Spisak ubijenih Srba u Sarajevu

[neutralac]

Ima li na spisku one babe koju su Jeko i comp. ubili u kaci da dokazu kako im prve dlacice rastu ? Valjda Jeko-killer zna ime i prezime.Nije on od onih sto ga to ne zanima.

[Nenadv24]

Neutralac, slobodno ti meni daj i crveni.

Ali ja se ne kajem zbog toga sto sam napisao.
U skladu je sa spiskom. Dobar dio Srba koji su se vratili u Sarajevo i zive ovdje djecu skoluju u Istocnom Sarajevu.
Da ne bude da je nebuloza. U mojoj ulici poznajem 4 srpske povratnicke porodice koje djecu skoluju u RS-u.
I dizu nos....bas kao sto sam naveo.....a nikakve probleme s komsijama nemaju....niko im nije opsovao nesto sto je njima sveto ili ih prebio....(a sto se stalno desava sa povratnicima u RS).

a sto se stalno desava sa povratnicima u RS)

To se je poprilično stišalo. Bilo je toga i u FBiH kada te seljačine koje grada nisu vidjeli napadnu samo zbog nacionalne pripadnosti.

[Šandor]

Nenade, cini ti se.

Sad se malo stisalo jer su sprijecili povratak vecine. Ostvarili su cilj.
Ali u RS su i dalje aktivne grupe koje organizovano provociraju narod.

Plus sto imaju i propagandnu masineriju. Ja inace vec odavno ne gledam vijesti...ali danas oko podneva kad sam vrtio kanale naidjem na BK tacno u trenutku kad objavljuju da se u BiH pripremaju Islamski ratnici za borbu.....bla bla bla.....to se cesto desava....propaganda.....

Episkop Trebinjsko-Zahumski Grigorije je na PTPC prije jedno dvije godine implicitno rekao da je zlocin Srba nad Bosnjacima Bogu milo djelo.
I opisao Bosnjake kao primitivan i zaostao narod u svakom pogledu. Narod koji nije zasluzio da postoji. To sam ja svojim ocima gledao na TV.
Z svaki pravoslavni praznik Srbi provociraju Bosnjake u RS-u. Organizovano. Narocito u mjestima u koja se vratio veliki broj Bosnjaka (Kozarac, Janja, Omeragici, Kozluk, Modrica....).
Organizovano u smislu da dodje par stotina njih u autima...razbijaju prozore...pjevaju cetnicke pjesme.......uriniraju po grobovima......ponekad nekog i umlate.....

To se ne desava u Federaciji.....ipak.....barem ne vise.....i ne organizovano....sa velikom grupom ljudi....desi se da par ljudi unisti nekoliko grobova....konkretno u Sarajevu....ali dobar dio ih je uhvacen.....

Svaki put kad SCG trijumfuje u nekom, sportu Kozarac, Omeragici, Kozluk, Janja, Hambarine.....zive u strahu.....opravdanom strahu...jer cesto dodje par stotina Srba u automobilima.....i igraju se macke i misa.....a zamisli da strada jedan Srbin tada.....haos bi nastao.....a Bosnjaka je nakon rata jako mnogo ubijeno....povratnika u RS....

[carsija]

ovo bi bilo smijesno da nije zalosno

neki dan rekose 5-6 hiljada a sad je vec 1/3

Zalosno je da se u multietnickom gradu kao sto je Sarajevo

gdje se ne gleda ko je sta po nacionalnosti (tako se pricalo)?

ubije ovoliki broj ljudi!

Zalosno je da se u Prijedoru u kojem se prije 92g nije gledalo ko je koje nacionalnosti ubije ovoliki broj ljudi i da se nakon 13g njihove kosti unistavaju bagerima.Boze dragi imate li vi vjeru,savjest ma imate li mozga?????????????
Kako je Republika Srpska rasprodala genocid

Šestog aprila ove godine na području “Novih rudnika Ljubija” Jasmin Odobašić, načelnik Komisije za nestale osobe FBiH, na samoj površini kopa – zaglavljenu između rijetkog drveća i kamenja – našao je ljudsku lobanju. Nedaleko od nje i druge dijelove skeleta .
Jedan skelet za naše prilike, nažalost, ništa nije novo, pogotovo to nije novost na spomenutom terenu, ali upravo ova slika najočitiji je primjer drskih laži novih vlasnika rudnika o tome kako tamo “uopće nema posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka i Hrvata”

Da, upravo tako, najveća svjetska kompanija za proizvodnju čelika “Mittal Steel Company”, koja je prije tačno godinu dana otkupila i 51 posto vlasništva rudnika Ljubija kod Prijedora, pokušava zataškati ono što se zataškati ne može – da je kupila rudnik koji u svojoj utrobi – ali i na površini – krije istinu o zločinu koji su u julu 1992. godine počinile srpske vojske i paravojske nad Bošnjacima i Hrvatima.

A te 1992. godine u općini Prijedor ubijeno je više od tri hiljade nesrpskog stanovništva (u Knjizi nestalih prijavljeno je 3.227 nestalih, mada se pretpostavlja da je broj puno veći), dok je samo u jednom danu, 25. jula 1992., na napuštenom rudarskom kopu u Omarskoj ubijeno više stotina civila. Rudnici su jednostavno postali najveći koncentracioni logor i stratište nesrpskog stanovništva.


Rukovodstvo rudnika početkom rata otpustilo je sve Bošnjake i Hrvate, dok su uposlenici Srbi dobili novi zadatak – umjesto kopanja željezne rude, kopali su leševe svojih komarata i komšija.

Istinu o rudniku Omarska prvi je otkrio novinar The Guardinana Ed Vulliammy, koji je i objavio snimke izgladnjelih i izmučenih logoraša. Ali, iako je time “šokirao svijet”, to uopće nije pomoglo da žrtve nađu svoj mir. Naprotiv: Vlada Republike Srpske, koja je nakon rata postala vlasnik rudnika, a danas ima 49 posto vlasništva, ubrzo je započela eksploataciju željezne rude na nekim lokacijama. Prve postratne količine željezne rude iz rudnika Ljubija, koja je vrlo vjerovatno bila “obogaćena” ljudskim kalcijem i fosfatima, isporučene su srbijanskoj Željezari Smederevo.

Dok su se egzekutori nesrpskog stanovništva u prijedorskoj općini bavili biznisom, federalna Komisija za traženje nestalih osoba, predvođena Jasminom Odobašićem, tragala je za skeletima i pokušavala koliko-toliko žrtvama vratiti dostojanstvo, a njihovoj preživjeloj rodbini “smiraj”. Tako je samo dva kilometra od sadašnjeg ulaska u centralnu zgradu rudnika Omarska, gdje će vas danas dočekati tabla s ćiriličnim natpisom “Dobro došli”, iz jame Stari Kevljani izvađeno čak 456 skeleta, iz jame Hrastova Glavica, također na području Omarske, 126, iz jame Redak 74, iz jame Lisac 49, iz jame Pašinac 54, dok su iz rudnika Ljubija, iz jame Jekarina Kosa izvađeno 373 skeleta. Na području današnjih “Novih rudnika Ljubija”, prema podacima Komisije za traženje nestalih osoba FBiH i rodbine žrtava, krije se još oko 1.700 leševa!


Ali, taj stravični podatak, ne sprečava ni nove većinske vlasnike rudnika, a niti one druge – vladu RS-a – da vrše eksploataciju rude. Naprotiv, ovim drugim dobro je došao ulazak indijsko-britanske firme “Mittal Steel Company”, naročito zbog toga što će njihovim prisustvom bar donekle prikriti razmjere genocida nad Bošnjacima i Hrvatima.

Protiv ponovne eksploatacije rudnika prije nego se završi ekshumacija svih žrtava i obilježe stratišta, ni iz federalne ni iz državne vlasti niko se nije pobunio. Jedini glas razuma došao je od preživjelih logoraša i familja ubijenih, nekoliko nevladinih organizacija, već spomenute Komisije za traženje nestalih FBiH, i jednog stranca – novinara Eda Vuliiamia.

Društvo za ugrožene narode BiH je prošle godine, neposredno nakon što je Lakshi Mittal zagospodario većinskim dijelom rudnika, u Prijedoru organiziralo okrugli sto sa predstavnicima udruga obitelji nestalih civila općine Prijedor, predstavnicima Međunarodne komisije za traženje nestalih (ICPM), komisije za traženje nestalih FBiH i RS-a, te lokalne policije i organizacija za zaštitu ljudskih prava. Sa ovog skupa zatražili su od Visokog predstavnika u BiH i Vlade RS-a da se obustavi privatizacija rudnika Ljubija, izražavajući strahovanje da će tako biti onemogućeno traganje za posmrtnim ostacima nestalih. No, na ovaj zahtjev, kaže za Dane Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode BiH, nikada niko nije odgovorio.

Svoj prosvjed magnatu čelika Lakshmiju Mittalu, direktno su u njegov londonski ured, putem novinara Eda Vulliamija, poslale nevladine organizacije “Srcem do mira” iz Kozarca, Udruženje preživjelih logoraša iz općine Prijedor, “Bosnian Network” iz Velike Britanije, “Izvor” iz Prijedora, te “Optimisti” iz Holandije.

Sabahudin Garibović, glasnogovornik Udruženja logoraša iz općine Prijedor, koji je bio zatočen 88 dana u logoru Trnopolje, kaže da ni na to pismo nikad nije stigao odgovor. “Ali, mi se uzdamo u Eda. On će ići do kraja, isto kao što je i 1992. išao do kraja kad je ušao u logor i svijetu pokazao one užasne slike. Naš zahtjev je da se prvo prostor oko zloglasne Bijele kuće, u koju su ljudi zatvarani i zvjerski mučeni a potom ubijani, i koja je u sklopu rudnika Omarska, izdvoji iz rudnika i obilježi kao stratište. Želimo na to mjesto staviti spomen-ploču, kao što smo uradili na logoru Keraterm. Drugi naš zahtjev je da se ekploatacija rude zaustavi dok se žrtve ne ekshumiraju”, kaže Garibović.
On ističe da su se ista udruženja žalila i bivšoj načelnici Prijedora Nadi Ševo, koja im je dala “načelnu saglasnost za obilježavanje stratišta”. Ni od toga nije bilo ništa, jer je mandat načelnice Ševo – istekao!

Devetog juna prošle godine i Helsinški komitet za ljudska prava u BiH (HK BiH) pisao je načelnici Ševo. Navodeći kako postoje pretpostavke da se na području rudnika još uvijek nalazi oko 1.500 tijela ubijenih, Srđan Dizdarević, predsjednik HK BiH, zamolio je načelnicu da “snagom svog autoriteta učini sve kako bi se sudbina nestalih rasvijetlila”. Ni od ovog pisma nije bilo nikakve pomoći.

A onda je Jasmin Odobašić, prilikom otvaranja jedne od najvećih masovnih grobnica – Stari Kevljani, na to mjesto doveo sadašnjeg generalnog menadžera Novih rudnika Ljubija Indijca Muraria Mukherjeea. “Doveo sam ga nad jamu i svojim je očima vidio stotine leševa. Lično mi je obećao da će uraditi sve da se sve grobnice, i kolektivne i individualne, na području rudnika, otkriju”, kaže Odobašić.

Ali, Mukherjee je lagao. On ne samo da nije uradio ništa po pitanju ekshumacije žrtava, već danas poriče da ih uopće u krugu rudnika ima!? Za Dane Muhererjee je izjavio: “Do danas (12. 4. 2005.) ni jedno tijelo ili masovna gorbnica, koji potiču iz rata nakon 1992. godine, nije pronađeno u Omarskoj niti na bilo kojem području pod kontrolom Novih rudnika Ljubija.”

Usput on je kazao kako Mittal Steel u Rudnicima Ljubija ima kontrolu samo nad rudnicima Omarska i Drenovača. Što nije istina. Jer, u suprotnom, na zvaničnoj web stranici kompanije Mittal (http://www.mittalsteel.com) ne bi pisalo da ona ima 51 posto vlasništva nad Rudnicima Ljubija.

A oni – to znaju u Mittal Company – uključuju i Ljubiju, i Omarsku, i Tomašicu. Uostalom, LNM Group, u čijem sastavu je Mittal Steel Company, ništa bolje nisu odgovorili ni na pisanje engleskog The Guardiana.

Krajem decembra prošle godine oni su poslali saopćenje u kojem stoji da se “zemlja koje je LNM privatizirao u sklopu svojih investicija u BiH ne nalazi u regiji u kojoj postoji ijedna poznata masovna grobnica”. I Gardian, kao i Dane, obavještavaju da u rudniku Omarska nije pronađena nijedna grobnica.

Ipak, za razliku od Indijca, koji se bar udostojio poslati kakav-takav odgovor, direktor dijela rudnika koji je vlasništvo vlade RS-a Mladen Jelača, nije uradio ni to. Nakon što nas je odbio primiti za vrijeme našeg posjeta Prijedoru (7. i 8. april 2005.), pod isprikom “da mu se nismo najavili”, obećao je odgovoriti pismeno. Međutim, iako je pitanja dobio zajedno sa pitanjima upućenim direktoru Mukherjeeu, a koja su se, većinom odnosila na leševe unutar rudnika i nacionalni sastav zaposlenih (u rudnicima nema zaposlenih ni Bošnjaka ni Hrvata), na njih nije poslao odgovor.

A samo nekoliko dana ranije u Kozarskom vijesniku, listu koji baštini velikosrpske ideje, Jelača se pohvalio kako “Novi rudnici Ljubija imaju plan da u 2005. godini proizvedu i prodaju milion tona koncentrata željeznih ruda”. Direktor veli i ovo: “Novi rudnici Ljubija su veliko, značajno i veoma interesantno za javnost preduzeće, pogotovo što sada posluju u najvećem metalurškom preduzeću na svijetu Mittal Steel”. Jelača je, naravno, odbio odgovoriti i na pitanje: Kako može raditi livnica u rudniku Ljubija, kada se tamo još uvijek nalaze kosti žrtava?

Kemo Alagić, jedan od preživjelih stanovnika Ljubije, čijih je preko 70 članova uže i šire obitelji pobijeno, pokazao nam je livnicu u samom ulazu u rudnik Ljubija, u kojoj se danas proizvode šahtovi za kanalizaciju. Neposredno pored livnice i danas je tzv. drobilica. Ta mašina nekad je drobila željeznu rudu, a 1992. – leševe ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Dok nas vodi uzbrdo na površinske kopove ovog rudnika Alagić pokazuje mjesta kojima je aprila 1992. “krv tekla potocima”.


“Na ovom mjestu ima leševa”, govori Kemo i upire prstom. “I na ovom, i na ovom”, kaže i moli da ih ne slikamo jer: “Prepoznat će gdje je i premjestiti ih na drugo mjesto, i ko će ih opet naći. Srbi su već jednom premjestili ove leševe. Ubacivali su ih u ove jame, prethodno u kamenje stavljajući rudnički eksploziv. Kada bi to eksplodiralo, tijela bi se raskomadala a zemlja i kamenje sručili se na njih. Mislili su da to nikad niko neće otkriti. Mi i danas kad otkrijemo neko mjesto, a nerijetko nam pomažu i sami Srbi, to skrivamo dok Komisija ne dobije potrebna sredstva da ekshumira žrtve.”

Jedino što se, kaže, ne može sakriti jesu mala jezera, crna od željezne rude. “U njima ima leševa i to znaju svi, ali misle da zbog vode niko u njih neće zagaziti.”

I dok nam pokazuje jamu Jekarina Kosa iz koje su nedavno izvađene 373 žrtve, a koja je u sklopu rudnika Ljubija, tik uz njen rub, nailazimo na svježe upotrebljen prezervativ!


Ali i ovo, pa ma kako to grozno zvučalo, eksplicitno pokazivanje odnosa RS-a naspram zločina i nevinih žrtava, lakše je shvatljivo od onog kojeg naspram istih imaju oni koji Bošnjake i Hrvate predstavljaju u državnoj i federalnoj vlasti. Oni naime, nikad ni u šali nisu pokrenuli ovo pitanje.


Ali, kad se uzme u obzir činjenica da je Mittall Steel Company većinski vlasnik i Željezare u Zenici, koja je sa Rudnicima Ljubija prije rata bila u sastavu RMK Zenica, te da sadašnji većinski vlasnici vjerovatno ponovo prave tu simbiozu, a koja će ovdašnjim političarima biti upisana kao poen za privlačenje stranih investicija, onda je sve jasno.

Otud i ošutnja ovdašnjih medija o ponovnom zločinu nad zločinom u rudnicima Ljubija, a na sva zvona hvaljenje izvoznih uspjeha indijske obitelji Mittal. Posebna groteska po tom pitanju odigrala se upravo u protekle tri sedmice: 26. marta Avaz je iz Prijedora izvijestio o 126 dženaza žrtava iskopanih iz masovne grobnice Jakarina Kosa u sklopu kompleksa rudnika Ljubija; tamo su se okupili svi SDA velikani, a reis Cerić čak izrekao kako se i nebo spustilo da pronađe onog ko je sakrio istinu o zločinu. No, samo desetak dana kasnije, ista novina donosi intervju s Mittalovim direktorom za srednju i istočnu Evropu, Roelandom Baanom, u kojem ovaj hvali vrijedne ljubijske rudare i novu upravu.

Niti Baan spominje Omarsku, Keraterm, Jekarinu Kosu.... preživjele logoraše koji traže da stave spomen ploču, niti ga novinar Avaza o tome pita.
A pošto mediji ne pitaju, a još manje tihići, terzići ili hadžipašići, o ljudskim dušama – nesmirenim i na ovom i na onom svijetu – pitaju se još samo nevladine organizacije i porodice žrtava.

Helsinški komitet za ljudska prava u BiH 26. marta ove godine je Carli del Ponte, glavnoj tužiteljici Haškog tribulala (ICTY), poslao pismo u kojem joj skreće pažnju na “nerazmnu odluku o privatizaciji Rudnika Ljubija” i pozvao je da učini sve da zaustavi ekploataciju rude prije nego se žrtve ekshumiraju, te pošalje forenzičare i istražitelje u rudnike. Tužiteljica Del Ponte jedina do sad poduzima korake po ovom pitanju i za nekoliko dana šalje šefa Misije ICTYa u Sarajevu Jana Ven Heckea Srđanu Dizdareviću, predsjedniku Helsinškog komiteta. Međutim!

“Van Hecke se kod mene raspitivao za lokacije grobnica, što je neshvatljivo. Mi nemamo te podatke. Uputio sam Van Heckea na Komisiju za traženje nestalih”, kaže Dizdarević. Ali, do danas, što rekao Mukherjee, Van Hecke po tom pitanju nije se obratio Komisiji.

Novi rudnici Ljubija u Češku Republiku izvezli su 750 tona željezne rude, plan za narednu godinu je milion tona, eksploatacija napreduje, željezo obogaćeno kalcijumom i sulfatima iz ljudskih kostiju putuje Evropom, obitelj Mittal stiče nove milione dolara kojima će platiti svadbe svojih potomaka... Svijet obilježava 60-godišnjicu holokausta i ponovo ponavlja – nikad više!

Kada je u martu 1997. njemačka kompanija Triacom htjela kupiti Rudnike Ljubija, od toga je odustala nakon što ju je Human Rights Watch (HRW) upozorio da se u rudnicima nalaze ljudski leševi. Međutim, ista organizacija, kada je rudnike kupila Mittal Steel Company nije se oglasila. Na pitanje zašto to nisu učinili u ovom slučaju, Bogdan Ivanišević, istraživač u HRW-u je odgovorio: “Razlozi za izjašnjavanje ili neizjašnjavanje neke organizacije o određenom pitanju mogu biti sasvim trivijalni – uključujući i takve stvari kao što su druge radne obaveze ili godišnji odmor. I takvi razlozi su u pozadini našeg neizjašnjavanja o prodaji i ekploataciji rudnika... Ovo ne znači da HWR neće u skoro vrijeme poduzeti neposredno istraživanje i oglasiti se.”

Vrijednost rudničkog kompleksa Ljubija, industrijska i strateška, odavno je poznata. Davne 1979. godine, ona je potvrđena pronalaskom novih slojeva željezne rude, procijenjenih na gotovo pola milijarde tona, ili pola od ukupnih dokazanih rezervi ove sirovine u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Zlokobnih trinaest godina kasnije, rudnici Ljubija dobijaju još jednu stratešku funkciju, ovaj put u industriji genocida, a nekadašnje rudarske zgrade, jame i mašinerija pokazali su se pogodnima i u svrhu koncentracionih logora i masovnih grobnica.

U februaru 1996., kada je ova industrija zločina velikim dijelom već bila razotkrivena zaslugama međunarodnih novinara, tadašnji gradonačelnik Banje Luke Predrag Radić najavljuje nastavak proizvodnje u dva najveća pogona rudnika Ljubija, u pregovorima s hrvatskom vladom za razmjenu željezne rude za naftu, nepunih pola godine nakon vojnih operacija Bljeska i Oluje, dok se po netom etnički očišćenim kućama prijedorskog kraja smještaju Srbi iz Hrvatske.

Mjesec dana ranije, u januaru te godine, Chris Hedges za New York Times piše: “Prema riječima lokalnog stanovništva, prošle jeseni, kako se ratna sreća počela okretati protiv njih, bosanski Srbi počeli su skupljati tijela iz drugih masovnih grobnica i bacati ih u centralnu jamu u rudniku Ljubija.” U jesen te godine, prijedorski kraj posjećuje američka kongresna delegacija u potrazi za nestalim svećenikom Tomislavom Matanovićem, a Biljana Plavšić, danas haška osuđenica, i Simo Drljača, kasnije ubijen u opiranju hapšenju za ratne zločine, traže od američke delegacije podršku u svome traženju financija za ponovno otvaranje rudnika Ljubija.

Pola godine kasnije, u martu 1997., predstavnici njemačke kompanije Triacom posjećuju rudnike s namjerom da ih kupe i izražavaju svoje zadovoljstvo kvalitetom rudače i tehničkim mogućnostima, no u ljeto 1998. povlače se iz pregovora, nakon što im se obraća Human Rights Watch. U februaru te godine, dok se forenzički istražitelji haškoga suda tek spremaju doći u Prijedor, u Beogradu se održava sastanak industrijskih čelnika bivše Jugoslavije na kojem se dogovara intenziviranje poslovne suradnje; sastanku prisustvuju Duško Matković, generalni menadžer jugoslavenske željezne industrije Sartid, Milorad Dodik, premijer vlade Republike Srpske, te menadžeri zeničke željezare i rudarskog kompleksa u Ljubiji. Dodik tom prilikom izjavljuje kako u ukupnim odnosima mora prevladati ekonomska logika.

Tijekom sljedećih nekoliko godina, njegova vizija ekonomske budućnosti biva ometana službenim istragama masovnih grobnica u prijedorskom kraju, od kojih je do sad najveća pronađena ona u Jakarinoj Kosi, u sklopu rudnika Ljubija, čije žrtve su identificirane i dostojno pokopane tek ove, 2005. godine. No, čitavo desetljeće nastojanja vlasti RS-a da se u Ljubiji opet počne iskopavati željezna ruda – ne bi li se prestalo iskopavati što drugo – na koncu se ipak isplatilo, prevladavanjem veće, globalne ekonomske logike i prelaskom u vlasništvo kompanije Mittal Steel.

Logici onih koji za svojim nestalima još uvijek tragaju po rudarskim jamama, u godini obilježavanja desetogodišnjice Srebrenice i šezdesetogodišnjice Auschwitza, tu, čini se, nema mjesta.

[neutralac]

Po svemu sudeci sve strane ce morati reducirati svoje spiskove ubijenih, jer ocigledno da mnoge stvari su rekla-kazala.
Nacin na koji su Srbi napravili ovu evidenciju je cista smijurija. Da bi se osoba proglasila ubijenom ili nestalom potrebni su pravi podaci, a ne da je netko bio frizer npr. u Hadzicima do 1995, a od tada se nista ne zna
o njemu/ njoj . Samo konkretni fakti : ime i prezime, datum rodjenja, mjesto prebivanja itd. uz opasku kako je to lice nastradalo. Srbi koji su poginuli u Sarajevu od snajpera ili granata ne ulaze na ovaj spisak jer to nije ono sto Srbi hoce da prikazu.
---------------------------------------------
Isti slucaj vrijedi i za SDA-prvake koji su , to je sve ocevidnije, napuhali 200.000 mrtvih Bosnjaka da bi u postdejtonskoj Bosni igrali ulogu jedine zrtve u BIH, iako su s obzirom na broj mrtvih i protjeranih platili najvecu cijenu 1992-1995.
----------------------------------------------
Kod Hrvata je slicna situacija kao kod Srba.Daleko ih je vise stradalo kao vojnika nego civila i to kroz sve godine rata. Pokolji bosnjackih civila 1992 i 1995 su daleko iznad broja poginulih pripadnika Armije BiH (Bosnjaci) 1992-1995.
-----------------------------------------------
Sarajevo je specifican slucaj, jer je bilo opkoljeno 3 i pol godine i broj zrtava je vrlo visok-i civila i vojnika.

[neutralac]

Carsija , sve je to istinito, ali ako pogledas kartu BiH i obiljezis najveca stratista vidjeces kojem entitetu oni pripadaju.Srbi su imali sasvim dovoljno vremena 1992-2000 da se rijese tragova zlocina u mnogim krajevima.
Jedna skupina logorasa Omarske je ubijena izvan logora na lokalitetu Kozaruse a njihovi ostaci su pronadjeni 2001. u blizini gradskog smetljista Bosanske Krupe. Znam jos mnoge pojedinosti, ali ne da mi se obrazlagati, jer sve stvari se u Bosni relativiziraju pa i najveci zlocini.

[Šandor]

"Isti slucaj vrijedi i za SDA-prvake koji su , to je sve ocevidnije, napuhali 200.000 mrtvih Bosnjaka da bi u postdejtonskoj Bosni igrali ulogu jedine zrtve u BIH, iako su s obzirom na broj mrtvih i protjeranih platili najvecu cijenu 1992-1995."

Mislim da ovdje mnogo grijesis jer ukupan broj ubijenih Bosnjaka krece se negdje oko 180 000. U svakom slucaju, ukupan broj je vrlo blizu 200 000.
Tacnu cifru je nemoguce utvrditi upravo zbog onoga sto si naveo u slijedecem postu....ispremjestali su grobnice.....skoro sve.....izbrisali su tragove postojanja mnogih sela....imanja....u potpunosti izmijenili krajolik pojedinih podrucja.....

Veliki dio nestalih nikada nece biti pronadjeni. Nesto slicno desilo se i u drugom svjetskom ratu.

[neutralac]

Sandore, mislim da ne grijesim , jer danas sam negdje procitao da prema procjeni broj mrtvih bi MOGAO biti oko 100 000 ukupno tj. cijela bh populacija. Nemoj se hvatati za ono procjena ili mogao , jer mislim da su to podaci ove agencije iz Sarajeva koja jedina koliko - toliko radi neamaterski. Cilj joj je poimenice utvrditi broj mrtvih.

Mislim da Bosnjaci i Hrvati nisu radili na premjestanju ubijenih ( barem meni nije poznato da ih je itko ikada optuzio za tako nesto), a i situacija na tih 51% bh teritorije je sasvim drugacija od one druge.

[Šandor]

Nema sanse da je ukupan broj 100 000. Prema svim relevantnim inostranim izvorima (izvan exYu) broj je veci od 200 000 (ukupan broj svih naroda).

[neutralac]

Opet ti kazem da mi taj broj izgleda jako, jako visok.Zasto ?
Sarajevo, Prijedor i Srebrenica daju u grubo oko 20 000 mrtvih. Ostaje onih 80 000 razlike sto je jako puno za prostor od 51 129 km po kvadratu.
Broj mrtvih Hrvata nema sanse da je veci od 10 000 . Srbi nigdje nisu masovno nastradali, vec najvecim dijelom kao vojnici, a nekih velikih bitaka sa ogromnim gubicima nije bilo.
Necemo sad pominjati ratna izvjesca svih strana u kojima su napuhivani protivnicki gubici zbog podizanja morala na vlastitoj strani i kod kojih su , gle cuda, gubici uvijek zaokruzeni na 100, 300 itd.
Podrinjske opcine i Brcko su velike bosnjacke grobnice, ali onda nesto ne stima sa brojem interno raseljenih i onih van granica BiH.
Da, slazem se da je pravi broj tesko utvrditi i da istina stradava, ali moze se doci do priblizne brojke kad ne bi bilo manipulacija.
Da li mislis da Mesihat Islamske Zajednice moze poimenice utvrditi broj mrtvih u Banjaluci ? Ja mislim da moze , jer Banjaluka nije Prijedor i okolica gdje je stradanje nemjerljivo vece , a postoji broj od nekih 3100 mrtvih.
Znam pouzdano da Banjalucka biskupija i Vrhbosanska nadbiskupija imaju poimenice spisak nastradalih Hrvata .
Kakvo je stanje kod Srba ne znam, jer oni cinjenice mijenjaju svakodnevno u zavisnosti od potreba.

[Šandor]

Neutralac, broj mrtvih u Srebrenickom kraju mnogo je veci od onih koji su stradali nakon pada enklava Srebrenica i Zepa. Ogroman broj ljudi stradao je jos 1992. godine u Jadru, Skelanima, Zvorniku i okolini, Bratuncu, Vlasenici.....katastrofa totalna......zatim u Bijeljini, Rogatici, Visegradu, Foci.............sto tine i stotine sela su pregazena......na sirem prostoru opstine Foca neki povratnici uopste nisu mogli odrediti gdje im se tacno nalazila kuca jer je apsolutno sve preorano.....a katastri u Foci spaljeni....

Plus sto je izginulo jako mnogo vojnika....ogromne su zrtve bile i kad su vojnici u pitanju......narocito Bosnjaci....ginuli su ko zecevi zbog slabog naoruzanja.....lose obucenosti.....i lose taktike i strategije nadredjenih (sto je i normalno jer Bosnjaci ili bolje receno bosanska strana je bila nepripremljena za rat i imala je jako malo vrhunskih vojnih stratega).
A izginulo je jako mnogo i Srba i Hrvata na frontu.

Grijesis mnogo. Jer stradanja su bila ogromna. Enormna. I na frontu.
Srbi su bili mnogo bolje naoruzani tako da su vojnici Armije BiH (pretezno Bosnjaci) ginuli ko zecevi.
Mada u Armiji BiH nikad nije bio problem ljudstvo. Jedini problem bio je naoruzanje. Artiljerija prije svega. A i pjesadijsko.

[neutralac]

Prije jedno dvije godine sam citao knjigu o stradanju Bratunca i okolice( ne sjecam se imena autora) i tu su pomenuti stradali po imenu i prezimenu, tako da ne vidim razloga da se ne moze isto uraditi za sve opcine u BiH. Od 109 prijeratnih opcina solidan je broj onih gdje se nije ratovalo nego su ljudi kao vojnici upucivani drugdje i pretpostavljam da mjerodavna zapovjednistva znaju broj poginulih iz tih opcina.
U proljece 1993. bio sam kao pripadnik HV u Orasju i za to vrijeme smo imali svega 6 mrtvih i to od granata iz Pelagiceva. Sto kazu ne pogadja svaka. Tu sam bio nepunih 5 mjeseci.
Mislim da je najvise Srba nastradalo na Kupresu 1992, Gradacac 1992-1994 i na bihackoj bojisnici ( ali tu otpadaju sa spiska Srbi iz Hrvatske).
----------------------------------------------------------------------------------
Ovih dana citam na Domovina. net arhivu Oslobodjenja iz 1992, pa pokusavam neke stvari ovako sa vremenske distance ocijeniti realnije.
Inace, cijenim tvoju diskusiju jer ne pjenis poput mnogih ovdje i ne pricas rumenih obraza.

[Fair Life]

Intervju sa Bogdanom Bogdanovicem koji moze dati sliku svijesti i nacin razmisljanja
http://www.novilist.hr/Default.asp?WCI= ... 328592863J

Hvala furlan za ovaj dojmljiv intervju.

"Ma znate onu staru floskulu: mladić koji nije revolucionaran, pokvaren je, a revolucionarni starac – to vam je budala."__ (Bogdanovic)

[brzonogi]

NATO izvjestava, da su Srbi sami sebe bombardovali i porusili svoje mostove i gadjali svoju vojsku na Kososvu

[kub lajkan]

Nema sanse da je ukupan broj 100 000. Prema svim relevantnim inostranim izvorima (izvan exYu) broj je veci od 200 000 (ukupan broj svih naroda).

Koji su to relevantni izvori?

[rumenko]

sta je sa srbima-glumcima sto su ih svabe pobile u filmu "Valter brani Sarajevo"...oni su morali biti na spisku.....nemojte se zajebavati...hitno da se spisak dopuni...

[brzonogi]

[quote="rumenko"]sta je sa srbima-glumcima sto su ih svabe pobile u filmu "Valter brani Sarajevo"...oni su morali biti na spisku.....nemojte se zajebavati...hitno da se spisak dopuni...[/quote]

Ovo me i razbudi i nasmija!!!!!!

[brzonogi]

Zaboravio si Bitku na Neretvi, tamo je puno cetnika zaginulo!!!!!
A tek Sutjeska.

[rumenko]

pa co'jece samo je Ljubisa Samardzic 5 puta zagino .....znaci logicno je da mora pet puta na spisak....narod ga je vidio kako gine....to se ne moze sakriti....

[brzonogi]

Njega ne mogu progurati, vidili smo u vizi za buducnost.

[Prenj]

Nije meni ova nekrofilija vezana za broj zrtava nikako jasna.

Evo podataka Istrazivacko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, jedine ozbiljne organizacije koja se bavi UKUPNIM brojem zrtava proslog rata

Sve ostalo je cista fantazija, ekvivalentna srpskom napuhavanju zrtava u Jasenovcu i hrvatskom uvecanju zrtava u Bleiburgu.

http://www.idc.org.ba/onama/intervju_sl ... vropa.html
RSE: Dolazimo do ključnog podatka. Možete li nam reći bar procjenu ukupnog broja žrtava?

TOKAČA: Ja sam zaključno sa januarom imao 85.571 ime u bazi podataka. To je ono što je van svake sumnje u ovom času utvrđeno. Ne volim procjene, mada se već sad neke procjene mogu davati jer smo u završnoj fazi projekta, treba nam možda još maksimalno dva mjeseca i još par nekih sitnih provjera. Ali ono što mogu već sada sa velikom sigurnošću reći, to je da će taj broj biti nešto veći od 100.000, a manji od 150.000. Dakle, ovaj broj koji ćemo mi utvrditi se apsolutno neće približiti onoj cifri s kojom se do sada baratalo u javnosti.

[Nex]

Samo da se nadovezem na ono sto sam isto gledao na TV-u,
Oj vladika Gligorije ponjupas mi chunaryje. Hebo majku peksinu i smrdljivu genocidnu. I Gospod ss Bog stidi ovakvih popova - zlocudnika.

Smrt zlu na svijetu

[bosniaque]

sve u svemu ali su debelo slagali sa ovim spiskom!

[Zadig]

Nevjerovatno mi je da nakon onolike diskusije koja je bila na SA-X oko broja zrtava i dalje se razbacuje brojevima svojevoljno.

A postoji zaista najvjerodostojniji podatak...