uzivala u pjesmici od finoga cike
jedna od jaako rijetkih stvari sa kojom se ovdje s vama uopce ne slazem
, ne zato sto je pogresno nego prakticno nemoguce.
zelja da ostanem dijete u nekim je situacijama u mom zivotu bila neobicno jaka. sto je zelja bila jaca, to sam bila svjesnija da je to nemoguce. pa i u onom smislu da samo neki dijelovi nas ostanu djetinji.
prva bol koja ne odlazi, prva spoznaja da je rijetko sta onako kako smo zamisljali (ne govorim o pateticnim razocarenjima i snovima, nego o stvarnom zivotu, minutama, danima, mjesecima - pritisku vremena kojega nisi svjestan kao dijete, a kojega moras postati svjestan da bi uopce odrastao) dovodi do naseg odrastanja. i ne samo to, zahvalna sam svijesti o vremenu (koje dijete nema) jer me je ta svijest natjerala da stvari i zivot obuhvatim bolje i potpunije. nema svijesti bez svijesti o kraju. beskraj je sasvim jalov.
da dodam jos koji pateticni detalj - neke stvari u zivotu ucinile su da odrastem naglo. nekad sam na tome zahvalna. ja mogu samo zaliti za djetinjim neznanjem i neduznoscu. ne mogu ga nikada ozbiljno zeljeti...
malo sam skrenula sa teme.
sorry
ne bih da ne odrastem, ma koliko to znacilo da cu mozda postati shupak
ni u jednom dijelu svoga zivota. neceg prekrasnog ima u pomisli da mozes ostati dijete, pomalo. ali od toga, nikakve yebene svrhe
ljoobnem vas
....Ne vjerujem da cu rasti jos.A ako kojim slucajem i porastem,bicu dvometras! 
rekli su mi ako prodjes ispod duge onda postanes djecak 
