Brisanje islama iz Rumijeve poezije
Prije nekoliko godina, kada je frontmen grupe Coldplay, Chris Martin, prolazio kroz težak period, jedan prijatelj mu je poklonio knjigu da podigne njegov duh. Bila je to kolekcija poezije Dželaluddina Rumija, perzijskog pjesnika iz trinaestog stoljeća, koju je preveo Coleman Barks. Kasnije je u intervjuu Martin rekao da mu je ova poezija promijenila život. Neke pjesme sa njegovog nedavnog albuma uključuju Barksova citiranja jedne od Rumijevih pjesama: „Biti čovjek znači biti kuća za goste / Svakog jutra neko novi dođe / Radost, potištenost, pakost / Neka prolazna svijest stiže / kao neočekivani gost“.
Rumi je i mnogim drugim ličnostima pomogao u njihovim duhovnim putovanjima, poput Madonne i Tilde Swinton, od kojih su neki na sličan način inkorporirali njegov rad u svoj. Aforizmi koji se pripisuju Rumiju svakodnevno cirkulišu društvenim mrežama, pritom nudeći motivaciju. Jedan od njih kaže: „Ako si uznemiren sa svakom teškoćom, kako ćeš onda ikada biti uglađen.“ Ili, „Svakog trenutka sječivom oblikujem svoju sudbinu. Ja sam stolar svoje duše“. Burksovi prijevodi su, posebno, dijeljeni širom Interneta, a oni su uz to i oni koji pune police američkih knjižara, te bivaju recitirani na vjenčanjima.
Rumi je često opisan kao najprodavaniji pjesnik u SAD-u. Obično se spominje kao mistik, svetac, sufija, ili prosvijetljeni čovjek. Zanimljivo je ipak, iako je tokom cijelog života bio znalac Kur’ana i islama, rijetko je opisivan kao musliman. Riječi koje je Martin istakao na svome albumu proistekle su iz Rumijeve Mesnevije, šestotomne epske poeme koju je pisao do kraja svog života. Njenih 50 000 stihova su većinom na perzijskom jeziku, ali su uz to još i pomiješane sa arapskim izvedenicama iz muslimanske Svete Knjige. Mesnevija često aludira na kur’anska kazivanja koja u sebi nose moralne pouke. Ovaj je rad, koji mnogi učenjaci smatraju nezavršenim, dobio epitet „perzijski Kur’an“.
Fatameh Keshavarz, profesorica perzijskih studija na Maryland Univerzitetu, rekla mi je da je Rumi vjerovatno naučio Kur’an, shodno tome koliko je crpio iz njega za svoju poeziju. Sam Rumi je Mesneviju opisao kao „korijeni korijenâ korijenâ religije“, misleći na islam, i kao „tumač Kur’ana“. A ipak, samo mali trag religije egzistira u dobroprodavanim prijevodima širom SAD-a.
„Rumi kojeg ljudi vole je veoma lijep na engleskom jeziku, a cijena koju za to platite je da obrišete kulturu i religiju“, nedavno mi reče Jawid Mojaddedi, učenjak ranog sufizma na Rutgers-u. Rumi je rođen u ranom trinaestom vijeku, na prostoru sadašnjeg Afganistana. Kasnije se sa svojom porodicom nastanio u Konji, gradu u sadašnjoj Turskoj. Njegov otac je bio vaiz i religijski učenjak, i on ga je upoznao sa sufizmom. Rumi je nastavio svoje teološko obrazovanje u Siriji, gdje je izučavao tradicionalne pravne propise sunnijskog islama, da bi se kasnije vratio u Konju kao vjerski učitelj. Tu je upoznao starijeg putnika, Šemsa iz Tabriza, koji postaje njegov učitelj. Priroda veoma bliskog prijateljstva između njih dvojice je dosta diskutirana, ali se ipak svi slažu da je Šems imao trajan utjecaj na Rumijevu religijsku praksu i njegovu poeziju.
U novoj Rumijevoj biografiji „Rumi’s secret“, Brad Gooch opisuje kako je Šems nagnao Rumija da preispita svoje znanje o Svetom Tekstu, raspravljajući sa njim o kur’anskim odlomcima i naglašavajući ideju posvećenosti kao načinu pronalaska jedinstva sa Bogom. Rumi bi spajao intuitivnu ljubav prema Bogu koju je pronašao u sufizmu sa pravnim propisima sunnijskog islama i mističkim mislima koje je naučio od Šemsa. Keshavarz bi mi govorio o tome kako ova neobična mješavina utjecaja razdvaja Rumija od njegovih savremenika. Ipak, Rumi je „proizveo“ veliki broj sljedbenika u svjetskom gradu Konji, inkorporiranjem sufija, muslimanskih bukvalista, i teologa, kršćana i jevreja, jednako kao i lokalnih, seldžučkih vladara. U „Rumijevoj tajni“, Gooch hronološki bilježi političke događaje i religijsko obrazovanje koje je utjecalo na Rumija. On dalje navodi: „Rumi je rođen u pobožnoj porodici, praktikovao je propisana pravila dnevnih molitvi i postio je tokom cijelog života.“ Ali i u njegovoj knjizi ipak postoji tenzija između ovih činjenica i želje da zaključi kako je Rumi, na neki način, prevazišao svoju pozadinu, za koju je, kako Gooch kaže, „naveo tvrdnje o ‘religiji ljubavi’ koja nadilazi sve uspostavljene religije“. Ono što može biti izgubljeno u ovakvim čitanjima je opseg kojim je Rumijevo muslimansko učenje oblikovalo čak i takve ideje. Kako Mojaddedi navodi, Kur’an priznaje kršćane i jevreje kao „Sljedbenike knjige“, a upravo taj način daje polazišnu tačku ka univerzalizmu. „Univerzalnost koju mnogi danas duboko poštuju kod Rumija, dolazi iz muslimanskog konteksta.“
Brisanje islama iz Rumijeve poezije je započelo mnogo prije nego je Coldplay uključen
Omid Safi, profesor bliskoistočnih i islamskih studija na Duke Univerzitetu, smatra da su u viktorijanskom periodu zapadnjački čitaoci počeli da odvajaju mističku poeziju od njenih islamskih korijena.
Prevodioci i teolozi u tom vremenu nisu mogli pomiriti svoje ideje o „pustinjskoj religiji“, sa svim svojim neobičnim moralnim i pravnim propisima i djelo pjesnikā poput Rumija i Hafiza. Objašnjenje koje su zastupali, kako mi priča Safi, je bilo „da su ovi ljudi mistički orijentirani ne zbog islama, već uprkos njemu“. Ovo je bilo vrijeme kad su muslimani bili izdvojeni zbog zakonske diskriminacije. Zakon iz 1790. godine je ograničio broj muslimana koji su mogli doći u Sjedinjene Američke Države i jedno stoljeće poslije Vrhovni sud opisuje „intenzivno neprijateljstvo pripadnika muslimanske vjere prema svim drugim sektama, a posebno kršćanima“. Redhouse je 1898. godine, u uvodu svog prijevoda Mesnevije napisao: „Mesnevija se obraća onima koji napuštaju svijet, koji pokušavaju da spoznaju i budu sa Bogom, onima koji zanemaruju sebe i posvećuju se duhovnoj spoznaji.“ Za one na Zapadu, Rumi i islam su bili rastavljeni.
U dvadesetom stoljeću, uzastopnost istaknutih prevodilaca, među kojima su R. A. Nicholson, A. J. Arberry i Annemarie Schimmel, učvrstili su Rumijevo prisustvo u kanonu engleskog jezika. Ali ipak, Barks je bio taj koji je uveliko proširio Rumijevo čitalaštvo. On nije toliko prevodilac koliko je tumač; on ne čita niti piše na perzijskom jeziku. Umjesto toga, prijevode iz devetnaestog stoljeće transformira u američku verziju.
To je stih veoma specifične vrste. Barks je rođen 1937. godine, a odrastao je u Chattanooga, Tennessee. Doktorirao je na engleskoj književnosti i objavio svoju prvu knjigu poezije, „The Juice“, 1971. godine. Kasnije, u toj deceniji, prvi put je čuo za Rumija, kada mu je drugi pjesnik, Robert Bly, dao kopije Arberrijevih prijevoda govoreći mu kako oni moraju biti „pušteni iz svojih kaveza“ – odnosno, stavljeni u američku verziju. (Bly, koji je objavljivao poeziju u The New Yorker više od trideset godina, i čija knjiga „Iron John: A Book About Men“ iz 1990. godine, odlično avizira o modernom ljudskom pokretu, kasnije i sām prevodi neke od Rumijevih poema). Barks nikada nije studirao islamsku književnost. Ali nedugo zatim, kako mi je nedavno rekao tokom telefonskog razgovora iz njegovog doma u Džordžiji, imao je san. U tom snu, on je spavao na litici u blizini rijeke. Stranac se pojavio u krugu od svjetlosti i rekao „Volim te“. Barks nikada prije nije vidio ovog čovjeka, ali ga je upoznao sljedeće godine, u jednom sufijskom redu blizu Filadelfije. Taj čovjek je bio njihov vođa. Barks je počeo provoditi svoja poslijepodneva izučavajući i parafrazirajući viktorijanske prijevode koje mu je Bly dao. Od tada je objavio preko dvanaest knjiga o Rumiju.
U našem razgovoru Barks je opisao Rumijevu poeziju kao „tajnu koja otvara srca“, stvar koju, kako mi je rekao, „ne možeš izreći jezikom“. Kako bi prišao toj neizrecivoj stvari, on je bio preslobodan u tretiranju Rumijevog djela. Prvo, umanjio je reference na islam. Razmotrimo samo poznatu poemu „Poput ovog“. Neke od njenih stihova Arberry radije prevodi doslovno „Ako te iko upita o hurijama, pokaži (svoje) lice (i reci): „poput ovoga je“. Hurije su obećane rajske djevice, shodno islamskim učenjima. Barks izbjegava čak i doslovno prevođenje ove riječi, i u njegovoj verziji, stih biva: „Ako te iko upita kako će savršena satisfakcija svih naših strastvenih želja izgledati, podigni svoje lice i reci: ‘Poput ovoga’“. Vidimo da nestaje religijski kontekst. A ipak, bilo gdje drugo u istoj pjesmi, Barks zadržava ono što se odnosi na Isaa ili Jusufa. Kada sam ga upitao o ovome, rekao mi je da ne može prizvati u sjećanje da li je namjerno izabrao da ukloni islamske reference. „Odgajan sam kao prezbiterijanac“, rekao je. „Uobičavao sam memorisati biblijske stihove i Novi Zavjet poznajem bolje nego Kur’an.“ „Kur’an je teško čitati“, dodao je.
Poput mnogih, i Omid Safi priznaje Barksove zasluge za predstavljanje Rumija milionima čitalaca u Sjedinjenim Državama; za oblikovanje Rumija u američki stih, dok je Barks posvetio znatan period i ljubav prema pjesnikovom radu i životu. A postoje i druge verzije Rumija koje su mnogo udaljenije od originala – kao što su knjige Novog Doba od Deepak Chopra i Daniela Ladinskog koje su se prodavale poput Rumijevih, ali imaju jako malo zajedničkog sa njegovim stilom pisanja. Chopra, autor radova o spiritualnom i zaljubljenik alternativne medicine, priznaje da njegove pjesme nisu Rumijeve riječi. Tačnije, kako on piše u uvodu za „The Love Poems of Rumi“, one su „’raspoloženja’ koja smo uhvatili kao određene fraze isijavane iz originalnog perzijskog, dajući život novom stvaranju, ali ipak zadržavajući bit njegovog izvora.“
Raspravljajući o ovim „prijevodima“ Novog doba, Safi navodi: „Vidim vrstu ‘duhovnog kolonijalizma’ u ovim radovima: zaobilaženje, brisanje i okupiranje duhovnog pejzaža koji je živio i disao pounutrašnjen kod muslimana, od Bosne do Istanbula i Konje, od Irana do Centralne i Južne Azije. Izdvajanje duhovnog iz religijskog konteksta ima duboke odjeke. Islam je, regularno, dijagnosticiran kao „rak“, pa tako i od strane generala Michaela Flynna, a kojeg je Donald Trump izabrao za savjetnika nacionalne sigurnosti, i čak danas, političari sugeriraju da ne-zapadne, i grupe koje nisu bijele rase, ne doprinose civilizaciji.
U svom djelu Barks vidi religiju kao sekundarnu za Rumijevu suštinu. „Religija je kamen spoticanja u svijetu“, rekao mi je. „Ja imam svoju istinu i ti imaš svoju – ovo je jednostavno apsurd.
(
www.newyorker.com, 5. januar 2017.)
