Šta se dogodilo 1971.?

[Haris.ba]

To je prije toga. Mislim da se radi o markovicevoj reformi, onaj period 7 dinara 1 zapadnonjemacka marka.

[Škobo Habu]

U tom smislu, danas baš čitam članak koji pokazuje da su godine '10 - '20 bile godine najsnažnije rasta (18.5%) dohotka za američku srednju klasu. Takav rast nije zabilježen još od zlatnog doba šezdesetih.

Mislim da Harari u jednoj od svojih zadnji knjiga objašnjava ovaj fenomen.

Ali on se ne tiče šesdesetih samo. On započinje, zapravo, sa krajem WW II i traje do kraja šesdesetih.
U tu svrhu poredi šta je u to doba prosječna američka porodica mogla priuštiti od jedne plate do boom-a tzv. suburbie, kada započinje projekat masovne izgradnje naselja za privatno stanovanje.

[ExNihilo]

U tom smislu, danas baš čitam članak koji pokazuje da su godine '10 - '20 bile godine najsnažnije rasta (18.5%) dohotka za američku srednju klasu. Takav rast nije zabilježen još od zlatnog doba šezdesetih.

Mislim da Harari u jednoj od svojih zadnji knjiga objašnjava ovaj fenomen.

Ali on se ne tiče šesdesetih samo. On započinje, zapravo, sa krajem WW II i traje do kraja šesdesetih.
U tu svrhu poredi šta je u to doba prosječna američka porodica mogla priuštiti od jedne plate do boom-a tzv. suburbie, kada započinje projekat masovne izgradnje naselja za privatno stanovanje.

Da, taj period od kraja WWII do ranih sedamdesetih obično se naziva zlatnim dobom kapitalizma. S tim da su se najbolji plodovi ubirali, kako gore rekoh, krajem šezdesetih, uzevši u obzir postepeno jačanje standarda kroz cijeli taj period.

Različita objašnjenja tog fenomena su predlagana u ekonomskoj teoriji, od uspona Kejnsijanske ekonomije koja je vlade podučila značaju fiskalnih injekcija u stimuliranju privrede, preko depopulacije izazvane WWII, zatim niskih cijena nafte, pa sve do činjenice koju ističe Piketty, a to je da su WWI i WWII nivelisali nejednakost koja je u osvit Prvog svjetskog rata dosegla rekordne razine (otprilike iste kao danas).

Kako to Harari objašnjava?

[Škobo Habu]

Kako to Harari objašnjava?

Kako objašnjava? Nemam knjige pored sebe, pa da doslovno citiram.

Ali, prostom logikom, američka ekonomije je jedina nedirnuta WW II - sve ostale su doživjele kolaps.
Diktira tržišne uslove, daje kredite za obnovu, kompletan ratni plijen je pod njenom šapom.

Sa takvim predispozicijama...

[TRANCE]

Dio razloga zašto statistike sugeriraju da je svijet posrnuo nakon sedamdesetih jeste to što su sedamdesete bile tako turbulente da su zapravo iskrivile dugoročni prosjek.

Naime, mada grafici koji pokazuju da realne naknade stagniraju zadnjih 40 godina kruže ekonomskim krugova već dugo vremena, tek nedavno se počelo pričati o tome da narativ o stagnirajućim naknada umnogome zavisi od vremenskog perioda koji se uključi u statistiku. Ako se gleda period '90 - '20 vidljiv je snažan rast, ali ako odemo nazad do sedamdesetih visoka inflacija tog perioda pojede rast koji je napravljen kasnije.

U tom smislu, danas baš čitam članak koji pokazuje da su godine '10 - '20 bile godine najsnažnije rasta (18.5%) dohotka za američku srednju klasu. Takav rast nije zabilježen još od zlatnog doba šezdesetih.



Gornji grafik pokazuje ovo o čemu govorim. U realnom smislu, 70te su napravile takvu discrupciju da je naknadama trebalo nekoliko decenija rasta kako bi se vratile na period prije iste.

Mislim da imam odgovor na tvoju temu zašto su u SAD-u stagnirale zarade od 1970-ih. Koliko god odgovor jednostavan bio, drugog razloga ne vidim.

Da bi zarade rasle iznad nivoa inflacije, radnici moraju tražiti povišice, jer im ih kompanije same neće dati; male kompanije iz razloga jer vlasnik kompanije više voli sebi isplatiti veću neto dobit za kuće, aute, ljetovanja, a velike iz razloga što menadžeri nastoje napraviti što veću neto dobit kako bi se pokazali kao dobri menadžeri. Veće plate radnicima = manja dobit kompanije.

A da bi tražili povišice, radnici moraju osjećati u psihološkom smislu da je okruženje u kojem žive stabilno, država jaka, bez većih ratova, pa se onda mogu odvažiti tražiti povišice. Takvo okruženje je bilo od 1946. do 1970., imali jake predsjednike Trumana, Eisenhowera, Kennedija, svi bili jedinstveni u borbi protiv istoka i komunizma, imali samo jedan rat u Koreji koji su svi podržavali i mediji pod kontrolom države širili vijesti o prosperitetu, dobrom životu. Ko je šta govorio protiv Amerike, proglašavan je komunistom i zatvaran.

Onda dolaze 1970-te, rat u Vijetnamu koji pola naroda više nije podržavalo, naftni šokovi, borba za prava crnaca, a mediji su mogli početi i pisati o problemima u državi. Poslije idu 80-te, ratovi u Panami, Grenadi, 90-te zaljevski rat, 2000-te Ttc napad, Afganistan i Irak, 2010-te jaka globalna recesija... Mediji su sve više počeli forsirati negativne vijesti umjesto pozitivne. Sve to je uticalo i na osjećaj stabilnosti i sigurnosti kod ljudi koji se onda nisu odvažili tražiti povišice. Promjena i najveći rast plata u SAD-u se desio s dolaskom Trumpa, kada se počinje govoriti opet o "strong & stable" državi, na sva zvona se govori kako ekonomija nije nikad bolja bila, da se nikad bolje nije živjelo, da će pomesti pod s Kinom i svima koji im se zamjere i rezultat je da average Joe kaže sam sebi da "nikad nije bilo bolje, odoh tražiti povišicu". Stabilan period za SAD je bio i u doba Billa Clintona, što se vidi na zaradama.

Isti slučaj imaš i kod nas. Od 2000. do 2009. su preovladavale pozitivne vijesti: Bosna se izgrađuje nakon rata, visoki predstavnici održavaju red i mir, ljudi se vraćaju iz inostranstva, ući ćemo u EU za koju godinu, dobijamo milijarde donacija i stranih investicija, tako da je i narod bio optimističniji i realne plate rasle 5 do 10% godišnje.

Od 2009. do danas imamo vijesti ništa se ne gradi, visoki predstavnik duboko zabrinut, ljudi bježe vani, nikad nećemo u EU, donacije pokradene i više ih nema, strane investicije sve manje i rezultat kod naroda je priča "teško, nema se, kriza, borba, neizvjesnost, Dodik, korona", a realne plate rastu smiješnih 1-2% godišnje, jer svi govore šuti, ne traži ništa, budi sretan što radiš. A u 2019. GDP BiH u poslijeratnoj istoriji nije bio nikad veći, a stopa nezaposlenosti nikad manja, po ekonomskoj logici bi trebali imati još veći rast plata nego u periodu 2000. do 2009., ali to nije slučaj upravo zbog te negative, kuknjave i defetizma.

Ista stvar i u Srbiji, do dolaska Vučića forsiranje negative, plate rasle 2%, došao on, priča im iz svih kontrolisanih medija prosperitet, nikad bolje, uskoro ulazimo u EU, nove fabrike, autoputevi, brze željeznice, nove bolnice, jaka Srbija, vojska nikad jača i rezultat rast realnih plata 10% godišnje.

[ExNihilo]

Dio razloga zašto statistike sugeriraju da je svijet posrnuo nakon sedamdesetih jeste to što su sedamdesete bile tako turbulente da su zapravo iskrivile dugoročni prosjek.

Naime, mada grafici koji pokazuju da realne naknade stagniraju zadnjih 40 godina kruže ekonomskim krugova već dugo vremena, tek nedavno se počelo pričati o tome da narativ o stagnirajućim naknada umnogome zavisi od vremenskog perioda koji se uključi u statistiku. Ako se gleda period '90 - '20 vidljiv je snažan rast, ali ako odemo nazad do sedamdesetih visoka inflacija tog perioda pojede rast koji je napravljen kasnije.

U tom smislu, danas baš čitam članak koji pokazuje da su godine '10 - '20 bile godine najsnažnije rasta (18.5%) dohotka za američku srednju klasu. Takav rast nije zabilježen još od zlatnog doba šezdesetih.



Gornji grafik pokazuje ovo o čemu govorim. U realnom smislu, 70te su napravile takvu discrupciju da je naknadama trebalo nekoliko decenija rasta kako bi se vratile na period prije iste.

Mislim da imam odgovor na tvoju temu zašto su u SAD-u stagnirale zarade od 1970-ih. Koliko god odgovor jednostavan bio, drugog razloga ne vidim.

Da bi zarade rasle iznad nivoa inflacije, radnici moraju tražiti povišice, jer im ih kompanije same neće dati; male kompanije iz razloga jer vlasnik kompanije više voli sebi isplatiti veću neto dobit za kuće, aute, ljetovanja, a velike iz razloga što menadžeri nastoje napraviti što veću neto dobit kako bi se pokazali kao dobri menadžeri. Veće plate radnicima = manja dobit kompanije.

A da bi tražili povišice, radnici moraju osjećati u psihološkom smislu da je okruženje u kojem žive stabilno, država jaka, bez većih ratova, pa se onda mogu odvažiti tražiti povišice. Takvo okruženje je bilo od 1946. do 1970., imali jake predsjednike Trumana, Eisenhowera, Kennedija, svi bili jedinstveni u borbi protiv istoka i komunizma, imali samo jedan rat u Koreji koji su svi podržavali i mediji pod kontrolom države širili vijesti o prosperitetu, dobrom životu. Ko je šta govorio protiv Amerike, proglašavan je komunistom i zatvaran.

Onda dolaze 1970-te, rat u Vijetnamu koji pola naroda više nije podržavalo, naftni šokovi, borba za prava crnaca, a mediji su mogli početi i pisati o problemima u državi. Poslije idu 80-te, ratovi u Panami, Grenadi, 90-te zaljevski rat, 2000-te Ttc napad, Afganistan i Irak, 2010-te jaka globalna recesija... Mediji su sve više počeli forsirati negativne vijesti umjesto pozitivne. Sve to je uticalo i na osjećaj stabilnosti i sigurnosti kod ljudi koji se onda nisu odvažili tražiti povišice. Promjena i najveći rast plata u SAD-u se desio s dolaskom Trumpa, kada se počinje govoriti opet o "strong & stable" državi, na sva zvona se govori kako ekonomija nije nikad bolja bila, da se nikad bolje nije živjelo, da će pomesti pod s Kinom i svima koji im se zamjere i rezultat je da average Joe kaže sam sebi da "nikad nije bilo bolje, odoh tražiti povišicu". Stabilan period za SAD je bio i u doba Billa Clintona, što se vidi na zaradama.

Isti slučaj imaš i kod nas. Od 2000. do 2009. su preovladavale pozitivne vijesti: Bosna se izgrađuje nakon rata, visoki predstavnici održavaju red i mir, ljudi se vraćaju iz inostranstva, ući ćemo u EU za koju godinu, dobijamo milijarde donacija i stranih investicija, tako da je i narod bio optimističniji i realne plate rasle 5 do 10% godišnje.

Od 2009. do danas imamo vijesti ništa se ne gradi, visoki predstavnik duboko zabrinut, ljudi bježe vani, nikad nećemo u EU, donacije pokradene i više ih nema, strane investicije sve manje i rezultat kod naroda je priča "teško, nema se, kriza, borba, neizvjesnost, Dodik, korona", a realne plate rastu smiješnih 1-2% godišnje, jer svi govore šuti, ne traži ništa, budi sretan što radiš. A u 2019. GDP BiH u poslijeratnoj istoriji nije bio nikad veći, a stopa nezaposlenosti nikad manja, po ekonomskoj logici bi trebali imati još veći rast plata nego u periodu 2000. do 2009., ali to nije slučaj upravo zbog te negative, kuknjave i defetizma.

Ista stvar i u Srbiji, do dolaska Vučića forsiranje negative, plate rasle 2%, došao on, priča im iz svih kontrolisanih medija prosperitet, nikad bolje, uskoro ulazimo u EU, nove fabrike, autoputevi, brze željeznice, nove bolnice, jaka Srbija, vojska nikad jača i rezultat rast realnih plata 10% godišnje.

Hmm, donekle se slažem, ali ne sasvim. Sigurnost i stabilnost o kojima pišeš svakako su važni za ekonomiju, ali ponajviše za tržišta kapitala koja su, kako znamo, najplašljivija zvjerka. Međutim, tržišta kapitala se tek djelimično prelijevaju na "suštinska" ekonomska pitanja, a pod suštinskim pitanjima smatram zaposlenost i standard. To vidimo i tokom ove COVID krize: berze bilježe rekordne visine, iako je nezaposlenost nadmašila onu iz Velike depresije.

Uloga predsjednika se inače prenaglašava po pitanju makroekonomskih konjuktura. To iz razloga što su makroekonomski ciklusi tipično nešto širi u odnosu na predsjednički mandat i ne preklapaju se nužno s istim. Dobar dio razloga zašto je Trump presjedavao snažnim rastom zaposlenosti jeste činjenica da ciklus koji je pokrenut nakon krize iz 2007/2008, dakle pod Obamom, doseže vrhunac tek pod Trumpom.

Konačno, a o tome se dosta piše zadnjih godina, kolaps sindikata, kako globalno, tako i u Americi, odgovoran je dobrim dijelom za stagniranje naknada. Onog trenutka kada je odgovornost za povišicu prenesena na individualnog radnika, koji treba da se "izbori" za istu, mada mu je pregovaračka pozicija nemjerljivo slabija u odnosu na poslodavca, tog trenutka je radnik i jeban, i stvoreni su preduslovi da inflacija 70tih dugoročno iskrivi njegova primanja.

[TRANCE]

Dio razloga zašto statistike sugeriraju da je svijet posrnuo nakon sedamdesetih jeste to što su sedamdesete bile tako turbulente da su zapravo iskrivile dugoročni prosjek.

Naime, mada grafici koji pokazuju da realne naknade stagniraju zadnjih 40 godina kruže ekonomskim krugova već dugo vremena, tek nedavno se počelo pričati o tome da narativ o stagnirajućim naknada umnogome zavisi od vremenskog perioda koji se uključi u statistiku. Ako se gleda period '90 - '20 vidljiv je snažan rast, ali ako odemo nazad do sedamdesetih visoka inflacija tog perioda pojede rast koji je napravljen kasnije.

U tom smislu, danas baš čitam članak koji pokazuje da su godine '10 - '20 bile godine najsnažnije rasta (18.5%) dohotka za američku srednju klasu. Takav rast nije zabilježen još od zlatnog doba šezdesetih.



Gornji grafik pokazuje ovo o čemu govorim. U realnom smislu, 70te su napravile takvu discrupciju da je naknadama trebalo nekoliko decenija rasta kako bi se vratile na period prije iste.

Mislim da imam odgovor na tvoju temu zašto su u SAD-u stagnirale zarade od 1970-ih. Koliko god odgovor jednostavan bio, drugog razloga ne vidim.

Da bi zarade rasle iznad nivoa inflacije, radnici moraju tražiti povišice, jer im ih kompanije same neće dati; male kompanije iz razloga jer vlasnik kompanije više voli sebi isplatiti veću neto dobit za kuće, aute, ljetovanja, a velike iz razloga što menadžeri nastoje napraviti što veću neto dobit kako bi se pokazali kao dobri menadžeri. Veće plate radnicima = manja dobit kompanije.

A da bi tražili povišice, radnici moraju osjećati u psihološkom smislu da je okruženje u kojem žive stabilno, država jaka, bez većih ratova, pa se onda mogu odvažiti tražiti povišice. Takvo okruženje je bilo od 1946. do 1970., imali jake predsjednike Trumana, Eisenhowera, Kennedija, svi bili jedinstveni u borbi protiv istoka i komunizma, imali samo jedan rat u Koreji koji su svi podržavali i mediji pod kontrolom države širili vijesti o prosperitetu, dobrom životu. Ko je šta govorio protiv Amerike, proglašavan je komunistom i zatvaran.

Onda dolaze 1970-te, rat u Vijetnamu koji pola naroda više nije podržavalo, naftni šokovi, borba za prava crnaca, a mediji su mogli početi i pisati o problemima u državi. Poslije idu 80-te, ratovi u Panami, Grenadi, 90-te zaljevski rat, 2000-te Ttc napad, Afganistan i Irak, 2010-te jaka globalna recesija... Mediji su sve više počeli forsirati negativne vijesti umjesto pozitivne. Sve to je uticalo i na osjećaj stabilnosti i sigurnosti kod ljudi koji se onda nisu odvažili tražiti povišice. Promjena i najveći rast plata u SAD-u se desio s dolaskom Trumpa, kada se počinje govoriti opet o "strong & stable" državi, na sva zvona se govori kako ekonomija nije nikad bolja bila, da se nikad bolje nije živjelo, da će pomesti pod s Kinom i svima koji im se zamjere i rezultat je da average Joe kaže sam sebi da "nikad nije bilo bolje, odoh tražiti povišicu". Stabilan period za SAD je bio i u doba Billa Clintona, što se vidi na zaradama.

Isti slučaj imaš i kod nas. Od 2000. do 2009. su preovladavale pozitivne vijesti: Bosna se izgrađuje nakon rata, visoki predstavnici održavaju red i mir, ljudi se vraćaju iz inostranstva, ući ćemo u EU za koju godinu, dobijamo milijarde donacija i stranih investicija, tako da je i narod bio optimističniji i realne plate rasle 5 do 10% godišnje.

Od 2009. do danas imamo vijesti ništa se ne gradi, visoki predstavnik duboko zabrinut, ljudi bježe vani, nikad nećemo u EU, donacije pokradene i više ih nema, strane investicije sve manje i rezultat kod naroda je priča "teško, nema se, kriza, borba, neizvjesnost, Dodik, korona", a realne plate rastu smiješnih 1-2% godišnje, jer svi govore šuti, ne traži ništa, budi sretan što radiš. A u 2019. GDP BiH u poslijeratnoj istoriji nije bio nikad veći, a stopa nezaposlenosti nikad manja, po ekonomskoj logici bi trebali imati još veći rast plata nego u periodu 2000. do 2009., ali to nije slučaj upravo zbog te negative, kuknjave i defetizma.

Ista stvar i u Srbiji, do dolaska Vučića forsiranje negative, plate rasle 2%, došao on, priča im iz svih kontrolisanih medija prosperitet, nikad bolje, uskoro ulazimo u EU, nove fabrike, autoputevi, brze željeznice, nove bolnice, jaka Srbija, vojska nikad jača i rezultat rast realnih plata 10% godišnje.

Hmm, donekle se slažem, ali ne sasvim. Sigurnost i stabilnost o kojima pišeš svakako su važni za ekonomiju, ali ponajviše za tržišta kapitala koja su, kako znamo, najplašljivija zvjerka. Međutim, tržišta kapitala se tek djelimično prelijevaju na "suštinska" ekonomska pitanja, a pod suštinskim pitanjima smatram zaposlenost i standard. To vidimo i tokom ove COVID krize: berze bilježe rekordne visine, iako je nezaposlenost nadmašila onu iz Velike depresije.

Uloga predsjednika se inače prenaglašava po pitanju makroekonomskih konjuktura. To iz razloga što su makroekonomski ciklusi tipično nešto širi u odnosu na predsjednički mandat i ne preklapaju se nužno s istim. Dobar dio razloga zašto je Trump presjedavao snažnim rastom zaposlenosti jeste činjenica da ciklus koji je pokrenut nakon krize iz 2007/2008, dakle pod Obamom, doseže vrhunac tek pod Trumpom.

Konačno, a o tome se dosta piše zadnjih godina, kolaps sindikata, kako globalno, tako i u Americi, odgovoran je dobrim dijelom za stagniranje naknada. Onog trenutka kada je odgovornost za povišicu prenesena na individualnog radnika, koji treba da se "izbori" za istu, mada mu je pregovaračka pozicija nemjerljivo slabija u odnosu na poslodavca, tog trenutka je radnik i jeban, i stvoreni su preduslovi da inflacija 70tih dugoročno iskrivi njegova primanja.

Ne bih se složio za tržišta kapitala da ne prate kretanja u ekonomiji. Na vrijednost berzanskih indeksa obično utiču veliki institucionalni investitori poput penzionih i investicionih fondova, a oni imaju timove stručnjaka koji instantno reaguju na sve vijesti i predviđanja u ekonomiji prije nego te vijesti i dođu do nas običnih smrtnika. Tako npr. čim je bilo prvo predviđanje da Kinezi neće moći obuzdati širenje korona virusa, berze su naglo pale, ali isto tako kada su investitori uvidjeli da smrtnost nije baš tolika kako govore mediji, berze su porasle i vratile se na stari nivo, jer investitori smatraju da će se sve vratiti na stari nivo ekonomije kroz godinu-dvije. Tu smo opet imali uticaj medijske histerije u vezi virusa, gdje je napuhavana stopa smrtnosti, dok stvarna stopa smrtnosti kada se uzme u obzir da na jednog zaraženog dođe i 10 onih koji nisu ni znali da su zaraženi izađe oko 0,3%, tri puta više od obične gripe koja ima smrtnost 0,1%, ali ne u srazmjerama katastrofe kakvu su predviđali mediji. I tako dok prosječan radnik gleda da ne umre od korone i ne traži povišicu zbog toga, pametnija manjina investitora koji ne puše medijsku korona histeriju je tu vidjela priliku za dobru zaradu.

Za podatak da je nezaposlenost u SAD-u nadmašila onu iz Velike depresije, tu opet imamo uticaj medijske histerije i širenja laži. Tu sam vijest i ja pročitao, međutim kada se sam zaroviš u podatke, vidiš da je prema predviđanjima tadašnjih ekonomista (jer se službena statistika tada nije bavila time) nezaposlenost 1930-ih iznosila 25%, dok je ove godine u aprilu iznosila 14,7%, a onda kroz par mjeseci postepeno padala kako se ekonomija otvarala, da bi već sada u septembru pala na 7,9%. I dok mediji i dalje šire histeriju o ogromnoj nezaposlenosti, investitori vide da će se tim tempom naredne godine ostvariti puna zaposlenost, odnosno stopa nezaposlenosti ispod 5%.

Slažem se da je Trump preuzeo mandat u dobrom trenutku po ekonomiju i kod običnih neupućenih ljudi preuzeo sve zasluge, iako mu je Obama ostavio dobre temelje: nisku stopu nezaposlenosti od 4,7% i mali fiskalni deficit od -3,5% GDP-a s tendencijom daljeg smanjivanja, da bi deficit lola Trump digao na -6,3% GDP-a svojim rezanjem poreza i većom potrošnjom. Naravno običan radnik niti zna niti razmišlja o tome, jedino što vidi je više novca u novčaniku, a što će neko poslije Trumpa taj deficit morati smanjivati i dugove vraćati, hebo to. Ove godine će deficit iznositi -23,8% prema procjenama IMF-a i ko god pobijedi na izborima slijedi mu težak period redukcije deficita dizanjem poreza i smanjenjem potrošnje ako bude odgovoran političar. Ako ne bude, tu je FED da kupuje državne obveznice, ali neće ni to moći vječno trajati.

Također se slažem da i sindikat ima ulogu u rastu plata, u SAD-u je stopa članstva radnika u sindikatu 10%, dok skandinavske države koje imaju veći rast plata imaju stopu članstva od 49% do 66%. Među najvećim rastom plata nakon recesije iz 2009. se izdvaja Island gdje je stopa članstva 92%.

Npr. na ovom linku se prema službenim statističkim podacima Islanda vidi da su im u zadnjih 25 godina realne plate porasle 83,1%, a u zadnjih 10 godina 41,1%.
https://px.hagstofa.is/pxen/pxweb/en/Sa ... 1e597e84a1

Dok se na ovom linku prema statističkim podacima SAD-a vidi da su im u zadnjih 25 godina realne plate porasle 15,7%, a u zadnjih 10 godina 4,9%.
https://fred.stlouisfed.org/series/LES1252881600Q

Obje države imaju istu visinu GDP-a od 67 hiljada dolara po stanovniku, tako da se procent rasta plata može direktno porediti.

[ExNihilo]

Što se tiče tržišta kapitala, moguće da se nismo razumjeli. Nije sporno da tržišta kapitala inkorporiraju i cijenom reflektiraju sve javno dostupne informacije, prema Faminoj Hipotezi efikasnog tržišta, ali ja nisam govorio o tome. Ja sam govorio da tržišta kapitala nisu nužno korelirana sa ostatkom ekonomije. To iz razloga što su tržišta kapitala odraz perepcije budućnosti investitora, a ne realnih ekonomskih parametara.

Drugim riječima, ako investitori vjeruju, da citiram Voltera , da je sve crno, ali se sve može popraviti, tržišta kapitala će bilježiti rast uprkos dubiozi ekonomije. Kao što ranije rekoh, nakon inicijalnog pada tržišta na početku COVID krize, dionice su manje-više kontinuirano rasle i srušile sve rekorde, uprkos tome što su ekonomije na koljenima. Recimo, najznačaniji segment američkog tržišta gledajući tržišnu kapitalizaciju su FAANG dionice. A pošto govorimo o tehnološkim kompanijama kojima se COVID nametnuo kao prilika, baš zato što su i zabava i poslovanje napravili tranziciju ka online svijetu, sasvim je logično da će taj dio tržišta, dakle najveći dio tržišta, rasti uprkos tome što je motor njegovog rasta praktično apokalipsa koja se dešava vani. Drugim riječima, najveći dio američkog tržišta kapitala raste baš zato što se dogodio COVID.

Međutim, nisu samo FAANG dionice rasle, rasla je većina segmenata tržišta (izuzetak su avio kompanije) nakon što su investitori shvatili da će korporacije nastaviti poslovanje normalno, iz stanova i karantina, a da COVID satire male i srednje biznise koji svakako ne kotiraju na berzama. To što su mali i srednji biznisi pogonska jedinica zapošljavanja u Americi, pa je zaposlenost desetkovana, koga briga? To što je već ogromni deficit eksplodirao kako bi država stimulisala male biznise i one koji su ostali bez posla, koga briga? To što je recesija već nisku inflaciju dovela na rub deflacije, koga briga? Dakle, da se vratim na početak, rezultat je da tržišta kapitala nisu nužno korelirana sa realnim ekonomskim paramtetrima: cijene dionica rastu iako smo suočeni sa generacijskim slumpom ekonomije i svih njenih parametara.

To nije specifičnost ove krize. Istina je da su tržišta kapitala oduvijek tek labavo povezana sa realnim ekonomskim paramterima. Slavna je ona izreka Samuselsona da su tržišta kapitala predvidjela 9 od posljednjih 5 ekonomskih kriza. Međutim, čak i da jesu savršeno korelirani, a nisu, malo bi to značilo u realnom ekonomskom smislu uzevši u obzir distribuciju kapitala u Americi: više od pola dionica drž teki 1% Amerikanca. Samim tim, šta prosječnom Amerikancu uopće znači rast dionice, kako se održava na njegovu plaću, potrošnju, štednju, ili ma koji drugi parametar?

Da zaokružim priču: teško da tržišta kapitala mogu objasniti efekat stagnirajućih naknada. Za preko 20 miliona Amerikanca plaća posljednjih mjeseci nije stagnirala nego nije uopće postojala uprkos stromoglavom rastu berzanskih indeksa.

Što se nezaposlenosti tiče, referirao sam se na apsolutni broj nezaposlenih, ali slažem se da procentualno vjerovatno nije nadmašila onu iz Velike depresije.

Deficit neće biti problem sve dok je stopa rasta ekonomije viša od kamate koja se plaća na pozajmljena sredstva/deficit. Razlog tome je prost: dug se uvijek posmatra kao % GDP, a pošto GDP raste brže od duga, onda će se njihov odnos iz godine u godinu smanjivati uprkos tome što dug raste.


P.S. Relevant to the topic i meni long time favorite internet meme.

[TRANCE]

Eurostatova statistika inflacijski prilagođenog godišnjeg rasta plata od 2001.:

[BiBi911]

Ovo je bila(valjda je ziv) omiljena tema profesora na ekonomiji.

Neka od njegovih pitanja.

Kada se Japan probudio i napao svjetsko trziste?
Kada smo svi dobili mogucnost da ulazemo novac gdje pozelimo?
Kada je tih par hiljada km vode postalo "lokvica"?
Par milijardi ljudi dobija mogucnost da uziva u zapadnim blagodetima?
Drzava prestaje bit prioritet?
Trgovinom jedne valute, manje vise nebitne, do tada nije davalo uticaja na druge jace.
Kada se Metal kao pozdaina sveg bogastva se povlaci?
Metak vise ucinkovit €£¥$ postaju mnogo jaci.

[Android Knego]

Baš dobra tema. Pridružujem se pratiocima...