Stipendija ili Kako sam naučio pravila ping ponga

[sizifinho]

Težak je život studenta. Svi kažu: "Ma to je najljepše doba života" i iako ne želim negirati i praviti se da nije tako, ipak "biti student" nosi sa sobom jedan teret.
Student si, najčešće, na onom prelazu iz adolescencije u odraslo doba. To su godine kada se učiš životu, obavezama i kada shvatiš pojam relativnosti budući da si u obdaništu suze trošio jer moraš spavat a sada suze liješ jer ne možeš spavati. Šta ti je relativnost, Einsteine moj!
Bilo kako bilo, doba studiranja je za čovjeka ono što je za gusjenicu transformacija. Poput te gusjenice, omotamo se čvrstom kukuljom taj kratki period, dok ne sazrimo u prelijepo biće.
Oklop koji svaki student ima su njegovi roditelji. Oni nas štite od traumatičnih doživljaja koje nosi život kao što su plaćanje režija, kredita, papirologija, administracija. Dok smo na fakultetu, mi smo zaštićeni od strane naših starješina, od teškog životnog iskustva samo da bismo još malo vremena uživali u laganom i lagodnom.
Gdje je problem onda?
Problem nastane u sljedećem.
Leptir napusti svoju sigurnost kada osjeti da je za to vrijeme, ali mladi... mladi se oslone na roditelje do te mjere da eventualno prihvate svoju lagodu kao nešto što im je prirodom dato, zapisano u genomu, šta li, pa si zato produže "mladost" do neodređenog, crpeći poput parazita svoje benevolentne roditelje sve dok im ne uzmu i posljednju dašku energije koju svojataju kao prirodno nasljeđe.
Ja sam, na žalost ili sreću (relativno je), uvijek bio kritičan prema svom "parazitluku", iako to moji roditelji ne gledaju tako. Nikad ničeg nisam ostao željan ali opet me je uvijek tušilo to što nisam u mogućnosti smanjiti opterećenje koje nedvojbeno stvaram. Momak, u naponu snage, kofole pametan, nekako mi je uvijek bilo prirodno da sa vremena na vrijeme nekako smanjim potražnju.
I tako meni moji rekoše za stipendiju. Kažu: Ti si sad veliki momak, i zato što se školuješ, dobit ćeš ove novce, pa ih mudro iskoristi.
U početku sam bio sretan. Oduševljen. Sad napokon ne moram uvijek i za sve roditelje opterećivati.
I da se razumijemo, ja sam i dan danas zahvalan na toj stipendiji...
Ali kad ti nju čekaš mjesec-dva ko ozeblo Sunce jer je nisu na vrijeme isplatili (opet!!), počne da te svrbi temperament.
I tako ja, nakon mjesec i 10 dana (a prethodno čekaš tri mjeseca da legne prva ISPORUKA) bez isplate nazovem "anonimni fond". (iz poštovanja i zahvalnosti prema stipendiranju, nećemo pisati imena)
Javlja se neko. Muk iza linije, ni "dobar dan" ni "šta je", ni "halo". Zbunjen tom gestom, pitam se da li mi se iko javio. "H-h-halo? Je li fond "anonimni"?"
"Jeste." Odgovara žena u maniru Milana Tarota, a ja čekam da kaže "očekivala sam tvoj poziv." Međutim na moje razočarenje žena nije vidovnjak već je samo nekulturna. Nakon što sam shvatio da joj je izuzetna tegoba bila podići slušalicu i da je crpim sa svakom sekundom koju trošim, govorim "Ja se izvinjavam, zovem samo da pitam kada će biti isplata februarske stipendije?" Osjećam se gotovo ponosno sa nivoom kulture koji sam investirao, sa energijom koju sam uložio da se ta žena ne osjeća umorno dok sa mnom priča.
"Ne znam."
Udara žena kratkim verbalnim direktom, a momak je gotovo na podu - nema pojma šta mu se desilo - pa ljudi je li to moguće!!! MOMAK JE U KNOCKDOWN-u! I 1...2...3...
"Dobro, hvala i doviđenja." Spuštam slušalicu, poražen nekulturom, neparlamentarnošću i nevjericom.
Nakon par dana - stipendija idalje nije bila isplaćena, a ja svaki čas pun nade trčim na bankomat ne bil ugledao tu cifru koja nekom izgleda kao ništavica a meni je bogatstvo. Stanem na bankomat, ubacim karticu, kucam pin, čekam... čekam... 0.44 KM na stanju. Toliko puta sam vidio taj broj da sada bez imalo dvojbe mogu odgovoriti na pitanje "Koji ti je najmrži broj?"
Prođe vrijeme, i u meni se kuha opasna čorba ljutnje, razočarenja i tuge. Uzimam telefon i ponovo zovem isti broj, no ovaj put se javlja gospođa, žena koja je zaslužila da kažem "gospođa" budući da je bila izuzetno kulturna i ljubazna. "Dobar dan, fond tajitaj, kako vam mogu pomoći?"
Nespreman i iznenađen odgovaram "Bluuuuuh..." Šalim se.
"Izvinjavam se na smetnji, zovem da pitam kada će biti isplaćena stipendija za februar?"
"Ne znamo mi to sine, to zavisi od ministarstva, kad oni uplate novac odmah će biti prebačen na vaš račun."
MINISTARSTVO! ZNAO SAM. Sve se na kraju svodi na zlooo ministarstvo, izvor svih nedaća u Bosni. ZNAO SAM.
Čekaj, koje ministarstvo? Nakon malo hakiranja internetom (google>search>ministarstvo i fond blabla) dobijam stranicu Ministarstva za boračka pitanja. Ne bih budala, uzeh telefon i okrenuh broj.
Tuuu. Tu-tu. Tuuuu. Tu-tu.
Bogami nema nikog tu.
Okrećem drugi broj koji je prisutan na stranici.
PIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII
Zvuk snažan dovoljno da svojim vibracijama prepolovi malo mozga što imam udara direktno u moj bubnjić.
Ništa, zovi treći broj.
I treći broj je treća sreća, ili što bi se reklo Hašime, uduni bubanj, imamo bingo.
"Halo!" javlja se muškarac, ispucalog glasa u kojem se osjeća da neće tolerisati glupa pitanja.
"Dobar dan, zvao sam fond da pitam kada će isplata stipendija, a oni su mi rekli da to zavisi od vas, pa eto znate li vi išta."
"Ne znam, nazovi 123-456" Spustio je slušalicu. U meni hiljadu bijesova kuklja, imam osjećaj da ću progutati slušalicu, ali onda bih svu stipendiju potrošio na novi telefon pa se suzdržavam.
Zovem ja 123-456 i tu mi se javlja čovjek koji je ogledalo naših političara. "Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?" Opaa, kulturan čovjek.
Ponovim ja zašto zovem a on će meni "Sine, do kraja sedmice će isplata biti."
Ja sav sretan odgovaram "Hvala vam i doviđenja." I odlazim vani uživati u prelijepom danu jer će mi pare leći ubrzo na račun.
LAŽ!
Oblake nisam ni vidio a kišu sam osjetio tek u petak u 17:00 kada sam shvatio da isplata ipak neće biti ove sedmice.
Ponedeljak je moj dan! Isplanirao sam da u ponedeljak svratim direktno u Ministarstvo i pitam nekog lično, možda će biti iskreno tako.
U ponedeljak, odmah poslije fakulteta, ja sam se nacrtao u Ministarstvu za boračka pitanja. Osjećam se nekako moćno, odgovorno, tražim odgovore na pitanja i lično ću ih dobiti. Šta ti je studentski aktivizam.
Na šalteru sjedi žena, žvaće žvaku ko Pamela Anderson a prst joj u kosi ko vikler zapetljan. "Izvinjavam se, blablaba, stipendjia, kada će biti?"
"Ne znam ti ja to."
"Pa ko zna?"
"To zna samo Bog..." šalim se - nije to rekla. "Evo ovaj gospodin."
"Šta treba? Stipendija? Pare su isplaćene fondu, trebale su ti biti na računu."
Ja na račun - nema. Eh, pa odoh sad ja direktno u FOND!!! Uđem tamo, opet ja fino "blablustipendijakaćebit"
"Sine moj, to ti sve zavisi od ministarstva."
"Ali ja sam sad bio u ministarstvu...kažu da su uplatili."
"Pa eto super, onda će ti pare biti na računu do kraja dana."
NISU!!! Sad već bijesan lupam glavom od bankomat, čupam karticu zubima, onaj zaštitar me tješi dok jecam...
Zovem sutra ministarstvo, direktno. "Molim vas, možete li mi iskreno i direktno reći kada će biti uplaćena februarska stipendija? Zaista! Nema veze i ako neće biti ovaj mjesec... samo mi recite da neće biti da znam."
Gospodin, sa najmilosnijim glasom odgovara. "Sine, stipendija je danas uplaćena i bit će do kraja dana."
NIJE!!!!!!!
Tri dana kasnije OPET ja zovem fond, plačem na telefon, kumim i jecam (šalim se) i govorim "Kaćestipendjia?"
"Sine to do ministarstva zavisi sve... čim isplate mi ćemo je vama poslati."
"Ali rekli su mi da su poslali."
"Lažu te sine moj, lažu. MI to odmah isplatimo, u roku od dva sata."
BOŽE, osjećam se teško. Deja Vu mi u glavi, kontam mora da sam svisnuo. Uzimam telefon, zovem ministarstvo "Izvinjavam se, zvao sam ministarstvo prošle sedmice i rekli su mi da će stipendija biti do kraja sedmice ali nije bila pa sam zvao fond i rekli su mi da do vas zavisi pa sam došao u ministarstvo i rekli su mi da je isplaćeno pa sam zvao fond pa mi je rečeno da je to do vas pa sam vas opet zvao i rekli ste mi da je danas leglo ali nije pa sam zvao fond i rekli su da lažete, kaćebitstipendjia?"
"Do kraja sedmice."
Ništa brate, odoh ja sakupljati željezo.

p.s. jos nije isplaceno

[Last December]

Kul stori bro.
Talentovan si za pripovjedanje, baš je bila milina čitati. Što se tiče same teme... jedna od milijardu priča koje srećemo svaki dan. Dok si mlad čudiš se jel ovo moguće uopšte a onda polako otupiš i oguglaš i propadneš ono pravo. Jebiga.

[Naslovnica]

Eee, kada se sjetim WUS-ove stipendije, tamo nekada poslije rata...

[ho oponopono]

...ajde, ajde i ti na popularne stvari koje ne kontam...ih, nije to ništa...tek si se otkofrčio...šta te sve čeka... i

[sizifinho]

Kul stori bro.
Talentovan si za pripovjedanje, baš je bila milina čitati. Što se tiče same teme... jedna od milijardu priča koje srećemo svaki dan. Dok si mlad čudiš se jel ovo moguće uopšte a onda polako otupiš i oguglaš i propadneš ono pravo. Jebiga.

Pa ja mislim da nas narod zivi u kolektivnoj depresiji i da bas zbog tog imamo ovu apatiju u zivotima. Ubije lik dvije cure i pobjegne preko granice - jebiga.
Fadil sebi odvoji par hiljadica za novo auto - jebiga.
I tako za sta god, ljudi budu ono - bolmekurac.
Nadam se da ja necu upasti u tu apatiju

[vješalica]

nikad mi nisu bili jasni mentaliteti ljudi koji raspišu te javne konkurse za stipendije i onda će nećkaju hoće li platiti ili neće
koji je qrac daješ ako ćeš nekoga zamajvati? imaj spremne pare pa plati i jebi se
prvo to su neke mizerije što se daju učenicima/studnetima koji eto da pokriju neke troškove mjesečno
sitnice,karta za prevoz dopuna za telefon šta ja znam
ono da ne budu na teretu roditeljima u nekim sitnicama
bitno je da snajke ohrndale saltersmrade što sjede po šalterima u tim ministarstvima gutaju te stipnedije
njihova plata od 1000KM je nečijih 10 mjeseci
seljačko-debilska džrava i ništa više