Stihovi, citati... za srce i dušu

[jon_jovi]

A N`JESAM SANJAR...


Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva,
Hreleci carstvu svjetlosti i moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi
Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!

Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi;
Tuzni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

Musa Cazim Catic, Bosanac

[Aurelia Bronski]

Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko pali insens,
zatim čisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plućima… u stvari,

Ne treba mi niko.

Međutim,
treba mi neko ko sriče azbuku…
neko neporušen godinama,
neko izbrušenog stila, koketno biće
sa svilenim maramama,
neko odeven u crno a lagodan
u svojoj koži,
neko ko voli da putuje sam po svetu,
u stvari…

Niko mi ne treba.

Treba mi neko ko voli decu
(ali nije pedofil),
neko ko pravi umetnost,
ali za nju – nema uvek vremena…
neko ko se budi posle podne i pali džoint,
ko roni na dubinu od 1 000 metara
i tu ajkuli glanca zube,
ali ko ni mrava zgazio ne bi,
treba mi neko ko poznaje bolnice,
ko pravi stolice, ko tuca anđele,
ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko ko je pročitao
aleksandrijsku biblioteku,
spasio je od požara
i instalirao u svoj kompjuterski program,
neko ko se rodio u Aleksandriji, Madagaskaru,
Tunisu, u Aino plemenu
u Japanu, u Beogradu u Teheranu U Njujorku
u Rimu u Kazablanki,
neko od svetle misli i sjajna oka,
neko ko počinje pokret u istoriji
ili ga završava, u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko nežan kao meko
praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,
razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,
neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum
ko me pred zoru sastavlja
i rastavlja kao sat,
neko ko hoda kao mačka i otvara
žute zenice u ponoć,
neko ko ne kaže ništa
čak ko ne postoji, u stvari i zaista,

Niko mi ne treba.

Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
neko ko poklanja cvet,
ko ne mrzi svet
i ko se smeje smrti u lice…
Neko ko plače usred autobusa…
na sredini koncerta
na polovini razgovora i dok seče luk,
Treba mi neko koga nisam srela,
zavela, ponela, omela, obezglavila,
navela, zanela, ranila…
Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko ko pravi muziku,
ko pravi sranja, ko donosi odluke,
neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,
ko čisti slivnik, spava na kiši,
ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
neko ko guta asid, predaje etiku,
pegla veš, razmišlja o sutonu,
pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,
neko ko je završio sa meditacijom
i izašao iz neuroze,
neko iz pećine, iz loše porodice,
neki prosjak koji voli da se smeje,
princ koji krade vazduh iz nozdrve,
orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,
knjige iz biblioteke,
ko snima film o beskrajnim oblacima
i napuklim ogledalima, ikona mudrosti
i ludosti, znanja i neznanja,
u stvari

Ne treba mi niko
kome mnogo trebam.

Treba mi neko ko čisti cipele,
seče nokte, slaže posuđe,
posmatra planete, voli nauku,
ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,
ko nema kičmu ali ima auru na mestu
gde hoda uspravno… u stvari,

Ne treba mi niko.

Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
ko oseća prstima i ko sanja budan,
treba mi neko vešt,
a nesiguran poput akrobate,
učitelj džiu-džica na električnoj stolici
punoj vate,
magnetna plazma u bolnici,
krvno zrnce u plaštu sena,
perverzna princeza na zrnu graška,
ulični diler sa dosta praška,
pustinjski vetar bez jednog daška,
u stvari… u stvari,

Niko mi ne treba,

niko baš toliko, toliko
toliko
kao
Ti.

[Tesla10]

''Ne sjaji sve što je od zlata žarom , Ni sve lutalice nisu izgubljene ; Nema sušenja snažnom a starom , Mraz ne doseže duboke korene . Iz pepela će se vatra dići jača , Iz senki će dići svetlosne strune ; Obnoviće se oštrica skršenog mača , Biće opet kralj onaj bez krune."

[Mračajski proto]

A N`JESAM SANJAR...


Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva,
Hreleci carstvu svjetlosti i moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi
Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!

Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi;
Tuzni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.

Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

Musa Cazim Catic, Bosanac

Nije bezveze veliki Tin pisao o njemu. Taj esej o Ćatiću je fenomenalan.

[Mračajski proto]

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.



Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?



Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.



Trovalo me je podmuklo, gnjilo,

al' ipak necu nikoga klet';
sta god je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!



Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?



Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje žude,
-svu večnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.



Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna voćka sto sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje gresne zalute,
Santa Maria della Salute.



Dve u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.



Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvezde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. -
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!



U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zasto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.



Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.



U nas je sve k'o u muža i žene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.



A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo sto dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.



A kad mi dodje da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepši san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
u raj, u raj, u njezin zagrljaj!

Sve ce se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Ova pjesma je odlična, meni i najdraža. Još ako se zna život Laze Kostića i Lenke Dunđerski te njihova priča kompletna, onda je još slađa. Predlažem svakome da pročita dvije-tri stranice o njima, pa tek pročita pjesmu.

[ptičica]

BUĐENJE

Da l' to moja glava sviće
na ramena tvoga ruži?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim držim?

Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca čuje,
il pod slapom kose tvoje
jeze pasom slatke struje?

Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.

U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlači se izmedju nas
da se zgrije.

Enes Kišević

[ptičica]

DA TI GLEDAM U DLAN

Ne, ne proričem budućnost,
već sadašnji trenutak
želje da ti u dlan gledam
i vidim čime bi me hranila,
ovako poslušnog i izgladnelog.

Da ti u dlan gledam,
da se čudim
kako izdržim da ne poludim
od želje da ljubim
beskonačnu liniju mog života,
što se svud po tebi proteže?

Da ti u dlan gledam,
da se pokrenu svi moji nepokretni delovi,
(kao kad vodiš ljubav na daljinu, bez dodira),
da mislim da sam živ kad ugledam kap,
mojim suvim usnama namenjenu.

Da ti u dlan gledam,
dok ne ugledam odgovor na pitanje
zašto najdraže nije bliže
da dlanom srcu pokidanom
bore zategne
i ne dozvoli da pobegne
u spojene tuđe dlanove,
iz kojih će ga neko,
od tebe manje vredan,
na iskap popiti.

Goran Tadić

[Aurelia Bronski]

Pticice

Jedna s druge strane spektruma...

Do kraja i nazad

Doći ćeš do dna,
proći ćeš kroz očaj izgubljenih ljudi
koji nikad nisu znali za bolje,
koji nisu vidjeli svu ljepotu ovog svijeta.

Polako ćeš zaboravljati miris
ranog majskog jutra,
toplinu Sunca na svom obrazu
dok te budi iz sna.

Lagano će blijediti sve boje u tvom oku,
nestaće redom sve duge ovog svijeta,
tužno je kada zelenu zamijeni siva.

Na kraju ćeš ostati sam,
a to prijatelju moj
najveća je kazna.

Bojan Zdrale

[Aurelia Bronski]

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio
da umirem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

[jon_jovi]

Drugovi mojih probdjelih noći i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!

Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.

Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.

Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.

Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!

O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.

Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i sočne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.

Oprostaj sa Mostarom - Hamza Humo, Bosanac, a bogami i Hercegovac

[jon_jovi]

Zasto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zasto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noci?
Niko mi da kaze nece.
U basti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesecinu
Polijecu jata crnih ptica.

Devet punih godina
Prolazim kraj vasih vrata,
A tvoj mrki otac
Okrece od mene glavu.
Devet godina od ceznje
Pijem za tobom, draga.
Dusa mi je teska.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo cemerna moja,
Sto camis ko sargija pusta
Popucalih zica!

Očajnik - Hamza Humo

[ptičica]

Ti uvek imaš mesta
u meni i mojim danima
i zato ne pitaj čemu,
ne pitaj da li mi treba...
Kroz tvoje reči i šapate,
kroz susret koji ne presta,
sa tobom i ja šetam
pod svodom našeg neba...

Ne misli da l' i nad mene
poneki oblak se klanja...
Ne brini da l' ce me možda
tvoja priča zaboleti...
Dok mi pišeš o svemu
uklanjaš sva rastojanja,
i zato, samo mi piši,
i ne pitaj da li cu voleti.

D. Konstantinović

[ptičica]

Stigla sam, kao san koji Te budi
prepoznala Te u kiši, u oblacima.
Ko' nestašni vetar
što Ti kosu leprša, ljubi.
Kao senka nikla iz proletnjeg bleska.

Stigla sam da Te zagrlim pesmom
i otćutim trenutak u očima Tvojim.
Stigla sam sa vodom,
kišom i rekom.
Da Ti kažem tu sam, stvarna,
da postojim...
Stigla sam...!

Violeta Božović

[ptičica]

E, svileno moje!
Kolika ti je duša, nisam znao.
Kao proljeće kad se rasprostre,
Kad se zazeleni.
A sad znam koliko je to svemira
S tobom se našlo u meni.

Ž. Krznarić

[Bansuri]

E, svileno moje!
Kolika ti je duša, nisam znao.
Kao proljeće kad se rasprostre,
Kad se zazeleni.
A sad znam koliko je to svemira
S tobom se našlo u meni.

Ž. Krznarić

uaa, predivno

[jon_jovi]

"Jer su naša mjerila drugačija i naša osjećanja dublja i toplija, jer se ne bojimo ni
drugih ni drugačijih i sami sobom se grijemo..."
Musa Ćazim Ćatić.

[Aurelia Bronski]

Bansuri

The only way you can beat my crazy was by doing something crazy yourself. Thank you. I love you. I knew it the minute I met you. I'm sorry it took so long for me to catch up. I just got stuck.

Silver Lining Playbook

[Bansuri]

Aurelio


“When you come back you will not be you. And I may not be I.”

[Bansuri]

“If you become involved with me, you will be throwing yourself into the abyss.”

[ptičica]

Govorila je pogledom...
A ja sam, krišom,
kada joj trepavice prekriju lice,
ljubio obraze, da zenice ne opaze
i ona dva mladeža ne uobraze...
Znala je... Žena je.

Smejala se očima,
izazivala – sanjaj me noćas…
A ja sam je sanjao, već tog trena
i govorio u snu.

Govorila je pogledom…
Ja samo rečima...
Goran Tadic

[Poezija]

And as the nights passed by
She tried to trace the past
The way he used to look
The way he used to laugh
I guess she'll never know
What got inside his soul
She couldn't make it out
Just couldn't take it all
He had the saddest eyes
The girl had ever seen
He used to cry some nights
As though he lived a dream
And as she held him close
He used to search her face
Allthough she knew the truth

And now the years have passed
With not a single word
But there is only one thing left
I know for sure
She won't see his face again

[jon_jovi]

Musa Ćazim Ćatić
DVA SONETA

Ja ropstva neću! Oh, ja neću noći,

Gdje vlada riječ crnog Ahrimana!

Slobode hoću i gigantske moći

I julskim suncem oba'sjanih dana.


U meni bukti težnja neutažna

Za vječnim carstvom svesilnih ljepota.

Kroz žile moje ko bujica snažna

Krv struji snažnim požarom života.


I desnica mi breći se i diže,

Da s ljudstva - što ‘no u prašini gmiže

Okove teške razbija i kida.


I da ga onda uspravi sa tla,

Pa s njime Sreći prijestolje zida

Na stancu svojih živih ideala.


Moja je vjera čvrsta kao kamen,

A nada poput života mi jaka -

I moja ljubav ko vulkanski plamen

A mis'o kao munja sa oblaka.


Visoko čelo samosv'jest mi kruni,

Srce nemirom demonskijem bije:

U njemu gnjev se prot tiranstvu buni

I mržnja proti farizejstvu vrije.


Ja nikad neću na koljena pasti

Ni pokloniti se pred ičijom silom -

Ja apostol sam ponosa i časti...


I kao or'o šibam svojim krilom

Sve što je ružno sred ovog života:

Ja apostol sam svemoćnih ljepota.

[Poezija]

Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!

Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže:"Šteta, šteta",
jer je šteta bit šejtanov,
pa ić' tamo, gdje se gori!

Na dženazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.

Kad me spuste u grob, niko
nek ne kaže:"Sasvim nesta!"
jer društvima džennetlija
grob-samo paravan tvori!

Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe manje gori?

Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.

Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?

Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov
dok se tijelo s jamom bori.

Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti
ni riječ tuge ne prozbori!


Dželaludin RUMI

[Poezija]

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

[Poezija]

Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.