Smrt i neka razmisljanja u vezi toga...

[maybelline]

Razmisljam i pitam se... Kada je covjek suocen sa smrti bliske osobe, kada je gleda i vidi da se pati... i bude mu jako tesko...a zatim pozeli da jednostavno ode iz prostorije, iz stana, iz grada u kojem je bolesnik jer jednostavno ne moze da gleda kako se ovaj pati (a ima neko ko o bolesniku brine)... i ima potrebu da se smije i bude sretan, misli na druge stvari... da li je to bijeg od stvarnosti, nesposobnost suocavanja sa zivotom ili prosto kukavicluk, slabost i sebicnost...? Sta misite...?

[ljubav_aha]

to je vrlo individulano,jer ovisi kako sredina,rodbina i prijatleji pomazu osobi koja konstatno pomaze nekome ko polako umire

[Ljuska_u_BaklaFi]

Ljudi nikad, ma koliko godina imali i bili svjesni stanja bolesnika, ne mogu biti spremni za smrt, pogotovo roditelja....jer to je kao, neshto shto znas da je neminovno ali ipak bi najradije pobjegao u tom trenutku....zato ne mislim da smo kukavice, sebicni ili neshto trece, samo ljudi smo, krhki ali i zilavi, patimo ali izdrzavamo, svjesni da sve prolazi, nemocni da ista promijenimo

[maybelline]

Ljudi nikad, ma koliko godina imali i bili svjesni stanja bolesnika, ne mogu biti spremni za smrt, pogotovo roditelja....jer to je kao, neshto shto znas da je neminovno ali ipak bi najradije pobjegao u tom trenutku....zato ne mislim da smo kukavice, sebicni ili neshto trece, samo ljudi smo, krhki ali i zilavi, patimo ali izdrzavamo, svjesni da sve prolazi, nemocni da ista promijenimo

Upravo ovo boldirano... Kraj tolike nemoci da ista promijenimo, covjek pozeli samo da ode... ili sam se barem ja tako osjecala... Ali me uhvatila i neka griznja savjesti, ako se to tako moze nazvati... Vidjela sam je, jako me potreslo, plakala sam i bila tuzna, ali sam onda pozeljela otici odatle, sto sam i uradila i pozeljela sam ne biti tuzna, htjela sam se smijati i biti sretna, zaboraviti malo na sve... Jesam li sebicna, neodgovorna ili bjezim od stvarnosti...?

[*mima*]

To je bjezanje od stvarnosti.

[Ljuska_u_BaklaFi]

Prije bih kazala da si covjek, shto u u ovom vremenu "dobra vakta ko obraza nema" nije mala stvar. Dati smo da budemo zdravi, sretni i zadovoljni, pa odatle i takva osjecanja u tebi, jer kad smo bolesni, tuzni, nesretni to je zato sto postoji problem, sto to nije nase normalno stanje i ne treba da zbog toga mislish da si losa, samo se nosish s tim kako znash i umijes

[maybelline]

To je bjezanje od stvarnosti.

U tom slucaju, kako se opet vratiti u nju i da li je uopce potrebno odmah se vratiti u stvarnost? Moze li sebi covjek dopustiti mali bijeg od svega? Ja mislim da moze i ponekad i da se to mora...

[*mima*]

To je bjezanje od stvarnosti.

U tom slucaju, kako se opet vratiti u nju i da li je uopce potrebno odmah se vratiti u stvarnost? Moze li sebi covjek dopustiti mali bijeg od svega? Ja mislim da moze i ponekad i da se to mora...

Naravno da moze i treba dopustiti......i ne brini....vratit ces se u stvarnost. Znam iz iskustva....ja sam malo duze bila u bijegu i jos uvijek odem.....jednostavno ne mogu da se pomirim da sam izgubila najdraze bice....

[statix]

Pored pozitivnih osobina kao svijest, dusevnost, emotivnost, covjek je u sustini dosta egoisticno bice...

Problem smrti roditelja, izmedju ostalog, jeste sto na neki nacin dok su zivi osjecate se mladje, a nakon smrti svjesni ste da ste vi slijedeci...

[ljubav_aha]

Ljudi nikad, ma koliko godina imali i bili svjesni stanja bolesnika, ne mogu biti spremni za smrt, pogotovo roditelja....jer to je kao, neshto shto znas da je neminovno ali ipak bi najradije pobjegao u tom trenutku....zato ne mislim da smo kukavice, sebicni ili neshto trece, samo ljudi smo, krhki ali i zilavi, patimo ali izdrzavamo, svjesni da sve prolazi, nemocni da ista promijenimo

Upravo ovo boldirano... Kraj tolike nemoci da ista promijenimo, covjek pozeli samo da ode... ili sam se barem ja tako osjecala... Ali me uhvatila i neka griznja savjesti, ako se to tako moze nazvati... Vidjela sam je, jako me potreslo, plakala sam i bila tuzna, ali sam onda pozeljela otici odatle, sto sam i uradila i pozeljela sam ne biti tuzna, htjela sam se smijati i biti sretna, zaboraviti malo na sve... Jesam li sebicna, neodgovorna ili bjezim od stvarnosti...?

od sebe ne mozes pobjeci

[threshold]

Razmisljam i pitam se... Kada je covjek suocen sa smrti bliske osobe, kada je gleda i vidi da se pati... i bude mu jako tesko...a zatim pozeli da jednostavno ode iz prostorije, iz stana, iz grada u kojem je bolesnik jer jednostavno ne moze da gleda kako se ovaj pati (a ima neko ko o bolesniku brine)... i ima potrebu da se smije i bude sretan, misli na druge stvari... da li je to bijeg od stvarnosti, nesposobnost suocavanja sa zivotom ili prosto kukavicluk, slabost i sebicnost...? Sta misite...?

Covjek je bice koje treba da uziva u zivotu ima volju za zivotom, ali neminovno je da se suoci sa smrti kao sasvim prirodnom stvari (smrt kao i zivot, faza), pa cak i ako se radi o blisko josobi.

[maybelline]

A postoji li neko vec predvidjeno vrijeme koliko je potrebno da se "odtuguje" ili je sve to individualno? I da li svako tuguje na isti nacin? (odgovor na ovo zapravo znam, ne znam ni zasto pitam...) razgovarala sam sa jednim cojekom koji mi je rekao da je osjecaj koji dozivimo kada izgubimo blisku osobu neka vrsta energije i da je svako kanalise drugacije, pa mi je tako ispricao o momku koji je nakon smrti majke tu energiju kanalisao kroz nekontrolisan smijeh... Mislim da se slazem s tim da je to neka vrsta energije...

[UnscarD]

Ako ti se place, placi. To je prirodna odbrana organizma od tako stresnih situacija a gubitak bliske osobe je upravo jedna od najstresnijih situacija u zivotu?
Griznja savjest zbog smijeha. Da li taj tvoj smijeh umanjuje ljubav prema toj osobi? Da li tu ljubav omalovazava? Ne naravno. Zato nema razloga za griznju savjest bilo kakve vrste. Na kraju krajeva, da li bi ta bliska osoba vize zeljela da si ti tuzna ili da si sretna?
Ljudi cesto u situacijama kada im bliznji nakon duge i bezizlazne bolesti na kraju preminu, ustvari osjete veliko olaksanje. To je sve potpuno normalno.

[Ghost_Rider_XXX]

"Zivot je jedina bolest od koje se niko nije izvukao ziv."

Gubitak dragih ljudi naravno da nas sve pogadja, ali od kad se rodimo svi smo predodredjeni da jednog dana skoncamo na ovaj ili onaj nacin. I mislim da smrt treba prihvatati kao nesto prirodno i normalno, a ne tragicno.
Naravno u takvim trenutcima racionalno razmisljanje nam bas i nije jaca strana, ali na koncu svi cemo zavrsiti na isti nacin.

[ira.m]

....

[saso mange]

Mislim da je to od osobe do osobe. Znam neke ljude koji, kako to Islam uci, znaju je smrt samo selidba na drugi svijet a ne kraj i tako je i gledaju a ne kao gubitak. Ima zalosti ali ne uobicajno.
Moj stari je imao jako tezak srcani, hvala dragom Bogu prezivio je al otad (sace 2 godine) ja svakodnevno imam traume da ga nece biti, svaki put kad mu nije dobro ja sam totalno u qrtzu, jednostavno nisam spreman na to!

S druge strane, svoje smrti se ne bojim ni malo, samo molim Boga da ne patim u tom trenutku

[hardcoreh]

Mislim da je to od osobe do osobe. Znam neke ljude koji, kako to Islam uci, znaju je smrt samo selidba na drugi svijet a ne kraj i tako je i gledaju a ne kao gubitak. Ima zalosti ali ne uobicajno.
Moj stari je imao jako tezak srcani, hvala dragom Bogu prezivio je al otad (sace 2 godine) ja svakodnevno imam traume da ga nece biti, svaki put kad mu nije dobro ja sam totalno u qrtzu, jednostavno nisam spreman na to!

S druge strane, svoje smrti se ne bojim ni malo, samo molim Boga da ne patim u tom trenutku

Sto ces se bojat smrti, kad znas da je milijarde milijardi ljudi prije tebe umrlo, pa sto bi ti bio iznimka. Ponekad me samo uhvati nebuloza, sta ako nema zivota poslije ovog ?

[einiac]

Upravo ovo boldirano... Kraj tolike nemoci da ista promijenimo, covjek pozeli samo da ode... ili sam se barem ja tako osjecala... Ali me uhvatila i neka griznja savjesti, ako se to tako moze nazvati... Vidjela sam je, jako me potreslo, plakala sam i bila tuzna, ali sam onda pozeljela otici odatle, sto sam i uradila i pozeljela sam ne biti tuzna, htjela sam se smijati i biti sretna, zaboraviti malo na sve... Jesam li sebicna, neodgovorna ili bjezim od stvarnosti...?

Pogresno. Trebas biti tu do kraja, pa kakav god kraj bude. Jesi, sebicna si, jer se vise bojis zbog sebe, da ti ne ostanes povrijedjena, u soku ili slicno. Ali vjeruj mi, izdrzi do kraja, budi uz tu osobu, jer u suprotnom ces se kajati do kraja zivota sto nisi bila tu kad je trebalo. Ja sam ispratio dvije osobe do samog kraja, i opet se skoro svaki dan pitam jesam li mogao jos nesto uraditi da im uljepsam zadnje dana (godine) zivota... naravno jer su oni meni uljepsali moje prve...

[einiac]

Mislim da je to od osobe do osobe. Znam neke ljude koji, kako to Islam uci, znaju je smrt samo selidba na drugi svijet a ne kraj i tako je i gledaju a ne kao gubitak. Ima zalosti ali ne uobicajno.
S druge strane, svoje smrti se ne bojim ni malo, samo molim Boga da ne patim u tom trenutku

Upravo zbog ovoga ljudi ne mogu da se pomire sa cinjenicom da je njhov zivot ravan zivotu biljaka ili zivotinja. Ne znam sta je to u covjeku sto ga je natjeralo da umisli da je neko i nesto na ovom svijetu, ili u ovom svemiru... mozda ce biti svima bolje kad svi shvate da je zivot covjeka isti kao i zivot mrava, goluba, macke i da se covjekovo tjelo reciklira i sluzi kao hrana da bi nastao neki drugi oblik zivota...