Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
"Armija RBiH sačuvala je ideju da različiti narodi, različite vjere i različite kulture mogu živjeti skupa", kazao je Izetbegović, podsjećajući da je ta ideja ugrađena u temelje ujedinjene Evrope.
Da, ali samo dok babo i najbolji babov savjetnik nisu izgmizali iz bankarskog sefa i krenuli u kvislinško-kriminalnu misiju po RBiH i diljem dunjaluka. Što je prethodilo uspostavi Izetbegovićeve klerofašističke tvorevine na trećini bh-teritorije, dok su preostale 2/3 otišle kao nagrada Miloševićevim srbonacistima i Tuđmanovim krofašistima koji su mu to omogućili.
A evo kako su Izetbegovići i njihov poslušnik Cerić prevodili heroje RBiH sa bosanskohercegovačkog na klerofašistički put:
U konkretnom slučaju, kvislinško-kriminalna banda - na čelu sa Alijom Izetbegovićem i po onoj njegovoj: “Narod koji spava, može se probuditi samo udarcima.” (koja je u ishodištu terorizma) – čini sljedeće: (1) samovoljno prevodi Musliman u musliman, te (2) pošto “musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu islama ili – bježati s bojnog polja.”, (3) Alija Izetbegović je Muslimane gurnuo u borbu za slavu islama (čitaj: klerofašizma!), a ne za odsudnu odbranu vlastite im države. Naravno, uspjeh njegove misije (čitaj: bosnocida!) u pozitivnoj je korelaciji sa zadatim udarcima, tj. sa brojm žrtva žigosanih njegovim kvislinško-kriminalnim palcem. Dalje, pošto po Aliji Izetbegoviću “nama ne trebaju vojnici, trebaju nam propovjednici da islamiziramo muslimane”, on i njegov reisul-ulema zloupotrebljavaju mezaristane Muslimana poginulih u bosanskohercegovačkom odbrambeno-oslobodilačkom stroju i, sukladno osmanskosvetosavskoj tradiciji sataniziranja svega što je bosanskohercegovačko, šire laži o odbrambeno-oslobodilačkom ratu u RBiH te uživaju na lovorikama bosnocida.
Zaima Imamovića sam upoznao 08.04.1992. godine, po preporuci. Organizirao sam dragovoljce za pomoć napadnutoj Foči, smatrajući da bi se u Podrinju trebala voditi odsudna odbrana RBIH od Miloševićevih srbonacista. Bio je jedini oficir koji je pristao da nam se pridruži. Iz Sarajeva smo krenuli 11. aprila 1992. godine, pješice. Izetbegovićevi propovjednici su bili predali grad bez ijedne žrtve među Miloševićevim srbonacistima, te (privremeno) preselili na Ustikolinu. Prva drinska udarna brigada formirana je na Borovnićima, 16. aprila 1992. godine. Bilo je prijedloga da bude Prva drinska muslimanska brigada, čemu se suprotstavio upravo Zaim Imamović i predložio da bude “udarna”. Na bh-putu je ostao i nepoštedno ga branio sve do 09. oktobra 1995. godine. Njegov zadnji susret sa Alijom Izetbegovićem protekao je baš u neslaganju sa Izetbegovićevom tezom da “oni neće Bosnu, a mi sami nismo u stanju odbraniti je”. Jasno, RBiH je bila odbranjena, ali Izetbegoviću nije odgovaralo da se i konačno oslobodi osmanskosvetosavskih vampira, među koje je i sam spadao. Danas, njegov najbolji savjetnik i onaj što mu je babo mu jedini uzor, legitimno iz samog pročelja bh-dvora krčmi temelje bh-državnosti. Naravno, po onoj: “Nepravde kraljeva umiru sa njima, ali nepravde zakonodavaca traju generacijama.”, (ispod kvislinško-kriminalnog daytonskog legaliteta!) legitimitet mu je osigurao babo mu, i to na način da njegov najbolji savjetnik i onaj što mu je babo mu jedini uzor s 3% glasova punoljetne bh-populacije stigne do samog pročelja bh-dvora. Pošto je babo mu svoju kvislinško-kriminalnu promociju započeo u Foči, riječima: “Kunemo se Bogom Istinitim Foča se više ponoviti neće!”, i održo zakletvu s obzirom da u Foči više nema Muslimama, ne namjerava li to isto učiniti njegov najbolji savjetnik i onaj što mu je babo mu jedini uzor, organizirajući na ustima Koline proslavu babove mu 20-ogodišnjice formiranja ARBiH. Slijedom njegove prošlogodišnje poruke na Grepku o pripajanju goraždanskog sarajevskom Kantonu, očekivati je da se, konačno, obistini: “Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo!”
Šta drugo radi osmanskosvetosavska sorta nakon ovog posljednjeg (vjerovati je i zadnjeg!) genocida priređenog Bohsnianima (Bošnjanima), nego ono što je uradila nakog prvog: zatire tragove o postojanju Bohsnie (Bosne)! Kako? Poput Bosne, bosanski stećak je čist, neukrašen ikakvom porukom izuzev da su život i smrt bezimeni i nedjeljivi i, stoga, podjednako je i zemaljski i nebeski. Po izvršenom genocidu i okupaciji Bosne, osmanskosvetosavsko zlo je nasrnulo upravo na stećak, prvo sa kojekakvim naknadnim ukrasima i, potom, njegovom zabranom nadajući se da će tako (monoteiziranjem!) stići do bosnocida.
Oko davnih bogumilskoh spomenika trajale su neohelenističke varijacije dučentističkog slikarstva po srpskim pravoslavnim zadužbinama, gradile su se gotičke katedrale i romaničke bazilike od Poreča i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaška krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo čime, što je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjačkih ili bizantinskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetičkom obliku između bosanskog korva i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastičnosti i u vertikalama čudestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i priviđenja (Miroslav Krleža, ‘Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije’, Eseji V, Zora, Zagreb, 1966).
Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan Na kome je prikazan kao sužanj (Miroslav Krleza, 1960) .
Nakon posljednjeg (vjerovati je i zadnjeg!) genocida, prema osmanskosavskoj zaostavštini na grobljima i ostalim arhivama, Bosna nikad nije ni postojala te stoga se za nju niko nije ni mogao boriti, pa ni poginuti. Potom, slijedi i završni čin bosnocida: abrahamizacija / avramizacija / ibrahimizacij stećka na način da se i on, kao i RBiH, daytonizira pod okriljem OUN. Po najavama, to bi se trebalo dogoditi sljedeće godine.
Za neletad - kojima se u ime kvislinško-kriminalnog kreveljenja i danas tepa pod krvavim sarajevskim nebom bez obzira što je baš sa njim i započela posljednja (i zadnja!) osmanskosvetosavska agresija na RBiH - Ćosićeva haša je jedna i jedina Istina. Stoga im je maksimalan mentalni domet i smisao njihovog postojanja sljedeće: "Jos jedn lazni multi-kulti militantni ateista."
amire sto nisi branio focu,jel,sa podrinjskim muslimanima,
takvi kao ti ateisti su govorili nece mene moj komsija momo,znam ja njega,i sutra ga komsija momo zakolje na mostu.
Sa već strateški, operativno i taktički razvijenim oružanim formacijama na teritoriji RBiH, uz svesrdnu podršku kvislinga, srbonacistički štab Slobodana Miloševića je bio uvjeren u uspjeh blickriga.
Naser Orić je u “Srebrenica svjedoči i optužuje” zapisao: “Prema dosadašnjim saznanjima, u većini slučajeva lokalna rukovodstva, pogotovu rukovodstva SDA bila su zaokupljena švercom oružja i ostalih vitalnih proizvoda, umjesto da su ocijenili i procijenili da treba izvršiti pripreme, obuku i organiziranje naroda za otpor okupatoru. Doduše, u nekim općinama bilo je organizacije i pripreme, ali pod velom neke vojne tajne, tako da je samo mali broj ljudi bio u toku, umjesto da se izvršene pripreme daju u funkciju, odnosno u praktičnu realizaciju, to rukovodstvo, odnosno ta grupa ljudi koja je ´držala´ konce u svojim rukama bježi u inozemstvo ili ko zna gdje, sa debelim kontom na računu neke od inozemnih banaka.“
Bez obzira na krajnje nepovoljne okolnosti - uglavnom samoorganizirani državotvorni uzorci bh-pravednika predvođenih istaknutim pojedincima - uspjeli su zaustaviti srbonacističku armadu, i to u skoro cijelom Podrinju. Do oktobra 1992. godine odbrambeno-oslobodilačke snage su kontrolirale sve putne komunikacije unutar zone: Trnovo – Dindol - Čemerno – Foča – Čajniče - Višegrad – Žepa – Srebrenica - Zvornik – Rogatica - Prača – Trnovo. Tako da je, npr. srbonacistička putna veza Kalinovika i Beograda mogla funkcionirati jedino preko Crne Gore. Istovremeno su formirane komande, štabovi i jedinice TO/OS RBiH, odnosno ARBiH.
Iz odbrambene faze oružane borbe, početkom avgusta 1992. godine, prešlo se na oslobodilačku, a oslobođeni su: Trnovo i cjelokupna općina Goražde, te dijelovi fočanske, čajničke, višegradske, rogatičke, paljanske i kalinovačke općine. Uz napredovanje jedinica HOS-a prema Trebinju, stvoreni su realni uvjeti za oslobađanje Kalinovika, Miljevine i Ustikoline. Izuzev makadama preko Uloga, Kalinovik je bio potpuno izoliran. U istoj sedmici događa se likvidacija Fadila Đoze i Blaža Kraljevića, potom tok odbrambeno-oslobodilačkih dejstava na jugoističnom dijelu sarajevskog ratišta sve više stagnira prema defanzivi. Što srbonacistička armada Slobodana Miloševića koristi i, nakon obustava neprijateljstava na dubrovačkom ratištu, kreće u sljedeću fazu osvajačkog rata, s prevashodnom namjerom da uspostavi kontrolu putnih komunikacija, izađe na Bjelašnicu i Igman, kao - „osnovicu za nastavak borbenih dejstava ka dolini Bosne i dolini Neretve“. Citirano je dio plana koji je Momčilo Krajišnik izložio političkom i vojnom rukovodstvu samoproglašene republike. Prethodilo bi mu maksimalno reduciranje ili/i okupiranje odbranjenih teritorija u Gornjem Podrinju.
Kada je u pitanju vojnički besprijekorno oslobođeno i odbranjeno Trnovo, te i odbranjeni Igman i Bjelašnica, i to uz sudjelovanje boraca iz raznih krajeva RBiH, događaju se pojave neprimjerene ozbiljnosti ratne situacije. Trnovo je imalo sve uvjete da ima brojnu i snažnu borbenu jedinicu, ali je – uz politički blagoslov, marginaliziranjem subjekata kojima je nesporno jedini interes bio odbrana RBiH od srbonacističkog projekta Slobodana Miloševića, poput Edhema Godinjaka - „bolovalo“ od viška „lokalnog“ interesa, u smislu da je npr. i paljenjem objekata onemogućavano zbrinjavanje boraca iz Podrinja i njihovih porodica. Nakon likvidacije Fadila Đoze, 10. avgusta 1992. godine, Igman i Bjelašnica su profilirani u legla kriminala, i to pod formalnim patronatom najviših nivoa političko-vojne hijerarhije.
„Edib Šarić se vratio iz Trnova, kaže da je situacija sada pod kontrolom. Prebacili smo stvari iz ´kedyja´ u Šarićevog ´pajera´. (...) U Štabu u Trnovu izdao sam zadatke Fudi i njegovom Zeničkom bataljonu da izviđaju pravac prema Tvrdimićima, a Rekić Golu Jahorinu i Kupole. Za ručkom je bila malo mučna situacija. Fadil je Rekiću otvoreno rekao da je špijun pod šifrom „Otrov“ i da zna još za petoricu koji su kao i on, da za to ima i dokaze. Mnogo toga je iznio. Rekić je tražio da ga zaštitim. Na kraju mu je rekao: „Ovo ti je prilika da se dokažeš.“ (Ćatić, M: „Sjena nad Igmanom“)
Uglavnom, procjenjujući one faktore koji su značajno uticali na daljni tok pa i ishod odbrambeno-oslobodilačke borbe na ovom dijelu bh-ratišta, bitna obilježja su im slijedeća:
(1) Na koncepcijsko-doktrinarnom nivou nije postojala, ili se sa tog nivoa nije operacionalizirala, jedinstvena strategija vođenja odbrambeno-oslobodilačkog rata, pa su neki od komandanata na taktičkom nivou robovali neupitnoj odanosti pojedinim autoritetima iz političko-vojnog pročelja, od kojih se neki mogu smatrati i ilegalnim u odnosu na uvažavanje činjenice da je RBiH imala ustavno definiran sistem odbrane. To je u stvarnoj situaciji u značajnoj mjeri ugrožavalo legalno i legitimno pravo i obavezu organiziranja i sudjelovanja svih subjekata RBiH u odbrani i oslobađanju države od okupatora.
(2) Na koncepcijsko-doktrinarnom nivou nije neupitno definiran okupator i žrtva, u smislu da je agresor i okupator Republika Srbija, pod neprkosnovenom ali međunarodno nepriznatom srbonacističkom vlašću Slobodana Miloševića, a uz masovan pristanak bh-kvislinga predvođenih SDS-om; dok je žrtva Republika Bosna i Hercegovina, punopravna članica OUN-a.
(3) Nedefiniran i netransparentan odnos prema prijateljima i saveznicima, koji nisu odlučujući ali su značajan faktor u odbrambeno-oslobodilačkim ratovima, posebno u situaciji u kojoj se našla RBiH s obzirom na njenu geopolitičku supoziciju i iskustva sa tom supozicijom.
(4) U situaciji kada su glasine pogubnije od oružja, haotične mirovne inicijative inače, usto i masovno zloupotrebljavane u medijima, te pozivanje na „slobodu medija“ direktno su išli na ruku okupatorskom štabu - jer su u značajnoj mjeri sudjelovale u „razvlačenju pameti“ odbrambeno-oslobodilačkom uzorku bh-populacije. U navedenom kontekstu je i javno isticanje moći okupatora, tezama o „trećoj oružanoj sili u Evropi“, „sijaču smrti“ i slično, kao i tvrdnje da „oni neće BiH a mi je ne možemo sami odbraniti“, ali i spekuliranje sa namjerama Evrope, USA, „islamskog svijeta“, OUN, te sa skidanjem embarga na naoružavanje ARBiH.
(5) Bez obzira na izrazito nepovioljan odnos u oružanoj sili, gdje god je pružen i minimalan oružani otpor okupatoru – imao je uspjeha, pošto se u osnovi radilo o odsudnoj odbrani milenijskih tekovina bh-civilizacije, i globalne civilizacije, od antropofagičnog zla. A takav otpor pružen je gdje god se s neupitno iskrenom namjerom kao prioritet istakla odbrana države, tj. bh-teritorije i populacije pod demokratskom političkom vlašću. U takvoj supoziciji, čovjek se suočavao sa činjenicom da je u bh-biću bila očuvana veličanstvena potreba za odbranom ideje BiH - sociološki atipične evropske i globalne civilizacije. Posmatrajući to iz fokusa formalno svakodnevnih mirnodopskih ljudskih napora i prilika, te uspoređujući sa spremnošću kvantitativno značajnog dijela individua iz bh-populacije na žrtvu u korist RBiH, sticalo se uvjerenje kako ta potreba graniči sa univerzalnim smislom života uopće. Kada je u pitanju ljudski život, nije li i suština: živjeti ga – ljudski! Potom, slijedi da sloboda čovjeku znači biti slobodan činiti dobro. Jedino navedenim premisama moguće je razumjeti hrabrost, dostojanstvo i spremnost na žrtvu čovjeka i zajednice mu u supoziciji kada su im, po konvencionalnim postulatima, šanse i za goli opstanak najminimalnije.
Naravno, u današnjem svijetu - gdje se i uspjeh i neuspjeh situiraju prevashodno kroz političku dimenziju – te je za strukturu, funkcije i performanse mira, i rata, primarno odgovorna politička vlast, odbrana identiteta i integriteta RBiH je demokratskim putem izvučena na nivo bh-političke vlasti. Međutim, upravo problematiziranje identiteta i integriteta populacije i teritorije RBiH od strane te vlasti ne samo da je ugrozilo mir, već je i ishod odbrambeno-oslobodilačkog rata učinilo krajne neizvjesnim, pa čak u korist i globalno identificiranog agresora i okupatora.
Nasuprot sarajevskoj političkoj ratnoj priči, koja se može reducirati na uzrečicu: „Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo!“ - Sarajevo je simbol troipogodišnjeg nadljudskog otpora njegovih građana globalno prepoznatom zlu, koje je Miloševićeva srbonacistička sila operacionalizirala formalno srednjestoljetnom i sadržajno sofisticiranom opsadom grada i života uopće. Međutim: koliko se RBiH branila u Sarajevu – barem toliko se i Sarajevo branilo u RBiH! I niko nema pravo manipulirati sa ovom istinom.
U prethodno navedenom političkom, potom i svakom drugom, kontekstu uslijedilo je slijedeće:
(1) Stimulirano je masovno dezeterstvo, pljačka i rasprodaja oružja, opreme, hrane, cigareta, stočnog fonda itd. na način da se onemogućavalo procesuiranje vinovnika, jer su primani i štićeni od pojedinih komandanata, od Sarajeva do Zenice i Mostara. Usto, kako njima tako i lokalnim vojnim obaveznicima omogućavano je masovno dezeterstvo izvan teritorije RBiH. Jednostavno, nije postojao način da se ti komandanti uvjere u slijedeće: (1) Svaki dezerter, npr. sa Grepka, ukoliko je uključen npr. u jedinicu na Ilidži, za sobom je posredno doveo barem trojicu okupatorskih vojnika; (2) Stvarajući lažnu nadu ostalim da postoje mjesta u kojima se s manje napora i žrtava može opstati, podstrekavali su ih na dezerterstvo, što je nerijetko imalo za posljedicu olahko prepuštanje matičnih teritorija okupatoru i, potom, lančano dovođenje u bezizlaznu situaciju i onih odbrambeno-oslobodilačkih snaga koje su odsudno branile dom i domovinu; (3) Uvjetujući zbrinjavanje prognanih i izbjeglih porodica sudjelovanjem vojnih obveznika iz tih porodica u jedinicama na teritoriji gdje su stigle, dovođene su u neravnopravan položaj porodice boraca koji su odsudno branili matične teritorije i te porodice su često prisiljavale borce da im se pridruže, odnosno da dezertiraju. Pošto su funkcionirali „u paketu“, prema navedenom problemu isto su se ponašale i ratne općinske vlasti.
(2) Povlašteni komandanti kojekakvih specijalnih jedinica, s najzvaničnijim papirima o njihovoj neprkosnovenosti, i „njihove“ jedinice na Igmanu i Bjelašnici djelovali su krajnje destruktivno na borce iz drugih jedinica ARBiH. Zašto? Ti komandanti i njihova pratnja „šepurili“ su se sa „nitroglicerinkama“, „pancirima“, „motorolama“, „alfinim“ uniformama itd. Umjesto da uređuju Igman i Bjelašnicu za odbranu, uređivali su teritoriju da se brane jednih od drugih, kao da su „vjerovali da će rat vječno trajati“.
(3) Nezvanično ali skoro sistematizirano, režirana je netrpeljivost prema starješinskom kadru koji je školovan i, potom, radio u JNA.
(4) Također, režirana je etnička i vjerska netrpeljivost.
(5) Navedenim postupcima, u značajnoj mjeri ugrožavan je sistem komandovanja. Na štetu oružane borbe protiv okupatora, moralo se nerijetko trošiti vrijeme na smirivanje tenzija na Igmanu i Bjelašnici, kako one ne biše eskalirale do nivoa otvorenog sukoba među jedinicama ARBiH.
Šta je još bilo karakteristično za „trošenje“ prijeko neophodnog autoriteta komandanata i štabova ARBiH?
(1) Nekorektnost pojedinih komandanata u izvještavanju pretpostavljene, pa i Vrhovne, komande o nivou borbene spremnosti i rezultatima borbenih dejstava, kao i o situaciji u dodjeljenom im rejonu/zoni. I to i ne bi bio tragičan problem da takav manir nije toleriran do nivoa kada se mogao smatrati zvaničnom načinom komunikacije u političko-vojnoj hijerarhiji. Pa čak i protežiran do nivoa kada se profesionalan način komunikacije, zasnovan na što je moguće izvjesnijem i operativnijem sistemu činjenica, počeo smatrati neprijateljskim.
(2) VK ARBiH je nerijetko po osnovu takvih izvještaja zasnivala procjene i donosila direktive i odluke koje nisu prethodile razvoju situacije na ratištu, što je rezultiralo izostankom vlastite i prepuštanje inicijative okupatorskim snagama.
(3) Potom, odluke o angažiranju brojnijih snaga ARBiH nerijetko nisu bile utemeljene na kvalitetnoj procjeni, odnosno izostajala je kvalitetna pripremi jedinica za borbene zadatke, što je rezultiralo nesrazmjernim trošenjem ljudskih i tehničkih resursa, te i produžavalo vrijeme priprema za naredne zadatke ili čak i ugrožavalo odbrambenu sposobnost tako upotrijebljenih jedinica. Nezvanično, uvriježilo se shvatanje da su kvalitet komandanta i kvantitet žrtava u jedinici s kojom komanduje u pozitivnoj korelaciji.
(4) Dalje, ne uvažavanjem činjenice da srbonacističkoj sili Slobodana Miloševića nije uspio blickrig, te da je RBiH bila odbranjena i da je vrijeme „radilo“ za njeno oslobađanje – zapostavljala se i činjenica da su dobro pripremljeni prepadi i upadi na okupiranu teritoriju najefikasniji način borbe protiv okupatora, koji ujedno i omogućava vrijeme potrebno za kvalitetnu pripremu operacija i, eventualno, preuzimanje strateške inicijative. Ujedno, sopstveni gubici u takvim borbenim dejstavima ne mogu značajnije uticati na odnos snaga u širem smislu.
(5) Nedovoljno vođenje računa o tajnosti priprema, zaštiti sistema komunikacija i, u vezi s tim, značaju iznenađenja u borbenim dejstvima.
(6) Nerijetko, grubo zanemarivanje značaja kvalitetnog sistematiziranja i dosljednosti u uvažavanju i isticanju svakog, pa i minimalnog, napora u oružanoj borbi i otporu, što je neposredno narušavalo borbeni moral i gotovost komandi i jedinica.
(7) Potom, ni javno isticana kvislinštva nisu sankcionirana, pa su glasine o političkoj izdaji prestajale biti glasinama.
(8) Na kraju, od pojedinih emisara protežirana je „istina“ kako političko-vojno liderstvo manipulira sa ishodom odbrambeno-oslobodilačkog rata u RBiH, te da su tzv. „deblokade“ Sarajeva planirane da ne uspiju. I to s namjerom da SDA-pročelje marginizira mogućnost oslobađanja Sarajeva, i RBiH, oružanom borbom dok ne pripremi uvjete za međunarodno relevantno političko rješenje, koje će ulogu SDA-pročelja u odbrani RBiH promovirati u historijsku i, istovremeno, sadržavati realnu mogućnost za materijaliziranje tih zasluga i realizaciju stvarnih namjera SDA-pročelja u vezi sa RBiH (Bjelašnica i Igman iz supozicije jedinica Teritorijalne odbrane/Armije Republike Bosne i Hercegovine u „goraždanskom koridoru“).
matematicar_teski wrote:amire sto nisi branio focu,jel,sa podrinjskim muslimanima,
takvi kao ti ateisti su govorili nece mene moj komsija momo,znam ja njega,i sutra ga komsija momo zakolje na mostu.
Mislis na poznate ateisticke umotvorine poput "Mirno spavajte, rata nece biti" i slicno?
Ne znam je li do ovog glupog imena "klix", ili do atmosferskog pritiska, ali, kakvih se na ovom forumu klovnova skupilo u zadnje vrijeme... to je ludilo.
U zadnje vrijeme, dok dva smislena posta da nadjes, muda ti se otegnu. O temama da ne govorim.
Rima_amiR wrote:...
Uz napredovanje jedinica HOS-a prema Trebinju, stvoreni su realni uvjeti za oslobađanje Kalinovika, Miljevine i Ustikoline. Izuzev makadama preko Uloga, Kalinovik je bio potpuno izoliran....
Dokle više sa ovom glupošću o Blažu Kraljeviću i njegovom napredovanju prema Trebinju?
Na frontu južno od Trebinja je bila samo HV i niko drugi. Prva jedinice HVO-a jačine voda je bila u Ravnom 40 km udaljena od Trebinja zapadno.
HOS i Blaž Kraljević u Hercegovini ništa vojnički nisu značili. Ostaće samo upamćen po logoru u Dretelju i ni po čemu više.
matematicar_teski wrote:amire sto nisi branio focu,jel,sa podrinjskim muslimanima,
takvi kao ti ateisti su govorili nece mene moj komsija momo,znam ja njega,i sutra ga komsija momo zakolje na mostu.
