Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
neki dan sa rajom bi prica o jednom tragicnom slucaju, elem umjesto crnjaka i tuge bi crni humor, mnogo crn humor
covjek se poslije toga zapita jesmo li svi mi u ratu otisli u P:M: pa sada na slike smrti koje nam dolaze iz svijeta ne reagujemo, ili nas cisto zaboli za citav svijet........
danas kada gledamo kako tamo negdje daleko ljud ginu sjetim se kako smo se pitali, dok su granate padale, kako to nas ovdje niko ne razumije.
zar je moguce da nikoga nije briga sto se u bosni gine dok oni tamo dernece.........
pitanje je da li bi i mi trebali biti isti kao oni, jer ako nista mi znamo kako je kada nema vode, struje, plina, hrane, i kada te gledaju preko nisana.
valjda bi trebali ako nista suosjecati se sa unesrecenim u svijetu.......
cisto da pokazemo da smo bolji od njih
jes da je tesko ali.........
npr. kad gledam šta se dešava na bliskom istoku jednostavno odmahnem rukom,jer to nije nikakva vijest,ljudi se tamo ubijaju 50 i više godina i stvarno meni dođe da popizdim kad gledam vijesti,jednostavno mi nije važno,na šta se ne ponosim...ali kad se sjetim šta se ovdje desilo,dooooooooobro razmislim...
...kome vijest o 10 poginulih palestinaca išta znači...
nažalost...tako ja osjećam...i ne ponosim se time
mislim da je svijet malo drugačije gledao na bosnu i na balkan uopšte:čuj rat u evropi,eeee svašta,jugoslavija se raspala,cccc...
AH, to vjecito ekskluzivno pravo za bol, patnju......opravdanje ravnodusnosti.....
Sjecam se jedne djevojke izbjeglice iz Vukovara, koja je u diskoteci BB, pricala o onome sto se desava u njenom rodnom gradu. Kod nas jos nije bilo rata ali sve je mirisalo na njega. Svi oni koji su se nasli u blizini nje, prepricavali su poslije kako je to ziva kakofonija i odakle joj pravo da nam prica o nekakvome ratu i zrtvama a izlazi van, nasminkana i obucena po posljednjoj modi! :s
A taj Vukovar, nije bio bas tako daleko kao Ruanda?
Sjecam se bombardovanja Splita i jedne od svojih naj prijateljica iz Splita koja je u Sarajevu studirala gradjevinu. Dok je ona zivjela u ratnoj tematici, svi mi smo zivjeli svoje dane....
Sto ocekujete od ljudi? Da gledaju iz perspektive u kojoj nisu nikada bili?
Ili ako su bili, da je vjecno nose kao prkos svima onima koji je nisu dozivjeli?
Pa mi nismo kadri da se zapitamo o okolnostima svakoga pojedinca koje je zatekao rat i u kakvim okolnostima je taj pojedinac nastavio rat.
Radi smo osuditi sve i svakoga, bez da se zapitamo, cemu nas to vodi?
Bol i gubitak zasigurno necemo odagnati, a mjeriti tudju bol i ucestovati u njoj, za to treba hrabrosti!