Strateški odgovor na velikosrpske pretenzije u BiH

[Bogaz]

Često pratim ovaj forum, ali me mrzi da pišem i ubjeđujem se.....

Iz dana u dan sve je više tema ili postova u drugim temama u kojima se spominje velikosrpska pretenzija na bošnjačke teritorije, zatim Srbijanska politika usmjerena protiv Bosne i sl. Meni uopšte nije jasno odakle nekim Bošnjacima te ideje. To su neke spekulacije na nivou mitova ili ne znam čega već. Ja ne govorim o periodu rata ili predratnom periodu, nego danas.

Koga danas u Srbiji boli ona stvar za Bosnu, pa čak i za Republiku Srpsku? Ko je spominje uopšte? Ne kažem da ne postoji nekoliko ludaka koji trabunjaju o Srpsko-park iz doba jure-skom pra postanju i glupostima. A to su marginalne ličnosti koje svi živi smatraju ludacima. Mene samo interesuje prosto odakle nekim Bošnjacima tolika opterećenost nekim virtualnim strahovima? Zašto?

Šta nije jasno? Ne postoje Bošnjačke teritorije ili šta?

[Bogaz]

jel se ti to pravis mutav il' si stvarno

Možda jesam mutav, ali znam pisati (mutav znači nijem). Čemu lične uvrede?
Postavio sam jednostavno pitanje, ako sam ja slijep od očiju, ukaži mi. Ako znaš nešto što ja ne znam, reci brate, nema razloga da vrijeđaš?

[Skijaš]

Članak je iz 2007 ali je još uvijek aktuelan i koristan kao otvaranje:

http://www.dw.de/veliko-srpska-ideja-i- ... /a-2669252

Istoričar Olivera Milosavljević tako kaže da ideja „Velike Srbije“ povezuje srpsku misao od Jovana Cvijića do Milorada Ekmečića, koji su Bosnu i Hercegovinu videli kao deo velike srpske države od Ljubljane do Skadra, i od mora do sadašnjih istočnih granica Srbije; te ideje su po njenim rečima kulminirale u nacionalnim konceptima tokom devedestih godina. Politički um elite je i danas ostao isti, kaže Olivera Milosavljević: bez stvarnog interesa za prosperitet sopstvene države, i bez smisla za realnost verujući da papir trpi sve:
„Kao što je posle ’Oluje’ jedan intelektualac tvrdio da se vojni gubitak Srpske Krajine i Slavonskih zemalja ne sme nikada prihvatiti kao definitivni gubitak, pa bi se i u ustav srpske države moralo staviti da su ti krajevi okupirani, i da mi pretendujemo na te naše krajeve, i kao što se u poslednji ustav i stavilo da je Kosovo neotuđivi deo Srbije, tako se i danas u nacionalističkim krugovima intelektualaca smatra da je sa etničkog stanovišta bilo čak prihvatljivije u taj ustav staviti Republiku Srpsku“.
Istoričar Latinka Perović takođe ističe da je ideja o stvaranju velike srpske države stara gotovo dva veka; ta ideja nažalost traje i dalje, bez obzira na brojne ratne poraze i besmisao čitavog projekta. Istoriografija je, kaže ona, odigrala ključnu ulogu u pripremanju ratova devedesetih. Bosna i Hercegovina je pri tome bila ugaoni kamen velikosrpskog projekta na kraju XX veka:
„I taj zapravo projekat jeste ono što je od Bosne učinilo ostavinsku raspravu i masu bivše Jugoslavije, i drži je dalje od Evrope nego bilo koju zemlju regiona“.
Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, srpska istorijska nauka nije uspela da se na pravi način suoči sa faktičkim porazima, smatra ona. Zbog toga i nema ozbiljnih istraživanja neposredne prošlosti; umesto toga smo dobili nacionalističku interpretaciju te prošlosti:
„Vrlo smo daleko u naučnom smislu od bilansa da je rat u Bosni bio agresija na državu koju su priznale Ujedinjene nacije, da su iz tog rata proizišli najteži zločini, i da ih upravo velikodržavna ideja drži još uvek kao deo svoje epske i herojske prošlosti, i odlaže njihovo sankcionisanje bez koga zapravo nema ni moralnog ozdravljenja društva“.

Ideja "Velike Srbije" je doživjela velike neuspjehe i poraze u gotovo svim krajevima bivše Jugoslavije, osim u Bosni i Hercegovini gdje još nastavlja da živi. Glavni destabilizator političke i sigurnosne situacije u zemlji je i dalje entitet RS - plod politike proširenja granica i homogenizacije prvenstveno Srbije iz 90ih. Velikosrpska politika je doživjela dramatične poraze, ali ti porazi nisu bili ideološki nego prosto protjerivanje naroda, tj gdje nema Srba nema ni velikosrpske politike (Hrvatska i Kosovo).

Pitanje se postavlja:

na koji način dovesti do ideološkog poraza ideje "Velike Srbije", i navesti Beograd i Banja Luku da prihvate multietničku BiH kao nepromjenjivu činjenicu?

Dosljednošću sarajevskih političara u odbrani svega srpskog na tlu FBiH i bošnjačkog, odnosno hrvatskog na tlu manjeg entiteta. Stabilizacija BiH podrazumjeva konfrontaciju sa onima koji bi da dijele nepodjeljivo. Međutim, sarajevskim političarima odgovara ovakvo stanje jer je standard spušten do te mjere da nikom ni za šta ne odgovaraju. Zato se oni po Laktašima grle i ljubakaju sa Dodikom. Njima Dodik treba a to što negira genocid i prijeti secesijom njima ne igra ulogu. I sigurno je da će se jednog dana otvoriti pitanje odgovornosti pojedinih sarajevskih političara za ovo svjesno prolongiranje stagnacije.

Ne mogu Amerikanci voditi tuđe bitke, oni će pomoći jer im je puno lakše pomoći koncept suživota nego bolesni šovinizam opterećen genocidom, ali ako Zlatko i Tihić Dodika predstavljaju kao konstruktivnog igrača, a predstavljaju, prostor za napredovanje je ograničen.

[oakville]

Kakvi amerikanci, skijaš, o čemu ti? Pa ameri došli da pomognu srbima, ali ih ne mogu izliječiti od srbizma, to im je najveći problem

[Skijaš]

Kakvi amerikanci, skijaš, o čemu ti? Pa ameri došli da pomognu srbima, ali ih ne mogu izliječiti od srbizma, to im je najveći problem

Ti svoj šovinizam ostavi za ukućane.

[oakville]

Kakvi amerikanci, skijaš, o čemu ti? Pa ameri došli da pomognu srbima, ali ih ne mogu izliječiti od srbizma, to im je najveći problem

Ti svoj šovinizam ostavi za ukućane.

Kakve veze šovinizam ima s onom gornjom rečenicom? Jel nešto nije tačno u gore napisanom ili kvarim sanjariju o amerikancima?