Po predanju, za vrijeme Rimskog Carstva, kada je kršćanstvo bila tek "mlada religija", rimski Car je zabranio ženidbu i zaruke vojnicima kako bi spriječio njihovu želju za ostankom kod kuće umjesto odlazak u rat. Svećenstvo je moralo poštovati odluku no, sveštenik po imenu Valentin je ipak ostao dosljedan i potajno vjenčavao vojnike koji su se htjeli ženiti. Careva ruka ga je sustigla, te ga strpala u tamnicu.
Na dan 14. februara, Valentinu su po carevoj kazni odrubili glavu. Nedugo nakon smrti, narod je Valentina proglasio svecem pa tako danas i mi u modernom vremenu slavimo Valentinovo - Dan zaljubljenih.
Valentinovo danas
Kao što vidimo, praznik je izuzetno kršćanski. On nam, također govori o kršćanskoj okrutnosti, zatvorenosti i predrasudama, zabranama i zločinima koje je ova religija činila nad stanovništvom; nad njihovim prirodnim potrebama i zakonima, te na onome u što se ne bi smjelo zadirati - ljubavi.
Pored problema porijekla, praznik ima i još jednu karakterističnu odrednicu. Kako je došao na naše prostore sa globalizacijskim procesom, on ne samo da je kršćanski, već je i komercijalizirani, kapitalistički praznik, koji se svodi na to, da se jedan dan u godini, voljenoj osobi kupi poklon. Po tome, kao, poklon voljenoj osobi se ne bi trebao kupovati uvijek, već, samo taj dan. Nije ni čudno onda, kada čujemo da naši mladi, a sve više i stariji, kada govore i traže savjet za poklon izabraniku/ izabranici svoga srca, to obično čine pred ovaj praznik. A to je odlična prilika brojnim velikosvjetskim kompanijama da dodatno zarade - parfimerijama, tvornicama slatkiša, jastučića i čega sve ne...
Valentinovo i Bosna i Hercegovina
Žalosno je i to, što u našem bosanskohercegovačkom društvu, gdje vjerske razlike, danas, ne čine bogatstvo, nego elemente konflikta, većinsko muslimansko stanovništvo, koje je po svojoj politici i stavovima, diktiranim od strane Rijeseta Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini najradikalnije, sve više i više prihvaća slavljenje ovog nebosanskog, kršćanskog praznika. A, onaj ko slavi Valentinovo, može onda komotno početi da slavi i Božić, Uskrs i ostale kršćanske praznike.
Naime, proslavljanje kršćanskih praznika, svjesno ili ne, ne znači ništa drugo nego pritajeno pokrštavanje, koje od strane Vatikana, nikad nije ni prestalo. A to dalje vodi do zaboravljanja i odbacivanja (na)rodnih praznika.
Bosansko "Valentinovo"
Ma kakvi danas stavovi bili oko "porijeklu" naroda Bosne i Hercegovine i ma koliko ta cjelokupna rasprava brojanja krvnih zrnaca bila apsurdna za narod i njegov identitet, koji je neupitno definisan slavenskim kulturnim i civilizacijskim krugom, treba shvatiti jedno - Valentinovo nikad nije bio naš (bosanski, hercegovački, južnoslavenski, slavenski...) praznik, niti to on može biti.
Malo ko danas, očito zna za n o ć K u p a l a, prvi dan ljeta, te jedan od najznačajnijih praznika koji su stari Slaveni sa svojim dolaskom donijeli na naše prostore i koji je dugo vremena opstao u našem društvu. Upravo ovaj praznik, bio je naš drevni praznik kojim se proslavljala i zaljubljenost. Zato je on još nazivan i starobosanskom noći zaljubljenih. Dolaskom kršćanstva, ovaj praznik dobio je naziv Ivanje, a i danas u narodu (ma koje religije) sačuvana su sjećanja (a negdje se još praktikuje) običaj da se na ovaj dan pale velike vatre i plete tzv. Ivanjsko cvijeće.
Ljubav nije na prodaju. Niti ljubav smije biti instrument kapitalizma i kršćanstva. Ljubav je najvrijednije i istinsko čovjekovo osjećanje, najbitnija emocija i kao takva, ona treba biti obilježena i proslavljena shodno svojoj prirodi, na način na koji joj priliči - nježnosti, kontinuitetom, brižnosti. A, te epitete, voljenoj osobi treba pružati cijele godine, a ne samo jedan jedini dan.
No, koja je razlika onda između Kupala i Valentinova?
Kupalo se, naime, ne vodi idejom da se na taj dan voljenoj osobi nešto posebno poklanja, bilo to duhovno i materijalno. Radi se o noći koja je posvećena zaljubljenima. Noći u kojoj naši rodni bogovi čuvaju zaljubljene, noći u kojoj naši rodni bogovi ovjekovljavaju ljubav mladih. A da bi je mogli ovijekoviti, rodni bogovi ne traže posebnu brižnost i pažnju (samo) na taj dan. Naprotiv - oni je traže uvijek. Tokom cijele godine.
Kupalo je prožeto prelijepim narodnim običajima, druženjem uz paljenje krijesa, noćnim kupanjem, igrom, zabavom, veseljem u prirodi i prelijepim drevnim igrama zaljubljenih, koje ne dovode do neke lažne bliskosti i poklanjanja pažnje specijalno za taj dan, već tu noć, parovi osjete i vide koliko su zajedno postali jedno, koliko su se tokom vremena zbližili, te koliko im je stalo jedno za drugo...
Zato, zašto prihvatati nešto što se kosi sa općenarodnim, racionalnim i prirodnim? Zašto, na kraju, prihvatati tuđe praznike, koji nemaju ništa našega u sebi? Koji, na kraju, nisu ni posvećeni nama, niti "napravljeni" shodno našem mentalitetu?
Odbacimo tuđe - vratimo naše!
EDIT
Izvor: http://svarozikrug.weebly.com/3/post/20 ... inovo.html
