Stvarni oblik jedne zelje....

[Zoya]

.

[zelenashica]

Vesna Parun - Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti.
Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu.
I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!
Doma na cesti
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh lice njegovo niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila čitav život.
Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti kao i moj dom.

[anais_nin]

Spiram te sa kože

Spiram te sa kože,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,

Iskašljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo šljunak u krvi,
Ljustim te sa nokata
Oštrim nožem kajačem
Nema te, nema te,
Nema te.

Reči te se odriču i
u laž me ušuškuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa iščeznućem,

Istresam te iz džepova
starih košulja,
Stružem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinački sneg,

Proklinjem pesme
u kojima stanuješ,
jedeš, spavaš, umivaš se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.

Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.

Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kišama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reči,
Samo da postojiš.

Kako ćeš i ovu
Molitvu čitati
Ako te nema
Ako uporno tvrdiš
Da te nema,
Da sam te
izmislio.

- P.Z.

[bosniandizdar]

Mirisom jabuke ...kozom,mojom,se razlijevas
okusom si Kiwi-ja ,mojim,venama natocena.
Tvoj polen jabuke...mirisom dah moj plavi
sokom kiwi-ja... mojim stablom strujis.
Sretnim me cinis

Plasim se jabuku zagristi
nemam snage polen njen odgurnuti
Plasim se Kiwi venama ispiti
strah me mrtvila kad strujanje soka prestane i sum zamre.
Nesretan sam

Trazim nit da uvezem ljepotu i strah ...srecu i nesrecu
iznalazim imenitelj nedjeljivog
Nastojim svjetlost pospremiti u sebe
da tminom mi svijetli
Nastojim....

P.S.nesto me "spuca' poslije ovih tvojih(navedenih) rijeci ...stovana Moderatorice.
Rekoh da ,na brzake,dam malo druge intonacije.Oprostite na zurbi...jel???

[Ljuska_u_BaklaFi]

VOLEO SAM VAS
Voleo sam vas; moja ljubav stara
Još uvek, možda, spi u srcu mome.
Al´ zašto ona nemir da vam stvara?
Ja nisam rad žalostiti vas njome.
Voleo sam vas nemo, beznadežno,
Pun strepnje i pun ljubomorne boli,
Voleo sam vas iskreno i nežno;
- Nek bog da tako drugi da vas voli.

<Aleksandar Sergejevich Pushkin>

[Ljuska_u_BaklaFi]

----KAD PTICA PRESTANE VOLJETI ----


Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodusnost
kako se gomila u mojim zjenicama...!"
Jer ptica nije troma kao covjek;
daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaze joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,
da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani
koja lezi sa kljunom u mome krilu...!"
Jer ptica nije povrsna kao covjek;
ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije
i umjesto umirujucih zvukova uspavanke
cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu
ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka,
od stida i pomutnje ne zna sto bi,
i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu....

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Cabaret grotesque

Hiljadu lica za hiljadu godina
dobrodošli u moj mali kabare pod maskama
zaboravljam šta sam poslednje odglumila
bila sam i Melpomena i Talija za vaše znojave dlanove
koja od nas će se pokoloniti na kraju predstave
ili neka treća... sad svejedno je

Od tužnog pajaca do igračke vjetrova
još jedan zamah krilima do konačnog buđenja
ovdje su i koraci teška robija
zemlju ste spalili svojim slutnjama
zabrojili ste se negdje na pola
a meni ostavili nedoumice da me progone
kao odraz privida u ogledalu svijeta

Ostajem neoprostivo nedorečena
dok me sapliće mudrost stepskih šamana
uz pjesmu izumrlih ptica rugalica
`moj duboki naklon bezlična maso`
oduvaću vas kao maslačke
da se rasplinete po rubovima svemira
većeras ću vam dopustiti sve
da me lažete
varate
pokradete
uzrizete
ogrebete
...
samo bez milosti moliću
tužno vas je gledati tako nesretne
kao gladne ahejce pred zidinama Troje
čiju ćete glavu žrtveno prinjetii bogovima?
koga ćete razapeti na krst srama?
koga ćete proglasiti ludim samarićaninom?
Magdalena vas pohotno gleda
ne diže vam se? (mislim ruka J )
Šteta!

Vruće je pod ovim reflekorima
oprostite što sam morala skinuti gaće
nužda zakon mijenja
a vas ništa promijeniti ne može
ni vjetar u grivama divljih ždrebica
ni miriš trešanja u julska predvečerja
ni ukus zrelih lubenica na žednim usnama
ni spektar boja pod prstima slikara bezumnika
nit vječnost na obzorju nekog drugog neba

Zato ne gledajte preko mog ramena
beskraj nećete dokučiti tim praznim pogledima
jer mudraci, pjesnici i bludnici
ne žive od vaših aplauza
oni su tu zbog osmjeha i milosrđa
da bi imali koga da mrzite i da mu se divite
kao gologuzom kralju iz neke druge predstave

Vratite se u svoje Međeđe
i ne tražite natrag pare od ulaznica
sve je otišlo u dobrotvore svrhe
pijanim poetama za turu bahanalija
žalite se upravi pozorišta
što ste još jednom u nizu porazili sebe
a svojim nenadjebivim prisustvom uveličali teatralnost trenutka
in medias res
moj duboki naklon bezlična maso
i zatvorite vrata ubi me promaja.

- M.M.V.

[RIZVA]

.

[Zoya]

.

[hana_montana]

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[Zoya]

.

[RIZVA]

.

[Zoya]

.

[bosniandizdar]

...Pa ako baš hoćeš, da govorimo i o tom. Jest, i zbog nje. Ni do nje tebi nije stalo, ni ovoliko. I to je samo tvoja nemoć da se zaustaviš i uzdržiš ma pred čim što ti se slučajno i trenutno nudi i što laska tvojoj sujeti. Jest, ti osvajaš sirote, zbunjene i neiskusne učiteljice, kao što pišeš članke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi potpuno ni osvojio, a već su ti teške, jer već tvoja sujeta zja i pohlepno gleda dalje. Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik. Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, i većih uspjeha nego što je slabost zaluđenih žena, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka. A kad se obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imat ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam sebe, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti.

Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš. Ali ja te znam.

Andrić

Nekoliko rijeci...mogu li?? Mogu!!! Hvala!!
Ev' ...analiza "sujete"i analiticar sujete je perfekcijom ,kroz rijeci,ispricao skladanost nosioca tog pojma.A...velis da je Andric!!?? Pa nista neocekivano!!! Jos bi se dalo stosta pripisati istom...mislim pojmu...sagledavajuci razorno djelovanje na okolinu kroz pojam i nosioca pojma.
I jos nesto!! Dostojanstvo covjeka vrlo lahko prelazi u sujetu kod insana pracenog aplauzom mase i sujetom kao nezajazljivom obliku razumom tvoren i fatamorganom olicen.Sujeta trazi svoju potvrdu na ustrb dostojanstva i tu doista granice ne postoje.Vrlo...vrlo dobro je to Andric znao i naravno potvrdio kroz djelo i pisanu rijec.
Nadam se razumijevanju na moj upliv sada i ovdje.Hvala

[quelle1983]

Ledeni blud
Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty – pohotne su ralje smrti.

Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.

Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.

Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme – oh, daj mi šapat krvi.

Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.

Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša – u bdijenju je spas naš.

Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.

Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.

Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.

Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo – u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš – i čavlima pribiše daske.

Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja – o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.

Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?

Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.

Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.

Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: –
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

Janko Polić Kamov

[quelle1983]

Traumwandler

Wo bist du, die mir zur Seite ging,
Wo bist du, Himmelsangesicht?
Ein rauher Wind höhnt mir ins Ohr: du Narr!
Ein Traum! Ein Traum! Du Tor!
Und doch, und doch! Wie war es einst,
Bevor ich in Nacht und Verlassenheit schritt?
Weißt du es noch, du Narr, du Tor!
Meiner Seele Echo, der rauhe Wind:
O Narr! O Tor!
Stand sie mit bittenden Händen nicht,
Ein trauriges Lächeln um den Mund,
Und rief in Nacht und Verlassenheit!
Was rief sie nur! Weißt du es nicht?
Wie Liebe klang's. Kein Echo trug
Zu ihr zurück, zu ihr dies Wort.
War's Liebe? Weh, daß ich's vergaß!
Nur Nacht um mich und Verlassenheit,
Und meiner Seele Echo - der Wind!
Der höhnt und höhnt: O Narr! O Tor!

Georg Trakl

[quelle1983]

Jedanput

Ženo
što iz bijede našeg svagdanjeg života
očajale i krotke oči dižeš k meni

Sav ovaj život... oh, sav ovaj život
ženo

jedanput ja odsvirat ću na harfi

i kad poslije harfe
progovore ćutke naše duše

znaš li što će govoriti?

Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni.

Antun Branko Šimić

[quelle1983]

Miris ljiljana

Sumračje blijedo u bezglasnoj sobi.
Zastori su spušteni.
Umorne moje trepavice, i one su sklopljene!

Ja vidim dvije svijeće voštane. Zapaljene
Pored njenog odra.

Ona tako mirno spava. Nepomična.
I smiješi se. Ljiljani su oko odra
Ukočeni.

Samo njihov miris lebdi oko odra.
Ona spava.I smiješi se.

Ispuni se želja tvoja, Lelijo, srce!
Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra
Miriše.

Dragutin Tadijanović

[quelle1983]

Snijeg

Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari
prljavima čine.
I lijepe, tečne žene voštano su sive, a crvene im usne ranjave i trule
i zubi žuti, kao stare nule domina.

Glasovi su tupi i silno i prazno zvone,
i bijeda je naša jasnija i veća
kad nema sedmerostruke laži boja, i sve je samo ledeno i sivo.

U bijeloj umnoj tišini snijega
ja hodam i osjećam jalovu bol.
Mislim da to sve neće dugo trajati:
još hitrije nego snijeg moje stope
zamest će se moj trag u svemu.
I nitko neće znati da sam i ja bio tu i prošao.

Miroslav Krleža

[Zoya]

.