Piše: Gojko BERIĆ
07/07/05
Ostala su još samo četiri dana do tužnog zbora u Potočarima, a Srbija se i dalje pravi kao da ne zna gdje je ta, da prostiš, zemlja Bosna, niti šta se prije deset godina dogodilo u nekoj tamo Srebrenici. Srbija je ljuta što je kricima jednog jezivog video-snimka probuđena iz svog nacionalističkog drijemeža i uznemirena u svojoj ravnodušnosti prema žrtvama njene državne politike. Ljuta je jer niti je ti krici ostavljaju na miru, niti sama želi da prepozna mjesto odakle oni dolaze. Današnja Srbija ne podnosi stid i kajanje i svako ko to od nje očekuje, živi u zabludi. U Beogradu je uništena većina od 27 velikih plakata Tariha Samaraha posvećenih Srebrenici. Na nekima od njih ćirilicom je dopisano “Biće repriza”. Ništa neobično. Srbija je i dalje tamo gdje je bila svih ovih godina.
U njenom bolesnom društvu, rat za istinu i pravdu vodi mala građanska gerila predvođena dvjema hrabrim ženama, Natašom Kandić i Sonjom Biserko, žigosanim kao “veštice” i “zagađivačice srpstva”. Okužene su i s ove strane Drine, pa ih banjalučki “Reporter” ovih dana - baš kad je to Srbima zatrebalo - opisuje kao “žene koje sav svoj otrov, a reč je o ozbiljnim zalihama od nekoliko tona, žele istresti na Republiku Srpsku”. Ako preživi, ta će gerila preživjeti samo zato što su njeni pripadnici uredno popisani od strane Međunarodnog crvenog krsta.
Nakon što je emitovan snimak surove egzekucije šestorice mladića iz Srebrenice, Vuk Drašković je požurio da urbi et orbi objavi kako je Srbija u šoku. Ta bombastična laž mogla je da obmane samo trećerazredne činovnike po beogradskim ambasadama, po kojima Vuk pokušava da skupi nešto poena za svoju opskurnu državu, zaštitnicu dvojice najtraženijih ratnih zločinaca sa evropskog kontinenta. Srbija nije doživjela nikakav šok, osim ako se pod tim ne podrazumijeva novo nacionalističko bjesnilo i masovni prezir prema onima koji su “izdali stvar”. Srbija je i bez tog snimka mogla da zna, i znala je, za smrtonosnu opsadu Sarajeva, za masovne progone i zločine nad Bošnjacima, za genocidni masakr u Srebrenici…
Njen predsjednik Boris Tadić, kako je najavljeno, obratiće se prisutnima u Potočarima. Tadićev savjetnik za haška pitanja tvrdi da njegov dolazak u Potočare ne treba dovoditi ni u kakav politički kontekst. Stvar treba posmatrati tako, veli predsjednikov savjetnik, da je neko došao i rekao: “Ti ljudi su nedužno stradali”. Ali, to već odavno zna cijeli svijet. Boris Tadić je malo zakasnio. Razumijem njegov oprez: valja mu se vratiti u Srbiju. Ali, pomenuti altruistički lament nije dovoljan razlog za “istorijsko putovanje” u Srebrenicu. Tadić može to izjaviti i u Beogradu i tako bar uštedjeti nešto državnog benzina.
Uostalom, zašto bi Tadić bio bolji od društva i države koju predstavlja? Zašto bi njegova savjest bila pročišćenija od savjesti srpske vladajuće elite, srpskih akademika i pisaca, srpskih popova i srpskih novinara? Jeromonah Gavrilo, onaj što je blagosiljao ubice šestorice Srebreničana, ne kaje se, jer “naša Crkva, srpska, ne želi nikome zlo”. Srbijom još vlada duh Miloševićevih “neostvarenih ciljeva”. Osim ponekog časnog izuzetka poput, recimo, beogradskog lista “Danas”, jedinog antišovinističkog dnevnika u Srbiji (i valjda zato niskotiražnog), tamošnji vodeći mediji predvođeni državnom Televizijom, pokrenuli su propagandnu kampanju koja treba da zagluši svaki govor o genocidu u Srebrenici. Taj se zločin relativizuje i potiskuje u drugi plan, a javnosti serviraju “otkrića” o višestruko uveličanim zločinima nad Srbima. Kako tamošnji čitaoci tradicionalno najviše vjeruju “Politici”, ona se potrudila da u tri nastavka plasira tekst u kojem se eksplicitno tvrdi da su pobijeni Srebreničani “žrtve scenarija smišljenog u Sarajevu”.
U sklopu te strategije Srbi ponovo podvaljuju svijetu priču o tome kako ih njihovi dušmani proglašavaju genocidnim narodom.
Ne znam da je to neko normalan ikada rekao. Za budale ne garantujem. Ali, blef je dobro došao. Jer, ako je kriv cijeli jedan narod, onda, razumije se, niko nije kriv. Ne možete svih devet miliona balkanskih Srba izvesti pred sud. Karl Jaspers je u svom znamenitom eseju “Pitanje krivice” razriješio sve dileme u vezi s tim. Na primjeru nacističke Njemačke, Jaspers je krivicu Nijemaca za zločinačke postupke Hitlerove mašinerije podijelio na krivičnu, političku i moralnu. Oni koji su organizovali i činili zločine, moraju odgovarati pred sudom. Govoreći o političkoj krivici, Jaspers kaže: “Svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast.” U tipologiji krivice kojom se bavio ovaj znameniti filozof, moralna odgovornost je ključna: “Moralni propusti čine osnovu iz koje se rađaju politička krivica i zločin.”
Jaspersov savremenik i antinacista Vilhelm Rajh, autor takođe čuvenog eseja “Čuj, mali čovječe”, razobličio je tzv. malog čovjeka, čije mnoštvo tvori bazu svakog totalitarnog režima. Rajh je dokazao da je taj “obični čovjek” bio beskrupulozni izvršilac najmonstruoznijih zlodjela u Hitlerovoj Njemačkoj. Iz učenja ove dvojice velikih Nijemaca proizilazi nedvosmisleni zaključak: politička i moralna odgovornost su kolektivne.
Bar što se toga tiče, generacije Srba moraće živjeti sa teretom Srebrenice, kao što Nijemci žive sa teretom Aušvica.