PRIŠTINA, NAJMLAĐA PRIJESTOLNICA SVIJETA
Ma Hrvati smo, pusti nas u disko
Redare ispred kluba naše „dobra veče’“ previše podsjeća na Srbe. ‘Ko ste vi?’, pita jedan iznenađeno. ‘Ljudi koji oće popit pivo’, kaže Pero. ‘Hrvati’, kažem ja, a tip odmah otvori vrata. ‘Zašto si mu reka da smo Hrvati, šta ga nisi pustija da odluči?’, ljuti se Pero juti se Pero
piše DAMIR PILIĆ
U Prištinu stižemo oko 22 sata i odmah se odlučujemo za izlazak u grad, jer sutra već idemo za Skoplje. Dok čekamo taksi - koji je u Prištini, kao i na cijelom Balkanu, iznimno jeftin - gazdarica hostela tumači nam režime za toplu vodu i struju, što su na Kosovu deficitarne stavke: u Prištini nema struje po nekoliko sati dnevno, a u drugim gradovima još i više, i tako je već godinama.
Spomenik novordjenoj drzavi
Žena razumije i govori ponešto hrvatski, jer je kao dijete u školi učila srpski, poput svih njezinih vršnjaka na Kosovu, ali njezini sinovi, odrasli u gradu koji je u međuvremenu postao potpuno etnički čist, ne znaju ni riječi: samo začuđeni slušaju kako im se majka muči na jeziku bivših okupatora, što je dominantni albanski doživljaj Srba. Došao je taksi.
- Nezavisnost? – ponavlja taksist za mnom. – Meni je sve isto k’o prije godinu dana, a čini mi se da je i drugima. Imam 25 posto zarade od taksija, nemam zdravstveno, nemam socijalno, ako ogrebem auto, odbija mi se od zarade, i to je to.
- Je l’ zajebavaju Srbi u Mitrovici? – pitam.
Znam, pitanje je nekorektno u svakom smislu, ali u Prištini ostajemo samo par sati, pa moram biti brz i izravan ako želim doznati je li se etnički jaz na Kosovu imalo smanjio.
Bilo kuda - albanska zastava svuda
- Je l’ zajebavaju? Ovisi kako gledaš. Možda su u pravu – veli čovjek.
Tu sam se stvarno iznenadio. U zadnje dvije godine nekoliko sam puta bio na Kosovu i razgovarao s desecima albanskih ljudi: ovo je bio možda i prvi put da je netko od njih ovako tolerantan prema Srbima.
- Ja nisam odavde, pa možda drukčije gledam – reče tip, vidjevši da sam ostao ‘bez teksta’.
Nije odavde: pa onda možda nije ni Albanac, pomislih. Možda je Srbin. Pa da: i srpski jezik govori previše dobro.
- Ja sam iz Vranja, to je na jugu Srbije, tamo ima dosta Albanaca – nastavi čovjek. – Ali nema posla ni za Srbe, a kamoli za nas, pa sam došao u Prištinu.
Šutke vozimo dalje, a onda se čovjek opet oglasi:
- Ovdje je najbolje ako se uvališ u neku međunarodnu organizaciju. Uuuu, tu možeš i do hiljadu-dvije evra da uhvatiš. Ali treba ti teška veza.
- Balkan? – velim, nešto između pitanja i konstatacije.
- Balkan – potvrdi čovjek.
Početak noćnog izlaska po Prištini baš i ne obećava. Subota navečer, jedva 23 sata, a stripovski kafić u ulici iza hotela ‘Grand’ i zgrade civilne misije UN-a, u središtu grada, taman zatvara. Susjedni ‘Toto-bar’ pred zatvaranjem, ali možemo popiti piće na brzinu. Nije valjda da i mladi prištinski Albanci vikendom stoje kući, kako nam se to sinoć učinilo s mladim budvanskim Crnogorcima?
Crni muškarci, šarene djevojke
Neizbježni spomenik Skenderbegu
Ipak ne, jer evo klub ‘Zanzi-bar’ u pokrajnjoj ulici upravo je krcat. Tamni podrumski prostor s crvenim plišem, albanska mladež u zanosu prati klupski bend koji izvodi rock-klasike iz 70-ih i 80-ih (Pink Floyd, Clapton): dosta muškaraca je u crnim kožnim jaknama, djevojke su nešto šarolikije. Ovdje nema ‘Nikšićkog’ piva, a nije ga baš pametno ni tražiti: ovdje pijete jedino postojeće kosovsko pivo ‘Peja’ (koje se, kako mu i ime kaže, puni u Peći). Mala boca euro i pol, isto kao jučer u Kotoru i Budvi. Čudan neki Balkan, sve plaćaš eurima, na Kosovu jednako kao u Crnoj Gori.
Potom vodim ekspediciju u improviziranu diskoteku koju sam otkrio desetak mjeseci ranije, kad sam bio u Prištini na proglašenju nezavisnosti: mali underground klub u utrobi nogometnog stadiona ‘Prištine’, zvao se ‘Johnny Deppo’, ustupio je, međutim, mjesto novom i izrazito ‘fancy’ baru, pa me umjesto DJ-a s kapuljačom dočekao konobar u bijelom odijelu: mlada kosovska ekonomija očito se dinamično razvija.
House-klub preko puta, u zgradi Američkog univerziteta, koji je prošle zime radio svakog vikenda, ove zime je zatvoren, ali zato su s druge strane ulice otvorene čak dvije nove diskoteke. Idemo najprije u onu koja se zove ‘Fljert’: ispred nje skupina redara, a naše im dobra veče’ očito ruši jezičnu rutinu
Previše podsjeća na Srbe.
- A ko ste vi? – govori jedan, vidljivo iznenađen.
- Ljudi koji oće popit pivo – kaže Pero.
Momak nas gleda, vidiš da ne zna što bi. Prije 20 godina, kad je Srba u ovom gradu bilo 100 tisuća, on možda nije bio ni rođen. Danas u polumilijunskoj Prištini, kažu, živi manje od 50 Srba (uz još dvije-tri stotine koji svakodnevno dolaze na posao u neku od međunarodnih organizacija u Prištini, ali žive po srpskim enklavama) i oni ne izlaze u diskoteke, a ako nekim čudom i izađu, na ulazu ne kažu dobro veče nego mir mrama.
Grafiti protiv međunarodne zajednice
Problem je otežan činjenicom da, koliko god se Hrvati i Srbi upinjali dokazati da im se jezici razlikuju, većina Albanaca nije u stanju razaznati tu razliku, te je njihov prirodni refleks na vaše dobra veče’ pomisao da ste Srbin.
Ta pomisao, naravno, ne mora značiti da vam neće ljubazno odgovoriti, ali, s druge strane, nema naroda u bivšoj Jugoslaviji koji se u prvoj godini svoje nezavisnosti nije iskalio na svojim manjinama, od Slovenaca nadalje (iznimka su Crnogorci, što je i razumljivo, jer u Crnoj Gori manjine čine više od 50 posto populacije), pa zašto bi onda Albanci – koji su pod Miloševićem propatili više nego ijedan drugi narod bivše Jugoslavije - bili iznimka od tog tužnog balkanskog kanona? Pogotovo što je između njih i Srba uvijek bio puno veći ponor nego između bilo koja druga dva ex-YU naroda, uključujući i Srbe i Hrvate, koji su bliski barem po jeziku.
Tužna sudbina hotela ‘Grand’
I zato sam, ne čekajući kako će se Perin ‘građanski’ argument dojmiti na njega, rekao redaru da smo Hrvati, što nam je odmah otvorilo vrata diskoteke: učinilo mi se da je i tipu laknulo.
- Zašto si mu reka da smo Hrvati, šta ga nisi pustija da odluči? – prigovori mi Pero čim smo ušli.
Da, možda je trebalo dati šansu ‘građanskoj’, a ne ‘nacionalnoj’ opciji raspleta. Da sam šutio i čekao, možda bi mladi redar veselo kliknuo: „O, braćo Srbi, samo uđite!“, možda bi ljubazno rekao: „Uđite, žedni ljudi!“, a možda bismo se morali i pobiti s njim i njegovim kolegama na gostujućem terenu: nikada nećemo doznati što bi bilo. Ali, ponavljam, u prvoj godini nezavisnosti tu su ‘građansku opciju’ proćerdali i Slovenci, i Hrvati, i Srbi, i Bosanci, čak i Makedonci: zašto bi se od Albanaca tražilo da budu bolji od drugih, pogotovo otkad im je umro ‘mirni čovjek’ Ibrahim Rugova, a na njegovo mjesto došli agresivniji lideri, stasali u Oslobodilačkoj vojsci Kosova?
Što je najgore, u ‘Fljertu’ se pušta neki house koji je već prije 15 godina bio star, a gužva je nesnosna: gomila „skockane“ albanske mladosti. Bježimo u susjedni klub, u kojem house nije bitno mlađi, ali je, kao i sam interijer, oplemenjen dašcima turskog, orijentalnog stila. Jesmo li bliže Balkanu nego što smo bili u ‘Fljertu’, ili je ‘Fljert’ zapravo Balkan? Teška pitanja za subotnju noć, zovite taksi, idemo kući.
Tek ujutro, u šetnji prištinskim korzom, koji nosi ime Majke Tereze i završava neizbježnim spomenikom Skenderbegu - slavnom albanskom borcu protiv Turaka iz 15. stoljeća - a uz Bulevar Billa Clintona čini prometno-pješačku žilu kucavicu Prištine, uočavam po zidovima brojne grafite ‘EULEX – MADE IN SERBIA’.
U skepsi prema novim europskim kontrolorima Kosova prepoznajem ‘rukopis’ radikalne studentske organizacije ‘Samoodređenje’ (na albanskom ‘Vetëvendosje’), koja od početka promjena na Kosovu zastupa tvrdi stav da Albanci moraju uzeti cijelo Kosovo bez ikakvih ustupaka međunarodnoj zajednici, pa su tako njeni članovi i lani i preklani, dok su oko statusa Kosova širom Europe vođeni teški albansko-srpski pregovori, obasuli Prištinu grafitima ‘JO NEGOCIATA’ (‘Ne pregovorima’).
Konobar Dževdet: ‘Imam ja druga Srbina, Ljubišu’
Oko podne se u hotelu ‘Grand’ nalazim s legendarnim kosovskim političarem Azemom Vllasijem. Vani je debelo ispod nule, pa željno utrčavam u hotel da ogrijem dušu i tijelo, ali u velikom predvorju ‘Granda’ prava ledenica: rijetki gosti u poznatoj kafani u prizemlju u debelim kaputima srču čaj. I sam prehlađen, Vllasi predlaže da se prebacimo u nedaleki hotel ‘Iliriju’, jer ‘Grand’, kako kaže, ‘nije platio struju pa su mu isključili grijanje’: tužna sudbina za hotel koji je u 80-ima bio simbol luksuza tadašnje Autonomne pokrajine Kosovo, i u kojem su još prošle zime kosovski premijer Hashim Thaci i njegovi suradnici svakodnevno održavali tiskovne konferencije uoči proglašenja nezavisnosti.
Doduše, Albance za ovaj hotel vežu i mučne uspomene, jer je 90-ih, u vrijeme najžešćeg Miloševićeva terora na Kosovu, tu stolovao ratni zločinac Arkan i njegovi zloglasni paravojnici.
- To vrijeme više ne može da se ponovi – kaže Vllasi. – Srbija još uvijek viče da nikad neće priznati Kosovo, ali sutra će se, kad uđu u Europsku uniju, morati odreći stare politike prema Albancima. Ja sam optimist što se tiče Balkana: pa vidjeli ste kako je Toše Proeski ujedinio Balkan u kratkom roku, očito je da među balkanskim narodima postoji bliskost.
Srbi u Splitu, Srbi u Prištini
Nakon intervjua s Azemom ostatak ekspedicije pronalazim u obližnjem restoranu ‘Pishat’. Netom sam konobara Dževdeta ispitao o njegovoj ekonomskoj situaciji (plaća mu je 500-600 eura, što je rijetko dobar dohodak za kosovske prilike, a s napojnicama može uhvatiti još toliko), smišljam kako ga pitati o povratku Srba u Prištinu, kad me on, čuvši da smo iz Splita, preduhitri:
- A ima li Srba u Splitu? Jesu se vratili?
Kad smo splitske Srbe apsolvirali, vraćamo se na kosovske.
- Ja ne mrzim Srbe – kaže Dževdet. – Možda zato što mi niko nije poginuo u ratu. Da jest, možda ne bih uspio da ne mrzim. Samo su mi zapalili kuću.
Kakav je to grad bez konja?
- Gdje?
- Tu u gradu. U Prištini.
- Tko?
- Komšije, to je najgore. Imao sam tri Srbina komšije, dva su bila normalna, ali ovaj treći, čim je počela frka, počeo šetati po dvorištu s puškom. Taj mi je zapalio kuću.
Pitam ga izravno koliko se Srba vratilo u Prištinu.
- Stari su se vratili, a mlađi teško – kaže Dževdet. – Kad kažem ‘vratili’, mislim uglavnom na kosovska sela. U Prištinu se baš i nisu vratili, to je istina.
Tu Dževdet skoči da posluži za drugim stolom, a onda se vrati.
- A imam ja druga Srbina, Ljubišu. Živi tu u enklavi u Gračanici.
Inače, Gračanica je srpska enklava najbliža Prištini, jedva desetak kilometara sjeverno.
- Pa je l’ dođe Ljubiša u Prištinu? – pitam. Dževdet vrti glavom.
- Ja idem kod njega, a on kod mene ne. Kaže da se boji.
- A bi li mu mogao garantirati sigurnost da dođe, recimo, ovdje u restoran?
- A ko može da garantuje, osim Boga? – širi Dževdet ruke. - Ne mogu ni vama da garantujem. Ali generalno, otprije dvije-tri godine Srbima je tu lakše, niko ih ne dira, samo se oni i dalje boje, to je istina.
U neka doba se dižemo, Balkan zove: čeka nas Skoplje. Manje od sto kilometara puta, dobra dvotračna cesta, ljubazni kosovski graničari, ljubazni makedonski graničari, i u nedjeljni suton mi ulazimo u glavni grad Makedonije, kojeg su nakon katastrofalnog potresa iz 1963. gradili arhitekti iz cijelog svijeta, pa urbanisti i danas govore o izvjesnoj ‘nedovršenosti’ Skoplja. Ali nama to ne smeta: prvi put od polaska malo ćemo ‘potegnuti ručnu’ - u Skoplju ostajemo puna dva dana. Abe bratko, davaj gravče na tavče, davaj ‘T’ga za jug’, ne davaj da poslije boli glava od Balkana.
Zemlja bez turbo-folka
Iako su više od dvije trećine Albanaca muslimani, u Prištini ćete rijetko sresti zamotanu ženu ili muškarca s dugom bradom: kako Albanaca ima i katolika i pravoslavaca, albanski nacionalni lideri još od 19. stoljeća ponavljaju istu mantru: „Ne gledajte na crkve i džamije, naša religija je albanstvo.“ Isto tako, u Prištini nema šanse da čujete turbo-folk: simbol tog žanra je Arkanova udovica, a Arkan je simbol zla koje su kosovski Albanci trpjeli u 90-ima.
U prijestolnici Kosova imate paradoksalnu situaciju da u kafiću „Monaco“ u središtu grada možete kupiti dobar dio hrvatskog tiska (s dan zakašnjenja), ali srpske novine ne možete kupiti nigdje, niti možete uhvatiti neki TV program na srpskom jeziku: srpske medije s Kosova je moguće pratiti samo preko interneta. „Lonely Planet“, najpoznatiji svjetski vodič za „backpackerse“, strancima koji znaju srpski ili albanski savjetuje da razgovor s nepoznatim ljudima na Kosovu počnu na engleskom, dok ne utvrde nacionalnost sugovornika.
Najmlađa država, najmlađi ljudi
Najmlađa država svijeta, Kosovo je neovisnost proglasilo 17. veljače 2008., a dosad su ga priznale 54 zemlje. To je manje nego što su Kosovari očekivali, ali oni se ionako oslanjaju na budućnost: s 50 posto stanovništva mlađeg od 27 godina Kosovo ima najmlađu populaciju Europe, a najveći prirodni prirast stanovništva u Europi jamči im da neće tako skoro izumrijeti.
Mladost stanovništva možda je i glavni razlog što je nedavno Gallupovo istraživanje pokazalo da je Kosovo na prvom mjestu u svijetu po optimizmu stanovnika. S druge strane, Kosovo ima i najveću stopu nezaposlenosti među mladima u Europi. Po mogućnosti putovanja izvan svoje države, stanovnici Kosova su najizoliraniji u Europi: vize im trebaju za sve države osim Albanije, Makedonije i Crne Gore, dok u susjednu Srbiju, kao i u BiH, uopće ne mogu putovati.
Na Kosovu živi oko 2,2 milijuna ljudi, od čega oko 90 posto čine Albanci, 5-7 posto otpada na Srbe (uglavnom sjeverno od Ibra), a ostatak čine Bošnjaci, Turci, Crnogorci, Romi i nekoliko stotina Hrvata, koji žive u Janjevu, Letnici te par manjih sela.
Preuzeto iz Slobodne Dalmacije
