@boogy re:
http://forums.taleworlds.com/index.php/ ... msg5250085
Obzirom da je uvijek lakše iznijeti laž nego dokazati istinu biće potrebno malo šire obrazloženje ali oni koje zaista zanima na ovaj način će moći razumjeti iznesene navode. Za one koje zanima još više dao sam i linkove za dodatnu literaturu. Nadam se da će ti ovo pomooći da napišeš odgovor na engleskom na tom forumu. Ako ne mogu ti pomoći i oko toga.
Well of course you are. But that doesn't means that you are the same Bosnians from medieval times. It would be the same as if the modern Macedonians were saying that they are the same as the Old Macedons from the time of Alexander the Great... Which they are really saying, apparently.
Poređenje antičkih i savremenih Makedonaca sa srednjevijekovnim Bošnjanima i današnjim Bošnjacima je niđe veze. Prvo antički Makedonci su nestali kroz asimilaciju kako sa Grcima tokom kasne antike tako i kasnije sa Slavenima čiji su današnji Makedonci potomci. Bošnjani nisu antički narod već srednjevijekovni koji nije imao gdje nestati tokom osmanskog i naknadnih perioda, tako da nema sumnje da su današnji Bošnajci u najvećem broju potomci srednjevjekovnih Bošnjana. Učešće stranih etniciteta među Bošnjacima je minimalno o čemu se slažu čak i srpski istraživači koji nisu mogli naći bilo kakvo uporište o turskom ili nekom drugom porijeklu Bošnjaka.
Look, this is not a thread for this kind of discussion, but you got me hooked.
When I write what I write, I am not reffering to the ''Serbian rewritten history'', whatever that is, but the Official History.
Prvo ne radi se o oficijelnoj historiji već o tumačenju historije koja potiče sa foruma tipa:
http://www.stormfront.org na kojem su srpski nacionalisti poput ovog mladića vrlo aktivni naročito kada je u pitanju tumačenje historije. Večina navedenih teza potekle su od srpskog historičara Sime Ćirkovića koji ih je stvorio za potrebe ideologije srpskog nacionalizma i teritorijalnih pretenzija prema okolnim zemljama.
Ako pogledamo suvremene radove priznatih međunarodnih autoriteta za historiju Balkana vidjećemo da su sve navedene teze od prve do zadnje detaljno istražene i potpuno odbačene kao neosnovane. Autori poput John Fine - američkog profesora historije balkana sa univerziteta u Michigenu ili engleskog autora Noel Malcolma apsolutno potvrđuju postojanje potpuno suverene bosanske srednjevijekovne države koja ni na koji način nije proizašla iz srpske države i nema nikakve veze sa srpskom srednjevijekovnom državom koja je potpuno strana i odvojena u odnosu na Bosnu ništa manje od bilo koje druge dvije evropske srednjevijekovne države.
Bosna i Srbija su međusobno ratovale više puta i međusobno se borile za teritorije. Nikada u Bosni i Srbiji nisu korišteni isti simboli niti su se Bošnjani identificirali sa Srbima i Srbijom.
Dakle navedeni izvori koji su korišteni u ovom komentaru su izvađeni iz konteksta i pogrešno interpretirani kako bi poslužili ciljevima srpske mitomanije o čemu ću konkretno komentarisati pojedinačno za svaki navod.
According to the historical sources, the commonly accepted historical view is that the current Bosnians (or Bosniaks) are Serbs and Croats who accepted (peacefully or forcefully) the Islam as their religion, when the Ottoman Empire conquered these lands.
Of course, they were only known as Serbian Muslims or Croatian Muslims, but with the beggining of the nationalistic views in 19. century, those Serbo-Croatian Muslims created their own nation - Bosniak nation. And that is all fine with me, but I have said it before, and I say it again, Bosnian medieval rulers were Serbs, and Bosnia was just one of the many Serbian principalities.
Od Kulina bana odnosno od prvih domaćih pisanih zapisa bosanskih vladara ova zemlja se jedno nazivala Bosna a njeni vladari, plemstvo i svi ostali stanovnici nazivali su se isključivo bošnjanima, bošnjacima i bosancima. O tome svjedoče stotine sačuvanih povelja i drugih dokumenata koje potpisuju bosanski vladari i plemstvo od prvog do posljednjeg. U njima se Bošnjani jasno razlikuju od Dubrovčana, Hrvata, Srba, Mađara, Turaka i drugih inih ljudi. Islam je u Bosnu kao što je poznato stigao sa Osmanlijama u 15. vijeku a prema historijskim izvorima stanovnici Bosne prije i kao i poslije toga nazivali su se isključivo bosanskim imenom. Evo nekoliko primjera srednjevijekovnih dokumenata:
Here are 10 of my main facts that confirm not my version, but the official version. If you can debunk any of these facts, I will concider you are right:
1. In De Administrato Imperio, written by the Byzantine Emperor Contantin Porphyrogenitus in X century, it is said that Serbs and Croats settled these parts in VI-VII centuries. No ''Bosniaks'' were mentioned.
Kao što sam naveo u uvodu strani autori potpuno odbacuju tezu o tobožnjem srpskom porijeklu stanovnika Bosne. O tome na primjer John Fine konkretno nakon analize relevantnih izvora uključijući De Administrando Imperio (DAI) u knjizi The Early Medieval Balkans štampane 1983. godine kaže:
Thus Constantine describes the Serbs settling in southeren Serbia, Zahumlje, Trebinje, Pagania and Konavli. This situates some of them in the southeren part of Dalmatian coast. The Croats were settled in Croatia, Dalmatia and western Bosnia. The rest of Bosnia seems to be territory between Serb and Croat rule. In time though Bosnia came to form a unit under a ruler calling himself Bosnian. Constantine gives no data as to Serb settlement in Duklja however since Serbs settled in regions along its borders presumably ths would have been a Serb region. However as we shall soon see this may be an artificial issue. The mass of Slavs who had settled over most of what is now Yugoslavia during the preceding decades were one people. The Serbs and Croats whom Constantine mentions were second migration of a different people who don't seem to have been particulary numerous. In this discussion Constantine describes which element emerged as the rouling one over which particular territories.
http://books.google.ba/books?id=YbS9Qmw ... bs&f=false
2. In the same book, by the same author, chapter 32, it is said that the Serbs settled the following lands: Travunia, Pagania, Diocleia (Zeta), Rascia, Hum and Bosnia. So, according to him, Bosnia is a regional term.
Navedeno je čista izmišljotina. U chapteru 32. ove knjige navodi se da su Srbi naselili poručja Raške - južna Srbija, Zahumlja, Trebinja, Paganije and Konavla. Bosna se nigdje ne pominje kao ni Zeta. Navedeno svjedoči o tome da pisac ovog komentara nema blage veze o onome što je copy – paste sa foruma na kojima se pišu izmišljotine. Original teksta chptera 32. DAI na grčkom i prevod na engleskom mogu se naći na ovom linku:
http://books.google.ba/books?id=3al15wp ... &q&f=false
3. XII century Byzantine historian called Joannes Kinnamos, calls Bosnian Ban Borić (mid XII century) as Exarch of the Dalmatian land of Bosnia. Why is that important? Well, because the same writer doesn't call Serbs with the name Serbs in his texts, but he calls us Dalmatians, and he always uses that word when reffering to Serbs in his work. So, according to Kinnamos, Ban Borić is Exarch of the Serbian land of Bosnia.
Navod o nazivu Dalmatinci je potpuno irelevantan jer vizantijski pisac tim nazivom generički naziva sve narode ovog područja prema nazivu bivše rimske provincije Dalmacije. Vizantijski pisci iz ovog perioda često koriste nazive po vlastitom nahođenju. Na primjer u De Administrando Imperio Konstantin konstantno koristi naziv Turci za Mađare što naravno nije razlog da turski nacionalisti smatraju Mađarsku turskom zemljom. Takvo nešto karakteristično je samo za Srbe i njihove mokre snove. U istom pasusu navedenog djela Joannesa Kinnamosa se u jednoj rečenici također kaže: “Bosna nije, potčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.“ Prema tome Kinam ovdje navodi ne samo da je Ban Borić potpuno nezavisan vladar od srpskog nego da narod u Bosni ima svoju zasebnu kulturu tradiciju i način života čime očigedno aludira i na etničku zasebnost i različitost.
Pročitati str 135-141 link:
http://books.google.ba/books?id=RivPTBy ... ic&f=false
4. In 1188. (at the time of Ban Kulin), The Pope sent a letter to the Ragusan Archbishop. In that letter, he also mentioned Bosnia as regnum Servilie, quod est Bosna, which translates as Serbian ''kingdom'', that is Bosnia. So, the West believed that Bosnia was just one of the Serbian states.
Još jedno pogrešno tumačenje istrgnuto iz konteksta. 1187 godine u jednom papinom pismu (buli) Dubrovcanima pojavljuje po prvi put izraz "regnum Servilie,quod est Bosna",sto znaci:"Kraljevstvo Srbija,sto je Bosna". Ovaj izraz se pojavljuje do 1252 godine u papskim bulama a prije i poslije toga ne. Međutim opšte je poznato da se izraz "regnum Servilie,quod est Bosna" u papskim bulama kao crkvenim dokumentima ne odnosi na drzavni već crkveni teritorij katolickih crkvenih oblasti. Bosna se u ostaloj diplomatskoj korespodenciji u tom periodu nikada nije dovodila u kontekst Srbije kao ni prije niti poslije navedenog perioda. Navedeni izraz potekao je od Dubrovacke nadbiskupije koja je pokušavala da uključi bosansku biskupiju pod svoju nadležnost u ovom preiodu. Dubrovacku nadbiskupiju su do 1187. godine sacinjavale tri područja, i to kraljevstvo Zahumlje, kraljevstvo Srbija i kraljevstvo Travunija. Izraz kraljevstvo opet e čisto crkveni izraz jer imajući u vidu da Zahumlje i Travunija nisu bile samostalne države a pogotovo ne kraljevstva. Do 1187 u papskim bulama koristi se izraz kraljevstvo Srbija za rašku biskupiju dok se bosanska biskupija sa sjedištem u Vrhbosni jasno naziva bosanskom i potpuno je odvojena od srpske posebno imajući u vidu da je bosanska biskupija pripadala splitskoj nadbiskupiji dok je srpska kao što smo rekli pripadala dubrovačkoj nadbiskupiji. Od 1187. počinju optužbe za krivovjerje i previranja oko statusa bosanske biskupije nakon čega slijedi istraga papskog izazlanika u Bosni što predhodi odreknuću od krivovjerja na Bilinom polju 1203. godine. U tom periodu Dubrovačka nadbiskupija preuzima kontrolu na bosanskom nadbiskupijom i pridodaje je crkvenom području kraljevstvo Srbija. Navedeni pojam "regnum Servilie,quod est Bosna" koristi se dakle do 1252. odnosno prestaje se koristiti u periodu kada se nakon krstaškog pohoda Ugarske na Bosnu sjedište bosanske biskupije prebacije u Đakovo 1247. godine. Nakon toga ovaj izraz nikada više nije korišten u papskoj korespodenciji obzirom da je Dubrovačka nadbiskupija nakon tog vremena zauvijek izgubila juresdikciju nad bosanskom crkvenom teritorijom.
5. On February 24. 1252. in Perugia (present day Italy) arrived a letter from the Ragusan Archbishop. The letter discussed many things, and there was also this written: ...tria regna, videlicet regnum Zachlomie, regnum Servilie, quod est Bosgna et regnum Tribunie. The translation of the important part is in the previous fact.
Isto kao pod 4.
6. In the work called Chronicle of the Priest of Duklja, written between 1176 and 1196, which mostly concerns the early days of South Slavs, Serbia is presented as a land of ''two parts'', Rascia, east of the river Drina, and Bosnia, west of Drina: Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit...
Ljetopis popa Dukljanina (LJPD) ne smatra se pouzdanim historijskim izvorom. Sastoji se od latinske, talijanske i verzije na slavenskom jeziku, te više nepovezanih dijelova pisanh dopisivanih prevođenih i kompajliranih u više perioda i više pisaca. Na neke ranije pisane dijelove barski svećenik je oko 1180. godine nadovezao pripovjetke o dukljanskim kraljevima, da bi kasnije u Dubrovniku ovi tekstovi bili editovani dopisivani i prevođeni na latinski i talijanski od strane različitih autora. Ljetopis sadrži niz pogrešnih istorijskih prikaza. U svom uvodnom dijelu Libellus Gothorum govori se o gotskom porijeklu južnih Slavena što je naravno potpuna fikcija inspirisana određenim spisima koje je pisac imao o perodu gotske vladavine. Historiografija je tezu o gotskom porijeklu bilo koga na našim područjima odbacila zbog nedostatka bilo kakvih arheoloških i historiografskih dokaza. Drugi dio LJPD je Ljetopis zagorske sklavinije koji u latinskoj verziji govori o Regnum Sclavorum - Kraljevstvu Slavena podjeljenom na oblasti što se također smatra istorijski neutemeljenim navodima. Spominju se također imena vladara koja su nepoznata u drugim izvorima poput Sililmira, Bladina, Ratimira, Satimira, Svetolika itd..Verzije na latinskom i slavenskom se razlikuju i često nisu čak ni konzistentne. Pomenuti navod o podjeli Srbije odnosno Zagorja na Rašku i Bosnu nalaze se u dijelu koji govori o navodnom održavanju Duvanjskog crkvenog sabora u 9. vijeku o čijem održavanju ne postoje podaci u vatikanskim arhivama tako da nije dokazano da se uopšte desio. Dakle prije svega opet govorimo o crkvenim a ne državnim područjima što opet nema nikakve veze sa etničkom pripadnošću niti porijeklom. Navedeni pasus u kojem se Srbija poistovjećuje sa Zagorjem također u predhonoj rečenici navodi i da se rijeka Dunav zvala Srbija što je definitino pogrešan navod. Osim toga navodi se da je na Duvanjskom saboru dogovoreno osnvanje Splitse i Barske nadbiskupije što je također dokazano kao falsifikovan navod koji je trebao poslužiti Barskoj biskupiji kao dokaz njene davnašnje utemeljenosti. Naime u periodu kada je napisan LJPD Barska bikupija je nastojala da se odvoji od Dubrovačke nadbiskupije te se smatra da je razlog falsifikovanja historijskih događaja motivisan namjerom barskog sveštenstva da se posluže navodima iz LJPD kako bi pred papom dokazali osnovu za samostalost Barske biskupije od Dubrovačke. Međutim pošto je originalan tekst LJPD dospio u Dubrovnik, dubrovčani su naknadno editovali i prevodili originalan tekst tako da je u historiografskom smislu LJPD praktično beskorisan.
Historijografija je puna ovakvih izvora koji ako ih posmatramo izvan konteksta navode na pogrešne zaključke. Tako na primjer ugarski kralj Emerik je na kratko zavladao Srbijom 1202. - 1203. godine nakon čega je uzeo titulu kralja Srbije, koju su ugarski kraljevi zadržali i navodili u svojoj titulaciji sve do propasti Austro-Ugarske monarhije 1918. godine. Međutim Mađari naravno ne pokušavaju na osnovu toga dokazati da su Srbi zapravo Mađari te da je Srbija samo dio Ugarske.
http://www.montenegrina.net/pages/pages ... akcija.htm
7. Bosnian Ban Matej Ninoslav, in his charter to Dubrovnik (Ragusa) written in 1240, has set some rules concerning people living in his country. According to that charter, those people are Serbs and Vlachs (Vlach is a term used in Serbia for both cattle-herders and any Romanised/Latinised South Slavs). As we can see on this pictures. So why are Serbs mentioned as residents of Bosnian Banate, and no ''Bosnians''?
Opet proizvoljno tumačenje. U navedenoj povelji iz konteksta je jasno da Ninoslav pod Vlasima i Srbima ne podrazumjeva Dubrovčane i Bošnjane već srpske i vlaške trgovce koji su trgovali između Bosne i Dubrovnika. Postoje stotine sačuvanih srednjevijekovih dokumenata u kojima Bošnjani uvijek Dubrovčane nazivaju Dubrovčanima i nikad Vlasima a Bošnjane Bošnjanima a nikada Srbima. Potpuno je neosnovano zaključiti da je Ninoslav u ovoj jednoj povelji odjednom odlučio da Bošnjane i Dubrovčane nazove njihovim „pravim imenom“.
Str 151-158
http://books.google.ba/books?id=RivPTBy ... ic&f=false
8. And the most importaint fact, IMO.
Bosnian Ban Stefan Kotromanić has written 4 charters regarding the town of Ston (pictured in quapitty's post ) in the year 1333 AD. 2 of those 4 were in Latin, and 2 were in Serbian language. What, no charters in ''Bosnian language''? Shame on you, Ban Stefan. It is almost like he was a Serb himself (sarcasm)
Navedenu povelju je u Dubrovniku pisao dubrovački pisar iz Srbije srpskom ćirilicom a ne bosanćicom kao što su povelje pisane od strane bosanskih pisara. Prema tome navedena povelja ne svjedoči ni o jeziku ni o identitetu samog bana. Dakle radi se o prepisu stranog pisara te o njegovoj deklaraciji na kraju spisa a ne o izjavi samog bana Stjepana. U jednoj povelji iz 1332. godine ban na primjer kaže: „Utvrdi zakon ko je prvi bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil. Ako ima Dubrovchanin koju pravdu na Boshnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.“
U drugoj povelji iz 1323. ban u prvoj rečenici kaže: „Az sveti Grgur,a zovom Ban Stjepan,gospodin Bosanski,i brat moj Knez Vladislav,da je vidomo vsim zemljam` Bosanskim“.
Str 158-160
http://books.google.ba/books?id=RivPTBy ... ic&f=false
9. In 1386. (or something), Bosnian King Tvrtko issued a charter concerning the building of the town of Novi (present day Herceg Novi in Montenegro).
In that charter, he presented himself as ''King Tvrtko, ruler of Serbs, Bosnia and the Seaside, blah, blah, ...of my Serbian parents''. Parents. So the King of Bosnia's parents were Serbs. So that means that... He was a Serbian man too.
Izvučeno iz konteksta. Evo cijelog teksta jedne od povelja u kojoj se spominju roditelji "gospoda srpska":
I spodobi me sugubim vjencem, jako oboja vladić`stvija ispravljati mi, prveje ot isprva - v` blagodarovan`njej nam Zemlje Bosne. Potom, že Gospodu mojemu Bogu spodobl`šu me nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj, gospode srbske,za nje bo ti bjehu moji prjeroditeljije,v` zemlj`njem carstvje carstvovaše,i na nebesnoje carstvo preselili se. Mene že videštu zemlju prjeroditelj` mojih po njih ostavl`šu i ne imuštu svojego pastira. I idoh v` srbskuju zemlju, željaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj` mojih. I tamo š`dšu mi, vjenčan bih Bogom darovanim mi vjencem na Kraljevstvo prjeroditelj mojih jako biti mi o Hriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu, Kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.I.potom,načeh s` Bogom kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje,željaje padšaja sa v`zdvignuti i razoršaja se ukrjepiti. I došadšu mi zemlje Pomorskije i tu priš`dšu pred slavni i dobronaročiti grad Dubrovnik,i tu izidoše pred Kraljevstvo mi vsepočteni vlastele Dubrovasci.s` vsakoju slavoju i č`stiju.
I upomenuše Kraljevstvu mi o svojih zakoneh i uvjeteh i poveljeh, koje su imali s praroditelji Kraljevstva mi, z gospodom Bos`nskom
Vatikan je uporno odbijao bosanskim vladarima dodjeliti kraljevsku titulu obzirom da je Bosna nominalno bila dio ugarske kraljevine koja je bila ključni saveznik Vatikana. U isto vrjeme nastavljaju se optužbe od strane Vatikana i Ugarske za herezu koje se odnose na bosansku crkvu. Međutim Tvrtko je kao najmočniji vladar u regionu svog vremena odlučio na svoju glavu staviti kraljevsku krunu i u tu svrhu su mu pogodovale okolnosti da je srpska kraljevska loza Nemanjića ostala bez muškog nasljednika odnosno izumrla poslije smrti cara Uroša Nejakog 1371.
Tvrtko je dakle iskoristio priliku da naslijedi srpsku krunu po liniji majke njegovog oca - Jelisaveta (Tvrtkova baka) koja je bila ćerka srpskog kralja, odnosno bila supruga Tvrtkovog dede Stjepana Kotromana. Na ovaj način Tvrtko je priskrbio kraljevsku titulu koju mu je Papa osporavao i osim toga proširio je svoju vlast na veći dio Srbije a u isto vrijeme i Hrvatske odnosno Dalmacije tako da je Tvrtko postao kralj prostorno najveće južnoslavenske srednjevijekovne države.
Odatle dakle navodi o praroditeljima srpskoj gospodi (baka srpkinja) međutim Tvrtko je po muškoj liniji nesumnjivo pripadao dinastiji Kotromanića po očevoj strani na šta se odnose navodi o praroditeljima gospodi bosanskoj. Tvrtko naravno ne propušta priliku da na početku ove povelje kaže kako je ovjenčan dvostrukom krunom – sugubim vjencom prvo i prvo Zemlje Bosne a potom po nasljedstvu ode u srpsku zemlju i preuze prestol srpske zemlje. Na kraju se također poziva na zakone uvjete i povelje praroditelja njegovog Kraljevstva gospode Bosanske.
Majka srpskog kralja Dušana bila je Bugarkinja ali naravno nikome normalnom ne bi palo na pamet da zbog toga tvrdi da je Dušan bio Bugarin a ne Srbina. Ćerka bana Stjepana Elizabeta postala je kraljica Ugarske i Poljske ali naravno niko normalan neće na osnovu toga tvrditi da su Poljska i Ukraina bosanske zemlje. Vladarska dinastija Bosne kao i u ostatku Evrope prenosila se isključivo po muškoj liniji prema tome krajnje je degutantna teza o srpskom porijeklu bosanskog kralja Tvrtka.
10. And the last one (because I see no point in adding more, although, I could go all day).
Stefan Vukčić Kosača was a Bosnian Voivode, and later he became a Herzog.
His title was the Duke (Herzog) of St. Sava. Why would the hypotetical Bosnian take the title that bears the name of a Serbian saint?
Herceg Stjepan je do raskola sa bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem nosio tutulu Vojvode od Bosne da bi se kasnije odlučio politički osamostaliti te je preuzeo titulu Herceg od svetog Save. Radi se o periodu pred sami napad Osmanlija na Bosnu tako da je u cijelom kraljevstvu vladao haos što je Herceg iskoristio kako bi se osamostalio od bosanskog kralja ali samo na kratko obzirom da su osmanlije uskoro osvojile Bosnu a malo kasnije i hercegove posjede. Herceg je vladao područjem na kojem su živjeli večinom pravoslavni vjernici i na njegovom posjedu nalizio se i manastir Mijleševo u kojem su se čuvale relikvije Sv. Save. Zašto je baš izabrao ovakvu ttulu vjerovatno je povezano sa navedenim. Herceg je bio u veoma bliskim odnosima sa Bosanskom crkvom i postoje dokazi da su se nakom progona strjepana Toamševića pripadnici bosanske crkve sklonili na Hercegove teritorije. Njegova titula je očigledno politički motivisana i tu nema ništa sporno. Ali to nije nikakav dokaz da je Herceg bio Srbin ili da se tako osjećao...