i nisam ni prvi ni zadnji kojeg je Lagumđžija razocarao svojim bahatim ponasanjem i politikom dok je bio na vlasti.Jadna smo mi drzava kada nam je on jedina alternativa.
Stani mozda i ima Zeljko Komsic......ako ga do tada njegov šef ne iskoristi i ne baci nacionalistima u ralje.I da Brankovic je mala maca za ovoga slatkorijecivoga arogantnoga hostaplera.
Zlatko Lagumdžija, političar s mahanom
Lider propuštene prilike
Niko, čini se, nije imao takvu šansu, no danas se umjesto po ambicioznim iskoracima od sedam milja puno češće pominje kao omča o vratu stranke na čijem je čelu. Za samo dvije godine uspio je vlastitom arogancijom isprovocirati rat sa glasačima, frustriranost čak i među onim Bošnjacima koji nisu nacionalisti, prokockati priliku da politički dotuče domaće fašiste i nacionaliste i razuvjeri naivne koji vjeruju da je normalna, prosperitetna Bosna ipak moguća sa dominacijom nacionalnih stranaka. Jedno je sigurno: kada bi ga bilo moguće cijeniti samo po kvalitetima, ne bi mu bilo ravnog na Balkanu
ajveći apsurd vezan za Zlatka Lagumdžiju nije u tome što on o sebi misli da je genije, već u tome što je stvarno trebalo biti skoro pa genije pa postići ono što je Lagumdžiji pošlo za rukom od trenutka kada je došao na vlast.
A lista njegovih poduhvata je odista "impresivna": uspio je toliko ogaditi SDP, čak i ljudima koji u protekloj deceniji nikad nisu ni pomišljali na glasanje za drugu stranku, pa se sad hvataju za glavu tražeći izlaz uglavnom u glasačkoj apstinenciji; samorazarajućim ego-tripom uspio je za samo dvije godine vlasti pokazati da je moguće biti samoljubljiviji čak i od Harisa Silajdžića; svojom arogancijom uspio je popraviti imidž Alije Izetbegovića, koji se ni sa mnogostruko više realne vlasti nije ponašao tako prijeteći kako to čini Lagumdžija; sumnje u vjerodostojnost optužbi za staljinističke manire u vođenju SDP-a učinio je izlišnim, otkrivajući da od nekadašnjih vođa u komunizmu autoritarniji mogu biti samo komunisti koji se služe kompjuterom i engleskim.
Nedavno je The New York Times u uredničkom komentaru, povodom Bushove kampanje u funkciji priprema napada na Irak, donio ocjenu da arogancija kojom vrijeđa saveznike ukazuje na nedostatak vjere u sebe. Bush i Lagumdžija dijele arogantnost u nastupu, ali se pritom bitno razlikuju po dva osnova. Za razliku od Busha, Lagumdžija vjeruje da je istinski lider. Međutim, njegov problem je, a detektira ga jer nije glup, što to sve manje ljudi prepoznaje. Bremena svoje nepopularnosti je duboko svjestan, te je prazan restoran u kojem je zakazao intervju sa urednicom Dana prokomentirao šalom da je to organizovao zbog nje, da je niko ne vidi sa njim u društvu.
S druge strane, Busha i Lagumdžiju spaja porijeklo uglednih porodica, gdje je politička moć prve i pripadnost komunističkoj nomenklaturi druge bila dovoljan garant svijetle budućnosti mladih naraštaja. No, ono što ih razlikuje jeste kapital koji stoji iza njih: dok je iza Busha u pitanju najmoćniji naftni i kapital vojne industrije, iza Lagumdžije su to direktori i upravni odbori koje je on imenovao u državna preduzeća.
Ako je nakon proteklih izbora javnost išta očekivala od Lagumdžije, onda je to bio najavljeni obračun sa kriminalom i korupcijom. Nažalost, uslijedilo je razočarenje. Kojim je drugim osim karikaturalnim rezultatima mogla polučiti antikorupciona i antikriminalna kampanja lidera čija supruga na poslovnoj adresi ima registriranu firmu čiji kapital dolazi sa Britanskih Djevičanskih Ostrva? Samo u zemlji poput one čiji je lider Nursultan Nazarbajev ova činjenica ne bi bila indikativna, čak ni toliko da jedan ovdašnji komentator, doduše bivši dopisnik iz Sovjetskog Saveza, objavi da se ubio tražeći indicije za sumnje u Lagumdžijinu korumpiranost, ali da ih, eto, nije našao.
Korupcija jeste bila pitanje na kojem je Lagumdžija dobio prethodne, ali je i pitanje zbog kojeg će pasti na ovim izborima. Sve dok se nije zahuktala predizborna kampanja, Lagumdžija nije pokazao ni djelić strasti da se obračuna sa ratnim profiterima. A kada je, pak, odlučio da učini nešto na tom polju, napravio je to tako da Irfan Ljevaković i kompanija sjede u zatvoru zbog Pogorelice, kao žrtve jednog stvarnog, montiranog političkog procesa, a ne zbog utemeljenih optužbi za ratni kriminal i profiterstvo iz kojeg su nastale poslijeratne poslovne imperije. Naravno, zaštitnici kamarile tobožnjih bošnjačkih patriota, predvođenih reisom Cerićem, iskoristili su to na najbolji način, čak i praveći viceve na Lagumdžijin račun (posljednji glasi: "Jesi li čuo da je podignuta optužnica zbog gradnje sarajevskog tunela zato što graditelji nisu imali urbanističku saglasnost?").
Lagumdžija je mnogim svojim potezima išao naruku optužbama o izdajama nacionalnih interesa Bošnjaka. Sva priznanja zaslužuje za odvažnost i činjenicu da nije ustuknuo pred zahtjevima fašistoidnih krugova u Sarajevu za smjenom načelnika sarajevske Općine Centar Ljubiše Markovića (koji je uvođenjem reda u općinsku administraciju od ove općine napravio jedinu u Bosni u kojoj se može govoriti o dostojanstvu građana pred njegovim veličanstvom Šalterom). No, s druge strane, sramnom deportacijom "alžirske grupe", te djelovanjem famoznog Antiterorističkog tima, na bošnjački narod je navukao anatemu terorizma, i to takvu da o njemu najglasnije govore najbliži saradnici i jataci Radovana Karadžića.
Generalno gledajući, traženje pozicije omeđene činjenicama da Bošnjaci jesu apsolutno predominantni glasači SDP-a, a da pritom SDP nije nacionalna stranka, bio je i još uvijek jeste Lagumdžijin najznačajniji problem. Frustriranost čak i među onim Bošnjacima koji nisu nacionalisti Lagumdžija je proizveo strahom od priznanja i najočiglednijih činjenica. Dvije najznačajnije su zadržavanje genocidnog karaktera Republike Srpske i nakon slavljenih ustavnih amandmana, kao i snaženje pozicija Brajkovićevog kriminalnog aluminijskog carstva. A ni prvo, ni drugo nije bilo moguće bez njegove saglasnosti i pristanka.
Koliko je Lagumdžijina arogancija i prema najuticajnijim predstavnicima međunarodne zajednice uzrok, stvar je procjene, ali je činjenica i da su oni Lagumdžiji konstantno zabijali nož u leđa. Njemu se može prigovoriti svašta, ali ne i da je nacionalista, a tu su činjenicu američki (manje) i zapadni (najviše britanski i francuski) predstavnici u Bosni honorirali tako što su istovjetnu podršku pružali i njemu i notornim nacionalistima kakvi su Mladen Ivanić, pa čak i lideri SDS-a (valja se podsjetiti Petritschevog priznanja "državničkom pregovaranju" povodom ustavnih promjena upućenog Draganu Kaliniću i Mirku Šaroviću). Osokoljen podrškom datom uoči prošlih izbora, Lagumdžija se ponašao u dlaku isto kao i Milorad Dodik nakon što su ga Amerikanci godinama održavali na vlasti: vjerovao je da će i nakon posljednjih izbora na isti način zadržati vlast, pa se ponašao osiono i drsko i prema biračima i prema javnosti. Naravno, kažnjen je izbornim rezultatom, izvukao je pouke, potpuno se promijenio i sve ankete pokazuju strahoviti rast njegovih akcija (Dodikovih).
Za vlastiti debakl Lagumdžija je odgovoran, ali nije i kriv, zato što suicidalno ponašanje nigdje nije inkriminirano, pa ni u politici. Šteta za Lagumdžiju, jer kada bi bilo moguće odvojiti na jednu stranu sve njegove kvalitete i ne stavljati ih u proporciju sa njegovim mahanama, Lagumdžiji nijedan lider na Balkanu ne bi bio ni do koljena.
Međutim, ono za šta jeste kriv jeste to što je za sobom u ponor povukao i SDP, stranku koja će zbog njega ostati bez ogromnog broja glasača. Čak sve i da ponovi rezultat sa prošlih izbora (što je, prema svim anketama, skoro nemoguće), SDP je, zahvaljujući Lagumdžiji, propustio priliku da politički dotuče bošnjačke fašiste i nacionaliste (sa domino efektom i na ostale), a pritom i razuvjeri naivne koji vjeruju da je normalna, prosperitetna Bosna ipak moguća sa dominacijom nacionalnih stranaka. Fascinantno je to kako je predsjednik uspio svojem egu podrediti stranku sa apsolutno najvećim brojem respektabilnih političara. Doduše, trojicu najuglednijih (Božidara Matića, Bogića Bogićevića te Nijaza Durakovića, koji se ne predaje) uspio je "eutanazirati". Ostali, pak, na pitanje kako je to bilo moguće, nemoćno sliježu ramenima, nudeći djelimičan odgovor u paralelnim centrima Lagumdžijine moći, kakva su tri njegova kabineta (u stranci, u Ministarstvu vanjskih poslova i u MIT centru), policija i Munir Alibabić, te stotine aparatčika koje je postavio širom općina u Federaciji u kojima je SDP na vlasti.
Više nego je to slučaj i sa jednim drugim kandidatom, medijski tretman Zlatka Lagumdžije je pokazao da je interes javnosti i birača fokusiran ne na stranke i političke programe već na same osobenosti kandidata i stranačkih lidera. Doduše, ovo nije fenomen samo ovogodišnje bh. kampanje, već sve analize ukazuju na takav trend i u puno razvijenijim demokracijama, za šta su upravo okončani njemački izbori i fokusiranost na karaktere Gerharda Schrödera i Edmunda Stoibera najsvježija potvrda. Djelimično prljava kampanja koja se vodila protiv Lagumdžije jeste činjenica, ali se pritom često zaboravlja da ona dolazi i kao rezultat Lagumdžijine sklonosti ka spletkarenju, svjesnom širenju tračeva i laži o svima koje Lagumdžija drži svojim političkim protivnicima.
Kada je Nikola Koljević izvršio samoubistvo, Marko Vešović je napisao da je pao od zločinačke ruke. I za politički debakl Zlatka Lagumdžije najlakše bi bilo napisati "sam pao, sam se ubio". Nažalost, posljedice njegovog pada će najviše osjetiti SDP, a time i šanse Bosne i Hercegovine da naredni četverogodišnji period iskoristi za čupanje iz kandži nacionalista, kriminalaca i diletanata.
pa da li ste vidjeli brankovica i izjave. hocu hocu i ja cu potpisat sve je po zakonu blalalalallalabbbblalalalalserserkak 
ako si njegov fan evo link pa uzivaj 
