Stih

[medvjed23]

[ExNihilo]

Bukowski, '83.

[medvjed23]

I tako se vratih tu iz velikih prijestolnica,

U grad u uzanom dolu pod brijegom s katedralom

S kraljevskim grobnicama. Na trg pod kulom

Gdje reska zublja oglašava podne

Tonom raspolućenim tatarskom strijelom

Svaki put kad susretne trubača.

Vraćam se golubovima i kićenim rupcima cvjećarica,

Građanima koji čavrljaju pod gotičkim portalom crkve.

Moj sanduk s knjigama ovaj put stiže da zauvijek ostane.

O svom trudnom životu mogu reći: življen je.

Lica su u sjećanju bljeđa nego na dagerotipijama.

Ne moram svakog jutra pisati pisma i dopise..

Tamo gdje ja stadoh, drugi će nastaviti, uvijek s istom nadom,

Za koju znamo da je besmislena, ali joj svejedno posvećujemo život.

Moja zemlja ostat će ono što je i bila, stražnje dvorište imperija,

Koje provincijskim snatrenjem liječi svoja poniženja.

Sa štapom u ruci odlazim u jutarnju šetnju:

Na mjestima bivših staraca sjede neki novi starci,

Tamo gdje su nekoć šetale djevojke u šuštavim suknjama,

Sad prolaze nove, ponosne na svoju ljepotu.

Djeca valjaju obruče preko pola stoljeća.

Iz podruma postolar pogledava na svoje klupe,

Grbavac prolazi s nijemom jadikovkom, a zatim

I dama odjevena po poslijednjoj modi, bujna poput smrtnih grijeha.

I tako Zemlja istrajava u svakoj neznatnoj stvari,

Nepovratno kao i u životima ljudi.

I čini se poput olakšanja: pobijediti? Izgubiti?

Čemu, kad će nas svijet ionako zaboraviti?

[ExNihilo]

Studeni

Bura je, i ona u naš mali stan
unosi s terase saksije cvijeća

Bez reda po stolu odlaže
blagene, muškatine, garifice…

Prije nego nešto progunđam,
promrzla na prstima priđe

i čvrsto me zagrli


Recept

Slušam je dok dvjema iz naše zgrade
govori o receptu za kolač koji je
nedavno otkrila

Prstima desne ruke kao da s police
spušta sastojke u riječi

Brašno, pa jabuke, cimet…

Govori radosno, razdragano,
raširenih zjena

Na svaki detalj kojeg se dotakne,
komšinice korak uzmaknu
Zatvore po jedna vrata

Zar ne vidiš, da neće napraviti
tvoj kolač s jabukama
Da pobjegle su

Pođem joj reći, potišten


Svakog jutra

Prije prve cigarete,
prije prvog gutljaja kafe

Ona brižno pred mene spusti
kockicu čokolade, komadić
keksa

Okean ljubavi

Igor Borozan

[¤ jelena ¤]

Konj

Obično
Osam nogu ima
Između vilica
Čovek mu se nastanio
Sa svoje četiri strane sveta...



Vasko Popa

Mart

Od snijega do bola –
dan beskrajniji od polja
bez međa. Duša niti
visokom se slogu,
ni prostoru, ni bogu
ne može pridružiti.
I kraj ne vidi svojim
kretnjama tijelo...

Brodski

[hadzinicasa]

Nema pobjednika. Samo se poraženi smjenjuju.
Nema utjehe, jer neutješni traže način da se osvete neutješnima.
Nema slobode. Postoje samo različiti oblici ropstva.
Nema ljubavi. Samo kanibalizam.
Ne postoji istina. Postoji samo onaj koji izgovara laž.
Ne postoji dobar čovjek. Postoji onaj koji nije imao priliku da ubije i tlači. Bog, također, ne postoji.
Samo predstava o tome kakav bi čovjek volio biti u očima drugih.
Postoji pijanstvo. Postoji droga. Postoji seks. Postoje zaklane životinje u rashladnim vitrinama. Postoje gradovi koji ne mijenjaju imena iako ih mi više ne poznajemo. Postoji život koji ne znamo živjeti.
Postoje obećanja, želje, čežnje, zakletve. Postoji tuga koja nas tjera na sve to. Na grobljima postoje klasne podjele. Samo različiti oblici užasa.

Marko Tomas

[¤ jelena ¤]

Nebo



Od toga je trebalo početi: nebo.
Prozor bez daske, bez podstave, bez stakla.
Otvor i ništa više,
ali otvoren širom.

Ne moram čekati vedru noć,
niti prigibati glavu
da bih se zagledala u nebo.
Nebo mi je iza leđa, pod rukom
i na očnim kapcima.
Nebo me čitavu obavija hermetički
i podiže odozdo.

Ni najviše planine
nisu bliže nebu
od najdubljih dolina.
Ni na jednom mjestu nema ga više
nego na drugom.
Oblak je isto bezuvjetno
pritisnut nebom kao i grob.
Krtica je isto vaznesena
kao sova što krilom leprša.
Stvar koja u ponor pada,
pada iz neba u nebo.

Sipki, tečni, stjenoviti,
usplamtjeli i nestalni
beskraji neba, mrvice neba,
lahori neba, hrpe neba.
Nebo je sveprisutno,
čak i u tami pod kožom.
Jedem nebo, izbacujem nebo.
Klopka sam u klopci,
stanovnik nastanjeni,
zagrljaj zagrljeni,
pitanje u odgovoru na pitanje.

Podjela na nebo i zemlju
to nije pravi način
da se misli o toj cjelini.
Dopušta samo da proboravim
na točnijoj adresi
koju je lakše naći
ako me tkogod traži.
Osobni znaci su mi
ushit i očaj.

Vislava Šimborska

[ExNihilo]

rođen da gubi

sedeo sam u mojoj ćeliji
i svi su bili tetovirani
ROĐEN DA GUBI
ROĐEN DA UMRE

svi su znali da motaju cigaretu
jednom rukom

da sam im pomenuo Valasa Stivensa ili
čak Pabla Nerudu
mislili bi da sam lud.

dao sam imena u sebi:
onaj je bio Kafka
onaj Dostojevski
onaj je bio Blejk
onaj tamo Selin
a onaj
Miki Spilejn.

nisam voleo Mikija Spilejna.

i naravno te noći kad su pogasili svetla
Miki i ja tukli smo se oko
gornjeg ležaja

da bi se okočnalo tako što ga nijedan od nas
nije dobio,
obojica smo dobili rupu.

kad sam izašao iz samice tražio sam
da se vidim s upravnikom.
rekao sam mu da sam pisac
senzitivna i nadarena duša
i da bih radio u biblioteci.
vratio me još dva dana u rupu.

kad sam izašao radio sam u fabrici cipela.

radio sam sa Van Gogom, Šopenhauerom, Danteom,
Robertom Frostom
i Karlom Marksom.

Spilejna su poslali na registarske tablice.

[Chloe]

MOLITVA SALIMOVA

O Allahu, daj mi snage,
srcem Salim moli Tebe,
da dusmane moje ljute
odbranim od samog sebe.
daj mi snage, O Allahu,
snage da sam kao zemlja,
da nadvladam samog sebe,
svog najveceg neprijatelja.
Prosvjetli me da progledam
da si Jedan, da si kadar.
Okom mojim ti ne gledas
dok na sedzadu Salim pada.
I daj mojoj djeci mira,
mojoj braci i sestrama,
merhameta svim ljudima
pod sabahom, pod zvijezdama.
O Allahu, daj mi snage,
srcem Salim moli Tebe,
da dusmane moje ljute
odbranim od samog sebe.

Enes Kišević

[Chloe]

Valcer vir

Budi valcer vir,
Vrtlog vjetra nek te vije.
Budi glazbe dubok mir,
Budi sunce poezije.

Budi sve što ja ne mogu,
Što mi drugi zgazi, uze.
Vrati u ljubav vjeru Bogu,
Vrati vatri iskru suze.

Budi takva kakva jesi,
Ne mijenjaj se za sva blaga.
Uvijek nek' ti miso resi
Ona tiha patnja draga.

Ma koliko bila žena
Uvijek više tajna budi.
Budi šutnja al' iskrena
Nek' te vječno slute ljudi.

I daj duši svojoj strepnju,
Neka čezne, ljubi, pati.
Daj ljepoti smrti zebnju,
I u ljubav vjeru vrati.

Budi suza na dnu mora
Što je osmijeh oka krije.
Budi žubor sa izvora,
Budi sunce poezije.

Enes Kišević

[Chloe]

Da ih blagosloviš poljupcima,
Moji prsti tvoje traže..
Želim pogled tvojim očima da napojim,
Da u tvojoj kosi sakrijem lice,
Da uvijek budnim, poslušnim rukama
U zanosu prihvatim tvoje,.
Da uvijek novim plamenom oživim
Tvoju ljepotu, hiljade i hiljade puta,
Dok dan i noć – sadašnjost i prošlost
Za nas jedno ne postoje..
Da se blaženi i sudbini zahvalni
Vinemo izvan svakog bola,
I izvan domašaja ovog svijeta
Sve dok mir ne nađemo...


Herman H.

[Chloe]

Kad mi nedostaješ
Mislim tuđe misli
Kradem svoje vrijeme..
Provlačim ga
Između oblaka, snova,
Daljine i snijega…
Kada poželim
Da ti nedostajem
Odsanjam pjesmu..
Zatvorim oči
I na kaldrmi zamislim
Cvijet bijeli..
Kada te nema
Jer tako hoću
Zaledim osmijeh
U sebi kažem ime..
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostaješ…


M. A. Mika

[Chloe]

Budim te u tri ujutro
Samo da ti kažem koliko te volim
Jer tko zna
Hoće li biti vremena
I hoću li moći
To sve sutra da ti kažem..
Budim te u tri ujutro
Da ti vidim oči pospane
Jer tko zna
Ako me sutra nestane
Pa onda da žalim
Što nisam poludio
Pa te u tri ujutro probudio
Da ti u očima ostavim
Sve svoje što imam..
Samo da ti kažem
Mišu moj pospani
Kad poželiš nekome
Nešto lijepo reći
Ne čekaj sutra
Jer mnogi su tako zakasnili..
I zato te budim
U neko doba gluho
Da ti šapnem na uho
Jer sutra i može biti
A i ne mora doći
I sve u trenu može proći..
I zato te budim
U tri te ujutro grlim sjetno
I kažem
Molim te Bože
Daj da ovo moje malo
Klupko ljubavi bude sretno
Pa me ostavi da kraj nje
Što duže mogu hodati..
I ako treba
Sve ću svoje prodati
Jer samo jedno od svega
Najviše želim
Da se iz tvojih očiju nikad ne iselim


Željko Krznarić

[ExNihilo]

događaj

oduvijek je bio vrhunski džokej,
godinama sam ga gledao kako jaše
u mnogim popodnevima na Del Maru, u Holivud parku,
Santa Aniti.

početkom ove godine
njegova je žena izvršila užasno
samoubistvo.

oni koji ga dobro poznaju rekli su
da nikada više neće
jahati.

i on neko vrijeme
nije jahao.

onda je jednog popodneva
pristao da uzjaše
i kada su konji izašli
pred publiku
i on se
pojavio
krenuo je
aplauz - nježan
postojan aplauz - koji je trajao
minutima
i mnogi sentimentalni
posjetioci hipodroma
morali su da se
okrenu
ne bi li sakrili
suze.

a onda
u toj trci
stigao je do kraja
da bi izgubio
u foto-finišu.

sve što je kasnije rekao
reporterima bilo je: "nekako je
čudno kad dođeš kući i
ne nađeš je
tamo."

od tada
on jaše
s nevjerovatnim stilom i
prepuštenošću:
kroz male prostore
između konja
ili opasno uz
ogradu.

sada je
vodeći džokej
i nastavlja da
pobjeđuje.

ljudi decenijama nisu
vidjeli takvo
jahanje.

on je tigar na
suncu.

on je svako od nas
sam
zauvijek
žestoko ignorišući
patnju.

Bukovski

[Chloe]

događaj


Bukovski

dobar je Bukovski. Pravo volim njegovu poeziju

Nasmejano srce

Tvoj život je tvoj život.
Ne daj da utone
u bolesnu vlagu pokornosti.
Budi na oprezu
uvek postoje izlazi.
…Negde ima svetla.
Možda nema mnogo svetla,
ali bolje i to nego mrak.
Budi na oprezu.
Bogovi će ti ponuditi šanse.
Spoznaj ih, ostvari ih.
Ne možeš da pobediš smrt,
ali možeš pobediti smrt u životu,
ponekad.
I što česće to činiš
biće više svetla.
Tvoj život je tvoj život.
Znaj to dok ga imaš.
Ti si čudo.
Bogovi čekaju da uživaju
u tebi.

Č.Bukovski

[Chloe]

„Sjećat ću se poljubaca
naše usne sirove sa ljubavlju
i kako si mi dala
sve što imaš
i kako sam ti ja
ponudio ono što je ostalo
od mene,
i sjećat ću se tvoje male sobe
osjećaj da si tu
svijetlo u prozoru
tvoje ploče
tvoje knjige
naša jutarnja kava
naša popodneva naše noći
naša tijela prolivena zajedno
spavaju
mali tokovi koji struje
neposredni i vječni
tvoja noga moja noga
tvoja ruka moja ruka
tvoj osmijeh i tvoja toplina
zbog kojih se ponovo smijem.“

Bukovski

[Chloe]

Ako voliš

Ako voliš, pusti
nek ljubav preuzme vlast,
nek preotme srce,
nek pomuti razum,
nek ukalja čast..

Trezan bi brinuo
da stvari ne krenu po zlu,
ako voliš samo dođi,
dođi i ostani tu..

- Rumi -

[Digla_da_kreci]

Izet Sarajlic

[Reisova]

Izet Sarajlic

Šteta da ovaj veliki pjesnik nije zaslužio kakvu ulicu ili školu u Sarajevu.

[Reisova]

"Volio sam te i volim te ako je to grijeh, moliću dragog Allaha da mi nikada ne oprosti taj grijeh!". Veliki pjesnik Ibn ..nešto...

[Chloe]

Skriveni svet

Ima u meni vetrova i oluja,
ulica kojima nikad ne idem,
predivnih snova i noćnih mora…
U meni živi skriveni svet.
Ima u meni glasnih tišina,
rana za koje ne postoji lek,
satova na kojim kazaljke stoje,
noći što traju zauvek.
Ima u meni pitanja raznih,
susreta o kojima ne govorim
i rastanaka bez odlazaka
od kojih se teško oporavim.

S. Josipović

[Chloe]

JASTUK ZA DVOJE

Ovo je pesma za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me
kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.

I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Podeliću s tobom sve bolesti
i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.

Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja.
Svejedno: lepo je nemati plan.

Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše,
ili cigareti,
i blatnjav hod duž ulica
koje sigurno nekuda vode.

Čak i kad ti se čini
da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago
i nekuda nas vode.

Bićemo tamo negde
možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni,
ili javno prokleti.

Budi uz mene kad odem.

Mika

[Chloe]

“Naša tajna”

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.
Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.

D. Maksimović

[ExNihilo]

[DrinaBH]

"Moj život je bio tegoban, bio je pun lutanja i nesreća, vodio je u odricanje i poricanje, bio je zagorčan žuči čitavog čovječanstva."

Herman Hesse (iz romana Stepski vuk).

Preporuka za pročitati.