Šta je duša?

Rasprave o vjerskim temama.

Moderator: Bloo

Post Reply
seldzuk
Posts: 2823
Joined: 04/06/2007 18:51

#1 Šta je duša?

Post by seldzuk » 05/06/2007 19:52

Kada hoćemo za čovjeka reći da je jako dobar, kažemo: on ima dušu; a kad hoćemo reći da je jako loš: on je bezdušnik. Jeli samo oni dobri imaju dušu ili je imamo svi, samo su različite. Neki su vagali čovjeka prije i poslije smrti da bi joj utvrdili gramažu, neki su je opisivali i analizirali...
Kakva su vaša razmišljanja: Šta je to duša?


User avatar
Ahmmed
Posts: 4281
Joined: 21/09/2005 22:28

#2 Re: Šta je duša?

Post by Ahmmed » 05/06/2007 19:58

seldzuk wrote:Kada hoćemo za čovjeka reći da je jako dobar, kažemo: on ima dušu; a kad hoćemo reći da je jako loš: on je bezdušnik. Jeli samo oni dobri imaju dušu ili je imamo svi, samo su različite. Ne ki su vagali čovjeka prije i poslije smrti da bi joj utvrdili gramažu, neki su je opisivali i analizirali.
Kakva su vaša razmišljanja: Šta je to duša?

"Pitaju te o duši. Reci: Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dano samo malo znanja." (Al-Isra: 85)


A evo malo Mevluda, Rešada Kadića :)

Ako pitaš šta je islam, evo šta:
čisto srce, dobra duša koja zna
da je život zdrav i radin, krepostan,
k’o molitva dragom Bogu ugodan.

User avatar
vatrogasac
Posts: 7511
Joined: 24/04/2006 21:33

#3 Re: Šta je duša?

Post by vatrogasac » 05/06/2007 20:01

Ahmmed wrote:


"Pitaju te o duši. Reci: Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dano samo malo znanja." (Al-Isra: 85)
vita jela zelen bor...stiže brzi odgovor.... :thumbup:

User avatar
Ahmmed
Posts: 4281
Joined: 21/09/2005 22:28

#4 Re: Šta je duša?

Post by Ahmmed » 05/06/2007 20:03

vatrogasac wrote:
Ahmmed wrote:


"Pitaju te o duši. Reci: Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dano samo malo znanja." (Al-Isra: 85)
vita jela zelen bor...stiže brzi odgovor.... :thumbup:
:)

User avatar
Abu FEED el-Castro
Posts: 1662
Joined: 19/04/2006 11:41
Location: BH Teheran

#5

Post by Abu FEED el-Castro » 05/06/2007 20:04

Najinteresantnije je to da i oni (tzv.) ateisti/ćafiri/nevjernici vjeruju u dušu...

User avatar
NIN
Posts: 6190
Joined: 15/02/2006 20:18
Location: Via Lactea, Orion Arm

#6 Re: Šta je duša?

Post by NIN » 05/06/2007 21:21

seldzuk wrote:Kada hoćemo za čovjeka reći da je jako dobar, kažemo: on ima dušu; a kad hoćemo reći da je jako loš: on je bezdušnik. Jeli samo oni dobri imaju dušu ili je imamo svi, samo su različite. Neki su vagali čovjeka prije i poslije smrti da bi joj utvrdili gramažu, neki su je opisivali i analizirali...Kakva su vaša razmišljanja: Šta je to duša?
Da su vagali jesu ali nisu nista znacajno ustvrdili tj., ono sto je Duncan MacDougall ekperimentalno zakljucio 1907. je, u najmanju ruku, urbana legenda poznata kao 21 gram.
A sto se tice tvojih razmisljanja u vezi duse - koju ja nazivam UMOM - vidim da si jedino uspio povuci crtu po paraleli dobro-lose, sto me uopste i ne cudi. Bas me zanima da li mozes zamisliti i jednu drugu karakteristiku u pogledu duse i njenog (ne)kvaliteta!?

Al' haj', nejse...

...Fellow Massachusetts doctor Augustus P. Clarke took MacDougall to task for having failed to take into account the sudden rise in body temperature at death when the blood stops being air-cooled via its circulation through the lungs. Clarke posited that the sweating and moisture evaporation caused by this rise in body temperature would account both for the drop in the men's weight and the dogs' failure to register one. (Dogs cool themselves by panting, not sweating.) MacDougall rebutted that without circulation, no blood can be brought to the surface of the skin and thus no surface cooling occurs. The debate went on from the May issue all the way through December...

http://www.snopes.com/religion/soulweight.asp

...ovdje se nalazi dobar clanak vezano za ovu urbanu legendu pa, kome nije mrsko:
http://www.encyclopedia.com/doc/1G1-156481813.html

...All that remains is the easily remembered "fact" that the soul weighs twenty-one grams. And like the oft-debunked factoid that people only use ten percent of their brains, the belief that the soul has weight will likely live on.

Pozdrav...

User avatar
vatrogasac
Posts: 7511
Joined: 24/04/2006 21:33

#7 Re: Šta je duša?

Post by vatrogasac » 05/06/2007 21:30

Lucy01 wrote:
Ja nema nista na temu, jer spadam u onu cafirsku grupu :D and proud of it 8-).......samo @NIN da kazem...svaka ti cast i dobro ti imas zivce da objasnjavas...haj' jednom, haj' dvaput....al 100X :zzzz: :D
...a mi iz afirmacijske grupe nikako pa nikako da skontamo.... :-)

andromedax
Posts: 26
Joined: 23/05/2007 20:31

#8

Post by andromedax » 05/06/2007 21:42

Pitanje za ove nase cafire. Ako vec ne vjerujete u dusu i u nista vise osim materijalnog svijeta ili takozvane opipljive materije po kojim se onda vi kriterijima vodite. Kako razlucujete izmedju dobrog i loseg? Ako ste vodjeni mozgom (materijalno) onda po nekoj logici bi trebalo da uvijek gledate samo svoju korist, bez obzira hoce li neko drugi biti povrijedjen ili ne. Je li to tacno i ako nije zasto nije ako ste vec materijalisti?

forUMASH
Posts: 2181
Joined: 24/01/2006 04:12
Location: Razjedinjene Drzave BIH

#9

Post by forUMASH » 05/06/2007 21:56

andromedax wrote:Pitanje za ove nase cafire. Ako vec ne vjerujete u dusu i u nista vise osim materijalnog svijeta ili takozvane opipljive materije po kojim se onda vi kriterijima vodite. Kako razlucujete izmedju dobrog i loseg? Ako ste vodjeni mozgom (materijalno) onda po nekoj logici bi trebalo da uvijek gledate samo svoju korist, bez obzira hoce li neko drugi biti povrijedjen ili ne. Je li to tacno i ako nije zasto nije ako ste vec materijalisti?
.....nesto se ti previse interesujes za opipljivu materiju.... :D

.....barem ti je ovdje odgovor lak.....
malo para=malo mozga=malo opipljive materije=lose
puno para=puno mozga=puno opipljive materije=dobro
....eto ti razlika izmedju dobrog i loseg.....mog'o si ovo i sam.... :roll:


.....vas cafir.... :D

seldzuk
Posts: 2823
Joined: 04/06/2007 18:51

#10

Post by seldzuk » 05/06/2007 21:56

Kur'anski ajet u suri Et-Tin: Stvorili smo čovjeka u najljepšem obliku.
Čovjek je vrlo kompleksna pojava. Ima svoje materijalno, svoje duhovno. Ima razumsko, ima emotivno. U Kur'anu vezano za dušu postoje dva termina - ruh, koji je vec citiran u ajetu na ovoj temi i nefs koji se spominje na mnogo mjesta. O ruhu nam je mnogo teže govoriti - i u ovom se ajetu kaže "Duša(ruh) je jedna od zapovijedi Moga Gospodara, a vama je od znanja dato vrlo malo" Pitanje su uputili Jevreji Poslaniku, pa je Allah, dž.š. dao odgovor kroz Objavu.

seldzuk
Posts: 2823
Joined: 04/06/2007 18:51

#11

Post by seldzuk » 05/06/2007 22:07

Kur'anski ajet u suri Et-Tin: Stvorili smo čovjeka u najljepšem obliku.
Čovjek je vrlo kompleksna pojava. Ima svoje materijalno, svoje duhovno. Ima razumsko, ima emotivno. U Kur'anu vezano za dušu postoje dva termina - ruh, koji je vec citiran u ajetu na ovoj temi i nefs koji se spominje na mnogo mjesta. O ruhu nam je mnogo teže govoriti - i u ovom se ajetu kaže "Duša(ruh) je jedna od zapovijedi Moga Gospodara, a vama je od znanja dato vrlo malo" Pitanje su uputili Jevreji Poslaniku, pa je Allah, dž.š. dao odgovor kroz Objavu.

User avatar
danas
Posts: 18821
Joined: 11/03/2005 19:40
Location: 10th circle...

#12

Post by danas » 05/06/2007 22:08

andromedax wrote:Pitanje za ove nase cafire. Ako vec ne vjerujete u dusu i u nista vise osim materijalnog svijeta ili takozvane opipljive materije po kojim se onda vi kriterijima vodite. Kako razlucujete izmedju dobrog i loseg? Ako ste vodjeni mozgom (materijalno) onda po nekoj logici bi trebalo da uvijek gledate samo svoju korist, bez obzira hoce li neko drugi biti povrijedjen ili ne. Je li to tacno i ako nije zasto nije ako ste vec materijalisti?
evo da ti objasnim -- kao pravo, polazis od sulude pretpostavke da se mi vodimo ikakvim kriterijima. to jednostavno nije tako i pocetna premisa ti je pogresna. mi se ne vodimo nikakvim kriterijima, nemamo nikakvog morala, nikakvog sistema vrijednosti, niti znamo sta je dobro niti sta je lose. gledamo samo svoju korist dok suludo srljamo kroz zivot ne obaziruci se ni na koga... mi smo krivi za sve -- od paljevine vjestica, do inkvizicije, holokausta, atomske bombe, bombasa samoubuca, kao i naravno za nadasve porazne cinjenice da madjarska nema more, da se brad pitt razveo od jennifer, i da je srbija pobijedila na evroviziji...

ovo naravno ne treba da te imalo sokira -- mi nismo obdareni razumom, te smo na nivou obicnog hajvana.

:kravata:
Last edited by danas on 06/06/2007 03:39, edited 1 time in total.

User avatar
NIN
Posts: 6190
Joined: 15/02/2006 20:18
Location: Via Lactea, Orion Arm

#13 Re: Šta je duša?

Post by NIN » 05/06/2007 22:09

vatrogasac wrote:
Lucy01 wrote:

To je valjda tako :roll: ...Bog nekom da "svjetlo" a uzme pamet 8)...otud' valjda puno onih kojima je pao "mrak na oci" :D :D
Bog je dao svima iste početne pozicije...samo što svi ne stignu isto do cilja...nego ti spomenu svjetlost pa me asocira...... nisam ja pristalica ovoga, ali haman ima nešto...

http://www.near-death.com/index.html
Moj @vatrogasac, to je davno otpisano! Sve je do biohemije mozga. Vrseni su slicni eksperimenti kao u gore spomenutom slucaju 21 grama i doslo se do jos poraznijih rezultata na stetu pristalica NDE-a!

seldzuk
Posts: 2823
Joined: 04/06/2007 18:51

#14

Post by seldzuk » 05/06/2007 22:18

Evo šta kaže Wikipedia:
Duša
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Duša je, prema mnogim religijskim i filozofskim tradicijama, nematerijalna komponenta čovjekova života, tj. unutarnji princip tijela. Kada promotrimo čovjeka, odmah opažamo da se on ne sastoji samo od duše ili samo od tijela, već u njemu tijelo i duša skupa tvore jednu jedinstvenu cjelinu. "Čovjek nije samo tijelo ili samo duša, već se sastoji iz duše i tijela." (Sv. Augustin, De civ. Dei, 13, 24) Smatra se da se duša nalazi u cijelome tijelu. Stoga se kaže da je duša u cijelomu tijelu definitive, to jest ona je po svomu bivstvovanju na svim pojedinim mjestima tijela.

FFK as Lucy01
Posts: 3349
Joined: 20/04/2005 17:57
Location: USA

#15

Post by FFK as Lucy01 » 05/06/2007 22:18

Niti imam volje, niti snage a niti zelje da se ubjedjujem s onima koji razmisljaju suprotno od mene.
Ne zato sto smatram da nemate pravo da razmisljate kako razmisljate (to bi bilo glupo; ko to kome moze osporiti "razmisljanje"), nego zato sto ni nakon 500 stranica ovog thread-a, niti ja i moji istomisljenici a niti vi necemo promijeniti misljenje....

Vama religija, Bog i pravila iz "Svetih" knjiga, ogranicenja po vjeri, polu, nacinu razmisljanja i MORALNOST....a meni sve ostalo sto je svojstveno covjeku, jer ne zelim da niti krijem niti velicam i pripisujem Bogu, ono sto uradi covjek...nekako mi to hinjski i kukavicki.

Stojim iza onog sto radim, cinim ili ne cinim....svejedno i prihvatam odgovornost za svoja djela/nedjela....a vi se i dalje krijte iza Bozijih nacela...bujrum.

seldzuk
Posts: 2823
Joined: 04/06/2007 18:51

#16

Post by seldzuk » 05/06/2007 22:22

A evo šta kaže Muhammed Asad:
Duh zapada (Autor: Muhamed Asad)


(Poglavlje iz knjige “Islam na raspuću”)

U prethodnom poglavlju pokušali smo dati opći pregled moralnih temelja islama. Odmah uviđamo da je islamska civilizacija bila najpotpuniji oblik teokracije koji je povijest ikada upoznala.1 U islamu, duhovna promišljanja stoje iznad svega i čine sadržaj svega. Ako usporedimo taj stav s onim u zapadnoj civilizaciji, impresionira nas ogromna razlika u nazorima na svijet.
Savremeni je Zapad vođen, u svojim aktivnostima i nastojanjima skoro isključivo promišljanjima o praktičnoj korisnosti i dinamičkom razvoju. Njegov inherentni cilj je eksperimentiranje s mogućnostima života ne pripisujući mu neku njegovu vlastitu moralnu realnost. Za savremenog Evropljanina ili Amerikanca, pitanje smisla i svrhe života odavno je izgubilo svaki praktični značaj. Važno mu je samo pitanje koji oblik život može poprimiti i da li ljudska rasa napreduje prema konačnom ovladavanju Prirodom. Na to posljednje pitanje savremeni zapadnjak odgovara potvrdno; međutim musliman-vjernik ne čini tako. U Kur'anu Bog kaže Ademu i njegovoj rasi:
"Pazi, upravo ću na Zemlji namjestiti nekoga ko će je naslijediti. (2:30)
To očito znači da je čovjek određen da vlada na Zemlji i da napreduje. Ali, postoji velika razlika između islamskog i zapadnjačkog gledišta u pogledu kvalitete ljudskog progresa. Savremeni Zapad vjeruje u mogućnost progresivnog moralnog i društvenog poboljšanja čovječanstva, u njegovom kolektivnom smislu, pomoću praktičnih postignuća i uz razvoj znanstvene misli. Međutim, islamsko stanovište je dijametralno suprotno toj zapadnoj, materijalističko-dinamičkoj koncepciji čovječanstva.

Islam smatra duhovne mogućnosti kolektivnog bića "čovječanstva" statičkom veličinom: kao nešto što je konačno usađeno u samu strukturu ljudske naravi kao takve. Islam nijee nikada uzeo za gotovo, kao što to čini Zapad, da je ljudska narav - u svom općem supraindividualnom smislu - podložna procesu progresivne promjene i poboljšanja slično rastu drveta: jednostavno zato što islam počiva na premisi da temelj te naravi, ljudska duša, nije biološka veličina. Fundamentalna greška savremene zapadne misli, da smatra povećanje materijalnog znanja i udobnosti identičnim moralnom poboljšanju čovječanstva, izvire iz jednako fundamentalne greške primjenjivanja bioloških mjerila na ne-biološke činjenice. U korijenu toga leži savrerneno zapadno nevjerovanje u postojanje onoga što podrazumijevamo pod pojmom duša. Islam, budući da je utemeljen na nadiskustvenim zamislima, smatra dušu realnošću izvan svake sumnje. Iako nisu suprotstavljeni jedan drugom, materijalni progres i duhovni progres nisu jedno te isto mada se odnose na dva jasno različita - iako komplementarna - aspekta ljudskog života: a ova dva oblika progresa ne ovise nužno jedan o drugom. Ona se mogu, ali ne moraju uvijek, razvijati istodobno.

Dok jasno uvažava mogućnost i snažno ustrajava na poželjnosti vanjskog, tj. materijalnog - progresa čovječanstva kao kolektivnog tijela, islam izrazito poriče mogućnost duhovnog poboljšanja čovječanstva kao cjeline pomoću njegovih kolektivnih dostignuća. Dinamički element duhovnog poboljšanja ograničn je na individualno biće, a jedina moguća krivnja duhovnog i moralnog razvoja je ona između rođenja i smrti svake pojedine individue. Mi ne možemo nikako ići prema savršenom kao kolektivno tijelo. Svaki čovjek (dakle pojedinačno) mora težiti prema duhovnom cilju kao individua i svako mora početi i završiti sa samim sobom.
Taj odlučni individualistički pogled na duhovnu sudbinu čovjeka ima protutežu, samo posredno potkrijepljenu u strogom islamskom shvaćanju društva i društvene saradnje. Dužnost društva je da uredi vanjski život na takav način da pojedina osoba nađe što je moguće manje prepreka, a što je moguće više poticaja u svojim duhovnim nastojanjima. To je razlog zašto se islamsko pravo, Šerijat bavi ljudskim životom kako s njegove duhovne, tako i s njegove materijalne strane, i to u njegovim individualnim a i socijalnim aspektima.
Takva koncepcija, kao što sam prije rekao, moguća je samo na temelju pozitivnog vjerovanja u postojanje ljudske duše i, prema tome, u nadnaravnu svrhu svojstvenu ljudskom životu.
Za savremenog zapadnjaka s nemarnim poluporicanjem postojanja duše, pitanje svrhe u ljudskom životu nema više nikakav praktični značaj. On je napustio sve nadnaravne spekulacije i promišljanja.

Ono što nazivamo religijskim stavom uvijek se temelji na vjerovanju da postoji sveobuhvatni, nadnaravni moralni zakon i da smo mi, ljudska bića, dužni potčiniti se njegovim zapovijedima. Međutim savremena zapadna civilizacija ne priznaje nužnost čovjekova potčinjavanja bilo čemu, osim ekonomskim, socijalnim ili nacionalnim zahtjevima. Njeno stvarno božanstvo nije duhovne vrste: ono je Udobnost. A njena stvarna, živa filozofija izražena je u Volji za Moći zbog same moći. Oboje je naslijeđeno od stare rimske civilizacije.
Spominjanje rimske civilizacije kao genetski (barem u odredenoj mjeri) odgovorne za materijalizam savremenog Zapada, može izgledati čudno onim koji su čuli često poredenje Rimskog carstva sa starim Islamskim carstvom. Kako, onda, može biti tako naglašena razlika između temeljnih koncepcija islama i savremenog Zapada, ako su u prošlosti politička izražavanja obiju bila srodna? Jednostavan odgovor je da one stvarno nisu bile srodne. To, popularno, često citirano poređenje je jedno od mnogih povijesnih otrcanih fraza s kojim površno poluznanje hrani duhove sadašnjeg zapadnog naraštaja. Nema ništa zajedničkog izmedu Islamskog carstva i Rimskog carstva, osim činjenice da su se oba prostirala preko golemih područja i heterogenih naroda - jer za vrijeme cijelog njihovog postojanja ova dva carstva su bila pokretana potpuno različitim pobudnim, motivacijskim silama i trebala su, takorekavši, ispuniti različite historijske ciljeve: čak i u morfološkom pogledu zapažamo goleme razlike izmedu Islamskog i Rimskog carstva. Rimsko carstvo je trebalo skoro hiljadu godina da postigne svoju punu geografsku rasprostranjenost i političku zrelost, dok je Islamsko carstvo nastalo brzo i izraslo do svoje punoće u kratkom razdoblju od oko svega osamdeset godina. Što se tiče njihovih odgovarajućih raspada, razlika je čak još poučnija. Pad Rimskog carstva, konačno zapečaćen seobama Huna i Gota, dogodio se za vrijeme jednog jedinog stoljeća, a izveden je tako potpuno da od njega nije ništa ostalo, osim literarnih i arhitektonskih djela. Bizantijsko carstvo, za koje se obično pretpostavlja da je bilo izravan nasljednik Rima, bilo je njegov nasljednik samo utoliko što je nastavilo vladati nad nekim područjima koja su nekad sačinjavala dio ovog posljednjeg. Njegova društvena struktura i politička organizacija jedva da su imale išta s koncepcijama rimskog državnog sustava. Islamsko carstvo, s druge strane, oličeno u Hilafetu, bilo je bez sumnje podvrgnuto brojnim deformacijama i dinastičkim problemima u toku dugog postojanja, ali je njegova struktura u biti ostala ista. Što se tiče vanjskih napada, čak ni navala Mongola, koja je bila žešća od bilo čega što je Rimsko carstvo ikada iskusilo od ruku Huna i Gota - nije bilo u stanju uzdrmati društvenu organizaciju i neslomljivo političko biće carstva halifa, iako je spomenuta invazija nesumnjivo pridonijela ekonomskom i intelektualnom propadanju kasnijeg doba. Nasuprot jednom stoljeću koje je bilo potrebno da se razori Rimsko carstvo, Islamskom carstvu halifa trebalo je približno jedno tisućljeće polagahnog propadanja, dok njegov konačni politički slom, izražen gašenjem Otomanskog hilafeta nije postao činjenica nakon koje su slijedili znaci društvenog rasula kojem danas prisustvujemo.

Sve to nameće nam zakljućak da su unutarnja snaga i društvena jednina islamskog svijeta bile iznad svega što je čovječanstvo dotad bilo iskusilo kroz društvenu organizaciju. Čak ni kineska civilizacija, koja je nesumnjivo pokazala slične otporne sposobnosti u toku mnogih stoljeća, ne može se koristiti za usporedbu. Kina leži na rubu kontinenta, a bila je do prije pola stoljeća - tj. do uspona modernog Japana - izvan domašaja bilo koje suparničke sile; ratovi s Mongolima i vrijeme Džingis - hana i njegovih nasljednika, jedva da su pogodili išta više osim ruba Kineskog Carstva. Međutim, Islamsko carstvo se prostiralo preko triju kontinenata i bilo je cijelo vrijeme okruženo neprijateljskim silama znatne snage i vitalnosti. Od osvita povijesti, takozvani Bliski i Srednji istok, bili su vulkansko središte suprotstavljenih rasnih i kulturnih energija; ali otpor islamske društvene organizacije bio je, barem donedavno, nepobjediv. Ne treba daleko tražiti objašnjenje tog čudesnog prizora: religijsko učenje Kur'ana bilo je to koje je dalo solidan temelj, a životni primjer poslanika Muhammeda taj koji je sačinjavao čelični obruč oko te veličanstvene društvene strukture. Rimsko carstvo nije imalo takvoga duhovnog elementa da ga drži zajedno i zato se slomilo vrlo brzo.

Ali, postoji još jedna razlika izmedu tih dvaju carstava. Dok u Islamskom Carstvu nije bilo nikakve privilegirane nacije, a moć je bila potčinjena širenju jedne ideje koju su njene lučonoše smatrale uzvišenom religijskom istinom, u temelju Rimskog Carstva je bila ideja osvajanja moći i eksploatacije drugih naroda samo u korist rodne zemlje. Da bi podržali bolji život za povlaštenu skupinu, za Rimljane nikakvo nasilje nije bilo oštro, nikakva nepravda niska. Čuvena "rimska pravda" bila je pravda samo za Rimljane.
Jasno je da je takav stav bio moguć samo na temelju potpuno materijalističke koncepcije života i civilizacije - materijalizam nesuimnjivo prefinjen intelektualnim i estetskim ukusom, ali ipak stran svim duhovnim vrijednostima. Rimljani, zapravo, nisu nikada spoznali religiju. Njihovi tradicionalni bogovi bili su blijede imitacije grčke mitologije, puki bezbojni duhovi prihvaćeni prešutno zbog društvene konvencije. Ni na kakav način tim bogovima nije bilo dopušteno da se miješaju u "stvarni" život.
Kad bi ih `konsultirali' oni su davali proročanstva posredstvom svojih svećenika; ali od njih se nije nikada očekivalo da ljudima nametnu moralne zakone niti da usmjeravaju njihove aktivnosti.
To je bilo tlo iz kojeg je izrasla savremena zapadna civilizacija. Ona je nesumnjivo primala mnoge druge utjecaje u toku svog razvoja i naravno mijenjala i modificirala kulturno naslijeđe Rima u mnogom pogledu. Ali ostaje činjenica da se svemu što je danas realno u zapadnoj etici i pogledu na svijet može naći trag u staroj rimskoj civilizaciji. Kao što je intelektualna i društvena atmosfera starog Rima bila potpuno utilitaristička i antireligiozna - premda ne uz otvoreno priznanje - takva je i atmosfera savremenog Zapada. Nemajući dokaza protiv transcendentalne religije, pa čak ne priznajući ni potrebu takvog dokaza, savremena zapadna misao, mada tolerira a ponekad čak i naglašava religiju kao društvenu konvenciju, općenito ostavlja transcendentalnu etiku izvan granica praktičnog razmatranja. Zapadna civilizacija striktno ne poriče Boga, već jednostavno nema mjesta ni primjene za njega u svom sadašnjem intelektualnom sastavu. Ona je napravila vrlinu od intelektualne čovjekove poteškoće - njegove nemoći da shvati totalitet života. Prema tome, savremeni zapadnjak će vjerovatno pripisati praktičnu važnost samo onim idejama koje su unutar vidokruga empiričkih znanosti ili se barem može očekivati da utječu na ljudske društvene odnose na opipljiv način. A budući da pitanja postojanja Boga prima facie (na prvi pogled) ne pripada nijednoj od tih dviju kategorija, zapadni duh je, u načelu, sklon isključiti Boga iz sfere praktičnog promišljanja.

Postavlja se pitanje: kako je takav stav spojiv s kršćanskim načinom mišljenja? Zar se kršćanstvo - za koje se pretpostavlja da je duhovni izvor zapadne civilizacije - ne temelji na transcendentalnoj etici? Svakako. Međutim ne može biti veće greške nego smatrati da je zapadna civilizacija posljedica kršćanstva. Stvarne intelektualne temelje savremenog Zapada treba tražiti, kao što je već spomenuto, u starom rimskom poimanju života kao čisto utilitarnom pothvatu bez ikakvih nadnaravnih razmatranja. To se može izraziti ovako: "Pošto ne znamo ništa određeno - tj. dokazivo znanstvenim eksperimentima ili proračunima - o porijeklu ljudskog života i njegovoj sudbini poslije tjelesne smrti, bolje je koncentrirati sve naše energije na razvoj naših materijalnih i intelektualnih mogućnosti ne dopuštajući da budemo dovedeni u nepriliku transcendentalnom etikom i moralnim postulatima utemeljenim na pretpostavkama koje se opiru znanstvenom dokazu.” Nema sumnje da je taj stav, tako karakterističan za savremenu zapadnu civilizaciju, neprihvatljiv za kršćanstvo, kao što nije ni za islam, ali ni za bilo koju drugu religiju, zato što je on nereligijski u samoj svojoj biti. Zato je krajnje smiješno pripisivati praktična dostignuća savremene zapadne civilizacije pretpostavljenoj efikasnosti kršćanskih učenja. Kršćanstvo je pridonijelo vrlo malo moćnom znanstvenorn i materijalnom razvoju u kojem sadašnja civilizacija Zapada nadmašuje sve druge. Naprotiv, ta dostignuća su proizašla iz dugotrajne intelektualne borbe protiv kršćanske crkve i njezina pogleda na život.

Tokom dugih stoljeća, duh Evrope je bio pritiskivan religijskim sustavom, koji je oličavao prezir prema ljudskoj prirodi. Nota asketizma koja prožima Evanđelje s kraja na kraj, zahtjev da se pasivno podnosi učinjeno zlo i okreće "drugi obraz", ocrnjavanje seksa kao nečega utemeljenog na padu Adama i Eve i njihova protjerivanja iz raja, "prvi grijeh", i njihovo iskupljenje preko Kristova raspeća - sve to vodi ka tumačenju ljudskog života ne kao pozitivnog stupnja, nego skoro kao nužnog zla - kao "odgojne" zapreke na putu duhovnog progresa. Jasno je da takvo vjerovanje ne daje prednost odlučnim nastojanjima koja se tiču ovosvjetskog znanja i poboljšanja uvjeta zemaljskog života. I, zaista, dugo je vremena intelekt Evrope bio prigušen tim sumornim poimanjem ljudskog postojanja. Za vrijeme Srednjeg vijeka, kada je Crkva bila "svemoćna", Evropa nije imala vitalnosti i nikakve uloge u području znanstvenog istraživanja. Ona je čak izgubila svaku stvarnu vezu s filozofskim dostignućima Rima i Grčke iz kojih je jednoč bila pote-kla evropska kultura. Čovjekov razum se bunio više puta; ali ga je Crkva uvijek iznova obuzdavala. Povijest Srednjeg vijeka puna je gorkih borbi izmedu genija Evrope i duha Crkve.

Oslobođenje evropskog uma od intelektualnog ropstva, kojem ga je bila podvrgla krščanska crkva, desilo se u vrijeme renesanse, a bilo je u velikoj mjeri posljedica kulturnih impulsa i ideja koje su Arapi, tokom nekoliko stoljeća, prenosili na Zapad.
Sve što je bilo najbolje u kulturi drevne Grčke i kasnijeg helenističkog razdoblja, Arapi su ponovo oživili u svojim učenjima i unaprijedili u stoljećima nakon uspostavljanja ranog Islamskog carstva. Ja ne tvrdim da je usvajanje helenističke misli bilo od neosporne koristi Arapima i muslimanima općenito - zato što to nije ni bilo. Ali, unatoč svim poteškoćama koje je ta oživljena helenistička kultura mogla izazvati muslimanima uvođenjem aristotelovskih i neoplatonističkih pojmova u islamsku teologiju i pravnu znanost, ona je djelovala, preko Arapa, kao golem stimulans evropskoj misli. Srednji je vijek opustošio evropske proizvodne snage. Znanosti su stagnirale, carevala je praznovjerica, društveni život je bio primitivan i sirov u tolikoj mjeri da je to danas teško pojmiti. U tom trenutku kulturni utjecaj islamskog svijeta, prvo preko avanture križarskih ratova na istoku i sjajnih intelektualnih dostignuća muslimanske Španjolske i Sicilije na zapadu, a kasnije preko rastućih komercijalnih odnosa što su ih uspostavile republike Đenova i Venecija s Bliskim istokom - počeo je kucati na zamandaljena vrata evropske civilizacije. Pred zaslijepljenim očima evropskih učenjaka i mislilaca pojavila se jedna druga civilizacija - profinjena, progresivna, puna strastvenog života i u posjedu kulturnih blaga koje je Evropa bila davno zaboravila. Ono što su uradili Arapi, bilo je puno više od ponovnog oživljavanja drevne grčke znanosti. Oni su stvorili potpuno nov, svoj vlastiti znanstveni svijet i otvorili dotad nepoznate puteve istraživanja i filozofije. Sve su to oni saopćavali različitim kanalima zapadnom svijetu: nije nimalo pretjerano reći da savremeno znanstveno doba u kojem sada živimo nije inaugurirano u gradovima kršćanske Evrope, nego u islamskim centrima kakvi su primjerice: Damask, Bagdad, Kairo, Kordoba, Nišapur, Samarkand.

Učinak tih utjecaja na Evropu bio je ogroman. S dolaskom islamske civilizacije, novo intelektualno svjetlo pojavilo se na nebu Zapada i proželo ga svježim životom i žeđu za napretkom. Upravo ocjenjujući njegovu vrijednost, evropski historičari nazivaju to razdoblje preporoda renesansom - tj. "ponovnim rođenjem". To je, ustvari, bilo ponovno rođenje Evrope kao takve.
Podmlađujuća strujanja koja su izbijala iz islamske kulture, omogućila su najboljim evropskim umovima da se s novim snagama bore protiv pogubne premoći kršćanske Crkve. U početku je ova borba imala izgled reformskih pokreta koji su skoro simultano, izbijali u raznim evropskim zemljama s ciljem prilagodavanja kršćanskog načina mišljenja novim zahtjevima života. Ovi pokreti su bili zdravi na svoj način i, da su naišli na stvarni duhovni uspjeh, oni su mogli dovesti do pomirenja znanosti s religioznom misli u Evropi. Ali, kao što se dogodilo, šteta koju je prouzrokovala srednjevjekovna Crkva, bila je isuviše dalekosežna da bi se mogla popraviti pukom reformom, koja je povrh svega, brzo degenerirala u političke borbe izmedu zainteresiranih grupa. Umjesto da bude istinski reformirano, kršćanstvo je bilo samo gurnuto u defanzivan stav i postepeno prinuđeno da usvoji apologetski tok. Crkva - kako katolička, tako i protestantska - nije stvarno odustala ni od jedne od svojih mentalnih akrobacija, svojih neshvatljivih dogmi, svog prezira ovog svijeta, svoje bezobzirne podrške nadležnim vlastima na račun potlačenih masa čovječanstva; ona je samo pokušavala umanjivati ove krupne slabosti i objašnjavati ih pomoću praznih tvrdnji. Nije onda nikakvo čudo da je moć religijske misli, u toku decenija i stoljeća, postajala sve slabija u Evropi, sve dok u osamnaestom stoljeću dominacija Crkve nije bila konačno zbrisana Francuskom revolucijom i njezinim društvenopolitičkim posljedicama u drugim zemljama.

U to doba, još jednom, izgledalo je kao da je nova, obnovljena civilizacija, oslobođena mrtve ruke skolastičke teologije Srednjeg vijeka, imala priliku rasta u Evropi. Uistinu, koncem 18. i početkom 19. stoljeća susrećemo neke od najboljih i duhovno najjačih evropskih ličnosti u domenu filozofije, umjetnosti, literature i znanosti. Ali, ovo duhovno istinski religijsko poimanje života bilo je i ostalo ograničeno na nekoliko pojedinaca. Velike evropske mase, nakon što su toliko dugo bile zatvorene u religijskim dogmama, a koje nisu imale nikakve veze s prirodnim težnjama čovjeka, nisu mogle naći, kad su jednom ti lanci bili potrgani, i nisu ni našle svoj put k istinskoj religijskoj orijentaciji.

Možda je najvažniji intelektualni faktor koji je sprečavao religijsku obnovu Evrope, bio pojam Isusa Krista kao sina Božijeg. Filozofski nastrojeni kršćani, naravno, nisu nikada tu ideju o sinstvu uzimali u doslovnom smislu; oni su pod tim podrazumijevali manifestaciju Božije Milosti u čovječijem obliku. Ali, na nesreću, svako nema filozofski naklonjen duh. Za pretežnu većinu kršćana, izraz sin imao je i ima sasvim izravno značenje, iako je uvijek tome bio pridružen neki mističan prizvuk. Za njih je Kristovo "Božije sinstvo" sasvim naravno vodilo prema antropomorfnoj ideji Samog Boga, Koji je poprimio oblik dobroćudnog starca bujne bijele brade; a onaj oblik, ovjekovječen bezbrojnim slikama visoke umjetničke vrijednosti, ostao je otisnut u podsvjesni duh Evrope. U vrijeme kad je ta crkvena dogma gospodarila, u Evropi nije bilo sklonosti da se dovodi u pitanje taj čudan pojam. Ali, kad su intelektualni okviri Srednjeg vijeka bili jednom slomljeni, misleći ljudi medu Evropljanima nisu se više mogli pomiriti s humaniziranim bogom - Ocem s druge strane, ta antropomorfizacija je postala neoboriv faktor u popularnom pojmu Boga. Nakon razdoblja prosvijećenosti, evropski mislioci su instinktivno ustuknuli pred shvaćanjem Boga kako je predstavljen u učenjima Crkve; a pošto je to shvaćanje bilo jedino na koje su bili naviknuti, oni su počeli odbacivati i samu ideju o Bogu, s tim i samu religiju.
Pored toga, čar izvanrednog materijalnog napretka počeo je usmjeravati ljude prema novim zanimanjima, pa je tako pridonosio sljedećem religijskom vakuumu Zapada. U tom vakuumu razvoj zapadne civilizacije poprimio je tragičan obrat - tragičan sa stajališta bilo koga ko religiju smatra najsnažnijom realnošću u ljudskom životu.
Oslobođen svog ranijeg ropstva trinitarističkom kršćanstvu, savremeni zapadnjački duh prekoračio je sve granice i postepeno se ušančio u odlučni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtjeva u odnosu na čovjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan silama koje polažu pravo na duhovni autoritet, Evropa je postala šampion svega antireligijskog i u načelu i u akciji. Tako se ona okrenula svom starom rimskom naslijeđu.
Ne može nas se okriviti za tvrdnju. da potencijalna "superiornost" kršćanske vjere nad drugim vjerovanjima nije bila ta koja je omogućila Zapadu da ostvari svoja sjajna materijalna dostignuća: jer ta sjajna dostignuća su nezamisliva bez povijesne borbe evropskih intelektualnih snaga protiv samih načela kršćanske crkve: njegovo sadašnje materijalističko poimanje života je osveta Evrope za kršćansku "duhovnost" koja se udaljila iz naravnih istina života.

Nije u okviru naše namjere ulaziti dublje u odnose između kršćanstva i savremene zapadne civilizacije. Samo sam pokušao prikazati tri razloga, možda glavna razloga, zašto je ta civilizacija tako temeljito antireligijska u svojim poimanjima i metodama: jedan je naslijeđe rimske civilizacije s njenim potpuno materijalističkim stavom u pogledu ljudskog života i njegove inherentne vrijednosti; drugi, pobuna ljudske naravi protiv kršćanskog prezira ovog svijeta i potiskivanje prirodnih poriva i legitimnih težnji čovjeka (u suprotnosti s tradicionalnim savezništvom Crkve s nosiocima političke i ekonomske moći i njenim hladnokrvnim sankcioniranjem svake eksploatacije koju su nosioci moći mogli zamisliti); i, konačno, antropomorfno poimanje Boga.

Ta pobuna protiv religije bila je potpuno uspješna - toliko uspješna da su razne kršćanske sekte i crkve bile postepeno prinuđene prilagođavati neke svoje doktrine promijenjenim društvenim i intelektualnim uvjetima Evrope. Umjesto da utječe na društveni život svojih pripadnika i da ga oblikuje, što je prirodna dužnost religije, kršćanstvo se pomirilo s ulogom tolerantne konvencije i ogrtača političkih poduhvata. Za mase ono sada ima samo formalan smisao, kao što je bio slučaj s bogovima starog Rima, kojima se nije dopuštalo niti se pretpostavljalo da imaju bilo kakav realan utjecaj na društvo. Bez sumnje, ima još uvijek mnogo pojedinaca na Zapadu koji osjećaju i misle na istinski religijski način i čine beznadne pokušaje da pomire svoja vjerovanja s duhom svoje civilizacije; ali oni su samo izuzeci. Prosječan zapadnjak - bio on demokrat ili fašist, kapitalist ili komunist, fizički radnik ili intelektualac - zna za samo jednu pozitivnu "religiju", a to je obožavanje materijalnog napretka, vjerovanje da nema drugog cilja u životu osim da se upravo taj život čini neprestano lakšim ili kako se obično kaže "neovisnim od Prirode". Hramovi te "religije" su gigantske tvornice, kina, hemijske laboratorije, plesne dvorane, hidroelektrane; a njezini su svećenici bankari, inženjeri, filmske zvijezde, industrijski magnati, vrhunski sportisti. Neizbježan rezultat te žudnje za moći i užitkom, stvaranje je neprijateljskih skupina naoružanih do zuba i odlučnih da unište jedni druge kad god se njihovi interesi sukobe. Na kulturnoj strani, rezultat je stvaranje ljudskog tipa čija je moralnost ograničena samo na pitanja praktične koristi, a čiji je najviši kriterij dobra i zla materijalni uspjeh. U dubokom preobražaju kroz koji sada prolazi društveni život Zapada, taj novi utilitaristički moral postaje sve više i više očit. Sve vrijednosti koje imaju izravan utjecaj na materijalnu dobrobit društva - kao npr. tehnička djelotvornost, patriotizam, osjećaj nacionalne pripadnosti itd., uzdižu se i često apsurdno primjenjuju kod vrednovanja ljudi; dok vrline koje su nedavno bile ocjenjivane s čisto etničkog stanovišta, primjerice sinovljeva ljubav ili seksualna vjernost, brzo gube svoju važnost - zato što one ne donose opipljivu, materijalnu korist društvu.

Stoljeće u kojem je insistiranje na snažnim porodičnim vezama bilo odlučno za blagostanje skupine ili roda, potiskuju, u savremenom Zapadu, stoljeće kolektivne organizacije u puno širim okvirima. A u društvu koje je bitno tehnološko i koje se organizira ubrzanim korakom na čisto mehaničkim linijama, ponašanje sina prema ocu nije od velikog društvenog značaja, sve dok se te osobe vladaju u granicama opće pristojnosti koje nameće društvo u odnosu između svojih članova. Prema tome, zapadnjački otac gubi sve više i više autoritet u odnosu na svog sina, i sasvim logično, sin gubi poštovanje prema ocu. Njihovi međusobni odnosi polahko se prevladavaju, čine ih zastarjelim postulatima mehaniziranog društva koje ima tendenciju da ukine sve privilegije jedne osobe u odnosu na drugu i - u logičnom razvoju te zamisli - isto tako privilegije usljed porodičnih odnosa.
Uporedo s tim ide progresivno rastakanje "starog" seksualnog morala. Seksualna vjernost i disciplina brzo postaju stvar prošlosti savremenog Zapada, jer su oni uglavnom bili motivirani etikom; a etička promišljanja nemaju nikakav opipljiv, izravan utjecaj na materijalno blagostanje društva. I tako, disciplina u seksualnim odnosima brzo gubi svoj značaj i nadomješta se "novom" moralnošću koja proglašava neograničenu individualnu slobodu ljudskog tijela. U bliskoj budućnosti jedino će seksualno ograničenje biti, u najboljem slučaju, izvedeno iz razmatranja demografije i eugenike.

Nije bez interesa zapaziti kako je skicirana antropologijska evolucija dovedena do svog logičkog vrhunca u Sovjetskoj Rusiji, koja na kulturnom planu ne predstavlja razvoj bitno različit od ostatka zapadnog svijeta. Naprotiv, izgleda da je komunistički eksperiment samo kulminacija i ispunjenje onih nesumnjivo antireligijskih i - konačno - antiduhovnih tendencija savremene zapadne civilizacije. Može čak biti da se sadašnji oštri antagonizam između kapitalističkog Zapada i komunizma, u svom korijenu, može pripisati samo različitom koraku kojim ovi, bitno paralelni pokreti, napreduju prema zajedničkom cilju. Njihova unutarnja sličnost će, nema sumnje, postojati sve više naglašena u budućnosti: ali čak i sada je to vidljivo u temeljnoj tendenciji kako zapadnog kapitalizma, tako i komunizma da potčini duhovnu individualnost čovjeka i njegovu etiku čisto materijalnim zahtjevima kolektivne mašinerije zvane "društvo", u kojem je individua samo zubac na kotaču.

Jedini mogući zaključak je da civilizacija ove vrste mora biti smrtni otrov za bilo koju kulturu utemeljenu na religijskim vrijednostima. Na naše izvorno pitanje da li je moguće prilagoditi islamski način mišljenja i življenja zahtjevima zapadne civilizacije, i vice versa, treba dobiti negativan odgovor. U islamu, prvi i najvažniji cilj je moralni razvoj ljudskog bića; i, prema tome, etičko promišljanje potiskuje čisto utilitarno. U savremenoj zapadnoj civilizaciji, položaj je upravo obrnut. Razmatranje materijalne koristi dominira svim manifestacijama ljudske aktivnosti, a etika se protjeruje u mračnu pozadinu i osuđuje na puko teorijsko postojanje bez i najmanje moći da utječe na zajednicu. Govoriti o etici, u takvim okolnostima, nije daleko od licemjerja; zato su intelektualno pošteni savremeni zapadni mislioci subjektivno opravdani ako, u svojim razmišljanjima o zapadnoj civilizaciji, izbjegavaju svaku aluziju na nadnaravnu etiku. Kod manje poštenih - kao i kod oriih koji nisu potpuno odlučni u svojim moralnim stavovima - pojam nadnaravne etike preživljava kao neki iracionalni faktor razmišljanja, slično kao što je matematičar prinuđen operirati s nekim "iracionalnim" brojevima, koji sami po sebi ne predstavljaju ništa opipljivo, ali su ipak potrebni za premošćivanje praznine mašte, usljed strukturalnih ograničenja ljudskog duha.

Takav neodređen stav prema etici svakako je nespojiv s religijskom orijentacijom i, prema tome, moralni temelj savremene zapadne civilizacije nespojiv je s islamom.
Sve ovo nipošto ne isključuje mogućnost da muslimani od Zapada primaju neke irnpulse u području egzaktnih i primijenjenih znanosti; ali njihovi kulturni odnosi trebaju počinjati i završavati na toj tački. Ići dalje i imitirati zapadnu civilizaciju u njezinu duhu, njezinu načinu života i njezinoj društvenoj organizaciji je nemoguće a da se ne zada fatalan udarac samom postojanju islama kao ideološkog pothvata.


--------------------------------------------------------------------------------
* Želio bih naglasiti da izraz teokracija ne koristim u onom smislu u kojem ga se obično shvaća na Zapadu. Na temelju svojih vlastitih povijesnih iskustava, zapadnjaci identificiraju "teokraciju" s političkom moći koju ispoljava etablirana crkvena organizacija - u njihovom slučaju, srednjevjekovna kršćanska crkva i njezina svećenička hijerarhija. Islam, s druge strane, ne dopušta nikakvo "svećenstvo" ili "kler" i, prema tome, nikakvu instituciju usporedivu s Kršćanskom crkvom. Prema tome, kad god mi muslimani govorimo o "teokraciji", mi ne mislimo - niti smijemo misliti - ni o čemu drugom, osim o društveno-političkoj strukturi u kojoj se cijelo zakonodavstvo u krajnjoj Iiniji temelji na onome što smatraino Božanskim zakonom, tj. Šerijat islama. (Usporedi u ovom pogledu poglavlje "Terminologija i historijski precedent" u mojoj knjizi "Načela države: vlasti u islamu")
http://www.dzemat-oberhausen.de/pages/t ... d-asad.php

User avatar
vatrogasac
Posts: 7511
Joined: 24/04/2006 21:33

#17 Re: Šta je duša?

Post by vatrogasac » 05/06/2007 22:23

NIN wrote:
Moj @vatrogasac, to je davno otpisano! Sve je do biohemije mozga. Vrseni su slicni eksperimenti kao u gore spomenutom slucaju 21 grama i doslo se do jos poraznijih rezultata na stetu pristalica NDE-a!
napomenuh da to nije nikakav argument i smiješni su mi razni pokušaji materijalizovanja duše....

User avatar
vatrogasac
Posts: 7511
Joined: 24/04/2006 21:33

#18

Post by vatrogasac » 05/06/2007 22:33

Lucy01 wrote:.....
Stojim iza onog sto radim, cinim ili ne cinim....svejedno i prihvatam odgovornost za svoja djela/nedjela....a vi se i dalje krijte iza Bozijih nacela...bujrum.
ja sada imam brigu kako ću izaći pred Boga zbog nekih svojih djela...ko insan...omakne se svašta....ja ih počinio....i neću se moći skrivati iza načela.....

User avatar
NIN
Posts: 6190
Joined: 15/02/2006 20:18
Location: Via Lactea, Orion Arm

#19 Re: Šta je duša?

Post by NIN » 05/06/2007 22:36

vatrogasac wrote:
NIN wrote:
Moj @vatrogasac, to je davno otpisano! Sve je do biohemije mozga. Vrseni su slicni eksperimenti kao u gore spomenutom slucaju 21 grama i doslo se do jos poraznijih rezultata na stetu pristalica NDE-a!
napomenuh da to nije nikakav argument i smiješni su mi razni pokušaji materijalizovanja duše....
Jest, my bad, nego, problem je sto ista ta dusa, koja se spominje i kojoj se pridaje nekakav nadprirodni bozanski smek, ima fundament u biohemiji mozga!

Kakva su razmisljanja jednog vjernika na pitanje da li zivotinje imaju dusu u onom obliku u kojem zamisljate da je covjek ima?

User avatar
NIN
Posts: 6190
Joined: 15/02/2006 20:18
Location: Via Lactea, Orion Arm

#20

Post by NIN » 05/06/2007 22:46

andromedax wrote:Pitanje za ove nase cafire. Ako vec ne vjerujete u dusu i u nista vise osim materijalnog svijeta ili takozvane opipljive materije po kojim se onda vi kriterijima vodite. Kako razlucujete izmedju dobrog i loseg? Ako ste vodjeni mozgom (materijalno) onda po nekoj logici bi trebalo da uvijek gledate samo svoju korist, bez obzira hoce li neko drugi biti povrijedjen ili ne. Je li to tacno i ako nije zasto nije ako ste vec materijalisti?
Posto bi bilo isuvise suludo ti objasnjavati etiku i moralne koncepte zivog bica mimo knjige u tebe, jedno kontra-pitanje:

Zasto se u kazeneno-popravnim institucijama nalaze pretezno PRAVOVJERNI i to u omjeru koji nije za zamemariti - njih PREKO 90%!

patrius
Posts: 1957
Joined: 14/11/2006 16:01
Location: Brcko

#21

Post by patrius » 05/06/2007 22:53

kakogod,dusu ne moze ispunjavati ono cega nema...kao sto je isto to ne moze ni rastuziti...dusa,taj zamisljeni sadrzilac svih nasih emocija,ne moze "procvjetati",kao ni "uve(h)nuti",bez materijalnog podrazaja...inace ne bismo bili insani...

seldzuk
Posts: 2823
Joined: 04/06/2007 18:51

#22 Re: Šta je duša?

Post by seldzuk » 06/06/2007 00:02

Jest, my bad, nego, problem je sto ista ta dusa, koja se spominje i kojoj se pridaje nekakav nadprirodni bozanski smek, ima fundament u biohemiji mozga!

Kakva su razmisljanja jednog vjernika na pitanje da li zivotinje imaju dusu u onom obliku u kojem zamisljate da je covjek ima?[/quote]

Ako se kod životinja uopšte može govoriti o duši onda je to nešto mnogo drugačije u odnosu na ljude. Naglašene su animalne karakteristike.

seldzuk
Posts: 2823
Joined: 04/06/2007 18:51

#23

Post by seldzuk » 06/06/2007 00:05

Mi smo i biohemija i emocija, i materija i duh. Npr. sreća kod čovjeka potiče lučenje serotonina, a serotonin potiče sreću. Oboje je međusobno uvjetovano.
Nisam mislio na tebe, InfraRed.

User avatar
Biserna Skoljka
Posts: 472
Joined: 04/06/2007 14:26

#24

Post by Biserna Skoljka » 06/06/2007 11:43

X37 Open je hand

open je hand
en laat de vlinder gaan
ga maar mee
dwarrel mee
fladder mee
over het land
voorbij de zon en maan
open je hand
en laat de vlinder gaan

open je hart
en laat het nu maar gaan
dobber mee
op de zee
onbevreesd
weg van het strand
duik in de oceaan
open je hart
en laat het nu maar gaan

***************************************************************To bi u prevodu sa holandskog bilo :OTVORI RUKU
Otvori ruku ,
i pusti da leptir odleti,
pa idi samo s njim ,leprsaj s njim ,
preko zemlje ,
pokraj Sunca i Mjeseca ,
i otvori svoju ruku ,
pa pusti da leptir odleti .

Otvori srce ,
i slobodno ga pusti da ode ,
i plutaj s njim ,
po moru
neustrasivo , daleko od obale,
zaroni u okean .
Otvori svoje srce
i slobodno ga pusti da ode .

KeepItSimplE
Posts: 250
Joined: 20/05/2007 16:57
Location: SARAJEVO

#25

Post by KeepItSimplE » 06/06/2007 15:43

Za mene je dusa pokretac svakog bica,materija koja cini tijelo i
dusa su jedno saglasje koje cini COVJEKA.
Samo je ona vjecna,ustvari to smo pravi mi.. ono nevidljivo sto nas pokrece
je odraz nas onakvih kakvi stvarno jesmo.
Mislim da je dusa udahnuta u sve nas sa odredjenim zadatkom na ovom
svijetu.. da bi jednog dana mogla da svjedoci kako smo postupali i kakvi
smo ljudi bili u ovom zivotu.

Post Reply