Stvarni oblik jedne zelje....

[Zoya]

.

[Ljuska_u_BaklaFi]

Nisam bila sigurna gdje ovo staviti,paaaaaa evo ovdje

Razgovor blizanaca u majčinoj utrobi:

- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj živimo, bez nje ne bismo uopće postojali.
- Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet.

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Med i so

Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.

- Carl Sandburg

[idia]

'schuldigung, nemam prevoda.

IM ERSTEN LICHT

Wenn wir uns gedankenlos getrunken haben
aus einem langen Sommerabend
in eine kurze heiße Nacht
wenn die Vögel dann früh
davonjagen aus gedämpften Färbungen
in den hellen tönenden frischgespannten Himmel
wenn ich dann über mir in den Lüften
weit und feierlich mich dehne
in den mächtigen Armen meiner Toccata
wenn du dann neben mir im Bett
deinen ausladenden Klangkörper bewegst
dich dumpf aufrichtest und zur Tür gehst
und wenn ich dann im ersten Licht
deinen fetten Arsch sehe
deinen Arsch
verstehst du
deinen trüben verstimmten ausgeleierten Arsch
dann weiß ich wieder
dass ich dich nicht liebe
wirklich
dass ich dich einfach nicht liebe

Karin Kiwus

[idia]

jos je'na, ako neko ima na bosanskom neka prihefta

LIEBESNACHT

Welch eine Nacht! ihr Götter und Göttinnen!
Wie Rosen war das Bett! Da hingen wir
zusammen um Feuer und wollten in Wonnen zerrinnen.
Und aus den Lippen flossen dort und hier,
verirrend sich, unsre Seelen in unsre Seelen -
lebt wohl, ihr Sorgen! Wollt ihr mich noch quälen?
Ich hab in diesen entzückenden Sekunden,
wie man mit Wonnen sterben kann, empfunden.

Petronius

[RIZVA]

.

[Zoya]

.

[Šešir]

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

Pablo Neruda

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Ledeni blud

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

- Janko Polić Kamov

[Zoya]

.

[Daphna]

VOLIM TE



Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.

Ne, ne prekidaj me.
Šuti.
Pusti me da ti kažem
ono što sam već trebala reći.

Kad trebaš doći, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasniš samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili možda strah
boli.

I zato ne smijem kasniti.
Već sutra može biti kasno.
A nisam ti još rekla
kako i koliko te volim.

Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, riječima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.

Ne. Ne gledaj me zastrašeno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i površna
prava i zauvijek...

Boli.





Kad dolazim, pitam se čekaš li me.
Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata.
Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.

A nisam ti rekao:
najviše se bojim vremena koje ne čeka.
A ja kasnim.

Volim te.
I volim sve što si ti.

Tvoje oči pitajuće.
Tvoj smješak opraštajući.
Tvoj korak ohrabrujući.

Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najčešća.
Bore na tvom licu i moje su.

I u tom trajanju ne znam da li sam učinio sve za tebe
ljubavi moja.

[anais_nin]

Jovica Letić - U bezvremenu

Dogodili smo se jedno drugom
u trenutku ukazanja
čistog i potpunog života
izvan obmane vremena,
u bezvremenu,

na mjestu gdje se sjedinjuju
rađanje i nestajanje
gdje vječno
ruši bojažljivi mit
o prolaznosti

Dogodili smo se jedno drugom
izvan svega predvidljivog
u našim malim postojanjima
izvan svih velikih htijenja
prizivanih snovima

tek, kao izbor nekih viših,
božanskih zakonitosti
gdje naše misli
nemaju
više što reći

Dogodili smo se jedno drugom
i ne pitaj nikada sebe
zašto je to bilo tako

je li naša izabranost
sudbina sretnika ili prokletnika
je li sve moglo biti
drugačije i običnije

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Zal Kopp - Platno vječnosti

Jednom ćemo se u obilju vremena i mirisu pogleda naći,
grliti pučinom u sjajnom zanosu sna i svemirom rasti,
ali prije toga, velikim maštanjima moramo tiho proći,
zaustaviti treptaje i zakoračiti obzirom u otkucaje srca.

Kada u mislima svih naših uzdaha osjetimo milost mira,
kad se na tihim proplancima modrih vjetrova odmorimo,
i slike čekanja iskustvom stoljetnih hrastova prihvatimo,
tada ćemo smjeti vještinu nježnih latica na usne staviti.

Sve dok u drhtanju vrelih kapi mjesečine sami postojimo
i zlatni ples suncokreta beskrajnom posteljom snivamo,
ne smijemo plavetnilo duše glasno iznad duge razbacivati,
već sa palete ljubavi na platno vječnosti sebe slagati.

[Zoya]

.

[kmirsad]

uskoro ću objaviti stvarni oblik jedne želje... samo dok mi stigne na pp... s p e k t a k l...

[suspect_zero]

uskoro ću objaviti stvarni oblik jedne želje... samo dok mi stigne na pp... s p e k t a k l...

[kmirsad]

dizdar mi obečo poslati na pp sliku svog polnog organa... ako sam dobro razumio...

[anais_nin]

Charles Bukowski - Muškarac i žena u krevetu u 10 uveče

Osjećam se kao konzerva sardina, kaže ona.
Osjećam se kao flaster, kažem ja.
Osjećam se kao sendvič s tunjevinom, kaže.
Osjećam se kao isjeckan paradajz, kažem.
Osjećam kao da će kiša, kaže.
Osjećam da je stao sat, kažem.
Osjećam da vrata nisu zaključana, kaže.
Osjećam da će da uđe slon, kažem.
Osjećam da bi trebalo da platimo kiriju, kaže.
Osjećam da bi trebalo da nađem posao, kažem.
Osjećam da bi trebalo da nađeš posao, kaže.

ne radi mi se, kažem.

Ojsećam da te nije briga za mene, kaže.
Osjećam da bi trebalo da vodimo ljubav, kažem.
Osjećam da smo previše vodili ljubav, kaže.
Osjećam da bi trebalo još da vodimo ljubav, kažem.
Ojsećam da bi trebalo da nađeš posao, kaže.
Osjećam da bi trebalo da nađeš posao, kažem.
Osjećam da mi treba piće, kaže.
Osjećam da mi treba flaša viskija, kažem.
Osjećam da ćemo završiti na vinu, kaže.
Osjećam da si u pravu, kažem.
Osjećam da se predajem, kaže.
Osjećam da bi trebalo da se okupam, kažem.
Osjećam i ja da bi trebalo da se okupaš, kaže.
Osjećam da bi trebalo da mi izribaš leđa, kažem.
Osećam da me ne voliš, kaže.
Osjećam da te volim, kažem.
Osjećam ga sad u sebi, kaže.
Osjećam ga sad u tebi, kažem.
Osjećam da te sada volim, kaže.
Osjećam da te volim više nego ti mene, kažem.
Osjećam se predivno, vrištala bih, kaže.
Osjećam se kao da bih tjerao do vjeka, kažem.
Osjećam da možeš, kaže.
Osjećam, kažem ja.
Osjećam, kaže ona.

[estonija]

Dje ste umjetnicka ceta?

[Ljuska_u_BaklaFi]

I tako, krckam dane k'o orahe jer sto gorachi ne mora se zagristi. Sijem svijet kroz sitno sito, trazim nesto narochito...pokajnika i bjegunca nekog s' one strane sunca.....trazim!!!!

[anais_nin]

Novembarska

Znaš,
bilo je nečega u onom novembru
drugaćijeg i prokleto ranjivog
nečeg što me je učinilo besmrtnom
od ljudi osuđenom od neba predodređenom
za male i velike stvari

Večeras se ogrćem tvojom posebnošću
kao starim iznošenim kaputom
u tvojim praznim džepovima
još uspijem da ogrijem promrzle ruke
i skupim petlju da pljunem životu u lice
jer samo me još ti umiješ od mene sačuvati
dok me prošlost sapliće svojom trivijalnošću
a bezvrijedna budućnost mi se pohotno nudi
pjesma za pjesmom nižu se ko godine
obješene na memljivom zidu današnjice

Znaš,
juče su mi pisali kritiku
ti infantilni senilni starci
učaureni u svom falusoidnom svijetu spodoba
kažu da sam divljakuša modernog doba
da će me čitaoci spaliti na lomaći
zbog bahatosti i predugog jezika
kažu da ne umijem pisati o ljubavi
da će me sopstvene pjesme izdati
da su svi moji putevi nesigurni i ukleti
jer se ne umijem prikloniti i dušu prodati
za šaku perpera i sterilnih aplauza
novopečene književne elite

Na njihove opaske sam okačila svoje gaće
da provjetrim dušu i budem bliža njihovim idealima
dok su svi oni kako gladna rulja
ustoličavali svoje vladare
ja sam se gologuza u pjesmu sakrila
i tvoje su mi oči bili jedini putokazi

U ovom tamnom vilajetu mojih košmara
samo je tvoja duša uvijek bila na dohvat ruke
polomili su nokte kopajući mi oči
svih ovih nesretnih godina traženja
osjetila sam šta znači gnjev i prkos podanika
licemjerstvo i izdaja tobožnjih prijatelja
sjaj i čemer slobode u zatočeništvu
samo me je jedna stvar u životu održala

Znaš,
ipak je bilo nečeg posebnog
u onom kišnom novembru
(magle su se lopovski šunjale uz rijeku
i drhtala je jesen u prozorskim oknima
nijesam umjela više da razaznam šta dobijam
a šta me to zauvijek napušta
a ti, ti me nikad nijesi pitao gdje sam krenula
i kome to odlazim u modra predvečerja
nijesi me štedio ni poraza ni pobjeda
pričao si prstima i ćutao očima)
neko je i ove noći bio budan umjesto nas
mrak je zabolio kao neprijatno pitanje
htjela sam te opet sakriti u svoje stihove
sačuvati od svijeta i vremena
od ispraznih kritika i radoznalih pogleda
ali uzalud pokušavam sakriti svoj odraz iz ogledala
prišivena na tvojoj plavoj košulji kao savjest
u grču vremena koje tek dolazi
dušmani će me pamtiti predugo
prijatelji će me zaboraviti prebrzo
ostaće requiem za dvoje
bademi i vino
i onaj novembar koji tako predugo traje.

M.M.V.

[RIZVA]

.