Spontani ljudi su uvijek u raspoloženju koje je u skladu sa situacijom i njihovim osjećajima. Kada ih pozovete na tulum, ići će ako znaju da će se zabaviti. Ako već dođu na tulum s namjerom da se zabave, biti će dobrog raspoloženja, neće glumiti kiselu facu jer je na tulumu netko tko im ne paše. Ako im nešto pokvari raspoloženje, to će pokazati i otići, ne opterećujući bespotrebno druge. Naravno, ako im je potrebno vaše rame za plakanje i vi im ga ponudite, oni će ga ga spremno prihvatiti.
Spontani ljudi dobro poznaju sebe i svoje fizičke, intelektualne i emotivne granice. U stanju su raditi na proširenju tih granica kako bi mogli uživati u životu i u novim iskustvima i događajima. Ali... vješto izbjegavaju prelaženje tih granica, prelaženje koje bi ih moglo odvesti u bol koju nisu u stanju podnijeti, u situaciju u kojoj će više izgubiti nego što su dobili. Spontani ljudi vole sebe i ne rade protiv vlastitog interesa.
I tu je ključna razlika između spontanosti i impulsivnosti.
Impulsivni ljudi ne poznaju svoje granice, često ni ne razumiju da one postoje. U vječitoj potrazi za nečim što će ih usrećiti, bilo kratkoročno bilo u potrazi za nekom "životnom srećom", impulsivni će se ljudi uvaliti u situacije koje nisu u stanju podnijeti, zaletjet će se za trenutnim užitkom, uzbuđenjem ili zaljubljenosti u nadi da će se to ipak isplatiti i da će na kraju moći reći - vrijedilo je.
I tako često prijeđu svoje granice, nesvjesni njihovog postojanja. Posljedice su katastrofalne, od materijalnog siromaštva i uvaljanosti u gomilu kredita do rana na duši koje nikada ne zacijele.
Često čujem pitanje: "Zar ne bi trebalo probiti granice? Zar ne bi trebalo posegnuti za nebom... ma kolika bila cijena toga?"
I uvijek se sjetim ove razlike između spontanosti i impulsivnosti. Jer, odgovor je... da, cijena je bitna. Ako ne vodimo računa o cijeni, bilo materijalnoj ili emotivnoj, na kraju ćemo izgubiti svoje novce i emotivni kapital i ostati siromašni i nesretni.
