Sta mi se desilo jutros ili o zivotu i smrti

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 12:51

Jutros sam se probudio sam, nitko me nije budio. Obyirom na popijenu količinu tableta trebao je top da me probudi. Zavjesa na prozoru je bila razmaknuta, baš onakva kavu sam je sinoć ostavio. Cigarete i upaljač na prozorskoj dasci.
“Neću da zapalim”, rekoh sam sebi. Odlučio sam da ne pušim prije doručka. Doručak. Uopće nisam gladan. Čudno, obično ujutro puno jedem i to me drži gotovo cijeli dan. Ustajem iz kreveta i na prstima krećem ka vratima koja su otvorena na pola. Prolazim kroz dovratak ne dodirnuvši ih. Ili jesam? Ne sjećam se. U hodniku sam i kao da čujem glasove. “Vraaati seeee.” Mislim u sebi: “Opet je moj pas otišao preko ograde.” Ne vidim kroz visoke stropne prozore, ali mora da je lijep dan napolju. Vidim to po nekoj svjetlosti koja izbija iz dna stepenica. Golub koji već nekoliko dana dolazi na visoki stropni prozor, crn kao dimnjačar, nešto pjevuši ili mrmlja i gleda me jednim okom. Interesantno jer je do sada bio nijem kao duh. Silazim niz stepenice i u dnu vidim svoje papuče. Crne, sa tamno žutim trokutićima. Ulazna vrata su otvorena i ja koračam napolje. Lijep je dan. Susjedova mala prolazi pored naše kuće sa školskom torbom većom od nje same. No ne pozdravlja me kao uvijek, nego sva usplahirena trči niz ulicu. Znam da će od tog djeteta biti nešto u budućnosti. Nova Margaret Tačer. Okrećem se ka ulaznim vratima i polako ulazim u kuću. Još uvijek ne osjećam glad. Sjedam u predsoblje u svoju omiljenu fotelju za ljuljanje. Tonem u nju više nego obično. Ma nije valjda da sam dobio na kilaži? Gledam kroz širom otvorena kuhinjska vrata. Brdo čaša u sudoperu, malih i velikih. I moja čaša za viski pored telefona i ispražnjena čaša malo niže. Računam u sebi koliko sam popio. Neka studen me prožima, odjednom mi je hladno. Krajičkom oka gledam kroz prozor i vidim kako sunce zalazi za jedan jako taman oblak. S mukom ustajem iz udobne fotelje baveći se mišlju da se popnem gore i presvučem ovu smiješnu majicu sa Pajom Patkom. Možda me ona mala zbog toga nije ni pozdravila. Bio sam smiješan, a ona je toliko učitiva da se ne smije u lice smiješnom susjedu. Oni glasovi su sad nešto bliži. Dopiru odozgo. Penjem se uz stepenice pitajući se je l’ onaj golub još gore. Još nisam gladan. Možda je do tableta. Računam u sebi koliko sam ih popio. Jedna, dvije...14. Ma neee. Pa bio bih...

Odjednom me hvata panika, koljena mi se tresu i noge su mi teške. Stopala mi upadaju u stepenike kao u živi pijesak. Još jedan korak. Uspio sam. Sjedim na vrhu i smijem se i plačem od sreće. Gledam na stropni prozor. Goluba nema. Ustajem i hoću da u prolazu uzmem mobitel koji je, ko zna kako, završio na ormariću za cipele. U prvi mah ne primjećujem. Probam opet i ruka mi doslovce prolazi kroz njega. Opet me hvata panika. Glasove sada jasno čujem, kao da netko jeca. Na displeju vidim poznato ime i dužinu trajanja razgovora. 14 minuta. Vrata moje sobe s epolako zatvaraju. Hvata me panika da neću moći ući ako se zatvore i kao pantera skačem ka njima i u zadnji tren se bacam kroz njih i padam na pod.

Soba je puna ljudi. Vidim im samo noge. Moj pas mirno sjedi u kutu i gleda me svojim veselim očima. No ne mrda. Ispod kreveta je jedan požutjeli papir i jedna fotografija. Znam sadržaj i znam ko je na fotografiji. Na tren me obuzima onaj laki osjećaj zaljubljenosti, oni leptiri u želucu počinju svoj davno započeti ples, oživjeli su. Jednom davno... Ustajem i gledam ljudeoko mog kreveta. Čovjeka u kariranoj košulji sa lulom u ustima. To je moj tata. Ženu u crnom iskrivljenog lica od plača. Moju majku. Plavokosog mladića zagledanog u točku na zidu kako drži za ruku djevojku lijepu kao prva jutarnja rosa. Moj brat i moja sestra. Čovjeka u bijelom koji drži veliku crnu torbu. Njega ne poznajem. Gospodinu koji leži u mom krevetu ne vidim lice. Muti mi se slika ali mi se misli izoštravaju. Sanjao sam već ovo. Čovjek koji leži u mom krevetu ima majicu Paje Patka. Onaj golub kruži 5-6 metara od mog prozora. Sada ću uskočiti natrag i nikad više, nikad, nikad više. Čovjek u bijelom mantilu otvara prozor. Valjda mu je zagušljivo, ja ništa ne osjećam. Pas odjednom skače na njega kao da su ga paklenom vatrom opržili, no čovjek ipak nekako uspjeva otvoriti prozor. Pokušavam se pomjeriti do kreveta. Još par koraka. Noge su mi kao zakovane za pod. Crna točka koja je kružila oko prozora počinje da se povećava. Umjesto goluba koji me je posjećivao zadnjih par jutara ugledao sam ogromnog gavrana sa žutim očima, pogleda smrknutog k’o nebo pred oluju. Ulijeće kroz prozor i jednim zamahom krila tjera mog psa koji počinje jezivo cviliti i zavijati. Hvata me kandžama za ramena. Staršna bol. Pokušavam se otgnuti još jednom, no on još više zabija kandže. Bol koju ne možete opisati. Neizdržljiva. Kao kada bi vas netko iz Sahare ubacio u srce Sjevernog pola i to u djeliću sekunde.

Spodobu na krevetu više ne mogu dotaći, Kružimo oko kreveta, gavran i ja. Kazaljka na satu pokazuje 22:00h. Prazna bočica tableta na noćnom ormariću koja je jučer kupljena mi govori šta se zbilo. Bol je nestala. Mislim da je nije ni bilo, uobrazilja čista. Letimo drugi krug. Primjećujem mnoga poznata lica u sobi i kući, neki se smiju i zbijaju šale, neki plaču, neki piju, a neki nervozno govore jedni s drugima. Roditelji, brat i sestra sjede sami za kuhinjskim stolom, tupi od neke omamljenosti. Poznata marka tableta je na stolu, skoro puna bočica, tek otvorena. Fali 5 komada. Znam. Pitajte experta. Gledam kroz zidove, odozgo. Gavran hoće da me spusti u tijelo u mom krevetu, truplo obučeno u crno odijelo sa bijelom kravatom. Trgnem se iz kandži i zajašem ga. Ne, ne želim se vratiti. Vinuli smo se u nebo. Stotinjak smo metara iznad kuće. Bacam pogled na grad. Prelijep pogled. Ispunili smo dva kruga i letimo treći krug. Letimo iznad grada. Primjećujem još gavrana iznad pojedinih zgrada i kuća. Iznad groblja je mao jato. Gledamo sad unatrag, u pršlost. Iznad jedne poljane koja se ne vidi od dima i vatre ima ih na stotinu. Poniru u dim i izdižu se sa plijenom. Ljudskim plijenom. Neki idu pod zemlju s plijenom, neki se vinu u nebo, “gdje ni jedna ‘tica ne može”.

“Vidi mene”, govori mi moj vodič.

“Šta je to”, pitao sam ga gledajući u polje vatre i dima.

“To dole, to ti je ’92 godina, ona ratna. Pošao si da me nađeš i ja sam osjetio tvoj poziv i tražio sam te. Dva puta smo bili jako blizu. Dva puta sam silazio po tebe u onaj dim i vatru ali si mi izmicao u zadnjem momentu. Treći put, onda kod kuće, sam te mogao zgrabiti ali mi se pas ispriječio. Imaš stvarno odanog druga. Ja sam tada bio golub. I zaletjeo sam se, jednog popodneva na tebe ali pas je skočio. Pogodio sam ga kljunom. Zato mu fali komadić noge. Poslije toga nisam više dolazio.”

“Zašto”?
“Nisi me tražio. Sve do prije par dana. Tada sam te pronašao i ugnijezdio se na tvom stropnom prozoru. I čekao. Jak si. Nikada prije nisam dolazio 4 puta po nekoga”.

“Golub”?

“Golub je glasnik. On je moje srce. Odašiljač.Niži nivo od mog. Procjenjuje. Priprema teren i tebe. Da si pomislio na sebe u onom momentu na stepenicama uspio bi se vratiti. Ja bih morao čekati petu šansu. On me ne bi slao naredni milenij. Stvarno, na koga si mislio u onom trenutku”?

“On”, postavih mu pitanje ne obazirući se na njegovo.

“Saznati ćeš sve ako želiš, smiri se. On me ne bi poslao na posao i ne bih mogao postati pas.”

“Pas”?

“Da, pas. To ti je veći nivo od ovog mog”.

Jedno vrijeme nismo razgovarali. Pokušavao sam složiti kockice. Još smo letjeli onaj treći krug, još nije bio pun. Letimo iznad moje kuće. Ima drugu boju fasade, puno djece u dvorištu. Na okupu su svi i još neka djeca koju ne poznajem, a tako su mi poznata. Liče na mog brata i moju sestru. Sve je u redu. Obuzima me smiraj. Leteći iznad smetljišta (moj prijedlog se činio čudnim mom saputniku, ali je ipak pristao). Prepoznajem crne papuče sa žutim trokutićima, majicu paje patka i vjienac od plastičnog cvijeća sa ispranim i nečitkim zlatnim slovima. Nekoliko njih prvo, a onda na stotine. Malog plišanog slonića na vrhu.

“Diži me, završimo ovo”, govorim mu kao da mu zapovjedam.

Ne obazire se na moj ton.

“Ne još, ne dok mi ne kažeš želiš li”.

Nije mi bilo jasno. No nemam ga vremena pitati. Moram nešto da vidim. Hitno. Rekao mi plišani slonić. Konačno dolazim do poznate ulice, poznate kuće i poznatih vrata. Dijela grada koji sam na silu izbjegavao tolike godine. Gledam te kako ležiš na jastuku, očiju vlažnih od plača i staklenog, poražavajućeg pogleda. Upravo si sanjala nešto jezivo i lijepo. Sanjala si čovjeka kako jaše pticu. Došlo mi je da skočim, zagrlim te i obrišem ti suze rukavom kao puno puta do sada. Primjećujem crnog goluba kako te gleda kroz krovni prozor tvoje sobe. T ga ne vidiš od uzbuđenja i suza. Još uvijek misliš na čovjeka koji jaše pticu. Pretresaš sve, leptirići ti nakon dugo vremena opet počinju ples u želucu. Isti oni leptirići kao kod onog čovjeka prije desetak godina, kada je vodio svoju posljednju bitku. U ratu koji je vodio do samog svog kraja iako je unaprijed znao da će ga izgubiti. Skačem kao tigar, na iznenađenje mog pratioca, na crnog goluba i bacam ga miljama daleko.

“Nisi to smio učiniti”, reče mi pomalo ljutito.

“Vidiš da jesam”, odgovorih drsko, na moj način, mojim tonom.

Treći krug leta se bliži kraju.

“Želiš li da idemo”?

“A jesi li ti siguran da se golub neće vratiti”, uzvratih protupitanjem.

“Neće, bacio si ga jako daleko. Trebaće mu vremena i vremena da opet skupi hrabrosti. Sedam i pol trećih krugova”.

Pretvarajući to svojim skromnim matematičkim umom u godine, zaključio sma da je to jedan jako dug period.

“Ne želim da me vratiš”, rekoh mu, “Iako znam da možeš”.

“Naravno da mogu, vrijeme je u ovom stadiju jako relativan pojam. Obiđem tri kruga unatrag i eto te opet u svojoj smiješnoj Pajo Patak majici”.

Istovremeno se nasmijasmo. Prvi put ga vidjeh da se smije. Perje mu je nestalo kao i kljun. Dobio je neku nebesko – bijelu boju, ogromno tijelo i krila čiju veličinu nisam mogao ni sa čim usporediti. Griva mu je čista i bijela poput djevičanske odore. Dugački, bijelo-srebrni rog mu je izrastao iz čela, dok mu je iz crnih sapi frcala slina i padala u dugačkim sluzavim mlazovima na tvoj travnjak.

“Sigurno će na tom mjestu iznići neko cvijeće”, pomislih.

I kao da u istom momentu kroz zemlju vidjeh korijenje kako se probija kroz zemlju. Pupoljci su bili rozi i ljubičasti. Znam.

“Idemo li”, upita me kao da ni on ne zna.

Okrenuh se dolje i vidjeh pored tebe onog istog čovjeka koji ti je oteo pištolj iz ruke u onom momentu kada sam otjerao onog goluba kilometrima daleko. Zatim si ušla sama u travnjak i napravila vijenac od ljubičastog i rozog cvijeća za koji pojma nemaš kako je tu niklo i stavila ga na glavu. Iako sama, u sred travnjaka, smiješila si se. U isto vrijeme kada i konj i jahač na nebu, nakon jedne šaljive upadice. Nakon dugo godina, smiješiš se.

Na jednom drugom kraju svijeta, jedan crni golub je trazio svog gavrana. Proći će mnogo vremena, tri i pol treća kruga ako mene pitate, prije nego što se sastanu. Do tada ćeš valjda nabaviti psa...

“Idemo”, rekoh svom čuvaru.

Kao dvije munje stopljene u jednu, vinušmo se u nebo. Od tebe je u sekundi ostala samo žuta točka, cijela zemaljska kugla je postala jedno malo zrno pijeska....

Sjediš u svojoj stolici za ljuljanje i gledaš u nebo. Točno u onom pravcu gdje ti se prije sedamdeset i pet godina učinilo da vidiš nejasne blještave obrise konja i jahača. Da, točno onaj dan kada je niotkuda izniklo ono prekrasno cvijeće. Ovo cvijeće, onog maja.

Konj i jahač se više nisu pojavljivali, no više nije ni bilo onih tužnih snova. Kada pogledaš u tom pravcu, ugledaš zvijezdu koja sija zauvijek i koja je nastala isto tog čarobnog dana. I ti bi joj se pridružila, poželjela si to više puta. Jer znaš da ona sja nad trenutkom vašeg sastanka. I kada se to desi, biti će još sjajnija. Sve češće ti dolaze trenuci kada čeznutljivo gledaš u nju i potajno želiš da poletiš. No trenuci prođu. Sve prođe. Dobro i loše, dosada i uzbuđenje, događaji, ratovi, mirno stanje. Samo je ta zvijezda tu. Sjajna i samo tvoja. Vaša.

Neke čudne ptice se gnijezde blizu tvoje kuće. Jedan crni golub je dva puta bio, a da ne znaš, tako blizu tvog dlana. No tvoj doberman je jako brz i učinkovit.

Nekada davno, prije tri i pol kruga, znao je i letjeti...

kame · Post by **kame** » 19/08/2004 12:53

Jebo te, jesi to ti kuco?

nostalgicar · Post by **nostalgicar** » 19/08/2004 13:01

Dabogda crk`o onaj ko izbmisli Copy-Paste.....

nostalgicar · Post by **nostalgicar** » 19/08/2004 13:02

Kada je drugi dio ?

_BaykoNoor_ · Post by **_BaykoNoor_** » 19/08/2004 13:23

Lace · Post by **Lace** » 19/08/2004 13:28

svidja mi se

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 13:35

Nije copy-paste. Na Koelja stvarno nisam mislio. Inspiraciju sam vukao iz mnogih izvora, onako kako su mi padali na pamet dok sam pisao. E.Alan Poe je jedan od glavnih. Ima Balasevog crnog goluba, Tisina ce to uociti odmah

. Napisana je u roku od dva sata. Nastavka nema, zar treba nastavak?

Da Kame, ja kuc'o

kame · Post by **kame** » 19/08/2004 13:38

horns&drums wrote:Nije copy-paste. Na Koelja stvarno nisam mislio. Inspiraciju sam vukao iz mnogih izvora, onako kako su mi padali na pamet dok sam pisao. E.Alan Poe je jedan od glavnih. Ima Balasevog crnog goluba, Tisina ce to uociti odmah . Napisana je u roku od dva sata. Nastavka nema, zar treba nastavak?

Da Kame, ja kuc'o

Jebo te paja patak.

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 13:40

On mi je pao na pamet. Obozavam pacetinu na raznju

Salim se. Imam jos negdje majicu s tim likom, pa sam ga upotrijebio ne pitajuci Disney Studios za dozvolu

. Ko im jebe mater...

alek · Post by **alek** » 19/08/2004 13:47

semjon semjonovich stavlja naocale i vidi da na boru sjedi seljak i prijeti mu pesnicom.
semjon semjonovich skida naocale i vidi da na boru ne sjedi niko.
semjon semjonovich ponovo stavlja naocale i vidi da na boru sjedi seljak i prijeti mu pesnicom.
semjon semjonovich skida naocale i vidi da na boru ne sjedi niko.
....
semjon semjonovich ovu pojavu smatra optickom varkom.

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 13:50

Velika je to tajna. Za vas, koji isto tako volite malog princa, kao i za mene, nije nimalo svejedno da li je negde, bogzna gde, jedan ovca koju ne poznajemo, pojela ili nije, jednu ružu...

Pogledajte nebo. Zapitajte se: Da li je ovca pojela ružu ili nije? I videćete kako se sve menja...

I nijedna odrasla osoba neće nikada razumeti da to ima toliko značaja!

alek · Post by **alek** » 19/08/2004 13:53

mozete li mi molim vas nacrtati ovcu?

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 13:54

kame · Post by **kame** » 19/08/2004 13:59

Hornse, neko je vec rekao da si vjeciti djecak.

Idic cini mi se?

alek · Post by **alek** » 19/08/2004 13:59

ta ovca je prevelika

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 14:00

alek · Post by **alek** » 19/08/2004 14:00

moj planet je mali

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 14:04

Evo moje tajne.Covjek samo srcem dobro vidi, sustina s eocima ne da sagledati

Edit · Post by **Edit** » 19/08/2004 14:09

Horns, prica je odlicna. Za samo dva sata, kazes? Dakle - prica toka misli...?

(Opet si me natjerao da se logiram.)

kame · Post by **kame** » 19/08/2004 14:13

Ali postavlja se pitanje, kako djecaku Gorski Vijenac moze biti cooll?

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 14:19

Edit wrote:Horns, prica je odlicna. Za samo dva sata, kazes? Dakle - prica toka misli...?

Kao i sve ostalo sto pisem ili govorim. A da se ipak malo sredim?

Kame, emancipate yourself from mental slavery...

_BaykoNoor_ · Post by **_BaykoNoor_** » 19/08/2004 14:20

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 14:23

Da je Bogdo samo sukob generacija...

kame · Post by **kame** » 19/08/2004 14:23

horns&drums wrote:
Edit wrote:Horns, prica je odlicna. Za samo dva sata, kazes? Dakle - prica toka misli...?
Kao i sve ostalo sto pisem ili govorim. A da se ipak malo sredim?

Kame, emancipate yourself from mental slavery...

Emancipovan sam ja dovoljno!

Bajkonure, ne mislim da je tu rijec o sukobu generacija.

horns&drums · Post by **horns&drums** » 19/08/2004 14:24

Postedi nas Kame...

Sta mi se desilo jutros ili o zivotu i smrti

#1 Sta mi se desilo jutros ili o zivotu i smrti

#2

#3

#4

#5

#6

#7

#8

#9

#10

#11

#12

#13

#14

#15

#16

#17

#18

#19

#20

#21

#22

#23

#24

#25