Strah i panika

[Aida_CK]

Iako je ova tema vjerovatno bila ovdje,postavljam ovaj toppic ponovno i nadam se da cu bar djelomicno naci odgovor na zadano.Naime patim od panicnog poremecaja,i nekada mi se doslovno cini da ...je kraj.Da ironija bude veca studirala sam psihologiju no zeljela bih sa vama podijeliti ovaj,danas sve izrazeniji problem...Studentica sam,relativno mlada i ne bih voljela biti zrtva anksioznosti i tjeskobe koje mi by the way stoje kao diagnosis off.Ne uzimam nikakvu terapiju,iako mi je konzilijarni psihic dao Seroxsat 20 mg,za sada to pokusavam drzati pod kontrolom.No pitam se odakle volja za zivotom,optimizam,i sve ono sto covijeka cini ostvarenom licnoscu u vremenu u kojem zivimo?Ako neko zeli podijeliti svoje iskustvo bilo bi mi drago... :-xPrije 9 mjeseci dozivjela sam blazi mozdani udar.

[Aida_CK]

da li konzumiras ili si konzumirala gudro

Ma nee...cak i ne volim te tabletice.

[Aida_CK]

na prirodnoj bazi

..-da kamilica,dupla,bez uvrede ali ti si ta/taj koji voli te stvari,ovo (ni)je toppic za ljude Prozac nacije...

[ona_je]

Nedavno sam se upravo iz tog razloga ovdje na forumu raspitivala za prof Logu. Naime, imam isti problem kao i ti. Prvi put mi se pojavio polovinom ove godine. Pokusavala sam se sama izboriti ali kako nisam uspijevala potrazila sam strucnu pomoc. Dugo sam se tome opirala jer nisam ljubitelj tableta, i nije mi se dopadala ideja da ih pijem. Dijagnosticiran mi je generalni anksiozni poremecaj i panicni napad, stim da panicni nije jakog inteziteta, anksioznost je izrazenija.Dobila sam da pijem AD i uz to KBT. Na pocetku sam terapije tako da ne mogu govoriti o njenom ucinku. Doktor kaze da bi se rezultati trebali osjetiti za dva mjeseca. Mogu ti samo reci da se meni od trenutka kada sam se suocila sa tim problemom zivot dosta promijenio. Kao prvo bila sam jako uplasena, a kako je to trajalo mjesecima strah je postajao veci. U pocetku sam mislila da ce proci, da ja to mogu snagom volje prevazici ali nije mi uspijevalo. Kada sam uvidjela da mi se zivot potpuno promijenio i da ne funkcioniram kao ranije odlucila sam se potraziti pomoc. Izgleda da je tvoj slucaj blazi, i da te ne ometa u svakodnevnom zivotu. Ja sam bila grozna. Pocela sam izbjegavati izlaske, poslije posla najradije sam ostajala kuci. Eto, to ti je moja prica. Zelim ti da uspijes i sama se izboris. Ipak, ako vidis da ti problem utjece na kvalitet zivota i da ne prolazi bolje piti i tablete i oporaviti se nego se muciti. Uz tablete je obavezna i psihoterapija, mozda cak i bitnija. Pozdrav

[Aida_CK]

[quote="ona_je"]Nedavno sam se upravo iz tog razloga ovdje na forumu raspitivala za prof Logu. Naime, imam isti problem kao i ti. Prvi put mi se pojavio polovinom ove godine. Pokusavala sam se sama izboriti ali kako nisam uspijevala potrazila sam strucnu pomoc. Dugo sam se tome opirala jer nisam ljubitelj tableta, i nije mi se dopadala ideja da ih pijem. Dijagnosticiran mi je generalni anksiozni poremecaj i panicni napad, stim da panicni nije jakog inteziteta, anksioznost je izrazenija.Dobila sam da pijem AD i uz to KBT. Na pocetku sam terapije tako da ne mogu govoriti o njenom ucinku. Doktor kaze da bi se rezultati trebali osjetiti za dva mjeseca. Mogu ti samo reci da se meni od trenutka kada sam se suocila sa tim problemom zivot dosta promijenio. Kao prvo bila sam jako uplasena, a kako je to trajalo mjesecima strah je postajao veci. U pocetku sam mislila da ce proci, da ja to mogu snagom volje prevazici ali nije mi uspijevalo. Kada sam uvidjela da mi se zivot potpuno promijenio i da ne funkcioniram kao ranije odlucila sam se potraziti pomoc. Izgleda da je tvoj slucaj blazi, i da te ne ometa u svakodnevnom zivotu. Ja sam bila grozna. Pocela sam izbjegavati izlaske, poslije posla najradije sam ostajala kuci. Eto, to ti je moja prica. Zelim ti da uspijes i sama se izboris. Ipak, ako vidis da ti problem utjece na kvalitet zivota i da ne prolazi bolje piti i tablete i oporaviti se nego se muciti. Uz tablete je obavezna i psihoterapija, mozda cak i bitnija. Pozdrav[/quote Znas kako,mene zivot nije mazio...ali nije vecinu,forumasa...U razgovoru sa zagrebackom udrugom Tesa,njihova psihica mi kazze moras se boriti za kvalitet zivota...To je normalno,i ja sam izbjegavala drustvo "velikih" poremetila odnose sa deckom,bila sam nepodnosljiva samoj sebi...Najgore od svega
je sto za ovakvu problematiku doktori na KCUS nemaju sluha i da anksioznost i depresija mogu slomiti i najjace.Javi se i hvala na razumijevanju,nase drustvo je prica za sebe.

[Šešir]

Morao sam se ukljuciti...Ali i sam imam isti problem..Kada se prvi put javio,zavrsio sam u hitnoj...Naravno,mislio sam da cu umrijeti i da cu najblaze receno poludjeti..Kako sam poceo razgovarati o tom problemu,shvatio sam da svaka druga osoba koju poznajem ima isti-neko u blazem neko u tezem obliku. Moja sestra je uspjela rijesiti problem,tako sto joj je puko film od svih tih napada i pocela se suocavati sa problemom tako sto se direktno izlagala panici,tipa.joooj kako cu u tramvaj-umrijet cu,onesvjestit cu se ...i sl...i kraljica udje i konta pa sta?i ako se onesvjestim ...Medjutim ja sam sklon bjezanju...ne pijem nikakve tablete,nisam isao kod doktora....To vec traje 4 godine....I vec mi polako puca film,samopouzdanje mi je nula.Odlucio sam da pokusam sa psihologom...Mada koliko sam upucen kod nas svi samo prepisuju tablete bez nekih posebnih razgovora i toga sta je ustvari dovelo do tog stanja...

[haubica_i_to_teshka]

@aida, iz uvodnog posta vidim da ti tema nije strana ni sa profesionalne strane i da ne pitash/trazish pomoc nego da se diskutuje o tome...
Vjerujem da mozesh pratiti iako je na engleskom ako treba pomoc oko prevoda reci, ovo je neshto iz mog istrazivanja koji se dotice

Anxiety disorders affect approximately 25% of the population over a lifetime (Blazer, Kessler, McGonagle, & Schwartz, 1994). Anxiety is considered to be a chronic and recurrent condition with a low probability of spontaneous remission (Collins, Westra, Dozois, & Burns, 2004). Individuals diagnosed with anxiety disorders typically experience significant social and occupational impairment many years after the initial recognition of their problems (Oltmanns & Emery, 2001). For instance, research has established links between anxiety disorders and unemployment (Leon, Potera, & Weissman, 1995), work absenteeism and financial difficulties (Katzelnick & Greist, 2001), constraints in relationships and family communications (Schneier et al., 1994). Furthermore, as highlighted by Emmanuel, Simmonds, and Tyrer (1998), the long-term outcome for anxiety disorders frequently follows a pattern of improvement mixed with some persistent symptoms. These symptoms wax and wane in severity, usually in response to stressful life events (Rasmussen & Eisen, 1992).
The chronicity of anxiety is well illustrated in Skoog and Skoog’s (1999) longitudinal study of 144 individuals diagnosed with obsessive-compulsive disorder (OCD). The participants were assessed at two follow-up intervals. At the first follow-up (5 years after their initial treatment at hospital) almost 30% of the participants were considered to be recovered. The results of the second follow-up (40 years later) indicated that about 50% of the participants showed either recovery or recovery with subclinical symptoms. Nevertheless, half of the participants in this study displayed symptoms of OCD for more than 30 years (Skoog & Skoog, 1999).
Additionally, research on the effectiveness of available treatments for OCD, both pharmacological and psychological, has shown that fewer than 50% of cases achieve significant benefits (Foa & Franklin, 2001). Similarly, it is estimated that the response rate to cognitive-behavioural therapy for post-traumatic stress disorder is about 40% (Foa, 2000) and for social anxiety is around 50% (Clark, 1997). Furthermore, Cummings and Hayes (1996) indicated that on the whole, only 35% of people participating in empirically supported treatment for a mental health problem will improve to the point that they no longer need assistance for the same difficulty.
A number of related problems have also been documented. For example, many individuals with anxiety are unable or unwilling to complete their treatment whereas others experience only limited progress regardless of adequate adherence. For instance, CBT for panic disorder has been associated with 15-25% dropout rate (Chambless & Gillis, 1993; Clum, 1989). In addition, a number of anxiety sufferers improve in the short term only to relapse later on (Taylor, 2002) and lastly many of them never even access effective treatments (Collins et al., 2004).
Despite these high rates of treatment refractoriness, very little research has attempted to identify factors associated with treatment non-response and treatment dropout (Collins et al., 2004). Consequently, little is known how best to manage these individuals who do not respond to conventional therapeutic approaches or how to improve psychological interventions for ‘non responders’ or ‘partial responders’.
Recently researchers have attempted to investigate variations in treatment engagement and outcome for psychological disorders (Treasure, Gavan, Todd, & Schmidt, 2003). These researchers have identified two models that might be particularly helpful in this quest. These are the self-regulatory model (SRM) (Leventhal, Nerenz, & Steel, 1984) and the Transtheoretical Model (TTM) (Prochaska & DiClemete, 1982).

Zelim Ti da brzo prevazidjesh krizu !

[clav]

pokusajte uvesti i caj od gloga tri puta dnevno. malo je peglativan za pravljenje jer treba da stoji bar sat vremena, ali je jako dobar.

[ruby_vittoro]

samo da znas da nisi sama...ima nas jos...meni je 26 i ja uzimam seroxat xanax i jos par istih...mladost ove drzave je otisla u vraga....i tesko da se mozemo vratiti nazad....

[Aida_CK]

Sesir,znam potpuno te razumijem i zao mi je sto prolazis saam,kroz sve.No ni ja nisam reprezentativniji primjer...imam slicne i simptome i reakcije.Zelim samo reci da je najbedastije pitanje koje doktori mogu postaviti :A cega te je strah,za Boga?Ili te blijedo gledati kao da si ne znam sta?Ovo podneblje nosi sa sobom i drugu stranu medalje:cesto se ljudi osjecaju kao da su nevidljivi,i kako ih niko ne razumije.Stoga odluce i ne pricati o tome (mada istini za volju kod nas je svaki problem =t a b u,neka crkne komsijina krava kod mene je zivot savrsen.Zato je i ovaj post zanimljiv jer tjera ljude da pricaju i o drugima ali i o sebi.Ni ja nisam pobornik farmakoterapije,mada znam iz iskustva da se panicnost u vecini slucajeva zbog hormonalne disfunkcije mozga mora tretirati lijekovima.Ja sam anksioznost"fasovala" prije 9 godina jako mlada zbog tragedija i posttraume,izgubivsi porodicu..Otisla sam bez ikakvog razmisljanja kod starije koleginice,jer biti sam svoj psiholog je najgora varijanta i prikljucila se na realitetnu terapiju od dvije godine.Ne zelim ni pricati o reakcijama okoline...odbacenost,sazaljenje i nezainteresovanost...i mozzda bih i pala u zamku mahaluka da se sama nisam podsjetila na svu snagu koju posjedujem.I sve sto prezivljavam.Znam da ce ovo laicima zvucati kao daleko ali mene je moja duhovnost,tacnije vjera u Boga doslovce dizala.Vjeruj da ce te tsko razumijeti oni u svili i kadifi...,jer misle da ce tako do vijeka...

[MMM1977]

Prošao kroz taj pakao (PROŠAO, prošlo vrijeme srećom) i u potpunosti razumijem svakog kome se to dešava: Mene je gušilo nenormalno čim se nađem u nekoj gužvi, imao sam ja mislim sve vrste strahova od sociofobije, preko agorafobije pa sve do straha od visine. Na početku sam redovno išao psihiću, pio bogzna kakve više ne tablete, prirodne lijekove, itd itd. I onda sam, makar u mom slučaju, našao uspješan recept.

Recimo, imao sam sociofobiju i izbjegavao gužvu, nepoznate ljude, čak i poslovne sastanke iako mi je to posao, i onda sam rekao samom sebi: Sad ideš drito u gužvu pa ili umri ili se oslobodi tog straha (umrijeti se od anxioznosti ne može) i tako sam, malo po malo, sitnim koracima, prevladavao jedan po jedan strah i evo, hvala Bogu, danas sam super.

Jednom prijatelju sam predložio isti model, primjenio je i uspio. I dalje ne tvrdim da je ovo pravi recept, samo je kod mene bio.

Preporučujem da, protivno uvriježenom mišljenju, ne razgovaraš previše o tome sa drugima. Teško da ćeš nači pravog sugovornika, to je u tebi i ti to moraš samostalno da pobijediš. Sve ostalo su kratkoročna rješenja.

Puno sreće od nekog ko je s tim se borio 3 godine i jedno 10 puta bio u Hitnoj zbog tog problema. Evo sad će 4 godine kako nemam, hvala Bogu, niti jednog problemčića vezanog za anxioznost. Pozdrav.

[Aida_CK]

samo da znas da nisi sama...ima nas jos...meni je 26 i ja uzimam seroxat xanax i jos par istih...mladost ove drzave je otisla u vraga....i tesko da se mozemo vratiti nazad....

ajjj ma ne daj se :anksioznost je samo osijecaj ma kako ti to zvucalo,imas potencijal .

[Aida_CK]

@aida, iz uvodnog posta vidim da ti tema nije strana ni sa profesionalne strane i da ne pitash/trazish pomoc nego da se diskutuje o tome...
Vjerujem da mozesh pratiti iako je na engleskom ako treba pomoc oko prevoda reci, ovo je neshto iz mog istrazivanja koji se dotice

Anxiety disorders affect approximately 25% of the population over a lifetime (Blazer, Kessler, McGonagle, & Schwartz, 1994). Anxiety is considered to be a chronic and recurrent condition with a low probability of spontaneous remission (Collins, Westra, Dozois, & Burns, 2004). Individuals diagnosed with anxiety disorders typically experience significant social and occupational impairment many years after the initial recognition of their problems (Oltmanns & Emery, 2001). For instance, research has established links between anxiety disorders and unemployment (Leon, Potera, & Weissman, 1995), work absenteeism and financial difficulties (Katzelnick & Greist, 2001), constraints in relationships and family communications (Schneier et al., 1994). Furthermore, as highlighted by Emmanuel, Simmonds, and Tyrer (1998), the long-term outcome for anxiety disorders frequently follows a pattern of improvement mixed with some persistent symptoms. These symptoms wax and wane in severity, usually in response to stressful life events (Rasmussen & Eisen, 1992).
The chronicity of anxiety is well illustrated in Skoog and Skoog’s (1999) longitudinal study of 144 individuals diagnosed with obsessive-compulsive disorder (OCD). The participants were assessed at two follow-up intervals. At the first follow-up (5 years after their initial treatment at hospital) almost 30% of the participants were considered to be recovered. The results of the second follow-up (40 years later) indicated that about 50% of the participants showed either recovery or recovery with subclinical symptoms. Nevertheless, half of the participants in this study displayed symptoms of OCD for more than 30 years (Skoog & Skoog, 1999).
Additionally, research on the effectiveness of available treatments for OCD, both pharmacological and psychological, has shown that fewer than 50% of cases achieve significant benefits (Foa & Franklin, 2001). Similarly, it is estimated that the response rate to cognitive-behavioural therapy for post-traumatic stress disorder is about 40% (Foa, 2000) and for social anxiety is around 50% (Clark, 1997). Furthermore, Cummings and Hayes (1996) indicated that on the whole, only 35% of people participating in empirically supported treatment for a mental health problem will improve to the point that they no longer need assistance for the same difficulty.
A number of related problems have also been documented. For example, many individuals with anxiety are unable or unwilling to complete their treatment whereas others experience only limited progress regardless of adequate adherence. For instance, CBT for panic disorder has been associated with 15-25% dropout rate (Chambless & Gillis, 1993; Clum, 1989). In addition, a number of anxiety sufferers improve in the short term only to relapse later on (Taylor, 2002) and lastly many of them never even access effective treatments (Collins et al., 2004).
Despite these high rates of treatment refractoriness, very little research has attempted to identify factors associated with treatment non-response and treatment dropout (Collins et al., 2004). Consequently, little is known how best to manage these individuals who do not respond to conventional therapeutic approaches or how to improve psychological interventions for ‘non responders’ or ‘partial responders’.
Recently researchers have attempted to investigate variations in treatment engagement and outcome for psychological disorders (Treasure, Gavan, Todd, & Schmidt, 2003). These researchers have identified two models that might be particularly helpful in this quest. These are the self-regulatory model (SRM) (Leventhal, Nerenz, & Steel, 1984) and the Transtheoretical Model (TTM) (Prochaska & DiClemete, 1982).

Zelim Ti da brzo prevazidjesh krizu !

haubica hvala,na materijalu:)

[maybelline]

Mene zanima, ukoliko neko ima te informacije, koliko genetika utice na pojavu anksioznosti, sizofrenije, podvojene licnosti i slicnih psihickih poremecaja? U mojoj porodici, s mamine strane, postoji nekoliko osoba koje su kroz zivot imale ili jos uvijek imaju neke psihicke poremecaje. Neki su to na vrijeme primjetili i trazili pomoc, pa je ta bolest sada pod kontrolom i te osobe vode relativno ispunjene i normalne zivote, ali jedan clan porodice mislim da ima jako ozbiljne probleme, medjutim, on uopce ne smatra da ima problem. Problem su svi drugi, a ne on.
Hele nejse, da ne odlutam previse, zanima me, onako laickim jezikom ko zna objasniti tu geneticku povezanost? Dakle, zanimljivo mi je da, evo konkretno u mojoj porodici, tetka, dajdza, brat i na neki nacin i nena imaju svako nekih psihickih problemcica, a mama, ja, druga tetka i drugi tecici smo "normalni". Postoji li mogucnost da, danas sutra i moja djeca imaju neke od tih problema? Koliko na sve to utice zivot, tj. splet okolnosti i porodicne tragedije, a koliko i sredina u kojoj se zivi?

[modesti]

Postoji genetska predispozicija koja može prerasti u poremećaj ako su okolnosti povoljne za javljanje poremećaja. Ali i ne mora. Ako očekuješ koliko % genetika utiče na javljanje određenog poremećaja, niko ti neće znati odgovoriti jer poremećaj može imati genetsku bazu ali i ne mora. I ako imam neku genetsku podlogu, ne moram razviti poremećaj. A mogu ga razviti i ako niko u mojoj porodici nije nikada imao slično oboljenje. Isto kao i sa somatskim bolestima. Tačan procenat se ne zna ali sigurno postoji veza između gena i razvijanja određenog poremećaja. Većina psihičkih poremećaja je češća npr. kod jednojajčanih blizanaca koji imaju isti DNK) nego kod dvojajčanih (različita DNK) ili kod braće i sestara. Također, češće se javlja unutar porodica u kojima je već dijagnosticiran određeni poremećaj. To su argumenti koji govore u prilog određenoj genetskoj podlozi. Međutim, jako je teško odvojiti okolinu od uticaja gena. Jer ako majka ima SCH ne mora značiti da je dijete kasnije razvilo SCH radi genetske predispozicije već sam način komunikacije majke i djeteta može biti takav da dijete nauči određene obrasce ponašanja... da ne peglam više.

[maybelline]

A moze li se ikako pomoci osobi koja ne priznaje da ima bilo kakav psihicki problem, a sasvim je ocigledno, po njegovom ponasanju i njegovim djelima da tu nesto bas ne stima?

[Aida_CK]

A moze li se ikako pomoci osobi koja ne priznaje da ima bilo kakav psihicki problem, a sasvim je ocigledno, po njegovom ponasanju i njegovim djelima da tu nesto bas ne stima?

pa tesko je ali postoje odredjene tehnike follow-upa i strucnjacima cesto omogucuje pracenje licnosti...no kao i u svemu potreban je trud i volja samog oboljelog... problem cesto nastaje zato sto se marginalizuju stvari...

[modesti]

A moze li se ikako pomoci osobi koja ne priznaje da ima bilo kakav psihicki problem, a sasvim je ocigledno, po njegovom ponasanju i njegovim djelima da tu nesto bas ne stima?

pa tesko je ali postoje odredjene tehnike follow-upa i strucnjacima cesto omogucuje pracenje licnosti...no kao i u svemu potreban je trud i volja samog oboljelog... problem cesto nastaje zato sto se marginalizuju stvari...

Da li meni, molim te, možeš objasniti na šta konkretno misliš kada govoriš o follow up-u u ovom slučaju? Follow up se odnosi na praćenje nakon završetka psihoterapije, u prevodu znači praćenje. Dakle, o čemu ovdje govoriš?

Praktično, na koji način možeš pomoći osobi koja ne želi da joj se pomogne? Nije mi uopšte jasan tvoj odgovor pa te molim da mi ga pojasniš.