Ja sam obični čovjek kao i vi, koji je digao ruke od Bosne i Hercegovine. Ne pitajte me zašto i zbog čega , jer odgovor bi bio sasvim jednostavan.
Bosna i Hercegovina nije samo ono što dijaspora vidi kroz objektiv fotoaparata dok u laganom hodu seta Bascarsijom..
Ova država je jako komplikovana za shvatiti.
Dobar dio svog djetinjstva sam proveo u Njemačkoj, u gradu na Bodenskom jezeru. I jezik nije problem , problem je BH pasoš kojeg imam i zbog kojeg ne mogu već sutra ići, već moram čekati..
Ali kako dani već prolaze , kroz glavu mi prolazi hiljadu misli i mozak mi je već pod užasnim naporom.
Imam dalje rodbine u Bregenzu, ali nikad nisam računao na "naše ljude " ni na to da ih zamolim za pomoć. I ne bih , radije ću sam.
Želim jednostavno otići.
Ali , glavna stvar je što do prije 2 godine nisam uopste razmišljao o odlasku , jer nije bilo potrebe. Bio sam zadovoljan životom u Bosni , ili je to bio samo privid.
Sad , poslije 2 godine , ne želim nijedan dan provesti u Bosni.
Sa ove distance kad gledam , i poucen nekim ranijim iskustvima , želim da mi neko kaže je li meni treba oslonac ili trebam biti toliko lud da krenem da se borim sam i bez ičije pomoći ?
Nemam nikakvih tereta u vidu porodice ili nečega što bi me trajno vezivalo za Bosnu.
Možda imam neki strah sam od sebe , možda sam razočaran jer nisam očekivao da ću ovako intenzivno razmišljati da što prije odem, ali vjerojavatno me strah nagle promjene.. kako će me to pogoditi ?
Kako ste se vi prilagodili svojim sredinama i je li vas u početku bilo strah ?
Hvala.
