počinjem ovu temu jer je milost prema drugima lijepa osobina s kojom se treba zaogrnuti i ona u sebi sadrži puno aspekata od altruizma do poštovanja drugog ljudskog bića kao sugovornika i kao živog bića sa svim svojim mahanama i halovima ,odnosno trenutnim duševnim stanjima u kojima nešto uradi i napiše.
Problem neshvaćenosti sufizma u islamu od strane šire populacije jeste zbog toga što većina ljudi se susreće sa sufizmom uglavnom u njegovom finalnom obliku ili kao nusproizvodu i onda su zaključci ili pogrešni ili konfuzni.
Zato sam zamislio temu da bude prvenstveno informativnog karaktera ali naravno pošto je ovo forum , znači mjesto gdje se diskutuje ,također ćemo i diskutovati ali kako sam dogovorio sa moderatorkom @nasa ,da ne budu diskusije "naduravanja" tipa čiji će komentar biti zadnji njegova je onda kao "zadnja". Znači nećemo toga jer se onda informacija koja možda nekoga zaista zanima, svede na egoistične performanse pristalica i protivnika

Ne kažem da ja znam sve o sufizmu ali imam dosta znanja ,a mislim da ovdje isto ima forumaša koji će se uključiti sa svojim znanjem i sa svojim pristupom toj temi ,pa bujrum !
Rekoh da ću početi od početka ,pa onda idemo jasno i direktno reći
da sufizam u islamu počinje u doba božijeg poslanika Muhameda a.s. i to preciznije iz perioda koji je poznatiji kao "promjena kible". Naime , muslimani koji su prešli iz Mekke u Medinu (hidžra) su sagradili prvu džamiju te se okretali u namazu u smjeru Jerusalema. Tokom tog perioda neki muslimani koji su dolazili u Medinu kao u utočište , nisu imali gdje da se smjeste pa ih je Poslanik a.s. smjestio u svoju džamiju . Njegova kuća je također bila spojena uz džamiju pa su oni bili u njegovoj neposrednoj blizini. Zatim dolaze ajeti od dragog Allaha da se promjeni kibla pa su se okrenuli od Jerusalema ka Mekki ,prema Kabi , te je tako zadnja strana džamije postala prednja ,a dio koji je do tad bio prednji je bio malo uzdignut te se nazivao u govoru "soffa" i na njega su se smjestili ovi muhadžiri koji su živjeli u džamiji. Njih su zvali
zbog toga "ashabi sa sofe" (pogledati knjigu istoimenog naziva u prijevodu hfz.Ćemana)
Pošto su u tom periodu mnogi izaslanici dolazili da vide Muhameda a.s. često bi ga zaticali sa tim ljudima kako se druži (a i bili su mu fizički najbliži) pa su mu onda neki ljudi predložili da ih makne odatle i da se ne druži s njima jer ga ti izaslanici vide sa takvim siromšnim i neuglednim društvom. Nakon toga Poslanik a.s. dobiva ajete koji direktno govore o ashabima sa sofe i to su ajeti
I ne tjeraj one koji prizivaju Gospodara svogjutrom i navečer, želeći lice Njegovo. Nije na tebiod računa njihovog ništa i nije od računa tvog nanjima ništa, pa da ih otjeraš i budeš od zalima.
A tako ih iskušavamo jedne drugima, da birekli: "Jesu li oni ti koje je obdario Allah izmeđunas?" Zar nije Allah Najbolji poznavalac zahvalnih? (6 -52-53)
Zatim ajet sure Kehf 28
Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti
Gdje je Poslaniku a.s. naređeno od dragog Allaha da bude čvrsto uz ashabe sa sofe i da ne popušta neznalicama . Većina komentatora Kur'ana to isto kaže za navedene ajete te se navedeni događaj opisuje u Muslimovoj zbirci vjedostojnih hadisa. Nakon toga broj ashaba sa sofe je rastao i do 400 pa mnogi najpoznatiji ashabi koji su imali smještaj dolazili na sofu ,gdje su bili pod direktnim nadzorom i duhovnom obukom Muhameda a.s.
Tu su bile halke zikra , Kur'ana , duhovnih razgovora, kontemplacija i ostali vidovi duhovog uzdizanja i tu se nalaze sami korijeni sufizma. Tek nakon jednog i više vijekova kad su se počele formirati zasebne islamske discipline o hadisu , pravilnom učenju Kur'ana ,islamskom pravu itd (http://bs.wikipedia.org/wiki/Islamske_nauke)
formirao se i nauk o unutrašnjem duhovnom odgoju vjernika ,koja je nazvana tesavvuf iako se uz njega upotrebljava i dan danas izvorna riječ sufizam.
Eto toliko za sad
_______________________________________________________________
.... 5 godina kasnije
sufizam, kao tzv. duhovni put srca, nije ništa drugo nego put ka samom sebi , put koji nastoji da emocijom i ljubavlju zavede naš ego, naše iluzorno jastvo koje nas odvaja od vlastitog izvora, odnosno radi mu ono što on radi nama, zavodi onoga koji je zaveo . Sufizam je i liječenje čovjeka od tzv "sakrivenog širka" , a širk je višeboštvo, idolatarija koja nije vidljiva "na prvu", a to je u stvari širk kojeg vijernici nisu svjesni kod sebe, je širk suprotan tevhidu -monoteizmu. To je obožavanje vlastite ličnosti, umjesto Allaha, pa se sufije često pozivaju na ajete o tome da će Allah sve oprostiti osim širka. Veliki sufijski mudrac, šejh i poeta, Mevlana Dželaludin Rumi, kaže :
Svako ko jasno vidi šta je u njemu bolesno
počinje brzo da napreduje na svom putu.
Nema ničeg goreg
od mišljenja da si dovoljno zdrav.
Više od ičega, samozadovoljstvo
spriječava izradu i umijeće.
Pogledaj se ništavan u ogledalu i plači.
Neka to samozadovoljstvo iscuri iz tebe!
Sama struktura sufijskog učenja, jeste kombinacija indijske filozofije i abrahamsko-islamskog monoteizma. To je moje mišljenje nakon 5-6 godina istraživanja o sufizmu. Vjerovatno će mnogi to negirati ali ti koji insistiraju na isključivom vezivanju sufizma za islam, obično i ne znaju baš puno o drugim duhovnim praksama, pa da ih mogu uporediti.
Što se samog islama tiče, on sam je konstrukcija suhoparnih propisa i često okrutnih naredbi, uperenih najviše spram neistomišljenika (vjerovatno kao dio te abrahamske starozavjetne prakse koja je u stvari izvorište islamske prakse). To što je islamska tradicija nama dobro donijela ,jeste taj sufijski put . Dokaz tome, je da su sufije nasilje i ružnoću, koje islamska dogma kroz razne zastarjele propise često propovijeda i zapovijeda, uspijevali da okrenu na dobro i na lijepo, svojim srčanim tumačenjem. Ne samo sufije nego jedan dio ljudi koji su vjernici, svojim pristupom i lijepim tumačenjem poništavaju ružne stvari u ideologiji islama. Na suprot tome, stoji kruti dogmatski islamski svjetonazor, koji je spreman da osudi i presudi svojim "pravedničkim gnjevom" , sve koji su po njima griješnici, a griejšnici su jer ne slijede njihove norme i mjere ponašanja i vjerovanja, a te norme su dakle starozavjetni propisi koji odražavaju sliku tog vremena i društva.
Uzeću Rumija kao reprezent sufizma u najčišćem obliku i opet ga citirati:
Kad osoba samozaljubljena vidi da neko griješi,
osjeti gdje se u njoj podiže plamen pakla.
Svoju paklenu gordost naziva odbranom vjere;
ne prepoznaje drskost vlastite duše.
Mnogi ljudi čine djela pobožna s očima uprtim put pohvale i nagrade.
To je zapravo prerušen grijeh.
Ono što takvi pobožnici smatraju čistim,
uistinu je prljavo.
Jedan dobar primjer tog tumačenja ajeta "čistim srcem", na spram ustaljenog dogmatskog pristupa, jeste ajet kojeg vrlo često navode muslimanski zvaničnici, kad se desi neki teroristički napad i onda kao osudu istog, navode kako u izvoru islama, stoji ajet : "a onaj ko ubije nekoga, koji nije ubio nikoga, kao da je cijeli svijet pobio.. " .
evo samo jedan primjer :
https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bo ... ira/187096
To njihovo iznošenje baš tog ajeta ili je licemjerno ili je toliko neinteligentno, da oni smatraju kako nikome neće pasti na pamet da pročita cijeli ajet (kojeg oni citiraju samo djelimično) i ajet poslije njega, a koji doslovno glase :
Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.
Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika (El-Maide; 32-33)
Dakle, osim što se vidi iz cijelog ajeta da je to starozavjetni židovski propis i da se u slijedećem ajetu odmah govori da oni koji su protiv islama se imaju ubiti, razapeti itd Po čemu se to ovi teroristi ne bi mogli pozivati na cjelinu oba ajeta?! Po čemu to, na osnovu ovih ajeta, su ubice novinara Čarli Hebdoa, nemaju legitimitet u očima islama za svoj teroristički akt?!
S druge strane, sufije će to protumačiti sve kao metaforu i metodu puta srca, ka sebi, ka tevhidu (kojega opet tumače kao jedinstvo svega) odprilike ovako:
Ovdje se govori o primjeru Musaovog duhovnog puta, a njegov narod je simbolika mnoštva, od kojeg je Musa i sačinjen dok je u stanju širka (podvojenosti, dualnosti) , pa mu se kaže da je dovoljno da ubije svoj nefs (svoju relativnu dušu, ego), pa će se mnoštvo pretvoriti u jedinstvo u kojem će biti proživljen, biće mu sve potamam, kao da je cijeli svijet on, a tako će sve ljude ponovo proživjeti drugačije u svojim očima.
Drugi ajet govori o načinima i kaznama za nefs, koji neće da se podredi Allahu koji je sama čovjekova suština, neće da se sjedini sa njom, već se odmeće u odvojeno postojanje i pruža otpor. Takvom nefsu se "odsijeca" sve što on udvoji, pa je tako jedna noga tvoja, a druga je božija i ako nisu usklađene , jedna se metaforički odsijeca, a nefs koji nije pokoran se "pribije na križ" na način da ga se prepusti da bude razapet, između budućnosti i prošlosti (po horizontali križa) ali i da mu se ponudi mogućnost "uskrsnuća" , kroz povratak u sadašnjost i jednotu sa svim (vertikala ).
Inače, u ovoj sufijskoj priči, kao i u svim istočnim učenjima o samospoznaji, je poenta u tom prepoznavanju sebe kao vertikale svijesti, koja se kroz evoluciju kreće od najnižih oblika svijesti, do najviših, a svoje ličnosti kao iluzije koja postoji samo u sjećanju i u nadanju .
Neznanje je Božji zatvor.
Znanje je Božja palata.
Spavamo u Božjoj nesvesnosti.
Budimo se u Božjoj otvorenoj šaci.
Plačemo Božju kišu.
Smejemo Božju munju.
I borba i miroljubivost
dešavaju se unutar Boga.
A ko smo onda mi
u ovoj nerazmrsivoj zbrci sveta,
koji je u stvari samo jedna jedina prava
linija koja se spušta sa ALAHa?
Ništa.
Mi smo
praznina
Očigledan primjer tog relativiteta je moj primjer u nastanku ove teme, u kojem se vidi to "ja" iz prošlosti i "ja" danas , i razlika u percepciji i sufizma i islama. Mislim da je to prirodan razvoj koji se nikad ne završava, u pokušaju da se spozna tajna postojanja. Naravno, to ako stvarno želite znati istinu, a ako ne, onda uvijek možete ostati u prošlosti i tvrditi da ste već sve znali čim ste se rodili. To ljudi često rade, odnosno ego im to radi, a mene to uvijek podsjeti na jedan primjer poznatih osoba, kad žive na staroj slavi, furaju frizuru koju su nosili kad su bili na vrhuncu karijere, pa danas izgledaju karikaturalno jer im to više ne stoji. Ogorčeno se nekako drže tog
starog izgleda ili još gore, starih stavova, jer tako imaju privid postojanosti.
Kao agregatno stanje vode, u kojem se neko odlučio čvrsto da će biti samo led, smatrajući da on, led, nikako nije i ne može biti voda.
Elem, da kažem da danas, ne da nisu sve sufije zadržale taj put, nego ih se je većina pomamila za ovim benefitima koje daje dobar i pokoran odnos spram zvaničnog islama. Mnogi takvi obožavaoci islamske dogme i idealiziranog lika i djela Muhameda , ne razumjevajući uopšte učenje npr mevlevijskog sufizma Dželaludina Rumija, pa govore stvari tipa : "pa on je rekao da je prašina pod Muhamedovim nogama! " , ne shvatajući u stvari da, u ovom sufi putu u kojem je egoizam smatran kao prepreka u samospoznaji, je to čin Rumijeve veličine, koji za sebe samog nikad nije tražio priznanje niti da ga veličaju kao što je to tražio Muhamed.
Zato je Rumi daleko veća duhovna veličina i vjerovatno daleko bolje razumio božanske principe ili principe realnosti, od samog Muhameda, ali iz vlastite mudrosti i obilatog neznanja sufija koji se strogo uokviruju islamom, on im je lahko plasirao takve svoje izjave na koje bi se oni primali kao na potvrdu Muhamedove veličine. Ima čak i dosta indikativnih ajeta u Kur'anu, koji upućuju na vjerovatnoću da se je i poslanik islama, Muhamed, koristio isti metod kriptičnosti, kojim je u ajete stavljao neku vrstu potvrde stavova svojih sljedbenika koji ga ne kontaju (tipa drugi halifa Omer, za kojeg se često navodi da je on uzrok objave nekog ajeta) , a u stvari u toj "potvrdi" ih ismijava i "loži ih" , a oni se primaju. Dosta sufijskih šejhova ima taj metod zakukuljenog zezanja i vlastitih derviša, koji još nisu "pečeni", a vode i opću zajebanciju sa zvaničnicima mejnstrim islama, na način da ih "potvrđuju". Ako ih pročitaš, onda oni kažu da je tako radio i poslanik. U biti , sve što postoji, svaki govor je ekspresija sveukupnog postojanja, drugačije ne može ni biti , pa je tako i Kur'an izraz i govor tog postojanja, na određenoj razini svijesti i intelekta. Muhamed je vrlo vjerovatno toga bio svijestan, pa je to nazivao božijim govorom - Kur'anom, s tim da je često on plovio na tom talasu "božije volje" odnosno okruženja na koje je imao ogroman utjecaj, pa ga je koristio za ispunjavanje nekih svojih ćeifa .
Zato je vjerovatno i izrekao ajet kako se "šejtan uvijek ubacuje u božiji govor, preko poslanika, pa onda Allah poslije to ukine, a učvrsti svoje riječi", što bi u mome tumačenju tih riječi bilo upravo ovo navedeno čitanje srcem.
Glavu dadoh krčmarki
A tebi je ne dam
Napisaću šta tražiš
Dva da nisu Jedan
Al' ostavit poruku
Onome ko čita
Ko zna čitat srcem
Glavu da ne pita
Da izjava širka
Dokaz je tevhida
Rumi je omiljen kod sviju dan danas, a za Muhameda se to baš ne može reći, pa je očigledno ko je veći božiji miljenik i kako za ljubav božiju, (koja nije ništa drugo osim ono što nas okružuje,obuhvata, grli ili stišće, pa se ljubavlju s tim sjedinjujemo ili ohološću i samoljubljem odvajamo), treba imat' dušu čistu od narcisodinog i egocentričnog identiteta, a islamsko-muhamedanski identitet je zaista takav. To je okov, a osloboditi sebe toga je isto kao što bi sufije protumačile ajet, kako je, "roba ropstva osloboditi", najbolje djelo. Osloboditi sebe-roba, od robovanja bezdušnim i fanatičnim ideolozima , koji licemjernom slatkorječivošću zavode i indoktriniraju, nudeći lažni spas, a u stvari tako sebi priskrbljujući novu ovčicu, koja će mu biti kurban, danas za ličnu korist-sutra za odbranu ideologije i vlastitih privilegija. To je način na koji "možete biti zahvalni na blagodatima", (kako se navodi u istoj suri, a inteligentne sufije to tako istumače, jer ajeti o ropstvu ionako nemaju više smisla ) , na razumu i slobodi, koja je svakome bogom dana. Indoktrinacija je suprotnost slobodi, suprotnost ako hoćete i božanskim principima, po kojima je On odlučio da spozna samog sebe, prividno se odvojivši od sebe, u čovjeka, kako to poučava naša dika i velikan , Dželaludin Rumi, naša svjetiljka što svjetla obraza stoji pred svijetom odnosno bogom.
Svaki čovjek je zato svet u svojoj autentičnosti, a indoktriniranje ideologijama religija jeste čin koji je protuprirodan, nasilna penetracija u dječije duše. Oslobađanje sebe od bilo kakve ideologije najvažniji je korak u samospoznaji, a čovjek je sklon ideologijama, jer je sama struktura ličnosti svojevrsna ideologija. Ta lična matrica ga pokreće, da se kroz društvene ideološke konstrukte pokuša "ostvariti", a u stvari je riječ o podsvjesnoj želji da se nameće i sprovodi svoja volja , da se ličnost koja ne može sama da se ostvari u zamišljenu veličinu, tako prividno ostvari u nečemu "velikom", dominirajući i vladajući nad drugima .Zato su sve religije egocentrične, odnosno one su skup vjerničkih ega, koji pokoravaju svoj ego spram izmišljenog božanstva, koje je samo reprezent njihovog ega, odnosno novi idol, ali istovremeno žele da nametnu svog idola svima. Tako manifestuju svoj egoizam sakriven u lažnom moralu . Opet kažem, nisu svi takvi, generalizacija udaljava od istine, ali mnogi jesu, čak većina vjernika rekao bih i to su potpuno nesvjesni toga.
On u sebi sadrži veliki sloj licemjerja i samozavaravanja, duplih aršina , za sebe i za "svoje" , a za druge drugačije, jer stanje širka (dualnosti) jeste takvo dvolično i nepravedno, u kojem religije nude lažnu, "božansku potvrdu" vjernicima, kao dobrim i moralnim osobama, ukoliko se drže propisa i izvršavaju obaveze, tako da oni žive u uvjerenju da su dobrice, a u stvarnosti su spremni da urade najgore moguće stvari neistomišljenicima, pri čemu ne prezaju od bilo kakvog oblika nasilja. Misliti da će se kroz takve ideologije doći do nekog sklada i mira, je utopija, koja nikad nije, niti će biti ostvarena, zato što je to protuprirodno i protubožanski ako hoćete (iako je cijela ta igra božanska, samo što je to još šira slika realnosti u kojoj se Jedna sila igra i boga i šejtana, suprotstavlja se sama sebi na različitim stepenima postojanja , a najviše u čovjeku u kojem se sve to objedinjuje) . Neka poruka iz toga svega bi bila : budimo prirodni i svoji, naša autentičnost nam je data samim rođenjem i ideologije su samo prljanje naše izvornosti, naše posebnosti , a samo takvi smo najbliži sebi, svome božanskom izvoru. Nikakva ideologija vas neće osloboditi, samo vas može porobiti i ne može se ratovati za mir. Vjerovati svojoj božanskoj suštini, a ne vjerovati lažima i izmišljotinama vlastitog ega i religijskim ili bilo kojim drugim ideološkim okovima je prvi pravi i jedini potreban korak na ovom putu srca.
Naravno, sve to je samo moje viđenje i iskustvo, ja se s njim ne služim niti umišljam da ono treba biti mjera stvari nekome, kao što su to ideologije i religije sklone plasirati i nametati ljudima. Svijet i čovjek u njemu, su uvijek tajna i svako za sebe treba da je otkriva, uvijek iznova i uvijek s drugim pogledom na Jedno.
Šta da činim, muslimani? Samog sebe više ne znam,
nit' sam židov nit' kršćanin, nit' štujem vatru nit' sam musliman
Bezmjernost je moje mjesto, neoznačenost moj je znak,
šta će mi tijelo, šta li duša, Duši svih duša sam pokoran