Odlicna tema, za svaku pohvalu.
Stanje drustva je slika stanja svijesti pojedinaca u tom drustvu. ocigledno je da imamo krizu svijesti, savjesti nazovite to kako zelite, ali cinjenica je da se je nesto jako lose poremetilo u nasim glavama.
isto tako ljudi se mijenjaju samo onda kada moraju, kada su dovedeni pred zid koji ne mogu zaobici, preskociti ili proci glavom kroz njega, tek tada se desava revolucija u svijesti jednog pojedinca u pravom smislu te rijeci.
ja kada razgovaram sa svojim prijateljima o tome cesto se volim dotaci drugog svjetskog rata, reci kako su tada ljudi imali svoje stavove i pricipe, bili časni ljudi i zrtvovali preko svake granice i svoju krv i svoje zivote i imali su one parole "bolje rat nego pakt" "bolje grob nego rob" (ova druga mi se licno vise svidja) poenta je da su bili spremni da daju svoje zivote za svoje principe, i bogme su davali nesebicno.
hocu da kazem, da su bili spremni da podnesu zrtvu, da se zrtvuju za bolje sutra, zivjeli su i umirali po svojim principima, bez odstupanja. i onda se desava nesto veliko kada je taj rat zavrsio, nastupa doba mira i prosperiteta, blagostanja, koliko toliko ali niko danas ne moze da porekne da je upravo poslije toga nastupilo doba prosperiteta.
i to doba jednostavno nije moguce uporediti, sa ovim vremenom sada, i zadnjih 15 godina.
ja licno nisam bio ovdje za vrijeme rata, pola svog zivota sam proveo u drugoj zemlji i drugu polovinu iza rata u Sarajevu. recimo u mojoj kuci prije nego sam dosao u Sarajevo hljeb se nije nikada bacao, sjecam se da sam samo jednom sa 5 godina rekao svoj starom kako je hljeb od juce suh i star i da zelim danasnji hljeb, dobio sam samo jedan samar od svog starog i njegove rijeci koje nikada nisam zaboravio, "ako mozes bez hljeba nemoj ga jesti" i nikada se nije desilo da se u nasoj kuci bacala hrana, hljeb pogotovo bez obzira na to sto samo jako dobro zivjeli i bili poprilicno imucni.
i onda dolazim poslije rata odmah '96 u Sarajevo i naravno pocevsi od moje nene i tetki i familije prijatelja slusam kako je ovdje bilo grozno, kako ljudi nisu imali sta da jedu, kako su ljudi ginuli. ali poslije mozda jedno godinu dana znaci '97-'98 ne mogu da se nagledam tona doslovno tona hjleba koji se nalaze po kontejnerima, i to traje negdje do 2001 koliko sam ja upratio( bas nekad kada su stranci masovnije poceli da napustaju nasu zemlu,SFOR se prepolovio te godine, UN osoblje tkodje) i onda bacanje hljeba ide sve manje i manje, do recimo unazad dvije godine kada je skoro prestalo, danas da nepricam.
zao mi je ako cu nekoga podsjetiti na bolne dane, nije mi to bio cilj vjerujte mi. poenta je to da sam sa jedne slusao price kako je ljudima bilo tesko, i kako su ljudi bili gladni, dok su sa druge strane masovno, ali bas masovno ljudi bacali savrseno dobru hranu. isto kao da u tom prokletom ratu nisu ama bas nista, apsolutno nista naucili. i onda danas kad pricam sa starijim ljudima kazu da su ljudi iz rata izasli deformisani, potpuno mentalno deformisani, vise nepostoje ne osobine i atributi nego rijeci kao što su čast, poštenje, principi, ukinuta je rijec prosvjetitejstvo iz obrazovanja (prije se ministarstvo obrazovanja zvalo obrazovanje i prosvjetiteljstvo) jednom rijecju sve je otislo naopako.
i onaj ekonomski uzlet koji je trajao iza rata do te 2000-2001 prestao je kada su stranci poceli masovno da odlaze, i onda od tada do danas samo je gore i gore i ne nazire se svjetlost na kraju tunela.
danas od svakog covjeka moze da se cuje ona uzrecica "dobar=jeben" ko u simislu da sam ja pogresan zato sto drzim do tih etickih i moralnih principa, sto mi je stalo do ljudskog digniteta i casti, meni je stari govorio uvijek "nemoj nikada da radis drugom ono sto nebi volio tebi neko da radi" i to danas vise nazalost nevazi, danas ljudi gledaju samo kako ceti nazao uciniti, kako ce te preveslati, i u crno zaviti bez razloga ikakvog, danas je to sasvim normalno, to ljudima danas toliko prirodno postalo isto kao sto disu.
za kraj, ono sto sam rekao na pocetku, nase drustvo se nalazi u dubokoj krizi svijesti, gdje je doso do totalnog poremecaja vrijednosti, ljudi idu linijom da se uklope ( linijom lakseg otpora) da nebi "strsili" umjesto da stoje cvrsto iza svojih stavova i principa ma kakvi oni bili.
sorry ako sam malo predugacak post napisao ali sam htjeo da opisem ono kako se ja osjecam po ovom pitanju i kako gledam na situaciju.
