Ovaj čovjek ako ništa ne postigne do 5 oktobra i ne izvuče imena ubica svog pokojnog djeteta, nakon zatvaranja biračkih mjesta njegova sudbina biće vjerovatno "službeno: Počinio samoubistvo".
Objavljeno: 24.09.2018. u 11:01h
Tužno odzvanja slika Davora Dragičevića, koji je svoj dom zamijenio za Trg u Banjaluci. On noćeva tamo. On je dao sve za istinu. Za istinu o svom sinu. Na koncu je ostavio kuću svoju.
Ovaj posljednji potez kojim jedan otac kaže, tu sam, dođite po mene, hapsite, ubijte, batinajte, ja nemam šta da krijem, hoću istinu za svoje ubijeno dijete, ovaj potez predstvalja ultimatum, ne vlastima, nego svim ljudima, prije svega Banjalučanima da dođu sebi. Da se pogledaju i da se zapitaju-gdje ja to živim, sunce ti poljubim?!
Ljudi su onako đuture postali beskućnici pored kuća svojih! Beskućnici pod zastavom republike Srpske, kako glasi propagandni predizborni slogan režima Milorada Dodika i njegovog SNSD-a.
Nije Davor Dragičević beskućnik!
On ima kuću, ima nadu i vjeru u istinu. Trg je njegova kuća, a javnost njegova odbrana, zaklon i moć. I sva sila i jeste na strani Davora. Sila ljudi, sila ljubavi roditeljske, sila argumenata, koje je i Sud potvrdio. Sila logike i zdrave pameti. Sila koja neporecivo kaže da mu je dijete, njegov sin David ubijen. Davor ima kuću ne samo u grupi «Pravda za Davida», nego u svakom čovjeku kojem je barem malo, koliko crno ispod nokta stalo da se rasvijetli jedno od najgnusnijih ubistava poslijeratnih u Banjaluci.
Naša slika, naš sistem
I zato je tužna slika Davora u krevetu na Trgu, dok se temperature spuštaju ka jesenjim izmaglicama. Ne zbog onoga što vidimo, nego zbog onoga što ne vidimo na toj slici. A ne vidimo sve one unižene, prevarene, obespravljene, one koji su spremi bili sve do sad lizati dupe režimu, zarad bijedne crkavice. Ne vidimo inspektore, sudije, tužioce, ne vidimo medije u pokušaju, ne vidimo portaloide i kvazianalitičare, koji mjesecima od Davora pokušavaju napraviti teroristu ili barem stranog plaćenika, koji bi da ruši sistem.
Pa svo je pravo Davorovo da ruši ovaj i ovakav sistem! Jebeš sistem koji ubija djecu, koji je od Banjaluke napravio streljanu i vježbalište za ispaljivanje zolja, sistem koji proizvodi nasilnike, bandite koji prebijaju novinare, sistem koji stvara svako veče po kantu pepela od spaljenog automobila, sistem koji je vratio sačekuše na velika vrata. Da, taj sistem treba mijenjati! Odmah sada, koliko 7. oktobra! Mirno i ljudski, kako je propisano.
I nekako, treba razumjeti perverznu politiku portaloida bez impresuma koje uređuju lokalne novinarske i kvazianalitičarske pizdice, koje se boje potpisa, imena i prezimena svog. Treba razumjeti borbu tih poslušnika, koji će uraditi sve da zadrže rektalnu temperaturu dok vise iz Dodikovog anusa i dok im taj anus obezbjeđuje egizstenciju parazitsku. Treba, velim shvatiti ljude-neljude koji se bore za opstanak i ostanak bande na vlasti.
Štokholmska je tuga pregolema, sindroma ima, a para nema
Ali kako objasniti sebi, svijetu i zdravoj pameti sve one koje je Dodik i režim mu prevario bezbroj puta, sve one kontejner-korisnike, sve one penzionere kojima Dodik prijeti i sa čijim se apanažama izbornim zajebava dok buče-ko ne glasa za mene, neka vrati jednokratnu pomoć? Kako razumjeti takve homosapiense oko nas? Kako razumjeti one doktore i medicinske sestre, kojima gruntovni vlasnik Republike Srpske prijeti da neće vidjeti povišice niti bijele marke, dok on to ne odredi i naredi??? Kako pojmiti sve te ljude, koji svakodnevno prolaze pored Davora Dragičevića u čvrstoj vjeri nebitnosti. Ne svoje, nego Davorove.
Jer, pazite to su ljudi oko vas, oko svih nas, koji će 7. oktobra «pod zastavom Srpske» glasati iznova i iznova za svoju bijedu. Uz kurac zdravoj pameti, logici, vapaju Davorovom, vapaju djece i rodbine u inistranatvu , koji im govore da to ne čine...opet će zaokružiti četvorogodišnji krug pakla sa jahačima apokalipse koji mogu SVE.
Zastava po mjeri
Bar su do sada pokzali da mogu sve. Mogu ubijati, prijetiti, tući, premlaćivati, zastrašivati, mogu hapsiti, mogu lagati u svojim kvazimedijima. Mogu se igrati većih Gebelsa od Gebelsa, mogu se igrati većih tiranina od Staljina, mogu oponašati grozomornije ekonomske promašaje od Madurovih ekonomista...i sve to nekažnjeno, uz blagoslov ćutologa «pod zastavom Srpske».
Ili oni to sebi jednom za svagda kroje zastavu po mjeri, zastavu pod koju će stati samo oni sa svojim ljubavnicama, razmaženom djecom, par gorila i nešto uhljeb-dupelizaca na budžetu, čisto da im «sisteme održavaju»?
I to je perverzno pošteno! Što bi rekao lokalni Dodikov sveznadar, direktor Narodnog pozorišta u slobodno vrijeme, i to nije problem! I nije. Oni to rade, to mogu i hoće.
U isčekivanju biologije
Ne mogu stalno i vječno, ali, majku mu, zar treba čekati na biologiju i nekakve svjetske uzročno-posljedične procese, e da bi se promijenila ova partokratska oligarhija? Zar svakome nije jasno da sistem koji ne kažnjava ubice Davorovog sina, sistem koji gleda kako se čovjek blizu 200 dana razapinje za sve nas, e da ne bi naše dijete pojela noć, zar nije dovoljno sve ovo da se pomjere dupeta, resetuje čip u glavi i ova bagra otjera prvo sa vlasti, a onda i sa slobode u ustanove koje mogu podnijeti težinu njihovih grijeha? Od zatvora do umobolnica, široka im nova kuća.
Davor Dragičević i ljudi oko njega prestaju spavati, napustili su kuće i postali su stanovnici grada, entiteta i zemlje.
Do kada svi zajedno mislimo biti beskućnici «pod zastavom Srpske»? Na nama je, a novu kuću možemo početi graditi 7. oktobra. Ne smijemo se nadati, trebamo samo ustati, za 15 dana i zamijeniti beskućništvo za novu kuću. Nije toliko teško.
