biće uništeni, idoli odstranjeni. Ljudi će se moliti sa licima prema Kabi. Može li ovo proročanostvo odgovarati ikom drugom do Muhammedu?


Z A K L J U Č A K
Tako je s jedne strane poslanik Muhammed posvjedočio istinu svih drugih proroka koji su pripadali različitim narodima svijeta i učinio to djelom svoje vjere, a s druge strane u spisima tih prethodnih proroka je nađeno da sadrže jasna proročanstva o dolasku poslnika Muhammeda a.s. Ova međusobna potvrda završavanjem velike evidencije duhovne providnosti Božje čovječanstvu, jača vjeru naroda u vjeru uopće, a u vjeru Islam posebno i prihvatanje Islama kao konačne Božje neiskrivljene poruke, da bi je čovječanstvo slijedilo, zamjenivši stare "svete" spise koje su pretrpjeli tragičnu sudbinu u rukama onih koje Kur'an opisuje kao:
"Zato teško onima koji pišu knjigu rukama svojim, pa kažu: "Ovo je od Allaha", da bi kupili time vrijednost malu. Pa teško njima zbog onog šta pišu rukama svojim i teško njima zbog ovog šta zarađuju". (Kur'an 2:79).
"Uistinu, koji skrivaju šta je objavio Allah iz knjige i kupuju time vrijednost malu, takvi jedu u trbuhe svoje samo vatru. A neće govoriti Allah s njima na Dan kijameta, niti će ih očistiti; a imaće oni kaznu bolnu". (Kur'an 2:179).

[progDVB]

SLJEDEĆI IZVACI IZ DRUGIH SPISA
NOSE SVJEDOČANSTVO KUR'ANSKOJ ISTINI
DA ISUS NIJE BOG

Djela 2:22 "Vi ljudi Izraela, čujte ove riječi: Isus Nazarenac, čovjek odobren od Boga među vama pomoću čuda i znakova, koje je Bog učinio preko njega usred vas, kao što vi sami znate".

Otkrivenje 19:10 I ja padoh na njegove noge da ga obožavam. I on reče meni: "Pogledaj, ali ne čini: ja sam tvoj sluga, i tvoje braće koji imaju svjedočanstvo o Isusu: obožavaj Boga."

Ivan 12:49 "Jer ja nisam govorio od sebe, nego otac koji me je poslao. On mi je dao zapovjed, šta ja trebam reči, i šta trebam govoriti".

Ivan 5:30,31 "Ja sam po sebi ništa ne mogu učiniti: sudim kako čujem, a moj sud je pravedan; jer ja nisam po svojoj volji nego po volji Oca koji me je poslao. Ako ja svjedočim o sebi, moje svjedočanstvo nije vjerodostojno."
Ivan 14:28 "....Jer Otac je veći od mene"
Ivan 17:3 "A ovaj život je vječni, da bi oni znali Tebe, jedinog pravog Boga i Isusa Krista kojeg si Ti posalo".
Ivan 13:16 "Doista, doista vam kažem, sluga nije veći od svog Gospodara, niti je onaj koji je je poslat veći od onog koji ga je poslao".
Ivan 20:17 Isus joj reče (Mariji Magdaleni): "Ja se uzdižem svom Ocu i tvom ocu; i mom Bogu i tvom Bogu".
Marko 13:32 "Ali o tom času i tom danu ne zna niko, ne, ni anđeli koji su na nebu, niti sin, nego samo Otac".
Ivan 8:40 "A vi sad tražite da me ubijete, čovjeka koji vam je rekao istinu koju sam čuo od Boga".
Job 25:4 "Kako onda čovjek može biti prav pred Bogom?, ili kako može biti čist onaj koji je rođen od žene?"


KUR’AN GOVORI !
Sura 5, ajeti 116-117

ISUS NIJE BOG !

I kad rekne Allah: “O Isa, sine Merjemin! Jesi li ti govorio ljudima: ‘Uzmite mene i majku moju (kao) dva boga mimo Allaha?”
Reći će: “Slava Tebi! Nije moje da kažem šta pravo nemam. Ako sam to rekao, pa doista to znaš. Ti znaš šta je u duši mojoj, a ja ne znam šta je u duši Tvojoj. Uistinu! Ti, Ti si znalac nevidljivih. Nisam im govorio, izuzev šta si mi naredio: ”Obožavajte Allaha, Gospodara mog i Gospodara vašeg."

Uporedi sa Biblijom:
1. Ivan 25:4 2. Ivan 12:49
3. Ivan 14:28 4. Isaija 42:8
5. Djela 2:21


KUR’AN GOVORI !
Sura 41, ajet 6

MUHAMMED NIJE BOG !

“Doista sam ja smrtnik sličan vama, objavljuje mi se da je uistinu vaš Bog, Bog jedan, zato uzmite put pravi Njemu i tražite oprost Njegov. A teško mušricima...”
Neki ljudi smatraju da Muslimani obožavaju Muhammeda umjesto Boga i zovu ih muhamedanci. Gornji ajet pokazuje da Muhammed za sebe nikad nije tako nešto tvrdio.
On je bio poslanik kao i svaki drugi Božji poslanik. Riječ muhamedanizam kada se primjeni na Islam je pogrešno imenovanje. Islam znači pokoravanje Božjoj volji, a njegovi sljdbenici zovu se Muslimani.

[progDVB]

Evo šta su neki kononizirani sveci kršćanstva rekli o ženi:
Sv. Ivan Damaskijac: "Žena je ćerka laži, stražar pakla, neprijatelj mira; kroz nju je Adam izgubio raj".
Sv. Kiprijan: "Žena je instrument koji đavo koristi da bi se domagao naših duša".
Sv. Ante: "Žena je vrelo ruke đavolove, njen glas je šištanje zmijurine".
Sv. Grgur Veliki: "Žena ima otrov guje otrovnice, pakost aždahe".

[progDVB]

Isus je bio posljednji poslanik iz reda Izraelaca. On je uveo reforme u učenja ranijih izraelskih proroka, tamo gdje je on osjetio da trebaju takve reforme. Dao je reinterpertaciju nekih vjerskih načela Mojsijevih, dovodeći ih u sklad sa potrebama svog vremena, a druga je ostavio onakvima kakve jesu.
Takozvani "Stari Zavjet" biblijski zagovara masakr, oprašta poligamiju, prihvata ropstvo i naređuje spaljivanje vještica. Isus, koji je došao "ne da uništi Zakon i proroke nego da ih ostvari", očito nije vidio ništa loše u ovom ili pak nije imao vremena da to sredi.
Jer, on nije niti rekao išta niti učinio da humanizira Mojsijeve zakone o ratu ili da ukine ropstvo ili da popravi status žene. Ni riječi nije rekao o poligamiji.
Sveti Pavle, koji je stvarni utemljitelj kršćanstva onakvog kakvog ga razumiju i vjeruju kršćani, drži ženu za napasnicu. On je bacio čitavu krivicu na pad čovjeka i genezu grijeha žene.

Evo šta čitamo u Novom Zavjetu:
Žena da se ne školuje, da bude u skrovitosti:
"Žena neka uči u skrovitosti sa svom podložnosti! Ne dopuštam ženi da (uči) poučava, niti da vrši vlast nad mužem, štaviše, neka ostane u skrovitosti!" (Timoteju I, 2:11,12)
"Uistinu, najprije je stvoren Adam, pa Eva. I Adam nije zaveden nego žena pošto je zavedena upala je u grijeh." (Timoteju I, 2:13,14)
"Budući da čovjek nije od žene, nego žena od čovjeka, i što čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka - zato žena treba da ima znak podložnosti na svojoj glavi radi anđela. (Korinćanima I, 11:8,9)
"A ja vam kažem: tko otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - te se oženi drugom čini preljub; i tko se oženi otpuštenicom, čini preljub." (Matej 19:9)
Neoženjeni neka se ne žene, hudovice neka se ne udaju:
"Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao ja. A ako se ne mogu uzdržati, neka se udaju i žene, jer je bolje ženiti se nego izgarati o strasti". (Korinćanima I, 7:8,9)
Nema razvoda, a razvedena neka se ne udaje:
"Oženjenima naređujem da se žena od muža ne rastavlja; ali ako se rastavi, neka ostane neudata." (Korinćanima I, 7:8,9,10,11).
Zabrana rastave, neoženjeni neka se ne žene:
"Jesi li vezan za ženu? Ne traži rastave! Jesi li slobodan od žene? Ne traži žene!" (Korinćanima I, 7:27)
Djevojke neka se ne udaju:
Tako onaj koji udaje svoju djevicu dobro čini, a onaj koji je ne udaje bolje čini. (Kor.I, 7:38)
Pokrivanje žene:
"Svaka žena koja moli ili prorokuje gologlava, sramoti svog poglavara. U tome je posve jednaka ošišanoj ženi. Dakle: ako žena neće da nosi veo, neka se ošiša! Ali ako je sramota za ženu ošišati se ili obrijati glavu, neka nosi veo!" (Kor.I, 11:6)
Nošenje duge kose:
"Ženi je dika da nosi dugu kosu, jer joj se kosa data umjesto vela." (Kor I, 11:14,15)
Žene ne smiju govoriti:
"Žene na sastancima neka šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju.... Ako žele nešto naučiti neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer ne dolikuje ženi da govori na sastanku". (Kor I, 14:34,35)
Ne nositi pletenice, zlato, biser, skupe haljine:
"Hoću da se žene pristojno oblače da se kite stidom i čenošću, ne peletenicama, ni zlatom i biserima ili skupocjenim haljinama..." (Timoteju I, 2:9)

Nap. prev.: Sam Pavle je bio bećar, što je očito i iz njegovih zapovjedi.

[progDVB]

KAKO JE PREŽIVJELO EVANĐELJE PO BARNABI

Evanđelje po Barnabi je bilo prihvaćeno kao kanonsko evanđelje do 325. godine.
Irenej (130-200) je pisao podržavajući čisti monoteizam i suprostavljajući se Pavlu zbog unošenja u kršćanstvo dogmi rimske paganske relegije i platonske filozofije. On je obimno citirao Evanđelje po Barnabi radi podrške svojim stavovima. Ovo pokazuje da je Evanđelje po Barnabi bilo u opticaju u prvom i drugom stoljeću kršćanstva.
U 325. godini održan je Nikejski koncil gdje je naređeno da se sva orginalna evanđelja na hebrejskom pismu unište. Izdat je ukaz da će svako ko bude imao ovo Evanđelje biti kažnjen smrću.
U 383. godini papaz je obezbijedio jedan primjerak Evanđelja po Barnabi i zadržao ga u svojoj privatnoj biblioteci.
U četvrtoj godini imperatora Zenoa (478.) otkriveni su posmrtni ostaci Barnabe i tu je na njegovim grudima nađen primjerak Evanđelja po Barnabi, pisanog njegovom vlastitom rukom. (Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II, stranice 422 i 450, Antwerp 1698). Izgleda da je čuvena Vulgata Biblija bazirana na ovom evanđelju.
Papa Siksto (1585-1590) je imao prijatelja Fra Marina. On je našao Evanđelje po Barnabi u privatnoj biblioteci pape. Fra Marino je bio zainteresiran jer je čitao spise Irinejeve u kojima je Barnaba obilno citiran. Talijanski rukopis je prošao kroz različite ruke, dok nije stigao "osobi visokog zvanja i autoriteta", u Amsterdamu, "za kojeg se u toku njegovog Života često čulo da istiće visoku vrijednost ovog spisa". Poslije njegove smrti on dolazi u posjed J.E. Kramera, kancelara kralja Pruske. U 1713. godini, Kramer je prezentirao ovaj rukopis čuvenom poznavaocu knjiga, princu Eugenu od Savoje. U 1738. godini, zajedno sa prinčevom bibliotekom on se obreo u Hofbiblioteci u Beću. Ono sada tamo počiva.
Toland u svojim "Miscellaneous Works" (štampanim posthumno 1747.) u tomu I, strani 380, napominje da Evanđelje po Barnabi još postoji. U poglavlju XV on upućuje na Glacijski dekret iz 496. godine gdje je "Evangelium Barnabe" uključeno u listu zabranjenih knjiga. Prije toga je ono bilo zabranjeno od strane pape Inocenta u 465. godini i dekretom Zapadnih Crkava u 382. godini.
Barnaba se takođe spominje u Stihometriji Nikifora,
serijski br.3, Poslanica Barnabina....red 1,300,
zatim ponovo na listi Šezdeset knjiga.
Serijski br. 17, Putovanja i naukovanja apostola,
Serijski br. 18, Poslanice Barnabine,
Serijski br. 24, Evanđelje po Barnabi.
Grčka verzija Evanđelja po Barnabi je takođe nađena na usamljenom fragmentu. Ostatak je spaljen. Foto-kopija ovog fragmenta izgleda ovako:






Latinski tekst su na engleski jezik preveli gospodin i gospođa Ragg, a bio je štampan na Clarendon Pressu u Oxfordu. Objavio ga je Oxford University Press 1907. Ovaj engleski prevod je misteriozno iščezao sa tržišta. Poznato je da postoje sada dva primjerka ovog prevoda, jedan je u Muzeju Britanije a drugi u Kongresnoj biblioteci, Vašington. Prvo novo izdanje na engleskom je bilo sa mikrofilmovane kopije Knjige u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, a dobijena je ljubaznošću prijatelja iz SAD.

[progDVB]

BARNABIN ŽIVOT I PORUKA

Barnaba je bio Jevrej rođen na Kipru. Njegovo ime je bilo Josip, a zbog njegove odanosti stvari Isusvoj, drugi apostoli su mu dali nadimak Barnaba. Ovaj izraz se različito prevodi kao: “Sin utjehe”, ili “Sin podsticaja”. On je bio uspješan propovjednik sa magnetičnim karakterom. Svako ko je bio mučen sukobom načela nalazio je utjehu i mir u njegovom društvu. Njegova veličina kao čovjeka koji je bio blizak Isusu, učinila ga je istaknutim članom male grupe učenika u Jerusalemu koji su se okupili nakon iščeznuća Isusa. Oni su se držali Zakona proroka, za koji je Isus došao “ne da uništi, nego da ispuni.” (Matej 5:17).

Oni su nastavili da žive kao Jevreji i prakticirali su ono čemu ih je Isus poučio. Bili su odani i praktični Jevreji i oni su se od svojih komšija razlikovali samo po svojoj vjeri u Isusovu poruku. U početku se nisu organizovali kao zasebna sekta i nisu imali vlastitu sinagogu. U Isusovoj poruci nije bilo ničega, kako su oni shavatili, što bi činilo potrebnim raskid sa judaizmom. Ipak su navukli neprijateljstvo nasljednih prava među jevrejskim višim staležom. Sukob između Jevreja i Isusovih sljedbenika su počeli Jevreji, jer su osječali da će kršćani potkopati njihovu vlast.

Jaz je počeo progresivno da se proširuje. Za vrijeme opsade Jerusalema u 70. godini kršćani su napustili grad i odbili da uzmu učešća u pobuni Bar Kahbe u 132. godini. Ta dva događaja su iznijela na površinu razliku između kršćana i Jevreja.

Pitanje Isusovog porijekla, njegova priroda i veza sa Bogom, koje je kasnije postalo vžano, nije se postavljalo među tim prvim učenicima. Da je Isus bio čovjek natprirodno nadaren od Boga, bilo je prihvaćeno bez pitanja. Ništa u riječima Isusovim i događajima u njegovom životu nije ih navelo da modificiraju ovo gledište. Prema Aristidu, jednom od prvih apologetičara, obožavanje prvih kršćana je bilo čišće monoteističko nego u Jevreja.

Sa obraćanjem Pavla otvorio je se novi period u kršćanskoj teologiji. Pavlova teologija je bila zasnovana na njegovom ličnom iskustvu interpretiranom u svjetlu savremene grčke misli.

Teorija otkupljanja je bilo dijete njegovog mozga, vjerovanje sasvim nepoznato Isusovim učenicima.
Pavlova je teorija donijela kao posledicu obožavanje Isusa.

Pavlovski period u istoriji kršćanske Crkve je vidio izmjenu scene i principa. Umjesto učenika koji su sjedili uz noge Isusa, nova figura koja nije poznavala Isusa, je došla u prvi plan. Umjesto Palestine, Rimsko carstvo je postalo scenom kršćanske aktivnosti. Umjesto da naprosto bude sekta judauzma, kršćanstvo ne samo da je postalo nezavisno od judaizma već je postalo nezavisno i od samog Isusa.
Pavle je bio Jevrej i stanovnik Tarza. Dugo vremena je proveo u Rimu i bio je njegov građanin. On je smanjio pritisak koji je rimska religija imala na mase. Intelektualci su bili pod uticajem Platona i Aristostela. Čini se da je Pavle osjetio da neće biti moguće obratiti mase u Rimskom carstvu bez međusobnih udešavanja. Međutim, njegova praktična mudrost nije bila prihvatljiva za one koji su čuli i vidjeli Isusa. Ipak, uprkos njihovoj razlici, oni su odlučili da rade zajedno za opštu stvar.

Prema zapisima u Djelima apostoskim, Barnaba je predstavljao one koji su postali lični učenici Isusovi, a Pavle je sarađivao s njima izvjesno vrijeme. Ali, oni su se konačno razišli. Pavle je želio da se raspuste zapovijedi date preko Mojsija o stvarima za jelo; on je želio da se napusti zapovijest data preko Abrahama vezana za obrezivanje. Barnaba i drugi lični učenici se nisu slo’ili. Slijedeće rečenice iz Djela apostolskih daju nagovještaj razdora:

“A neki ljudi koji siđoše iz Judeje poučavaše braću i govoraše: ”Vi se ne možete spasiti, izuzev ako budete obrezani po Mojsijovom običaju".
“Kad Pavle i Barnaba imaše ne mali razdor i rasprave s njima, oni odrediše da Pavle i Barnaba odu u Jerusalem k apostolima i starješinama radi ovog pitanja”. (Dj 15:1 i 2).
Nakon ovog razdora došlo je do razdvajanja puteva. U Djelima apostolskim Barnaba iščezava nakon razdora, zato što su Djela pisali sljedbenici Pavlovi.
Zbog Pavlovog kompromisa sa rimskim vjerovanjima i legendama, pavlovski kršćani su rasli brojno i rasli po snazi. Kasnije je dostignuta faza kad su kraljevi kršteni kao pijuni za dalje ciljeve Crkve.
Sljedbenici Barnabe nikada nisu razvili centralnu organizaciju. Ipak zahvaljujući odanosti njihov broj se povećao vrlo brzo. Ti kršćani su navukli bjes Crkve i učinjen sistematski napor da se oni unište i da se izbrišu svi tragovi njihovog postojanja, uključujući knjige i crkve. Lekcija istorije je, pak, da je vrlo teško silom uništiti vjeru.
Njihov nedostatak organizacije je postao izvor snage, jer ih nije bilo lahko pokupiti jednog po jednog.
Moderna istraživanja su izbacila na svjetlo činjenice o tim kršćanima. Oni su kao brijegovi talasa, i gledajući u njih čovjek može zamisliti čitavo tijelo okeana još nevidljivog. Do četvrtog stoljeća postojala je sekta poznata kao Hypisistarianci koji su odbijali da obožavaju Boga kao oca. On je bio Najveći od svega i niko Njemu nije bio ravan. Pavle iz Samaste je bi episkop u Antiohiji. On je bio stava da Krist nije Bog nego čovjek i prorok. On se od proroka koji su došli prije njega razlikovao po stepenu i da Bog nije mogao postati čovjek suštinski.
Zatim nailazimo na drugog episkopa Antiohije, Lukijana. Kao episkop, njegov ugled o svetosti nije bio manji od njegove čuvenosti, kao učenjaka. On se žestoko obarao na vjerovanje Trojstva. Izbrisao je svaki pomen Trojstva iz Biblije, pošto je smatrao da je to kasniji umetak koji se ne nalazi u prvim evanđeljima. Umro je mučenički u 312. godini.
Slijedeći do kog dolazimo je čuveni učenik Lukijana, Arije (250-336)- po rođenju Libijac. Aleksandrijski episkop Petar ga je unapredio u đakona, ali ga je kasnije ekskomunicirao. Achilles, Petrov nasljednik je ponovo unapredio Arija kao svećenika. Aleksandar-slijedeći aleksandrijski episkop ga je ponovo ekskomunirirao. Arije je ipak sakupio dosta sljedbenika, te je postao glavobolja za Crkvu. Ako bi se držao izvan Crkve, on bi mogao biti velika opasnost po nju, a nije se mogao smjestiti u okviru Crkve pošto je želio da uspostavi jednoću i jednostavnost Vječnog Boga. On je vjerovao da Isus ipak - iako je nadmašio druga stvorena bića - nije iste supstance kao Bog. Bio je ljudsko biće kao bilo koji drugi čovjek. Arijevo učenje se proširilo kao pobješnjela vatra i potreslo sam temelj pavlovske Crkve. Kontraverza koja je vrila tristo godina, iznenada je postala požar. Nijedan čovjek se nije usudio suprostaviti organiziranoj Crkvi, ali Arije jeste, i ostao je glavobolja za nju bez obzira bio on nuaprijeđen u svećenika ili bio ekskominiciran. Za ovo vremena, dva događaja izmijenila istoriju Evrope.

Car Konstatin je stavio veći dio Evrope pod svoju vlast i drugo, on je počeo da pomaže kršćane bez prihvatanja kršćanstva. Za vojničkog tipa su vrlo konfuzne bile različite dogme u okviru kršćanske vjere. Kontraverza u carskoj palati nije bjesnila ništa manje žestoko. Izgleda da je kraljica majka bila naklonjena pavlovskom kršćanstvu, dok je njena sestra princeza Paulina bila učenik Arijev. Car se kolebao između dviju vjera. Kao upravljač on je jedino bio zainteresiran da ujedini sve kršćane pod jednu Crkvu. Baš u to vrijeme je sukob između Arija i episkopa Aleksandra bio tako proširen i žestok da je postao problem reda i zakona. Tako je imperator željan da održi mir u tek ujedinjenoj Evropi morao da intereveniše.
U 325. godini je sazvan sastanak svih vjeroispovjesti kršćanstva u Nikeji (sada Isnik, selo). Biskup Aleksandar nije mogao da prisustvuje konferenciji, pa je on poslao svog zamjenika Atanazija, koji je naslijedio Aleksandra kao episkopa Aleksandrije. Konferencija je imala mnoge produžene sjednice. Imperator Konstantin nije mogao shvatiti sve implikacije crkvene konfrantacije, ali je bio načisto da mu je za održavanje mira u njegovom kraljevstvu bila potrebna pomoć i kooperacija Crkve. U skladu stim Atanazije je dobio podršku, a Arije je protjeran iz carstva. Tako je vjera Trojstva postala slu’bena vjera imperije. Uslijedio je strahovit masakr kršćana koji nisu vjerovali u Trojstvo. Krivično djelo je bilo posjedovati Bibliju koju nije autorizirala Crkva, a prema nekim procjenama spaljeno je oko 270 različitih verzija Biblije. Princeza Konstantina nije bila sretna razvojem događaja.

Imperator je bio nagovaran da primi vjeru ljudi koje je pobio. Rezultat je bio da je Arije pozvan nazad 346. godine. Na dan kad je trebao da posjeti katedralu Konstantinapolja trijumfalno, on je iznenada umro. Crkva je to nazvala čudom. Imperator je znao da je to bilo ubojstvo. On je protjerao Atanazija i drugu dvojicu episkopa. Imperator je onda formalno primio kršćanostvo i bio kršten od jednog arijevskog episkopa. Tako je monoteizam postao službena religija. Konstantin je umro u 337. godini. Slijedeći imperator Konstantan je takođe prihvatio vjeru Arija. U 341. godini u Antiohiji je održan sastanak gdje je monoteizam prihvaćen kao ispravna interpetacija kršćanske vjere. Ovaj stav je potvrđen na jednom drugom skupu održanom u Sirmiumu 351.godine. Kao rezultat arianizam je bio prihvaćen od većine kršćana. Sv. Jerom je 359.g. pisao da se “čitav svijet čudio i stenjao našavši sa arijevcom”.
U ovom kontekstu slijedeća važna figura je papa Honorije. Bio je savremenik poslanika Muhammeda a.s. i vidio je narastajuću plimu Islama, čija su načela nalikovala Arijevim. Pošto su mu međusobna ubojstva kršćana još bila svježa u pamćenju, on je razmišljao o povezivanju Islama i kršćanstva. U svojim pismima počeo da podržava doktrinu “jednog uma”, jer kad bi Bog imao tri neovisna uma, rezultat bi bio haos. Logički zaključak je ukazivao na vjerovanje u postojanje jednog Boga. Ova doktrina je ostala slu’beno neometana oko četvrt stoljeća. Papa Honorije je umro u oktobru 638. U 680. god. tj. 42 godine nakon njegove smrti odr’an je Koncil u Kanstantinopolju, gdje je papa Honorije anatemisan. Ovaj događaj je jedinstven u istoriji papstva, kad je papu denuncirao naredni papa i Crkva.

Još dvije ličnosti ovakvog vjerovanja koje zaslužuju da se spomenu, bile su članovi iste familije. L.F.M. Sozzini (1525-1565) je bio žitelj Sinene. U 1547. godini on je došao pod uticaj Kamilloa, sicilijanskog mistika. Njegova fama se proširila u Švajcarskoj. On je izazivao Kalvina o dogmi Trojstva. Pojačavao je Arijevu doktrinu, poricao božanstvensot Isusa i odrekao se dogme istočnog grijeha i iskupljenja. Objekat obožavanja, prema njima, je mogao biti jedan i samo jedan Bog. Njega je slijedio njegov nećak F.P. Sozzini (1539-1604). U 1562. godini on je objavio rad o Evanđelju Sv. Ivana, poričući božanstvenost Isusa. U 1578.god. je otišao u Klansenburg u Transilvaniju čiji je vladar bio Ivan Sigisumund. Bio je protiv dogme Trojstva. Ovdje je episkop Francis David (1510 - 1579) bio žestoki anti-trinitarijanac. Ovo je odvelo formiranju sekte Rakovački Katekizam, koja je dobila ime po Rakovu u Poljskoj. Ovaj grad je postao tvrđava vjere Arijeve.
Među današnjim kršćanima još uvijek veliki broj ljudi i žena vjeruje u jednog Boga. Oni nisu uvijek bučni. Zbog ogromne moći Crkve oni ne mogu da se izraze i među njima nema mnogo komunikacije.
Na kraju bi bilo interesantno citirati Atanazija, pobornika Trojstva. On kaže, kad god je silio svoje razumjevanje da razmišlja o božanstvenosti Isusa, njegovi naporni i beskorisni pokušaji su uzmicali - što je više pisao manje je bio sposoban izraziti svoje misli. Na jednom drugom mjestu on proglašava svoju vjeru kao: Ne postoje tri boga nego “jedan Bog”

[progDVB]

UNITARIZAM (JEDNOBOŠTVO) U BIBLIJI

1. I gle, Gospod je stajao nad tim i reče: "Ja sam Gospod Bog Abrahama tvog oca i Bog Isakov". (Postanak 28:13)
2. I on reče: "Da znaš da nema niko sličan Gospodu našem Bogu". (Izlazak 8:6)
3. "Ko je kao Ti Gospode među bogovima, ko je kao Ti slavan u svetosti, u djelima strašan, čineći čuda?" (Izlazak 15:11)
4. "Ne pravite sebi uzame bogove od srebra niti pravite sebi bogove od zlata". (Izlazak 20:23)
5. "Čuj zato Izraele! Gospod naš Bog je jedan Gospod." (P. Zakon 6:4)
6. "Tebi je to pokazano, da bi ti znao da je Gospod On Bog; nema drugog mimo Njega...... Znaj dakle danas i zasadi u svoje srce da je Gospod On Bog gore na nebu i dole na Zemlji, drugog nema." (P. Zakon 4:35 i 39)
7. "Niko nije kao Bog Ješurunov: po nebesima u pomoć ti jezdi i u svom veličanstvu po oblacima". (P. Zakon 33:26)
8. "Vidite sada da sam Ja, Ja On i nema drugog boga osim mene: Ja usmrčujem i Ja oživljavam, Ja ranjavam i Ja liječim: ne postoji taj ko se moŽe iz Moje ruke izbaviti." (P. Zakon 32:39)
9. Salomon je stajao ispred oltara Gospodnjeg pred čitavim skupom Izraela i raširi ruke svoje prema nebu. I reče on: "Gospode Bože Izraelov, nema Boga kao tebe gore u nebesima, niti dole na zemlji, koji drŽiš savez i milost svojim slugama što kroče pred Tobom sa svim svojim srcem." (Kraljevi I, 8:22 i 23)
10. "Naš Gospode, nema nikog kao što si Ti, niti ima boga osim Tebe, po svemu što smo ušima svojim čuli". (Ljetopisi I, 17:20 i Samuel II, 7:22)
11. "Neki ljudi znaju da si Ti, čije je ime JEHOVAH, najuzvišeniji nad svom zemljom." (Psalmi 83:19)
12. "Jer Ti si velik i činiš čudesa: samo si Ti Bog." (Psalmi 86:10)
13. Ovako govori Gospod.... "Ja sam Prvi i Ja sam Posljednji, osim Mene boga nema". (Isaija 44:6)
14. "Jer tako kaže Gospod koji je stvorio nebesa: On je Bog koji je formirao zemlju i stvorio je, postavio je, nije je uzalud stvorio, stvorio je da se naseli, Ja sam Gospod i drugog nema". (Isaija 45:18)
15. "Jer ko se u nebu moŽe porediti sa Gospodom ?, ko među sinovima Močnog moŽe biti sličan Gospodu?" (Psalmi 89:7)
16. "S kim ćete prispodobit boga?, ili s kakvim likom ga usporediti?" (Isaija 40:18)
17. "Jer Ja sam Gospod tvog Bog, Sveti Izraelov, Spasitelj; dao sam ti Egipat za otkup, Etiopiju i Šebu za tebe". (Isaija 43:3)
18. "Vi ste Moji svjedoci", reče Gospod i moje sluge koje sam Ja izabrao: da biste znali i vjerovali Me i razumjeli da sam Ja On: prije Mene nije bilo boga, niti će biti poslije Mene. Ja, Ja sam Gospod; osim Mene nema Spasitelja." (Isaija 43:11)
19. "Ja sam Gospod i drugog nema, osim Mene Boga nema. Ja te naoružah mada Me nisi znao, da bi ti znao od izlaska sunca i od zapada, da nema niko osim Mene. Ja sam Gospod i drugog nikog nema". (Isaija 45:5,6)
20. "Ko je to činio i izvršio, zovući generacije od početka? Ja, Gospod, Prvi i Posljednji, Ja sam On". (Isaija 41:4)
21. "Od početka svijeta ljudi nisu čuli uhom niti vidjeli okom o Bože, mimo Tebe, šta je On pripremio za onog koji Ga čeka". (Isaija 64:4)
22. "Ja sam Gospod tvog bog od zemlje Egipat, ne znaj drugog boga sem Mene, jer nema Spasitelja mimo Mene." (Hošea 13:4)
23. "I Gospod će biti kralj nad zemljom: na taj dan biće JEDAN GOSPOD i ime Negovo jedno". (Zaharija 14:9)
24. "Zar nemamo svi jednog oca?, zar nas nije jedan Bog stvorio?" (Malahija 1:6)
25. "I ne idite za drugim bogovima da biste ih služili i obožavali." (Jeremija 25:6)
26. Isus mu odgovori: "Prva od svih zapovjesti je: čuj Izraele: "Gospod naš Bog je jedan Gpspod: ti voli gospoda svog Boga svim svojim srcem i svom svojom dušom i umom i svom svojom snagom; ovo je prva zapovjest".... I književnik mu reče: "Dobro gospodaru, rekao si istinu: jer postoji JEDAN BOG i nema nikog drugog mimo Njega." (Marko 12:29,30,32)
27. Isus zaplaka i reče: "Onaj ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene nego u Onog koji me je posalo...Ja ne govorim od sebe; nego Otac koji me je poslao." (Ivan 14:44)?
28. "Otac je veći od mene". (Ivan 14:28)
29. "Nema drugog boga osim jednog." (Korinćanima I, 8:4)
30. "Jedan Bog i Otac svih, koji je iznad svega i kroz sve i u svima vama." (Efežanima 4:6)
31. "Jedan je Bog." (Timoteju I, 2:5)

[progDVB]

Ženino svjedočenje

Jos jedan stav po kojemu se Kur'an razlikuje od Biblije je stav o svjedocenju zena. Tacno je da je Kur'an propisao vjernicima u finansijskim transakcijama da uzmu dva muskarca svjedoka, ili jednog muskarca i dvije zene, (2:282). Ipak, takodje je tacno da Kur'an u drugim situacijama prihvata svjedocenje zene jednako kao svjedocenje muskarca. U stvari, svjedocenje zene moze cak i pobiti svjedocenje muskarca. Ako covjek opotuzi svoju zenu za nevjerstvo, Kur'an od njega trazi da se svecano zakune pet puta kao dokaz zenine krivice. Ako zena sve porekne i svecano se zakune pet puta, ne smatra se krivom, samo sto se u oba slucaja taj brak razvodi. (24:6-11).

S druge strane, zenama nije bilo dozvoljeno da svjedoce u starom jevrejskom drustvu. Zene u danasnjem Izraelu ne mogu dati dokaze u rabinskim sudovima, zbog toga sto Talmud kaze, "Zene su po temperamentu lakoumne." Takodje, rabini potkrijepljuju tvrdnju da zene ne mogu svjedociti citirajuci Postanje 18:9-16, gdje se navodi da je Sara, Abrahamova zena, lagala. Rabini koriste ovaj incident kao dokaz da zene ne mogu biti u stanju da svjedoce. Ovdje treba napomenuti da prica koja se navodi u Postanju 18:19-16 postoji i u Kur'anu, gdje se navodi vise nego jednom bez ikakvih nagovjestaja da je Sara ikako lagala. (11:69-74, 51:24-30).



Ako covjek optuzi svoju suprugu za prevaru, njeno svjedocanstvo se, prema Bibliji, uopste nece uzeti u obzir (Brojevi, 5:11-­31). Na sudjenju, zena se suocava sa kompleksnim i ponizavajucim ritualom koji bi trebalo da dokaze njenu krivicu ili nevinost. Ako se pronadje da je kriva nakon sudskog procesa, bice osudjena na smrt. Takodje, ako covjek ozeni zenu a onda je optuzi da nije bila nevina, njeno svjedocenje se nece uzeti u obzir. Njeni roditelji moraju donijeti dakaz njene nevinosti pred gradske vlasti. Ako roditelji nisu u stanju da dokazu nevinost njihove kceri, ona se mora kamenovati do smrti na pragu roditeljske kuce. Ako bi roditelji bili u stanju dokazati njenu nevinost, suprug bi u tom slucaju bio kaznjen sa stotinu srebrenih sekela i nece mu biti dozvoljeno da se razvede od te zene dok je ziv (Zakoni ponovljeni 22:13-21).

Zasto bi siromasna zena zivjela sa covjekom koji ju je javno oklevetao do kraja zivota?

[progDVB]

Pravo žene na nasljeđivanje

Jedna od najvaznijih razlika izmedju Kur'ana i Biblije je stav prema pravu zene da nasljedjuje imovinu umrlog rodjaka. Po Brojevima 27:1-11, udovice i sestre nista ne nasljedjuju. Kcerke mogu nasljedjivati jedino ako preminuli otac nije imao sinova. U svakom drugom slucaju, sinovi bi naslijedili citavu imovinu. Kod paganskih Arapa prije Islama, pravo nasljedjivanja bilo je ograniceno iskljucivo na muske rodjake. Kur'an je ukinuo sve ove nepravedne obicaje i dao svim zenskim rodjacima pravedan dio (4:7,11,12,176).

[progDVB]

Zla sudbina udovica

Buduci da Stari Zavjet nije priznao nikakva prava nasljedjivanja zenama, udovice su bile medju najnezasticenijim clanovima jevrejske populacije. Muski rodjaci koji su naslijedjivali imanje njenog preminulog supruga, morali su izdrzavati udovicu toga imanja. Ipak, udovice nisu imale nacina da osiguraju izvrsavanje toga izdrzavanja, pa su zivjele od tudje milosti. Stoga su udovice bile medju najnizim clanovima drustva u starom Izraelu, a biti udovica bilo je smatrano za simbol velikog ponizenja (Izaija 54:4). Ali, zla sudbina udovice u biblijskoj tradiciji otisla je cak i dalje od iskljucivanja iz imanja njenog supruga.



Prima knjizi Postanja 38, udovica bez djece mora se udati za muzevljevog brata, cak i ako je on vec ozenjen, tako da on moze imati nasljednike mrtvog brata osiguravajuci njegovo ime da se ne zatre. Nije potreban pristanak udovice za ovaj brak. Udovica se smatra za dio imovine preminulog muza, cija je glavna funkcija da osigura muzu nasljednike. Ovaj biblijski zakon se jos uvijek praktikuje u danasnjem Izraelu.



Paganski Arapi prije dolaska Islama imali su slicne obicaje. Udovica je smatrana za dio muzevljeve imovine koju treba da naslijedi muski nasljednik, i obicno bi je udavali za najstarijeg sina preminulog covjeka i druge zene. Kur'an je ostro napao i ukinuo ovaj ponizavajuci obicaj (4:22).



Udovice i razvedene zene bile su toliko unizene u biblijskoj tradiciji da vrhovni svestenik nije mogao ozeniti udovicu, razvedenu zenu ili prostitutku (Levitski zakonik, 21:13). U danasnjem Izraelu, potomak Koenove kaste ( a to su visoki svestenici u danima Hrama ) ne moze se ozeniti razvedenom zenom, udovicom ili prostitutkom. U jevrejskom pravu, zena koja je izgubila tri muza, a svi su umrli prirodnom smrcu, smatra se fatalnom, i zabranjeno joj je da se ponovo uda. Sa druge strane, Kur'an ne priznaje ni kaste ni fatalne osobe. Udovice i razvedene zene imaju slobodu da se udaju za koga zele. Ne postoji sramota na razvedenim zenama ni na udovicama u Kur'anu (2:231,232,234,240)

[progDVB]

Poligamija (višeženstvo)

Da se sada prihvatimo vaznog pitanja poligamije. Poligamija je vrlo stara praksa koja se moze naci u mnogim ljudskim drustvima. Biblilja nije osudila poligamiju. Naprotiv, Stari Zavjet i rabinski spisi cesto dokazuju legalitet poligamije. Za kralja Solomona se kaze da je imao sedam stotina zena i tri stotine konkubina (Prva knjiga kraljeva, 11:3) Takodje, kralj David je, kazu, imao mnogo zena i konkubina (Druga Samuelova 5:13). Stari Zavjet ima neke propise o tome kako podijeliti imanje covjeka njegovim sinovima od razlicitih zena, (Zakoni ponovljeni,22:7). Jedina restrikcija kod poligamije je zabrana uzimanja zenine sestre kao rivalske supruge (Levitski zakonik, 18:18). Talmud preporucuje maksimalno cetiri zene. Evropski Jevreji nastavili su praktikovati poligamiju sve do sesnaestog vijeka. Orijentalni Jevreji su redovno praktikovali poligamiju sve dok nisu stigli u Izrael gdje je ona zabranjena po civilnom zakonu. Ipak, po religijskom zakonu, koji u takvim slucajevima obara civilni zakon, dozvoljena je.





Sta je sa Novim Zavjetom? Sudeci po ocu Eugenu Hilllmanu u njegovoj knjizi "Ponovo razmatranje poligamije", "nigdje u Novom Zavjetu ne postoji eksplicitna naredba da brak bude monogaman, niti eksplicitna naredba koja zabranjuje poligamiju."



Povrh toga, Isus nije govorio protiv poligamije iako su je Jevreji njegovog drustva praktikovali. Otac Hilllman je naglasio cinjenicu da je rimska crkva zabranila poligamiju da bi se prilagodila grcko-rimskoj kulturi koja je propisala samo jednu zakonitu zenu dok je tolerisala konkubine i prostituciju. On je citirao svetog Avgustina, "Sada u nasem vremenu, zaista, drzeci se rimskih obicaja, nije vise dozvoljeno uzeti drugu zenu." Africke crkve i africki hriscani su cesto podsjecali njihovu evropsku bracu da je crkvena zabrana poligamije kulturna tradicija a ne autenticno hriscansko ucenje.



Kur'an je takodje dozvolio poligamiju, ali ne bez ogranicenja, "Ako se bojite da prema zenama sirotama necete biti pravedni, onda se zenite sa onim zenama koje su vam dopustene, sa dvije, sa po tri i sa po cetiri. A ako strahujete da necete pravedni biti, onda samo sa jednom" (4:3).



Nasuprot Bibliji, Kur'an je ogranicio maksimalan broj zena na cetiri, pod striktnim uslovom da se sve tretiraju na jednak i pravedan nacin. Pod ovim ne bi trebalo razumjeti da Kur'an podstice vjernike da praktikuju poligamiju, ili da je poligamija smatrana za ideal. Drugim rijecima, Kur'an "tolerise" ili "dozvoljava" poligamiju, ne vise od toga, ali zasto? Zasto je poligamija tolerisana ili dozvoljejna? Odgovor je jednostavan, postoje mjesta i vremena u kojima neki razlozi nalazu poligamiju. Islam je, kao univerzalna religija, primjeren svim mjestima i vremenima, i nije mogao ignorisati ove primoravajuce razloge.



U vecini ljudskih drustava, broj zena nadmasuje broj muskaraca. U Sjedinjenim Americkim Drzavama, ima najmanje osam miliona zena vise nego muskaraca. U zemlji kao sto je Gvineja, na svakih stotinu muskaraca dolazi stotinu dvadeset i dvije zene. U Tanzaniji ima 95,1 muskarac na stotinu zena. Sta bi drustvo trebalo da uradi sa ovako neujednacenim razlikama izmedju polova? Postoje mnoga rjesenja, neka ce predloziti celibat, neka ce radije upotrijebiti ubijanje zenske djece (sto se i danas desava u nekim drustvima!). Neki ce pomisliti da je jedini izlaz u tolerisanju svih vrsta moralne dekadencije: prostitucije, homoseksualnosti, vanbracnih odnosa i td.



Ostala drustva, kao sto je vecina africkih drustava nasega doba, vidjet ce najcasniji izlaz u poligamiji kao drustveno postovanoj instituciji. Stvar koja se cesto pogresno razumije na Zapadu je ta da zene u drugim kulturama ne gledaju obavezno na poligamiju kao na znak ponizavanja zena. Na primjer, mnoge africke djevojke, bilo da su hriscanke ili muslimanke, vise bi voljele da se udaju za ozenjenog covjeka koji je vec dokazao da moze biti odgovoran suprug. Mnoge africke supruge podsticu svoje muzeve da uzmu i drugu zenu kako se ne bi osjecale usamljene. Problem je sto razlika u broju izmedju muskaraca i zena postaje zaista problematicna u vrijeme rata. Sjeverno americka indijanska plemena su pretrpjela takve velike razlike nakon ratnih gubitaka. Zene iz tih plemena, koje su u sustini uzivale prilicno visok status, prihvatile su poligamiju kao najbolju zastitu od okretanja grijesnim radnjama. Evropski doseljenici, ne nudeci nikakvu drugu alternativu, osudili su poligamiju kod Indijanaca kao necivilizovanu.



Mora se dodati da je poligamija u Islamu stvar zajednickog pristanka. Niko ne moze nagnati zenu da se uda za ozenjenog covjeka. Sa druge strane, Biblija ponekad pribjegava nasilnoj poligamiji. Udovica bez djece mora se udati za muzevljevog brata, cak i ako je on vec ozenjen, bez obzira na njen pristanak (Postanak 38).



Treba reci da je praktikovanje poligamije u mnogim muslimanskim drustvima danas rijetkost buduci da je razlika u broju izmedju muskaraca i zena beznacajna. Moglo bi se sa sigurnoscu reci da je procenat poligamnih brakova u muslimanskom svijetu mnogo nizi od procenta vanbracnih afera na Zapadu. Drugim rijecima, muskarci u muslimanskom svijetu danas su mnogo striktniji u monogamiji nego muskarci u zapadnom svijetu.

[progDVB]

Pokrivanje velom

Na kraju bi trebalo da objasnimo ono sto se na Zapadu smatra za najveci simbol ugnjetavanih i potlacenih zena, a to je veo ili marama za kosu. Da li je tacno da ne postoji veo u jevrejsko-hriscanskoj tradiciji? Da provjerimo.



Po rijecima rabina doktora Menahema M. Bajera, profesora biblijske knjizevnosti na univerzitetu Jesiva, iz njegove knjige "Jevrejka u rabinskoj knjizevnosti", bio je obicaj jevrejskih zena da izlaze u javnost pokrivene glave, ponekad cak ostavljajuci samo jedno oko otkriveno. On citira neke poznate drevne rabine, "Ne lici na kceri izraelske da izadju bez pokrivene glave. Neka je proklet covjek koji dozvoli da se vidi kosa njegove zene... zena, koja otkriva svoju kosu kao ukras, donosi bijedu."



Rabinski zakon zabranjuje citanje blagoslova ili molitvi u prisustvu gologlavih udatih zena buduci da je otkrivanje zenske kose smatrano za "golotinju". Doktor Brajer takodje spominje da "za vrijeme Tanaitskog perioda, propustanje jevrejskih zena da pokriju glave smatrano je kao atak na njihovu skromnost. Kada bi zena otkrila glavu, mogla je biti kaznjena za ovaj prijestup sa cetiri stotine zuzima." Doktor Brajer takodje spominje da veo jevrejske zene nije uvijek bio smatran za simbol skromnosti. Ponekad bi simbolizovao razliku u statusu i luksuz, a ne skromnost. Veo je bio utjelovljenje casti i superiornosti plemkinja. Takodje, predstavljao je zeninu nedostiznost buduci da je ona bila posveceno vlasnistvo svoga muza. Jasno je u Starom Zavjetu da je otkrivanje zenine glave bilo velika sramota i zbog toga su svestenici morali otkriti osumnjicenu bludnicu u sudjenju (Brojevi 5:16-18).



Sta je sa hriscanskom tradicijom? Dobro znamo da su katolicke redovnice pokrivale glave stotinama godina, ali to nije sve. Sveti Pavle je izjavio neke vrlo interesantne stvari o velu u Novom Zavjetu, "Ali hocu da znate da je Hrist glava svakom covjeku, a covjek je glava zeni, a Bog je glava Hristu. Svaki covjek, koji se moli Bogu ili prorokuje pokrivene glave, sramoti svoju glavu. A svaka zena, koja se gologlava moli Bogu ili prorokuje, sramoti svoju glavu, jer je jedno isto sa osisanom. Ako se, naime, zena ne pokriva, neka se onda i sisa. No ako je ruzno da se zena sisa i brije, neka se i pokriva. Covjek pak ne treba da pokriva glavu zato sto je on slika i slava Bozja, a zena je covjekova slava. Jer nije covjek postao od zene, nego zena od covjeka. Zato zena treba da ima znak muzevljeve vlasti na glavi - zbog andjela." (Prva poslanca Korincanima, 11:3-10).



Sveti Pavle nam daje logicki temelj za pokrivanje zena, a to je znak covjekovog autoriteta, jer je covjek stvoren na sliku Bozju, nad zenom koja je stvorena od covjeka i za covjeka. Sveti Tertulijan je u svojoj poznatoj raspravi "O pokrivanju djevica" napisao, "Mlade zene, nosite svoj veo na ulicama, nosite ga u crkvama, nosite ga kada ste medju strancima, nosite ga medju svojom bracom..."



Medju kanonskim zakonima danasnje katolicke crkve, postoji zakon koji nalaze da zene pokriju glave u crkvama. Neke hriscanske denominacije, poput Amisa i Menonita, do danas su zadrzale pokrivanje zena. Razlog za nosenje vela, koji nude njihove crkvene vodje, je "simbol zenine potcinjenosti covjeku i Bogu". Ista logika je upotrijebljena i u Novom Zavjetu od strane svetog Pavla.



Iz svih navedenih dokaza je ocigledno da Islam nije izmislio pokrivanje glave, Islam je to samo potvrdio. Kur'an naredjuje i vjernicima i vjernicama da spuste svoje poglede i cuvaju svoje postenje, zatim naredjuje vjernicama da spuste svoj veo da pokrije vrat i grudi, (Kur'an, 24:30.31). "A reci vjernicama da obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim, i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi ista osim onoga sto je ionako spoljasnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje..."



Kur'an jasno kaze da je veo bitan dio plana namijenjenog za svrhe skromnosti, ali zasto skromnosti? Kur'an je jasan, "O Vjerovijesnice, reci zenama svojim, i kcerima svojim, i zenama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako ce se najlakse prepoznati pa nece napastvovane biti." (Kur'an, 33:59) . To je poenta, skromnost je propisana da zastiti zene od napastvovanja, ili jednostavnije, skromnost je zastita.



Stoga, jedini cilj vela u Islamu je zastita. Islamski veo, za razliku od hriscanskog, nije znak covjekove vlasti nad zenom niti je znak zenine potcinjenosti muskarcu. Islamski veo, za razliku od onog iz jevrejske tradicije, nije znak luksuza i izdvajanja nekih udatih zena plemickog roda. Islamski veo je samo znak skromnosti sa jedinim zadatkom da zastiti zene, sve zene. Islamska filozofija sastoji se od toga da je bolje da si na sigurnom nego da zazalis. U sustini, Kur'an se toliko brine da zastiti zensko tijelo i njihovu reputaciju da ce onaj ko se usudi da lazno optuzi zenu za nemoral biti strogo kaznjen, "One koji okrive postene zene, a ne dokazu to sa cetiri svjedoka, sa osamdeset udara bica izbicujte i nikada vise svjedocenje njihovo ne primajte: to su necasni ljudi" (Kur'an, 24:4).



Uporedite ovaj ostar Kur'anski stav sa izrazito popustljivim kaznama za silovanje u Bibliji, "Ako muskarac sretne djevicu koja nije obecana kome za brak, i siluje je, pa se otkrije, mora platiti njenom ocu pedeset srebrenih sekala. On mora ozeniti tu djevojku jer ju je nasilno uzeo. On je ne moze razvesti dok je god ziv." Covjek ovdje mora sebi postaviti pitanje, koga smo u stvari kaznili? Covjeka koji je morao platiti kaznu zbog silovanja, ili djevojku koja je primorana da se uda za covjeka koji ju je napastvovao i da zivi s njim do kraja njegovog zivota? Drugo pitanje, koje bismo morali postaviti je, ciji stav vise stiti zene, kur'anski striktni stav ili biblijski popustljivi stav?



Neki ljudi, posebno na Zapadu, pokusali bi ismijati ovaj argument skromnosti radi zastite. Njihov argument glasi, treba siriti obrazovanje, civilizovano ponasanje i samosavladavanje. Rekli bismo da je to u redu, ali da nije dovoljno. Ako "civilizacija" pruza dovoljnu zastitu, zbog cega se onda zene u sjevernoj Americi ne usudjuju setati same mracnom ulicom - cak ni proci kroz prazno parkiraliste? Ako je "obrazovanje" rjesenje, zasto onda uvazen fakultet, kao sto je nas, ima sluzbu za pratnju studentkinja u studentskom centru? Ako je "samokontrola" rjesenje, zasto onda svaki dan slusamo na vijestima o slucajevima seksualnog zlostavljanja na radnom mjestu?



Profil optuzenih za seksualno zlostavljanje je posljednjih godina ukljucio oficire mornarice, direktore, univerzitetske profesore, senatore, vrhovne sudije, cak i predsjednika Sjedinjenih Americkih Drzava! Nisam mogao povjerovati sopstvenim ocima kada sam citao statistike koje slijede, stampane na pamfletu koji je izdao dekan zenskog odjeljenja Kraljicinog univerziteta:

"U Kanadi, svakih sest minuta po jedna zena biva seksualno napadnuta. Jedna od tri zene u Kanadi bice seksualno napadnuta u toku svoga zivota. Jedna od cetiri zene rizikuje silovanje ili pokusaj silovanja u svom zivotu. Jedna od osam zena bice seksualno napadnuta tokom pohadjanja srednje skole ili fakulteta. Ispitivanje je pokazalo da je sezdeset posto mladica koji su u dobu koje odgovara pohadjanju fakulteta priznalo da bi pokusali seksualni napad ukoliko bi bili sigurni da nece biti uhvaceni."



Postoji neka fundamentalna greska u drustvu u kojem zivimo. Apsolutno je potrebna radikalna promjena u drustvenom stilu zivota i kulturi. Ocajnicki nam je potrebna kultura skromnosti, u odijevanju, u govoru, u ponasanju i zena i muskaraca. U suprotnom, crne statistike ce se sve vise pogorsavati iz dana u dan i zene ce, na zalost, biti jedine koje ce placati cijenu. Zbog toga, drustvo kao sto je francusko, koje iskljucuje mlade zene iz skole zbog njihove skromne odjece, na kraju ce samo naskoditi sebi.

[progDVB]

Obrazovanje žena

Razlika izmedju biblijskog i kur'anskog koncepta o zenama nije ogranicena na novorodjene djevojcice, ona ide mnogo dalje od toga. Da usporedimo njihove stavove o zeni koja zeli da proucava svoju religiju.



Srce judaizma je Tora, zakon, ali prema Talmudu, "zene su iskljucene iz proucavanja Tore". U prvom vijeku hriscanske ere, rabin Elijezer je rekao, "Ako ijedan covjek poduci svoju kcer Tori, to ce biti kao da ju je poducio bludu." Stav svetog Pavla u Novom Zavjetu nije popustljiviji, "Kao u svim okupljalistima svetih, zene moraju da sute u crkvama, jer njima nije dopusteno da govore, nego da se pokoravaju, kao sto i zakon nalaze. Ako zele da nauce nesto, neka kod kuce pitaju svoje muzeve, jer je nepodobno za zenu da govori u crkvi." (Prva poslanica Korincanima, 14:34,35). Kako moze zena da uci ako joj nije dozvoljeno da govori? Kako moze da se intelektualno razvija ako je primorana da bude u stanju potpune podredjenosti? Kako moze prosiriti svoje horizonte ako joj je jedini izvor informacija muz kod kuce?



Ako smo pravicni, trebalo bi da se upitamo, da li je kur'anski stav imalo drugaciji? Jedna kratka prica koja se navodi u Kur'anu ukratko opisuje poziciju zene. Havla je bila muslimanka ciji je muz Avs u momentu ljutnje izrekao rijeci, "Ti si mi poput ledja moje majke." Paganski Arapi su smatrali ove rijeci za formulu razvoda, koja je oslobadjala muza od bilo kakve bracne duznosti, a zeni nije dozvoljavala da napusti muzevljevu kucu ili da se ponovo uda. Nakon sto je cula ove rijeci od svog muza, Havla je bila u jadnoj situaciji. Otisla je pravo Poslaniku Islama da mu izlozi svoj slucaj. Poslanik joj je rekao da treba da bude strpljiva, jer je izgledalo da nema izlaza iz situacije. Havla je nastavila da diskutuje sa Poslanikom pokusavajuci da spasi svoj obustavljeni brak. Ubrzo je Kur'an intervenisao, Havlino opravdanje bilo je prihvaceno. Bozanska odluka ukinula je ovaj nepravedan obicaj. Jedno citavo poglavlje (58. sura) Kur'ana koje se naziva El-Mudzadila, ili "zena koja se raspravlja", posveceno je ovom slucaju. "Allah je cuo rijeci one koja se s tobom o muzu svome raspravljala i Allahu se jadala - a Allah cuje razgovor vas medjusobni jer Allah, uistinu, sve cuje i sve vidi." (58:1)



Zena prema Kur'anu ima pravo da se raspravlja cak i sa Poslanikom Islama, licno. Niko nema pravo da joj naredi da suti. Ona nije obavezna da se obrati iskljucivo svome muzu u pitanjima zakona i drugim vjerskim pitanjima.

[progDVB]

Kćeri stida

U stvari, razlika izmedju biblijskog i kur'anskog stava prema zenskom polu pocinje cim se zensko dijete rodi. Na primjer, Biblija tvrdi da je period zenske ritualnle necistoce duplo duzi ako se rodi djevojcica nego ako se rodi djecak (Levitski zakonik, 12:2-5). Katolicka biblija eksplicitno tvrdi, "Rodjenje kceri je gubitak." (Sirah, 22:3).

Nasuprot ovoj sokantnoj izjavi, djecaci primaju posebne casti, "Covjek koji obrazuje svoga sina zasluzice zavist svojih neprijatelja." (Sirah, 30:3)

Kcerka se smatra za bolni teret, potencijalni izvor sramote za svoga oca. "Tvoja kcer je tvrdoglava. Dobro pripazi da ne uzrokuje da te ismiju tvoji neprijatelji, da te ne izvrgne ruglu, da te ne izlozi ogovaranju i javno te osramoti." (Sirah, 42:11)



Ovakva ista ideja odnosa prema kcerima kao izvoru stida dovela je paganske Arape, prije dolaska Islama, do ubijanja zenske djece. Kur'an je ostro osudio ovakvu odvratnu praksu, "I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kcer, lice mu potamni i postaje potisten, krije se od ljudi zbog nesrece koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrzi ili da je u zemlju zakopa? Kako ruzno oni prosudjuju!" (16:58-59).



Mora se spomenuti da ovaj opaki zlocin nikada ne bi prestao da se desava u Arabiji da nije bilo ostrih kur'anskih rijeci koje su osudile ovaj obicaj (16:59, 43:17, 81:8,9). Stavise, Kur'an ne pravi razliku izmedju djevojcica i djecaka. Za razliku o Biblije, Kur'an smatra rodjenje djevojcice kao poklon i blagoslov od Boga, kao i rodjenje djecaka. Kur'an cak spominje poklon rodjenja djevojcice na prvom mjestu, "Allahova je vlast na nebesima i na zemlji. On stvara sta hoce, On poklanja zensku djecu kome hoce, a kome hoce - musku." (42:49)

[progDVB]

Evino naslijeđe

Slika Eve kao iskusenja u Bibliji rezultirala je u vrlo negativnom odnosu prema zenama kroz jevrejsko-hriscansku tradiciju. Da bismo razumjeli koliko negativan uticaj na zene bijase, moramo pogledati sta su zapisali neki od najpoznatijih Jevreja i hriscana svih vremena.



Da pocnemo sa Starim Zavjetom i poslusamo odlomak iz knjige Propovijednik, u kojoj nalazimo: "Nalazim da je gorca od smrti - zena, koja je zamka, cije je srce klopka i cije su ruke lanci. Covjek koji ugodi Bogu ce joj pobjeci, ali ce grijesnika ona u zamku uhvatiti... dok sam jos tragao a nisam nalazio, nasao sam jednog cestitog covjeka izmedju hiljadu drugih, a nisam nasao niti jedne cestite zene medju njima svima." (7:26-28)



Covjek se mora zapitati kakva je mudrost u odricanju postojanja makar jedne cestite zene na zemlji? U jednom drugom dijelu hebrejske literature koji se nalazi u katolickoj Bibliji citamo, "Ni jedno zlo ne moze se ni pribliziti zlu zene... Grijeh je poceo sa zenom i zahvaljujuci njoj, svi moramo umrijeti."(Sirah 25:19-24)



Ortodoksni Jevreji za vrijeme jutarnje molitve kazu, "Neka je blagoslovljen Bog, Kralj svemira, sto me nije ucinio zenom." S druge strane, zene svakog jutra zahvaljuju Bogu rijecima "...sto si me stvorio po svojoj volji."



Isti ostar ton se moze naci i u Novom Zavjetu. Poslusajte rijeci svetog Pavla, "Zena neka se uci u miru i svakoj pokornosti. Zeni pak ne dopustam da druge uci, niti da gospodari nad muzem, nego da bude mirna. Jer je prvo stvoren Adam, zatim Eva. I Adam ne bi prevaren, a zena prevarena ucini prijestup. Ali ce se spasiti radjanjem djece..." (Prva poslanica Timoteju 2:11-15).



Tertulijam je bio jos neosjetljiviji od svetog Pavla kada je govorio svojim "dragim sestrama" u vjeri kada je rekao: "Zar ne znate da ste Eva, svaka od vas? Bozja kazna na vasem rodu zivi u ovome vremenu, krivica nuzno mora zivjeti takodje. Vi ste djavolja kapija, vi ste otpecatile zabranjeno drvo, vi ste prve napustile Bozji zakon, vi ste ona koja je zavela onoga koga ni djavo nije bio dovoljno hrabar napasti. Vi ste na vrlo lak nacin zaveli covjeka koji je stvoren u Bozjem oblicju."



Sveti Avgustin je bio vjeran naslijedju svojih prethodnika, napisao je jednom prijatelju, "Kakva je razlika ako se radi o supruzi ili o majci, to je i dalje Eva koja zavodi, od koje se moramo cuvati u svakoj zeni."



Mnogo kasnije, sveti Toma Akvinski je i dalje smatrao da su zene defektne. " Sto se tice individualne prirode, zena je defektna i nakazna, zbog toga sto aktivna sila u muskom sjemenu tezi da stvori perfektnu slicnost u muskome polu, dok stvaranje zene dolazi od defekta u aktivnoj sili ili od neke materijalne onesposobljnosti ili, cak, od nekakvog spoljnog uticaja."



Na kraju, znameniti reformator Martin Luter nije mogao vidjeti nikakvu korist od zene izuzev radjanja sto veceg broja djece bez obzira na moguce negativne posljedice, "Ako se umore od toga ili cak umru, to nije bitno. Neka umru pri porodu, zbog toga i postoje."

Uvijek iznova, sve se zene unizavaju zbog slike o Evi zavodnici, zahvaljujuci izvjestaju iz Knjige Postojanja.



Ako sada obratimo paznju na to sta Kur'an ima da kaze o zenama, ubrzo cemo shvatiti da je islamski koncept zene potpuno razlicit od jevrejsko - hriscanske tradicije. Neka Kur'an sam kaze, "Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslusnim muskarcima i poslusnim zenama, i strpljivim muskarcima i strpljivim zenama, i poniznim muskarcima i poniznim zenama, i muskarcima koji dijele zekat i zenama koje dijele zekat, i muskarcima koji poste i zenama koje poste, i muskarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu, i zenama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muskarcima koji cesto spominju Allaha i zenama koje cesto spominju Allaha - Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio." (33:35)

"Ko ucini zlo, bice prema njemu kaznjen, a ko ucini dobro - bio muskarac ili zena, a vjernik je - u Dzennet ce, u njemu ce imati u obilju svega, bez racuna." (40-40)

"Onome ko cini dobro, bio muskarac ili zena, a vjernik je, Mi cemo dati da prozivi lijep zivot i doista, nagradicemo ih boljom nagradom nego sto su zasluzili." (16:97)



Ocigledno je da Kur'anski pogled na zene nije razlicit od onoga na muskarce. I jedni i drugi su Bozja stvorenja ciji je uzviseni cilj na ovoj zemlji da obozavaju svoga Gospodara, cine dobra djela i izbjegavaju zlo, pa ce zajedno odgovarati za to. Kur'an nikada ne spominje zenu kao kapiju djavola, ili kao izdajnicu po svojoj prirodi. Kur'an, takodje, nikada ne spominje da je covjek stvoren po slici Bozjoj, svi muskarci i sve zene su Njegova stvorenja, to je sve.



Prema Kur'anu, uloga zene na zemlji nije ogranicena samo na radjanje djece. Od nje se trazi da ucini dobrih djela onoliko koliko se trazi i od muskarca. Kur'an nigdje ne spominje da ni jedna cestita zena nije nikada postojala, naprotiv, on nalaze svim vjernicama, zenama kao i muskarcima, da slijede primjer idealnih zena kao sto su Djevica Marija (Merjem) i faraonova supruga (66:11-13)

[progDVB]

Evina greška

Tri se religije slazu u jednoj osnovnoj cinjenici: i zene i muskarce je stvorio Bog, Stvoritelj cijelog svemira. Ipak, neslaganje pocinje ubrzo nakon stvaranja prvog covjeka, Adama, i prve zene Eve. Jevrejsko-hriscanska poimanja stvaranja Adama i Eve su detaljno opisana u knjizi Postanja, 2:4 - 3:24. Bog je njima zabranio da jedu voce sa zabranjenog drveta. Zmija je zavela Evu da jede odatle, a Eva je zauzvrat zavela Adama da jede s njom. Kada je Bog ukorio Adama za ono sto je uradio, on je svalio krivicu na Evu. "Zena koju Si stavio ovdje kraj mene, dala mi je malo voca sa drveta i ja sam ga pojeo." Kao rezultat, Bog je rekao Evi, "Ja cu mnogo povecati tvoje bolove kod porodjaja, u boli ces donositi djecu na svijet. Ti ces zeljeti tvoga muza, a on ce tobom gospodariti." Adamu je rekao, "Zato sto si poslusao svoju zenu i jeo sa drveta... prokleto neka je tlo zbog tebe, teskim radom jesces od njega sve dane tvoga zivota..."



Islamsko naucavanje prvog stvaranja moze se naci na nekoliko mjesta u Kur'anu:

"A ti, O Ademe, i zena tvoje u Dzennetu stanujte i odakle god hocete jedite, samo se ovom drvetu ne priblizujte, da se prema sebi ne ogrijesite! - I Sejtan im poce bajati... - Gospodar vas vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili. - I zaklinjase im se, - Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni! - A kad oni ono drvo okusise, stidna mjesta njihova im se ukazase. - Zar vam to drvo nisam zabranio?! - zovnu ih Gospodar njihov... Oni rekose, - Gospodaru nas, sami smo sebi krivi i ako nam Ti ne oprostis i ne smilujes nam se, sigurno cimo biti izgubljeni." (Kur'an 7:19-25).



Pazljivo posmatranje dva izvjestaja dogadjaja o stvaranju otkriva neke znacajne razlike. Kur'an za razliku od Biblije, krivi i Adama i Evu (Adema i Havu) jednako za njihovu gresku. Nigdje se u Kur'anu ne moze naci ni najmanji nagovjestaj da je Eva navela Adama da jede sa drveta, niti da je jela prije njega; Eva u Kur'anu nije izvor iskusenja, nije zavela i nije izdala. Cak stavise, Eva se ne moze kriviti za porodjajne bolove. Bog, prema Kur'anu, ne kaznjava nikoga za tudje grijehe. I Adam i Eva su pocinili grijeh i nakon toga se pokajali Bogu, pa im je On oprostio

[MUNAFIK]

potrudicu se da ovo procitam

[progDVB]

potrudicu se da ovo procitam