iz Ferala
ZEMLJA BEZ ISHODA
Ivan LOVRENOVIĆ
30. siječnja, 2008.
U zemlji, ostavljenoj na milost i nemilost razbojništvu, umjesto olakih rasističkih etiketa, trebalo bi priznati užasnu socijalnu situaciju koja zakonito proizvodi favela-efekt, a na gradske ulice svakodnevno izručuje sve veći broj besperspektivnih i besprizornih mladih ljudi svih mogućih etničkih identiteta. Ali, to bi značilo i nužnost stvaranja neke nove socijalne politike koja bi morala planski napasti same uzroke favelizacije. Očekivati da se u današnjoj vladajućoj političkoj nomenklaturi u Federaciji Bosne i Hercegovine netko time počne ozbiljno baviti, pusti je san
U noći s nedjelje na ponedjeljak 20/21. siječnja fra
Mijo Džolan, aktualni starješina bosanskih franjevaca, doživio je sigurno najstrašnije buđenje u svome životu: hladnim metalom pištoljske cijevi prislonjene uz čelo, koju drži jedan od dvojice maskiranih razbojnika. Završilo se dobro: fra Mijo je zadržao prisebnost, ne dobivši novac banditi su pobjegli, prethodno pištolj jest upotrijebljen ali samo kao hladno oružje (zbog čega bosanski provincijal i danas privija obloge na nogu), razvaljen je jedan prozor i oštećena kućna vrata na provincijalatu Bosne Srebrene u sarajevskoj ulici Mustafe Busuladžića 6. Priča se da su fratri, vedro okrenuti životu kakvi već jesu, do jutra lansirali nekoliko sočnih viceva na račun noćne stradanije njihova poglavara.
Politika crne kronike
Sarajevska crna kronika obiluje ovim tipom pljačke i razbojništva, samo je ovaj slučaj, zbog sasvim posebne simboličko-reprezentacijske važnosti koju u Bosni nosi osoba i funkcija franjevačkoga provincijala, pobudio veliku pažnju javnosti, žurno je reagirala policija, nisu izostali ni političari.
Imajući istančan osjećaj za društveni ambijent u kojemu živi i djeluje, kao i za vlastito poslanje, Džolan je drugi dan razaslao cirkularno pismo svojoj redovničkoj zajednici i javnosti. U njemu je ukratko opisao događaj, suptilno se narugao s pogrešnom predodžbom koja vlada u javnosti i u kriminalnom miljeu da fratri "raspolažu s puno novca i da keš čuvaju u svojim kućama", te izričito naglasio: "Svi do sada poznati detalji ovog događaja ukazuju da upad u kuću Provincijalata nema karakter napada na Hrvate, katolike, fratre, kao što nije ciljan ni na osobu provincijala. Događaj je sam po sebi ružan. Molim da se moje negativno iskustvo ne zlorabi u još negativnije političke i egzistencijalne poruke nikome, a osobito mom hrvatskom narodu u Sarajevu i diljem Bosne i Hercegovine."
Koji dan prije provale u franjevački provincijalat, na drugom kraju Sarajeva u sred bijela dana teško je stradala vremešna gospođa
Ljubica Đokić-Spasojević. Nju su u kućnom haustoru, na povratku iz dućana, napala trojica maloljetnika, zalili ju benzinom, zapalili i pobjegli. Žena je nekako dovezena do bolnice, ali su opekotine i oštećenja bila takva da je nakon nekoliko dana umrla.
Ova dva događaja dobro ilustriraju raširenu pojavu pljačke, kriminala, uličnoga divljaštva i nesigurnosti na razini građanske svakodnevnice. Oni, naravno, ne mogu a da neizbježno ne konotiraju i druga značenja, prije svega ono vjersko-etničko, pa i onda kada ih - nema. (To najbolje potvrđuje reakcija jednoga bošnjačkog političara, koji je pohitao fra Miji u posjetu, i s velikim olakšanjem izjavio: "Sreća, nije ništa na nacionalnoj osnovi!")
Kada fra Mijo Džolan izrijekom moli da se napadu na njega to značenje ne pripisuje, on se pokazuje kao racionalan i odgovoran čovjek, svjestan svoje pozicije u javnosti i u društvu, ali isto tako svjestan i goleme manipulativne moći koju ovakvi događaji sadrže i kojom se manipulatorima nude... Sarkastično govoreći, dobro je da se ovo dogodilo Džolanu, jer tko zna kakve bismo zapaljive poruke i vjersko-nacionalne jadikovke slušali, bez obzira na stvarne motive pljačkaša, da se s pištoljem na čelu probudio koji drugi vjerski velikodostojnik iz etabliranih struktura bosanskoga monoteističkog trokuta...
Nešto od toga pokazuje se i u slučaju nesretne gospođe Ljubice, i to na dva načina. Shvativši po imenu i prezimenu da bi se moralo raditi o osobi srpske nacionalnosti, novinari gradskih i crnih rubrika redom su aludirali na to da u ratu nije otišla "na drugu stranu" već da je sa svojim mužem, "cijeli rat proživjela u Sarajevu", kao da bi ta okolnost trebala dodavati neku posebnu dimenziju u njezinome stradanju. S druge strane, gospođu Ljubicu su odmah posjetili lični izaslanici srpskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića, i dali nekoliko reskih i gnjevnih izjava o nesigurnosti građana i o potrebi da se uvede red, jasno dajući do znanja da misle na nacionalni aspekt... Ni napadači nisu ostali izvan ove fine i podmukle mreže tobože neizgovorenih a itekako jasno adresiranih etničko-političkih insinuiranja.
Rasizam, skandal i Dodik
U medijskim izvještajima o zločinu, naime, vidno mjesto zauzimala je kvalifikacija da se radi o "maloljetnicima romske nacionalnosti" te smo ju kroz nekoliko dana što u novinama što na televiziji i na radiju mogli čuti i čitati nebrojeno puta – prosto se zabadala u oči i u uši. Zbog čega je u opisivanju jednoga huliganskoga zvjerstva toliko važno ne zaboraviti građanima napomenuti da su počinitelji Romi? Kao da će na taj način zločin manje pripadati nama, jer oni, ipak, nisu mi... Ima li za sve to ikakva drugog imena, osim – rasizam!
Stari dobri rasizam, koji i jest utoliko gnusniji što je latentan, "normalan", što ga nitko ne primjećuje kao rasizam, i to u slavnomu multikulturalnom, prema manjinama i drugima tolerantnom i pitomom Sarajevu! A što je od svega najindikativnije, to nije primijetila ni jedna od udruga što brane ljudska prava, nisu ni vjerske organizacije koje se ubiše propovijedajući o jednakosti svake ljudske osobe "pred Bogom", nisu ni političari kojima na izborima ničiji glas nije mrzak...
U političkom i etičkom smislu, dakle, zastrašujuće je, a u faktografskom i u socijalnom smislu pogrešno - sugerirati cigansku etničku pripadnost mladih divljaka što se po sarajevskim ulicama i haustorima drogiraju, noževima napadaju građane, otimaju s ruku prolaznicama i prolaznicima torbe i mobitele, lome nadgrobne spomenike po grobljima i netom postavljenu rasvjetu i klupe po parkovima, demoliraju vozila gradskoga prometa...
Umjesto tih olakih rasističkih etiketa, trebalo bi priznati užasnu socijalnu situaciju koja zakonito proizvodi favela-efekt, a na gradske ulice svakodnevno izručuje sve veći broj besperspektivnih i besprizornih mladih ljudi svih mogućih etničkih identiteta. Ali, to bi značilo i nužnost stvaranja neke nove socijalne politike koja bi morala planski napasti same uzroke favelizacije. A očekivati da se u današnjoj vladajućoj političkoj nomenklaturi u Federaciji Bosne i Hercegovine netko time počne ozbiljno baviti, pusti je san.
Pusti je to san najviše zato, što je sama ta nomenklatura dubinski zaražena korupcijom, kriminalom i prijetećom socijalnom bešćutnošću, tako da njoj savršeno odgovara postojanje uličnog kriminala. To je pojava koja joj odlično služi za skretanje pažnje i bijesa građana, dok se među "bijelim ovratnicima" svršavaju prljavi poslovi ogromne pljačke nacionalnoga bogatstva, prema čemu je ulično razbojništvo obično kokošarenje i socijalno pervertirani oblik borbe za golo preživljavanje.
Traje to još od rata i neposredno poslije njega, a u posljednje vrijeme isplivavaju u javnost enormne malverzacije kojima su na meti bazična bogatstva – elektroenergetika, prerada nafte, izgradnja cesta, telekomunikacije... Pošto su tu stvari podijeljene po entitetskim nadležnostima, glavni akteri skandala su dvije vlade i njihovi premijeri – Milorad Dodik u Republici Srpskoj, Nedžad Branković u Federaciji BiH.
Istrage bez rezultata
Vladajući kao samodržac, što mu omogućuje nacionalna homogenost i centralizirano ustrojstvo entiteta, te stranačka većina u parlamentu, Dodik je izveo nekoliko spektakularnih poslova: prodao telekom Srbiji i rafineriju nafte u Brodu Rusima, ugovorio izgradnju dijelova autoputa na području Republike Srpske, izgradio veleljepnu zgradu vlade u Banjoj Luci, strpavši pri tomu neutvrđenu količinu novaca u vlastiti džep... Iako Dodikovi apologeti i plaćeni savjetnici, poput zagrebačkoga novinara Denisa Kuljiša, sve te poteze hvale kao korisne i čiste, u samoj Republici Srpskoj javlja se nekoliko novinara i neovisnih analitičara koji, uz velike privatne neugodnosti, argumentirano upozoravaju na goleme razmjere sistemske korupcije, na malverzacije, nezakonitost a i štetnost po opći interes koja se krije u tim poslovima.
Veoma je indikativno da Dodik protiv tih svojih kritičara vodi pravi križarski rat do istrebljenja: uličarski ih vrijeđa i diskreditira, zabranjuje im prisustvovanje svojim javnim nastupima, ograničuje pristup medijima, kojima je u ogromnoj većini osobno zavladao... Uza sve to, Dodika kao mračna sjena prati slučaj ubojstva Milana Vukelića, inženjera koji je radio u Zavodu za izgradnju Banje Luke, i koji je bio unišao u trag mnogim nelegalnim poslovima, podnijevši o tomu prijave MUP-u, entitetskom tužiteljstvu, državnoj Agenciji za istrage i zaštitu. Zbog toga je bio izvrgnut klasičnim mafijaškim oblicima prijetnji (paljenje automobila, podmetanje požara u majčinu kuću). Tražio je zaštitu policije (i osobno od ministra MUP-a iz Dodikove vlade), a umjesto da bude zaštićen, ubijen je u podmetnutoj eksploziji automobila, i to u neposrednoj blizini zgrade MUP-a u Banjoj Luci, što mnogi tumače kao vrlo jasnu poruku. To se dogodilo krajem prošle godine, a do danas nema nikakvih rezultata istrage.
Dodikov kolega u Federaciji, Branković (kadar Stranke demokratske akcije), prema dokumentiranim novinarskim istraživanjima predstavlja sigurno jedan od najbezočnijih primjera brzoga i enormnog privatnog bogaćenja na osnovi političkih funkcija i položaja. Trenutno su Branković i njegova vlada, preko ministarstva za energetiku, rudarstvo i industriju (kojega je šef Vahid Hećo iz Silajdžićeve Stranke za BiH), na velikoj kušnji u kontekstu afere koja je planula zbog podzemnoga rata oko prodaje viškova električne energije i za dominaciju u Elektroprivredi Bosne i Hercegovine, odnosno rata oko ovladavanja elektroenergetskim sektorom BiH od strane zainteresiranih kupaca iz Srbije, Austrije, Njemačke, Kazahstana... Taj se rat vodi s tako mutnim i zakrinkanim ulogama i ulozima, da je vrlo teško razaznati neka jasna načela i zauzeti stranu, još teže prognozirati ishod.
Novac bačen na sud
Po ocjenama mnogih domaćih i stranih analitičara i istraživačkih agencija, korupcija u Bosni i Hercegovini pravi je kancer koji izjeda društveno tkivo, i opasnija je od svih drugih nimalo bezazlenih teškoća s kojima se ova zemlja nosi. Karakteristična za nemoć sistema vlasti, koji je i sam zahvaćen korupcijskim metastazama, jest pojava da pojedini mediji svakodnevno objavljuju hrpe dokumenata i informacija o skandaloznim nezakonitostima, a da sudovi i tužilaštva ništa ne poduzimaju.
Ni organi međunarodne zajednice ne ponašaju se mnogo drukčije: ona je u reformiranje sudstva uložila silne novce, a stanje je ostalo skoro jednako, pa je Ured visokoga predstavnika sada ponovo osnovao tzv. antikorupcijski tim, koji bi se trebao baviti spregom visoke politike i organiziranoga kriminala. Nije potrebna nikakva mudrost da se predvidi kako će njegov učinak biti – nula.
de pojasni ovo?!
(nema noja da sve prevrneš)
