Ante Herceg i Mustafa Banovic, povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-246, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.
Pravoslavna crkva nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije).
S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao katolik, kao i svi Bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.
Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.
Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.
Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradena tek sredinom 16. stoljeca.
U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.
Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuri-pesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji pored Turaka koji "krajnje despotski" vladaju nad krscanima, zive i ostala tri naroda. Jedan su "Bosnjaci" ili "Bosnjani", drugi su "Hrvatski katolici" ili "Franjevci" kako ih on zove, a treci su "Vlasi". On je jos pricao i o Zidovima, koji se - prema njegovom svjedocanstvu - vecinom mogu naci oko Sarajeva. Pomena o "Bosanskim Srbima" nije bilo. ... Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve". Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce).
Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.
Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.
Od 16 vijeka, pa nadalje, mnogi pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve presli su preko Drine, a mnogo ih se naselilo i na sjeverni dio Bosne. Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosanski Vlasi koji su se utopili u taj preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni. Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. vijeku na temelju zajednicke religije, jezika, istorije i osobnog osjecaja nacionalne pripadnosti.
Slovo o Vlasima
Moderators: _BataZiv_0809, anex
-
osa
- Posts: 10669
- Joined: 16/03/2007 14:08
#2 Re: Slovo o Vlasima
nešto o vlasima sa teme o vojnoj krajini na wikipediji.
Dok za samu pojavu Vojne krajine i interpretaciju njena nastanka, trajanja i ukinuća za hrvatsku (i svjetsku historiografiju (G. Rothenberg, J. Amstadt) koja se bavila tim pitanjem) povjesnicu nema većih dvojbi i nepoznanica (radovi Valentića, Buczynskog, Pavličevića, Roksandića, Kruheka i dr.), potrebno je nešto reći o ideologiziranome tumačenju nastanka i statusa Vojne krajine u dijela srpskih povjesničara i ideologa. Osim ozbiljnih vojnopovijesnih radova Gligora Stanojevića, u srpskoj je historiografiji, poglavito u posljednjim desetljećima raspadajuće SFRJ, a potom i u «krnjoj Jugoslaviji», nastalo obilje propagandističke literature koje je smjeralo upotrijebiti jednu povijesnu činjenicu u dnevnopolitičke svrhe, poglavito velikosrpske. S tim u svezi valja reći da u srpskoj suvremenoj historiografiji zapravo i nema stručnjaka specijaliziranoga za povijest Vojne krajine, nego se uglavnom radi i promičbenim krparijama koje se pojavljuju u radovima pisaca poput Vasilija Krestića, Jeremije Mitrovića[1], Petra Džadžića ("Nova ustaška država") ili Petra Milosavljevića. Osnovne teze te, uvjetno rečeno, «škole» su sljedeće: stanovništvo Vojne krajine je bilo etnički pretežito srpsko; Srbi naseljeni u Vojnoj krajini obranili su Hrvatsku (na neki način, to je artikulacija mita o srpskom ratništvu) dok su Hrvati samo pasivno gledali ili su se razbježali pred turskim prodiranjem; Srbi su u Vojnoj krajini bili oslobođeni raznih nameta i davanja, što je izazivalo animozitet i zavist kod okolnoga hrvatskoga stanovništva i plemstva, jer je takav položaj bio, u neku ruku, simbol slobode ili slobodarskoga načina života; krajiški Srbi nisu nikad bili dio hrvatskoga društva, i marno su čuvali uspomenu na svoju neovisnost i samostalnost koju su uživali od svoje doseobe- poglavito preko «Vlaških statuta» i crkveno-školske autonomije koju su uživali kao pripadnici istočno-pravoslavne vjere; herojskim otporom Srbi su se uspjeli othrvati stoljetnim nasrtajima Habsburške katoličke monarhije da ih pokatoliči i tako im poništi srpski nacionalni identitet, iako je manji dio Srba podlegao tomu pritisku, prije svega u Žumberku (a možda i Senju). To su, ukratko, glavne teze navedene «škole».
Te su tvrdnje mješavina istina, poluistina i laži - u cjelini, taj je ideologizirani paket neistinit. Kao što citirana literatura bjelodano pokazuje, krajiško je stanovništvo bilo mješavina domaćih ljudi, prebjega raznih vrsta (među kojima su znatan, no ne i dominantan dio bili Vlasi) i asimiliranih pridošlica s raznih strana. Sam je vlaški element po etničkomu korijenu romanizirano paleobalkansko pučanstvo kod kojega je od zreloga srednjega vijeka uznapredovao proces slavizacije, i koji je sudjelovao u etnogenezi velikoga broja naroda, napose Bugara, Srba, Albanaca, Rumunja, Makedonaca, Bošnjaka-muslimana, Hrvata, Crnogoraca, a manjim dijelom i Slovenaca i Mađara (vlaško pitanje je do sada najtemeljitije obrađeno u studiji albansko-hrvatskog povjesničara Zefa Mirdite). Govoriti o Vlasima onoga doba kao o Hrvatima ili Srbima povijesni je anakronizam i besmislica. Ono što nije sporno, i što je općeprihvaćeni stav svjetske historiografije je da se nacionalna kristalizacija na južnoslavenskom području odvijala ponajviše na crti konfesionalne pripadnosti, dok su jezik i protonacionalne tradicije igrale važnu ulogu tek u završnim fazama etnokonfesionalne diferencijacije.
Tako su se srpska i hrvatska nacija na području bivše Vojne krajine pojavile u drugoj polovici 19. stoljeća, a razdvajanje je i nacionalno svrstavanje teklo prvenstveno po liniji konfesionalne pripadnosti. Podatci pak o konfesionalnoj pripadnosti, brojniji od 18. stoljeća, no pouzdaniji u 19., daju sljedeću sliku: 31. listopada 1857. godine Hrvatsko-slavonska krajina je imala 675.817 stanovnika, od toga 58,8% katolika, 40,3% pravoslavnih, 0,8% evangelika. Budući da je brojčano zanemariv bio udjel stranaca, a i kasniji popisi pučanstva po jeziku («ilirskom») daju sličnu sliku, jasno se vidi da Srbi (ukoliko u tu kategoriju brojimo sve istočne kršćane) nisu bili većina u Vojnoj granici. Aproksimativni podatci iz prethodnih popisa (npr., ponekad je prebrajan samo broj kuća, nekad broj muškaraca i sl.) daju sličnu sliku. Po reorganizaciji, vidljivo je da je katoličko pučanstvo prevladavalo u otočačkoj, ogulinskoj, križevačkoj, đurđevačkoj, brodskoj i gradiškoj pukovniji, pravoslavno u ličkoj i 1. i 2. banskoj, dok je slunjska bila konfesionalno podjednako podijeljena (petrovaradinska, u kojoj su Srbi tvorili većinu, velikim dijelom nije u granicama RH). Sljedeći mit je o navodnom krajiškom heroizmu koji je obranio Hrvatsku: istina je da u glavnim bitkama i ratovima u kojima je turska sila prvo zaustavljena, a potom i odbijena i poražena, krajiška vojska imala marginalnu ulogu ili je uopće nije ni bilo. Veći je dio postojanja Vojna krajina služila jedino kao izvor lokalnih obračuna i hajdučija, bez utjecaja na promjenu odnosa snaga u kršćansko-turskim ratovima.
Esencijalno, Vojna je krajina bila jeftini rezervoar upotrebljive vojne snage koja je više korištena na austrijskim ratištima u europskim dinastičkim ratovima nego u slamanju osmanlijske moći. Pravi je slom turske sile došao u teškom ratovanju koncem 17. i početkom 18. stoljeća u kojem su postrojbe Vojne krajine imale neveliku ulogu - glavna je bila dobro opremljena carska vojska sastavljena, najvećim dijelom, od plaćenika iz cijele Europe. U slučaju pak kopnene Dalmacije, Gligor Stanojević je obradio važnu ulogu koju su imale postrojbe morlačkih harambaša u 17. stoljeću - no, to ne spada u područje Vojne krajine, a i kasniji pokušaji nacionalnih atribucija se pokazuju i u tom slučaju kao anakronizam: morlačko je pučanstvo bilo konfesionalno miješano, bez etničke samosvijesti. Tjeranje maka na konac opet ne ide u korist srpske nacionalne ideologije: većina je vlaških harambaša bila katoličke konfesionalne pripadnosti.
Jedno od osjetljivijih pitanja je dolazak Vlaha u područje tek nastajuće Vojne krajine. Neprijeporno je utvrđeno da su došli kao turske pomoćne čete, te da su vremenom potkupljivani i naseljavani od hrvatskih i austrijskih vlasti. Pod imenom «martolozi» (o podrijetlu toga naziva postoje različita mišljenja) nerijetko su imali dvojben status - npr. Hrvatski je sabor 1586. godine donio odluku da se svaki martoloz ima, zbog nasilja i pljački što su ih činili kao turske hajdučke čete, živ nabiti na kolac kao zastrašujući primjer drugima. Vremenom je to pučanstvo uvučeno u mašineriju habsburškoga imperija i korišteno i carske vojne svrhe.
Glede ostalih tvrdnji koje dolaze iz srpskih ideoloških krugova jedino su vrijedne opasaka teze o pokušajima katolizacije i o relativno izoliranom statusu pravoslavne konfesionalne zajednice na području Vojne krajine. Obje su tvrdnje većim dijelom točne. Snažan pritisak koji je imao za cilj prijelaz pravoslavnih na katoličku konfesiju bio je posebno intenzivan na području dijela Slavonije i Banovine u 17. i 18. stoljeću. No, nije dao rezultata.
Postoje vjerodostojna svjedočanstva o prozelitskim pokušajima habsburške monarhije, kao i Venecije u Dalmaciji (iako dalmatinsko područje ne spada u Vojnu krajinu), no, isto tako, i svjedočanstva o neuspjehu tih pokušaja. Ili, po pouzdanim podatcima, nije bilo iole značajnije promjene konfesije u granicama sadašnje Hrvatske. Pitanje crkveno-školske autonomije usko je vezano s procesom modernizacije i opismenjivanja koji je intenziviran tek od druge polovice 18. stoljeća, a riješen ukidanjem konfesionalnih škola u klimi sekularnoga liberalizma za doba banovanja Ivana Mažuranića u 70-im godinama 19. stoljeća.
Točna je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u društvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etničkom identifikacijom koju većina stanovnika krajine nije ni imala, a o povlasticama iz «Vlaških statuta» se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. godine. Teritorijalno zaokruživanje Hrvatske, koje nije u cjelini formalno dovršeno u doba postojanja dualne monarhije, počelo je oslobađanjem većeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i početkom 18. stoljeća, a nacionalna je integracija uznapredovala tek u poslijenapoleonskom periodu, pred sam Ilirski pokret. Formalno ukidanje Vojne krajine 1881. godine nije naišlo ni na kakav otpor- dapače, veliko je nezadovoljstvo i u civilnoj Hrvatskoj, i u Vojnoj krajini vladalo desetljećima zbog sprječavanja i odugovlačenja toga procesa. Sam pojam Vojne krajine ostao je tek oznakom prošlosti bez ikakvih pravnih, etničkih ili civilizacijskih konotacija- sve dok ga nije uskrisila velikosrpska ideologija koncem 20. stoljeća.
Ideologizacija povijesnoga pojma Vojne krajine s ciljem ostvarenja ekspanzionističkih nacionalnih srpskih težnji zahtijevala je značajno krivotvorenje povijesti: značila je krivotvorenje činjenica o etnokonfesionalnom sastavu Vojne krajine; falsifikate o povijesnoj protežnosti – jer Vojna krajina nije nikad uključivala epicentar teledirigirane srpske pobune, sjevernu Dalmaciju i Knin, kao ni glavni pravac srbijanske agresije u Baranji i Vukovaru, kao i krivotvorbu nizu povijesnih podataka na svim poljima: kulturološkom, etnološkom, demografskom, vojnopovijesnom, gospodarskom, umjetničkom, jezičnopovijesnom, arhitekturalnom. Rezultat tih manipulacija je ideološka matrica za tvorevinu poznatu kao Republika Srpska Krajina.
Dok za samu pojavu Vojne krajine i interpretaciju njena nastanka, trajanja i ukinuća za hrvatsku (i svjetsku historiografiju (G. Rothenberg, J. Amstadt) koja se bavila tim pitanjem) povjesnicu nema većih dvojbi i nepoznanica (radovi Valentića, Buczynskog, Pavličevića, Roksandića, Kruheka i dr.), potrebno je nešto reći o ideologiziranome tumačenju nastanka i statusa Vojne krajine u dijela srpskih povjesničara i ideologa. Osim ozbiljnih vojnopovijesnih radova Gligora Stanojevića, u srpskoj je historiografiji, poglavito u posljednjim desetljećima raspadajuće SFRJ, a potom i u «krnjoj Jugoslaviji», nastalo obilje propagandističke literature koje je smjeralo upotrijebiti jednu povijesnu činjenicu u dnevnopolitičke svrhe, poglavito velikosrpske. S tim u svezi valja reći da u srpskoj suvremenoj historiografiji zapravo i nema stručnjaka specijaliziranoga za povijest Vojne krajine, nego se uglavnom radi i promičbenim krparijama koje se pojavljuju u radovima pisaca poput Vasilija Krestića, Jeremije Mitrovića[1], Petra Džadžića ("Nova ustaška država") ili Petra Milosavljevića. Osnovne teze te, uvjetno rečeno, «škole» su sljedeće: stanovništvo Vojne krajine je bilo etnički pretežito srpsko; Srbi naseljeni u Vojnoj krajini obranili su Hrvatsku (na neki način, to je artikulacija mita o srpskom ratništvu) dok su Hrvati samo pasivno gledali ili su se razbježali pred turskim prodiranjem; Srbi su u Vojnoj krajini bili oslobođeni raznih nameta i davanja, što je izazivalo animozitet i zavist kod okolnoga hrvatskoga stanovništva i plemstva, jer je takav položaj bio, u neku ruku, simbol slobode ili slobodarskoga načina života; krajiški Srbi nisu nikad bili dio hrvatskoga društva, i marno su čuvali uspomenu na svoju neovisnost i samostalnost koju su uživali od svoje doseobe- poglavito preko «Vlaških statuta» i crkveno-školske autonomije koju su uživali kao pripadnici istočno-pravoslavne vjere; herojskim otporom Srbi su se uspjeli othrvati stoljetnim nasrtajima Habsburške katoličke monarhije da ih pokatoliči i tako im poništi srpski nacionalni identitet, iako je manji dio Srba podlegao tomu pritisku, prije svega u Žumberku (a možda i Senju). To su, ukratko, glavne teze navedene «škole».
Te su tvrdnje mješavina istina, poluistina i laži - u cjelini, taj je ideologizirani paket neistinit. Kao što citirana literatura bjelodano pokazuje, krajiško je stanovništvo bilo mješavina domaćih ljudi, prebjega raznih vrsta (među kojima su znatan, no ne i dominantan dio bili Vlasi) i asimiliranih pridošlica s raznih strana. Sam je vlaški element po etničkomu korijenu romanizirano paleobalkansko pučanstvo kod kojega je od zreloga srednjega vijeka uznapredovao proces slavizacije, i koji je sudjelovao u etnogenezi velikoga broja naroda, napose Bugara, Srba, Albanaca, Rumunja, Makedonaca, Bošnjaka-muslimana, Hrvata, Crnogoraca, a manjim dijelom i Slovenaca i Mađara (vlaško pitanje je do sada najtemeljitije obrađeno u studiji albansko-hrvatskog povjesničara Zefa Mirdite). Govoriti o Vlasima onoga doba kao o Hrvatima ili Srbima povijesni je anakronizam i besmislica. Ono što nije sporno, i što je općeprihvaćeni stav svjetske historiografije je da se nacionalna kristalizacija na južnoslavenskom području odvijala ponajviše na crti konfesionalne pripadnosti, dok su jezik i protonacionalne tradicije igrale važnu ulogu tek u završnim fazama etnokonfesionalne diferencijacije.
Tako su se srpska i hrvatska nacija na području bivše Vojne krajine pojavile u drugoj polovici 19. stoljeća, a razdvajanje je i nacionalno svrstavanje teklo prvenstveno po liniji konfesionalne pripadnosti. Podatci pak o konfesionalnoj pripadnosti, brojniji od 18. stoljeća, no pouzdaniji u 19., daju sljedeću sliku: 31. listopada 1857. godine Hrvatsko-slavonska krajina je imala 675.817 stanovnika, od toga 58,8% katolika, 40,3% pravoslavnih, 0,8% evangelika. Budući da je brojčano zanemariv bio udjel stranaca, a i kasniji popisi pučanstva po jeziku («ilirskom») daju sličnu sliku, jasno se vidi da Srbi (ukoliko u tu kategoriju brojimo sve istočne kršćane) nisu bili većina u Vojnoj granici. Aproksimativni podatci iz prethodnih popisa (npr., ponekad je prebrajan samo broj kuća, nekad broj muškaraca i sl.) daju sličnu sliku. Po reorganizaciji, vidljivo je da je katoličko pučanstvo prevladavalo u otočačkoj, ogulinskoj, križevačkoj, đurđevačkoj, brodskoj i gradiškoj pukovniji, pravoslavno u ličkoj i 1. i 2. banskoj, dok je slunjska bila konfesionalno podjednako podijeljena (petrovaradinska, u kojoj su Srbi tvorili većinu, velikim dijelom nije u granicama RH). Sljedeći mit je o navodnom krajiškom heroizmu koji je obranio Hrvatsku: istina je da u glavnim bitkama i ratovima u kojima je turska sila prvo zaustavljena, a potom i odbijena i poražena, krajiška vojska imala marginalnu ulogu ili je uopće nije ni bilo. Veći je dio postojanja Vojna krajina služila jedino kao izvor lokalnih obračuna i hajdučija, bez utjecaja na promjenu odnosa snaga u kršćansko-turskim ratovima.
Esencijalno, Vojna je krajina bila jeftini rezervoar upotrebljive vojne snage koja je više korištena na austrijskim ratištima u europskim dinastičkim ratovima nego u slamanju osmanlijske moći. Pravi je slom turske sile došao u teškom ratovanju koncem 17. i početkom 18. stoljeća u kojem su postrojbe Vojne krajine imale neveliku ulogu - glavna je bila dobro opremljena carska vojska sastavljena, najvećim dijelom, od plaćenika iz cijele Europe. U slučaju pak kopnene Dalmacije, Gligor Stanojević je obradio važnu ulogu koju su imale postrojbe morlačkih harambaša u 17. stoljeću - no, to ne spada u područje Vojne krajine, a i kasniji pokušaji nacionalnih atribucija se pokazuju i u tom slučaju kao anakronizam: morlačko je pučanstvo bilo konfesionalno miješano, bez etničke samosvijesti. Tjeranje maka na konac opet ne ide u korist srpske nacionalne ideologije: većina je vlaških harambaša bila katoličke konfesionalne pripadnosti.
Jedno od osjetljivijih pitanja je dolazak Vlaha u područje tek nastajuće Vojne krajine. Neprijeporno je utvrđeno da su došli kao turske pomoćne čete, te da su vremenom potkupljivani i naseljavani od hrvatskih i austrijskih vlasti. Pod imenom «martolozi» (o podrijetlu toga naziva postoje različita mišljenja) nerijetko su imali dvojben status - npr. Hrvatski je sabor 1586. godine donio odluku da se svaki martoloz ima, zbog nasilja i pljački što su ih činili kao turske hajdučke čete, živ nabiti na kolac kao zastrašujući primjer drugima. Vremenom je to pučanstvo uvučeno u mašineriju habsburškoga imperija i korišteno i carske vojne svrhe.
Glede ostalih tvrdnji koje dolaze iz srpskih ideoloških krugova jedino su vrijedne opasaka teze o pokušajima katolizacije i o relativno izoliranom statusu pravoslavne konfesionalne zajednice na području Vojne krajine. Obje su tvrdnje većim dijelom točne. Snažan pritisak koji je imao za cilj prijelaz pravoslavnih na katoličku konfesiju bio je posebno intenzivan na području dijela Slavonije i Banovine u 17. i 18. stoljeću. No, nije dao rezultata.
Postoje vjerodostojna svjedočanstva o prozelitskim pokušajima habsburške monarhije, kao i Venecije u Dalmaciji (iako dalmatinsko područje ne spada u Vojnu krajinu), no, isto tako, i svjedočanstva o neuspjehu tih pokušaja. Ili, po pouzdanim podatcima, nije bilo iole značajnije promjene konfesije u granicama sadašnje Hrvatske. Pitanje crkveno-školske autonomije usko je vezano s procesom modernizacije i opismenjivanja koji je intenziviran tek od druge polovice 18. stoljeća, a riješen ukidanjem konfesionalnih škola u klimi sekularnoga liberalizma za doba banovanja Ivana Mažuranića u 70-im godinama 19. stoljeća.
Točna je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u društvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etničkom identifikacijom koju većina stanovnika krajine nije ni imala, a o povlasticama iz «Vlaških statuta» se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. godine. Teritorijalno zaokruživanje Hrvatske, koje nije u cjelini formalno dovršeno u doba postojanja dualne monarhije, počelo je oslobađanjem većeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i početkom 18. stoljeća, a nacionalna je integracija uznapredovala tek u poslijenapoleonskom periodu, pred sam Ilirski pokret. Formalno ukidanje Vojne krajine 1881. godine nije naišlo ni na kakav otpor- dapače, veliko je nezadovoljstvo i u civilnoj Hrvatskoj, i u Vojnoj krajini vladalo desetljećima zbog sprječavanja i odugovlačenja toga procesa. Sam pojam Vojne krajine ostao je tek oznakom prošlosti bez ikakvih pravnih, etničkih ili civilizacijskih konotacija- sve dok ga nije uskrisila velikosrpska ideologija koncem 20. stoljeća.
Ideologizacija povijesnoga pojma Vojne krajine s ciljem ostvarenja ekspanzionističkih nacionalnih srpskih težnji zahtijevala je značajno krivotvorenje povijesti: značila je krivotvorenje činjenica o etnokonfesionalnom sastavu Vojne krajine; falsifikate o povijesnoj protežnosti – jer Vojna krajina nije nikad uključivala epicentar teledirigirane srpske pobune, sjevernu Dalmaciju i Knin, kao ni glavni pravac srbijanske agresije u Baranji i Vukovaru, kao i krivotvorbu nizu povijesnih podataka na svim poljima: kulturološkom, etnološkom, demografskom, vojnopovijesnom, gospodarskom, umjetničkom, jezičnopovijesnom, arhitekturalnom. Rezultat tih manipulacija je ideološka matrica za tvorevinu poznatu kao Republika Srpska Krajina.
-
BHCluster
- Posts: 23465
- Joined: 13/09/2007 18:41
- Location: Time to get schwifty in here!
- Contact:
#3 Re: Slovo o Vlasima
Historija / Povjest / Istorija Bosne - Noel Malcolm
Dosad nije ovdje bilo mnogo rijeci o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Razlog je tome jednostavan -
Pravoslavna crkva jedva da je bila prisutna na teritoriju same Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu.
U svojoj ranoj srednjovjekovnoj historije Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (jugozapadna Srbija). Veci dio hercegovackog plemstva bio je u 14. i 15. stoljecu pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim stanovnistvom.' U stoljecu katolicke intenzivne djelatnosti prije dolaska Turaka, Katolicka je crkva i u Hercegovini postigla znacajne uspjehe u radu osnovavsi ondje cetiri franjevacka samostana, ali je u 16. i 17. stoljecu doslo do velikog nazadovanja, pogotovo u istocnoj Hercegovini. Godine 1624. bilo je jos 14 katolickih zupnih crkava u istocnoj Hercegovini, a nakon petnaestak godina ostalo ih je jos svega 11, od kojih su cetiri navodno bile u rusevnom stanju.2
S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeca na gornji tok rijeke Drine (jugoistacno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi.
Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi,* on je bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je mozda bio pripadnik Crkve bosanske).
Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski historicar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potice iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.3 Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve mozda nastanili u Bosni. Neki su se bosanski plemici ozenili djevojkama iz srpskih vlasteoskih porodica,* Vidi biljesku na str. 25. a u dvadesetim godinama 15. stoljeca spominje se jedna pravoslavna porodica u Vrhbosni (kraju oko danasnjeg Sarajeva).4
Neosporno je bilo postupnog prozimanja pogranicnih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz Hercegovine.
Neki katolicki izvjestaji iz pedesetih godina 15. stoljeca govore o izravnom nadmetanju dviju crkava za duse - o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokusajima obje strane da privuku bivse pripadnike Crkve bosanske.5
Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju zaista nema tragova prisutstva Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.
Medjutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeca spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljecu (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine.
Te nove gradjevine jos vise iznenadjuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradjenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.6 Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao Pravoslavnu crkvu.
Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodjenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu.
Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradjena tek sredinom 16. stoljeca.7
Premda ima mnogo zabiljezenih slucajeva preobracanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16. i 17. stoljeca, jasno je da se to sirenje Pravoslavne crkve ne moze pripisati samo tim preobracanjima.8 U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeca moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih porodicai naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika.9 U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljeca bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demogratske praznine koje je trebalo popuniti.10
Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuripesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji zive tri naroda. Jedan su Turci, koji "krajnje despotski" vladaju krscanima. Drugi su "stari Bosanci, koji su rimokatolicke vjere". A treci su "Srbi koji sebe nazivaju Vlasima... Doselili su se iz Smedereva i Beograda"."
Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku bosanskog pravoslavnog naroda da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve".12 Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi. O problemu kako ih medju sobom razlikovati, i o tome sto je izraz "Vlah" znacio u ono doba, bit ce jos rijeci. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnicka i kulturna skupina, tu odigrali vaznu ulogu.
Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organizovanje prijevoza robe za trgovce), nego i zato sto su imali izrazitu vojnicku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari.13 Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom "martolozi" ili "vojnuci", postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj masineriji.
Istovremeno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred otomanskom najezdom u 15. stoljecu i koji su njegovali slicnu vojnicku tradiciju, Habsburgovci poceli koristiti s druge strane te nestalne i promjenljive granice. Pridruzili su im se i neki Vlasi iz unutrasnjosti Bosne. Tri razloga koje navodi Benedikt Kuripesic za opustjelost Bosne na pocetku 16. stoljeca bijahu kuga, devsirma i bjezanje srpsko-vlaskih martologa preko granice.4
Godine 1527, posto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I. Austrijski utemeljio je za njih formalni sistem zakupa zemlje i vojnih duznosti. Bili su oslobodjeni feudalnih obaveza, dopusteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru.
Na taj je nacin izrastao pod Habsburgovcima poseban sistem drzanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvana Militärgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvacala pojas zemljista izmedju tridesetak i stotinjak kilometara sirok i oko tisucu kilometara dugacak.
Krajisnici ili Grenzer na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnickoj odvaznosti i krvolocnosti, zvali su se "Vlasi" ili "Morlaci".
Godine 1630. Ferdinand II. potvrdio je njihove privilegije u dokumentu poznatom pod imenom "Zakoni o Vlasima" - "Statuta Valachorum". Uz pojedine velike ratne pohode, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vjecitih okrsaja Vlaha s Vlasima.
Ko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli?
To je jedno od najspornijih pitanja u historije Balkana.16 Vlasi su dan-danas rastrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveca je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaskog ziteljstva naci cemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stocari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovne ljetne ispase u planinama na redovitu zimsku ispasu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stocarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se proculi u 18. i 19. stoljecu kao trgovci, domaci i medjunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeca; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeca spominje vlaski sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlasku kabanicu, sirok, crn ogrtac bez rukava ili talagan, koji se jos moze vidjeti na plecima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci spominju vlasko tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima - ova je rijec potekla od latinske calator, sto znaci "konjovodac", rijec koja se ocuvala i u savremenom vlaskom u obliku cälätor, sto ce reci "putnik".17
Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojnicko: kao zilavi gorstaci bili su cijenjeni zbog svoje srcanosti, a kao dobavljaci konja bili su dobro dosli u svakom ratnom pohodu. Cini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obicno upotrebljavale kao pomocne cete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijeli jedan vlaski pjesacki puk u bizantskoj vojsci na pocetku 14. stoljeca.18
U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o "Bugaro-albano-vlasima", pa cak i o "Srbo-albano-bugaro-vlasima".19
Medju ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko "Mavrovlachos", sto ce reci "crni Vlah", iz cega je potekao i naziv "Morlak", pa suvremeno grcko ime "Koutsovlachos" (Kucovlah), sto doslovce znaci "hromi Vlah", a to je valjda inacica koja je narodnom etimologijom nastala od turskog kiifiik eflak, "malog Vlaha". Samo ime "Vlah" potice od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode sto su govorili latinske ili romanske jezike - odatle i "Wallachian", "Walloon" i (tek posrednom primjenom) "Welsh".
Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeca. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvisticke su naravi. Vlaski je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim - lingvisti ga zovu "makedo-rumunjski", a romanski koji se govori u Rumunjskoj "dako-rumunjski". Ocito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sacuvan i da su Slaveni naisli na nj kad su dosli na Balkan u 6. i 7. stoljecu. Medjutim, Rimsko Carstvo obuhvacalo je na Balkanu golem prostor pa je to dusu dalo savremenim nacionalnim historicarima da tvrde kako Vlasi poticu upravo s njihova podrucja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kazu da su romanizirani Iracani, a Rumunji inzistiraju da su romanizirani Dacani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji - nije vazno jesu li potomci jednih ili drugih, glavno je da su bili ondje prije dolaska Madjara).
Kudikamo je najslikovitija - i najbesmislenija - teorija koju je iznio istaknuti hrvatski historicar otac Mandic koji je, istrazujuci porijeklo Vlaho-Srba u Bosni, zakljucio da oni poticu iz Maroka. Na taj nacin misli on da je objasnio bizantsko-grcku rijec "Mavrovlachos" ili "crni Vlah" (Karavlah), sto upucuje na njihovu tamnu maursku put.
Prema toj njegovoj teoriji, oni su potomci rimskih legionara iz Mauretanije (danasnjeg Maroka) koji su bili stacionirani na Balkanu. Istina je da su Rimljani naselili ondje mnogobrojne legionare, ali su to bili, kao sto smo vidjeli, ljudi iz cijeloga Carstva. Od jedine dvije vojne kolonije Mauretanaca koje spominje Mandic, jedna se nalazila u Besarabiji nedaleko od Crnoga mora a druga na rijeci Inn, nedaleko od Beca. Tesko da je to moglo biti polaziste za stvaranje citavog jednog naroda na jugu Balkana. Iako ce se, naravno, danasnji anti-srpski nacionalisti u Bosni oduseviti kad saznaju da su bosanski Srbi zapravo Afrikanci (teorija koja svakako opovrgava savremenu srpsku predrasudu prema Albancima kako su oni toboze tamnoputan narod iz Treceg svijeta), ta teorija nikako ne drzi vodu.20
Medjutim, pravo porijeklo Vlaha moze se izvesti iz lingvisticke gradje. Vlasko-rumunjski jezik (koji je bio jedan jezik dok se dva glavna oblika nisu pocela racvati negdje na pocetku srednjega vijeka) ima velik broj posebnih znacajki zajednickih s albanskim jezikom. Medju te znacajke spadaju osnovna pravila gramatike i sintakse, odredjen broj posebnih idioma i jezgra vokabulara vezanog za pastirski zivot.21
Albanski, koji je jedini prezivio od jezika ilirskih plemena, sadrzi i znatan broj rijeci posudenih iz latinskoga pa upucuje na tijesne veze s romaniziranim stanovnistvom za sve vrijeme rimskog razdoblja.22
Udruzene snage historijske lingvistike, proucavanje imena mjesta i povijest Rimskog Carstva omogucuju nam da izvucemo prilicno pouzdan zakljucak da je srediste u kojem su se oba ta jezika razvila podrucje sto se proteze od sjeverne Albanije preko Kosova do jugozapadne Srbije, a mozda je obuhvacalo i neke dijelove sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske. Veci dio romaniziranog naroda koji govori rumunjskim jezikom na tom podrucju (na ciju je verziju latinskoga utjecao njihov vlastiti stariji jezik, ilirski) rasprsile su, unistile ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, napose najezde Slavena. Ostatak koji se bavio stocarstvom uspio je prezivjeti u gorju nedirnut razvojem slavenske sjedilacke poljoprivrede, a u udaljenijim planinama (posebno na sjeveru Albanije) ostao je u tijesnoj vezi s jos starijim ostacima koji su govorili ilirski jezik, doduse verziju ilirskoga duboko prozetu latinskim, nakon stoljetnih doticaja. Ovo objasnjenje prihvacaju gotovo svi objektivni naucnici koji su izucavali to pitanje. Na zalost, u to proucavanje unio je nepotrebnu zbrku neumjesni nacionalni ponos rumunjskih autora koji se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da su prvi ljudi koji su govorili rumunjski porijeklom juzno od Dunava.23
Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaledja Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedju 13. i 15. stoljeca o njima je cesto rijec u hronikama Dubrovnika i Zadra.24 Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.25 I mnoge vlaske rijeci iz pastirskog zivota usle su u bosanska narjecja: na primjer trze, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu srpnju, potice od vlaske rijeci tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlaske rijeci zara. Ova je potonja rijec zapravo inacica albanske rijeci dhalle, sto ce reci "mlacenica" -jedan od mnogih detalja koji upucuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.26
Cini se da je vecina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha zivjela mirno i povuceno u gorju.27 Ali u samoj Hercegovini, gdje se nalazila veca koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U dubrovackim hronikama cesto se tuze na pljackaske upade tih obliznjih Vlaha u 14. i 15. stoljecu.28 Hercegovacki Vlasi bili su uzgajivaci konja i vodici karavana, a kad se nisu bavili pljackom, bogatili bi se trgovanjem izmedju Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao sto smo vidjeli, vjerojatno narucili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili stecke ukrasene isklesanim konjanicima. Zacijelo su, zahvaljujuci svojim trgovackim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlaskim stanovnistvom u Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u sluzbi bizantskih careva i srpskih kraljeva.
Jedna je od jos nerazrijesenih tajni u ovom slucaju pravo znacenje izraza ´Morlak´-("Mavrovlachos", "Karavlah", "Crni Vlah"), i kako je doslo do njegove upotrebe u Hercegovini i Dalmaciji. Ocito je da se prvobitno znacenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili Vlasi na sredisnjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grckoj). U razlicitim su razdobljima bili poznati i pod imenom "Karagounides" ili "Crnogunjci".29
Mozda je poseban val tih Vlaha zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevsi sa sobom i to ime (koje su zacijelo bili dobili na podrucju gdje se govorio grcki).30 Slavenska narodna etimologija uskoro ga je pretvorila u "Morovlah" (tj. "morski Vlah").31 Iz Dalmacije se taj izraz poslije prosirio na Vlahe u Hrvatskoj koji su bili naselili "Krajinu" sjeverozapadno od Bosne. "Morlacchi" je postao standardni mletacki naziv za te ljude, a taj je kraj na mnogim kartama 17. i 18. stoljeca oznacen kao "Morlacchia".
Zbog svojih okrutnih metoda neregularnog cetovanja Morlaci su izisli na zao glas, smatrali su ih primitivnim i bescutnim ljudima. Ali sve se to promijenilo potkraj 18. stoljeca, kad ih je posjetio talijanski svecenik, Fortis. Nadahnut Ossianovom poezijom, i pracen jos jednim zaljubljenikom u epsku narodnu pjesmu i folklor, profesorom novije historije na Cambridgeu, Fortis je obisao Morlake u Dalmatinskoj zagori tragajuci za poezijom i primitivnim vrlinama. Nasao je i jedno i drugo: "Iskrenost, povjerenje i cestitost ovih siromasnih ljudi... u svim svakodnevnim zivotnim postupcima proglasili bi se kod nas naivnoscu i slaboscu", zapisao je on. Cuo je i mnogo pjesama i pobiljezio: "Morlak krstari po pustim planinama i pjeva, posebno u nocno doba, o junastvima starih slavenskih kraljeva i velmoza ili o nekom tragicnom dogadjaju". Zapazio je isto tako da "bosanski dijalekt kojim govore Morlaci u unutrasnjosti skladnije zvuci, po mom misljenju, od primorskog ilirskog jezika."32 Pjesma koju je objavio u prijevodu, Hasanaginica, bila je zapravo djelo bosanskih muslimana - kratka prica o tragicnoj ljubavi i nesporazumu postala je jedna od najomiljenijih narodnih pjesama u cijeloj Evropi, pa su je preveli Goethe, Byron, Walter Scott, Merimee, Puskin i Ljermontov.33
U samoj Bosni naziv Morlak nije se toliko upotrebljavao za ratoborne Vlahe koji su se pod Turcima naselili u Krajini. Te su Vlahe, koji su dosli i iz Hercegovine i iz Srbije, zvali ili Vlasi ili martolozi. Ova se potonja rijec odnosila na njihov vojni status, pa su to mogli biti i Nevlasi - bijase to inacica grcke rijeci za naoruzana covjeka, armatolos.
Vlasi u Bosni i Hercegovini imali su svoje vlastito drustveno i vojno ustrojstvo, koje je bilo jasno odredjeno vec u prvim otomanskim dokumentima. Na celu svake lokalne zajednice bijase mirovni sudac ili knez (stari slavenski naziv), pod njim je bio nacelnik \\iprimikur (od grcke rijeci primikerios); pod njim je pak bio lagator (od grcke rijeci alagatör, zapovjednik vojnog odreda), a osnovna vojna jedinica bijase gander (od grcke rijeci kontarion, sto ce reci koplje).34
Svi ovi nazivi jasno pokazuju da su Osmanlije jednostavno preuzele sistem koji bijase utvrdjen u vojsci Bizantskog Carstva. Kao i bizantski i srpski vladari prije njih, oni su Vlasima odobrili posebne porezne olaksice radi njihovih vojnih usluga. Glavarima Vlaha dodjeljivali su timare i s njima su prakticki postupali kao sa spahijama, a ljude su im oslobodili placanja osnovnog nameta za nemuslimane, haraca. Vlasi su ipak placali poseban "vlaski porez" - rusum-i eflak - koji se uglavnom sastojao od jedne ovce i janjeta po porodica sto su se davali svake godine o Djurdjevdanu.35 Buduce da su bili drukcije oporezovani, bili su i drukcije razvrstani u turskim tefterima. To nam je omogucilo da ustanovimo da je potkraj 15. stoljeca bilo najmanje 35 000 Vlaha u Hercegovini, a da je u 16. stoljecu bilo cak 82 692 uglavnom vlaskih porodica (ukljucujuci tu i neke nevlaske martoloze koji su uzivali slicne povlastice) u smederevskom kraju juzno od Beograda.36 (Mnoge Vlahe iz istocne Hercegovine preselili su Turci onamo da ponovo nasele podrucja opustosena ratovanjem u sezdesetim godinama 15. stoljeca.)37 To su bili glavni rezervoari naroda iz kojih su se punili opustjeli krajevi na sjeveru Bosne. A kako su oni, prebivajuci u Hercegovini i Srbiji, poodavno bili pripadnici Pravoslavne crkve, uveli su na te bosanske prostore pravoslavlje koje se ondje ocuvalo do dana danasnjega.
Koliko su se ti Vlasi razlikovali od susjednih Slavena? Ocito je da su imali drukciji status i drukcije drustveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone svoja stada na velike udaljenosti, a ocuvani otomanski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16. stoljeca pokazuju da vecina Vlaha nije vise zivjela nomadskim zivotom, ali da su se i dalje ponajvise bavili stocarstvom.38
Ivan Lovric (Giovanni Lovrich) zabiljezio je u sedamdesetim godinama 18. stoljeca da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zasto se ne prihvate obradjivanja zemlje, odgovorili su mu: "Nasi preci nisu to radili pa necemo ni mi".39 Neki su autori, napose srpski, tvrdili da rijec "Vlah" znaci samo "cobanin" i da ne ukljucuje nikakvo posebno etnicko ni lingvisticko znacenje - pa da su vecina tih ljudi zapravo samo Srbi koji drze ovce.40 Ovo misljenje odbacuje vodeci savremeni strucnjak za Vlahe na pocetku otomanske vladavine na Balkanu, tvrdeci da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim narodom.41
Vlasi su odvajkada govorili po dva jezika, a kako sami nisu nikad bili u upravnom aparatu, jezik koji je ocuvan u zapisima o njima nije nikad njihov. Ipak, imamo nekih svjedocanstava o njegovoj upotrebi, uz pojavu vlaskih licnih imena u zapisima kao sto su Ursul ili Sarban. Vlasi koji su se u 15. stoljecu naselili na jedan jadranski otok govorili su i nakon 400 godina vlaski. Jedan mletacki pisac iz 16. stoljeca zapisao je da Vlasi u Dalmatinskoj zagori govore "latinski, doduse u iskvarenu obliku". Pastiri u tim planinama jos su 1985. godine brojili na vlaskom.42 Ima i drugih dokaza o njihovu bilingvizmu u 17. stoljecu, premda je historicar Ivan Lucic (Joannes Lucius) ustvrdio da je do tada vec bio isceznuo njihov stari jezik.43 Ali dakako da se ti Vlasi, ziveci stoljecima medju Slavenima u Hercegovini i Srbiji, ne mogu u prvi mah (svojim govorom i odijevanjem) razlikovati od autohtonih Slavena u tim krajevima. Pretpostavka da su nekad govorili samo vlaski zato sto nisu donijeli sa sobom srpsku ekavicu kad su dosli iz Srbije u sjevernu Bosnu, jamacno je netacna.44 Oni su govorili onako kako su govorili Slaveni oko njih, a taj se govor mogao s vremenom lako promijeniti na podrucju tako podloznom demografskim promjenama kao sto je bila sjeverna Bosna, a Vlasi iz Hercegovine ionako su jamacno govorili ijekavicom.
Bilo je nedavno pokusaja da se dokaze kako je jos na pocetku 20. stoljeca bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaski. U popisu stanovnistva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori "rumunjski", a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je citavu knjigu o "rumunjskim kolonijama" koje je ondje otkrio.45 Medjutim, kad je vodeci njemacki ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otisao sljedece godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaskim selima zive ljudi koji su se doselili u 18. stoljecu iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji "govore rumunjski", poznati u tim krajevima pod nazivom "Karavlasi" ili "Crni Vlasi", zaista govore rumunjski, ali samo zato sto uopce nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.46
Na kraju, valja istaknuti da danas nema smisla tvrditi da su bosanski Srbi "zapravo" Vlasi. Tokom stoljeca i mnogi obicni pripadnici Srpske pravoslavne crkve zacijelo su bili presli preko Drine u Bosnu ili se iz Hercegovine preselili na sjever. U 18. i 19. stoljecu razvila se i srpska trgovacka klasa u bosanskim gradovima. Nisu bas svi ljudi koji su upuceni da se nasele u sjevernu Bosnu u 15. i 16. stoljecu bili Vlasi, a odonda je bilo toliko priljeva i odljeva u historije Bosne da nikako ne mozemo tacno izracunati postotak "vlaskih" predaka bosanskih Srba.47
Uostalom, nisu Vlasi pridonijeli samo porastu srpskog naroda; neki su od njih (pretezno u Hrvatskoj) presli i na katolicku vjeru, a mnogo ih se i islamiziralo u Bosni.48
Nazivati danas nekoga Srbinom znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. stoljecu na temelju zajednicke religije, jezika, historije i licnog osjecaja nacionalne pripadnosti.
Danasnji bosanski Srbi mogu se slobodno predstavljati kao Srbi, bez obzira na svoje vlasko porijeklo. Ipak, covjeka pomalo draska pomisao, kad cuje takozvane desnicare u danasnjoj ruskoj politici kako govore o potrebi da zastite svoju staru slavensku bracu u Bosni, da su jedina komponenta bosanskog naroda koja sadrzi vazan i izrazit element neslavenskog porijekla, upravo bosanski Srbi.
_______________________________
1 Fine, Bosnian Church, str. 172. 2 Ibid., str. 305-307; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 158; D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 456-467.
3 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 125-126.
4 Fine, Bosnian Church, str. 379.
5 O jednom izvjestaju iz 1455. vidi Fermedzin, ur., Acta Bosnae, str. 224-226.
6 Fine, Bosnian Church, str. 379-380; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127.
7 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127; Skaric, Sarajevo i njegova okolinu, str. 56. Medjutim, prvi pouzdani dokaz o postojanju jedne pravoslavne crkve u Sarajevu potice iz 1616. godine: Skaric, Srpski pravoslavni u Sarajevu, str. 10.
8 O podacima o prevjeravanju vidi D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 467-494. Bilo je i prelazaka pravoslavaca na katolicku vjeru.
9 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 75-82.
10 Vasic, "Etnicka kretanja", str. 233-239; o izvjestaju o izbijanju kuge velikih razmjera 1584. godine, kad je ta posast navodno pokosila 200.000 ljudi u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, vidi Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 338.
11 Kuripesic, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 34-35. Kuripesic je nailazio na Srbe i u drugom dijelu svoga putovanja, izmedju Sarajeva i Kosova; o njima jednostavno govori kao Srbima (str. 43).
12 Roskicwicz, Studien über Bosnien, str. 77.
13 Vasic, "Etnicka kretanja", str. 238; Sabanovic, "Vojno uredjenje Bosne", str. 218-219.
14 Kuripesic, Itinerarium der Bolschafisreise, str. 43. Nakon poraza Turaka pod Siskom 1593. godine mnogi su Vlasi presli na austrijsku stranu (Gusic, "Wer sind die Morlaken", str. 461).
15 Vidi Rothenberg, Austrian Military Border, a koristan sazet tekst nalazi se u njegovoj knjizi Military Bonier in Croatia, str. 6-11.
16 Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opsirnu bibliografiju vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana. Najbolji opcu uvodi jos su uvijek Weigand, Aromunen, i Wace i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je savremena studija Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandris, "Aromani".
17 Gyóni, "La Transhumance des Vlaques".
18 Bartusis, Late Byzantine Army, str. 216, 256; Nasturel, "Les Valaqucs baleaniques", str. 110.
19 D. Radojicic, "Bulgaralbanitoblahos".
20 Moram priznati da nisam imao prilike procitati potpuno izlaganje teorije oca Mandica, Postanak Vlaha, sto je objavljeno u Buenos Airesu; oslonio sam se na sazetak njegova teksta u djelu "Etnicka i vjerska povijest Bosne", str. 383-386.
21 Postoji znatna tehnicka literatura o vezama izmedju rumunjskog i albanskog jezika. Vidi posebno Baric, Lingvisticke studije; dobre savremene sazetke vidi kod Du Nay, Early History of Rumanian, i Illyes, Ethnic Continuity, str. 191-290.
22 Vidi Haarmann, Der lateinische Lehnwortschatz. Grasa pokazuje da je varijanta kasnolatinskog jezika iz koje se razvio rumunjski bila tijesno povezana s albanskim jezikom, iako neke albanske posudjenice poticu i iz ranijeg latinskog.
23 Medju najistaknutije nezavisne (tj. nebalkanske) naucnike spadaju Jirecek, Weigand i Stadtmüller. Koristan pregled (u kojem se, naravno, radi Albanaca naglasava albansko geografsko porijeklo) vidi kod Cabcj, "Problem of Place of Formation". Neki su rumunjski autori pokusali preokrenuti situaciju u svoju korist tvrdnjom da su Albanci dosli iz Rumunjske. Najdovitljiviji rumunjski kompromis djelo je Marienescua,koji je ustvrdio da su ilirske jezicne karakteristike najprije bili preuzeli rimski legionari u Makedoniji, koji su se potom premjestili na sjever od Dunava ("Ilirii, macedo-romanii si albanesii", str. 153-154).
24 Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", prvi dio, str- 35-40; Gusic, "Wer sind die Morlaken?"; Dragomir, Vlahii si Morlacii, str. 15-52. Vidi takodje Valentini, "L'elemento vlah nella zona scutarina", o mletackim zapisima o Vlasima nize u primorju, na jugu Crne Gore i na sjeveru Albanije.
25 Dragomir, Vlahii din nordul peninsulei balcanice, str. 49-52 i karta 1.
26 I. Popovic, "Valacho-serbica", str. 372-373 (ispravio sam Popovicevo pisanje rijeci tirdziu); Huld, Basic Albanian Etymologies, str. 57. U danasnjem rumunjskom tirziu znaci "kasno" a zara- "surutka" ili "kiselo mlijeko". O Albancima kao pastirima u Dalmaciji i u skupinama Vlaha albanskog porijekla u Hercegovini i Srbiji vidi Gusic, "Wer sind die Morlaken?", str. 456; Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", prvi dio, str. 41-43; M. Filipovic, "Struktura i org"nizacija katuna", str. 50-58.
27 Njihovi su potomci mozda prezivjeli kao islamizirani sezonski nomadi i pastiri, tradicionalno poznati pod nazivom balije, u zabacenijim krajevima Bosne: vidi Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 82-83; Kulisic, "Razmatranja o porijeklu Muslimana", str. 153. Pokazalo se da je jedna porodica balija koju je proucavao Weigand vjerojatno turkmenskog porijekla ("Rumänen und Aromunen in Bosnien", str. 191-197); ali je ocito da vecinom poticu s Balkana.
28 Gusic, "Wer sind die Morlaken?" str. 457. Vidi npr. tuzbu iz 14O3. godine u Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 85.
29 Novakovic (Selo, str. 33) takodje poistovjecuje Crnogunjce sa Sarakacanima, cime ime mozda potice od turske rijeci Karakacan, sto znaci "crni odstupnik"; ali Sarakacani, koji ocito vec poodavno govore grcki, predstavljaju jos jedan misterij.
30 Historicar iz 17. stoljeca Ivan Lucic (Ioannes Lucius) iz Trogira kaze da se ovaj naziv upotrebljavao kao suprotan izrazu "Bili-Vlahi", to jest Albi Latini ("De Rcgno Dalmatiae", u von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 459); ali nisam vidio nijednu recenicu o "bijelim Vlasima" navedenu iz nekog ranijeg izvora. Jirecek misli da su Dubrovcani i Dalmatinci pravili tu razliku kako bi se razlikovali (jer i njih su gdjekad nazivali Vlasima zbog njihova latinizovanog jezika) od Vlaha iz unutrasnjosti, a Gusic misli da su oni razlikovali svoje mjesne Vlahe (koji su nosili bijelu odjecu) od vala pridoslica. Ni jedna ni druga teorija nisu uvjerljive, jer nema razloga zasto bi Dubrovcani i drugi Dalmatinci govorili grcki. Lucic je bar bio svjestan ovog problema; on je podrazumijevao da su naziv Mavrovlachos donijeli Mlecani iz Grcke.
31 Rijec Morovlah upotrebljava se u dubrovackim dokumentima za mjesne Vlahe u 13. stoljecu (Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 35), a narodna je etimologija utjecala na izgovor te rijeci ocito potkraj 12. stoljeca, kad je i pop Dukljanin pisao "Morovlachi" (premda je znao da ta rijec znaci "nigri Latini"): von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 478. Oba ova podatka kose se s Gusicevom tvrdnjom u "Wer sind die Morlaken?" str. 459-460.
32 Fortis, Travels into Dalmatia ("Put po Dalmaciji"), str. 53, 85. Mnoge od Fortisovih zapazanja (ali ne i ova) osporio je u kasnijem i vrednijem djelu autor koji je mnogo bolje poznavao mjesne prilike: Lovrieh, Osservazioni.
33 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 175; Wilson, Life of Vuk Karadzic, str. 192-194. Wilsonov vlastiti prijevod nalazi se na str. 361-363.
34 Beldiceanu, "Les Valaques de Bosnic".18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str. 83.
35 Beldiceanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 97; Beldiceanu i Beldiceanu-Steinherr, "Quatre actes de Mehmed II", str. 118; vidi takodje Hadzibcgic, "Dzizja ili harac", prvi dio, str. 68. Medjutim, potkraj 18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str.83. 36 Beldiccanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 94; Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 137. U fusnoti usporedi s Kuripesicevim zapazanjem u napomeni br. 11 u ovom poglavlju.
37 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 75.
38 Beldiceanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 91. Trifunovski drzi da su se nastanili u jednom selu u 15. stoljecu: "Geografske karakteristike katuna", str. 36-37.
39 Lovrich, Osservazioni, str. 174, 179.
40 Ovo je tumacenje prvi iznio historicar iz 19. stoljeca Stojan Novakovic; vidi njegovo Selo, str. 29-30. I ruski historicar E. P. Nauniov tvrdi da su se Vlasi u velikoj mjeri poslavenili vec u 13. stoljecu: "Balkanskye vlakhi". Srpske autore koji priznaju da su Vlasi imali drukciji etnicki identitet nije sama ova cinjenica pokolebala; tako je jedan savremeni srpski historicar napisao i ove cudne rijeci: "Cak su i Vlasi i njihovi obicaji bili toliko ugrozeni da su se pridruzili Srbima da bi prezivjeli, a u tom procesu su pomogli da se sacuva i odrzi srpski etnicki, vjerski i kulturni identitet" (Pavlovich, Serbians, str. 78).
41 Beldiceanu, "Les valaques de Bosnic", str. 123, u fusnoti.
42 M. Filipovic, "Struktura i organizacija katuna", str. 52 (o imenima); Jirccek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 40 (o otoku); Niger, Geograpahiae commentariorum libri, str. 103 (o iskvarenom latinskom); Nandris, "Arománi", str. 38 (o brojenju).
43 Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 41.
44 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 516.
45 D. Mandic navodi taj popis stanovnistva kao dokaz da se neprekidno govorilo vlaski (Etnicka povijest Bosne, str. 516); Filipescu, Coloniile romane din Bosnia.
46 Weigand, "Rumänen und Aromunen in Bosnien". O Karovlasima vidi dio o Romima u 9. poglavlju ove knjige.
47 D. Mandic, sa cudesnom nazovipreciznoscu, navodi postotak od 50 do 52 posto (Etnicka povijest Bosne, str. 518).
48 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 83.
Dosad nije ovdje bilo mnogo rijeci o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Razlog je tome jednostavan -
Pravoslavna crkva jedva da je bila prisutna na teritoriju same Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu.
U svojoj ranoj srednjovjekovnoj historije Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (jugozapadna Srbija). Veci dio hercegovackog plemstva bio je u 14. i 15. stoljecu pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim stanovnistvom.' U stoljecu katolicke intenzivne djelatnosti prije dolaska Turaka, Katolicka je crkva i u Hercegovini postigla znacajne uspjehe u radu osnovavsi ondje cetiri franjevacka samostana, ali je u 16. i 17. stoljecu doslo do velikog nazadovanja, pogotovo u istocnoj Hercegovini. Godine 1624. bilo je jos 14 katolickih zupnih crkava u istocnoj Hercegovini, a nakon petnaestak godina ostalo ih je jos svega 11, od kojih su cetiri navodno bile u rusevnom stanju.2
S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeca na gornji tok rijeke Drine (jugoistacno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi.
Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi,* on je bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je mozda bio pripadnik Crkve bosanske).
Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski historicar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potice iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.3 Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve mozda nastanili u Bosni. Neki su se bosanski plemici ozenili djevojkama iz srpskih vlasteoskih porodica,* Vidi biljesku na str. 25. a u dvadesetim godinama 15. stoljeca spominje se jedna pravoslavna porodica u Vrhbosni (kraju oko danasnjeg Sarajeva).4
Neosporno je bilo postupnog prozimanja pogranicnih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz Hercegovine.
Neki katolicki izvjestaji iz pedesetih godina 15. stoljeca govore o izravnom nadmetanju dviju crkava za duse - o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokusajima obje strane da privuku bivse pripadnike Crkve bosanske.5
Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju zaista nema tragova prisutstva Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.
Medjutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. stoljeca spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljecu (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine.
Te nove gradjevine jos vise iznenadjuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradjenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.6 Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao Pravoslavnu crkvu.
Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodjenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu.
Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradjena tek sredinom 16. stoljeca.7
Premda ima mnogo zabiljezenih slucajeva preobracanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16. i 17. stoljeca, jasno je da se to sirenje Pravoslavne crkve ne moze pripisati samo tim preobracanjima.8 U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljeca moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih porodicai naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika.9 U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljeca bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demogratske praznine koje je trebalo popuniti.10
Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuripesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji zive tri naroda. Jedan su Turci, koji "krajnje despotski" vladaju krscanima. Drugi su "stari Bosanci, koji su rimokatolicke vjere". A treci su "Srbi koji sebe nazivaju Vlasima... Doselili su se iz Smedereva i Beograda"."
Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku bosanskog pravoslavnog naroda da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve".12 Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi. O problemu kako ih medju sobom razlikovati, i o tome sto je izraz "Vlah" znacio u ono doba, bit ce jos rijeci. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnicka i kulturna skupina, tu odigrali vaznu ulogu.
Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organizovanje prijevoza robe za trgovce), nego i zato sto su imali izrazitu vojnicku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari.13 Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom "martolozi" ili "vojnuci", postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj masineriji.
Istovremeno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred otomanskom najezdom u 15. stoljecu i koji su njegovali slicnu vojnicku tradiciju, Habsburgovci poceli koristiti s druge strane te nestalne i promjenljive granice. Pridruzili su im se i neki Vlasi iz unutrasnjosti Bosne. Tri razloga koje navodi Benedikt Kuripesic za opustjelost Bosne na pocetku 16. stoljeca bijahu kuga, devsirma i bjezanje srpsko-vlaskih martologa preko granice.4
Godine 1527, posto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I. Austrijski utemeljio je za njih formalni sistem zakupa zemlje i vojnih duznosti. Bili su oslobodjeni feudalnih obaveza, dopusteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru.
Na taj je nacin izrastao pod Habsburgovcima poseban sistem drzanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvana Militärgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvacala pojas zemljista izmedju tridesetak i stotinjak kilometara sirok i oko tisucu kilometara dugacak.
Krajisnici ili Grenzer na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnickoj odvaznosti i krvolocnosti, zvali su se "Vlasi" ili "Morlaci".
Godine 1630. Ferdinand II. potvrdio je njihove privilegije u dokumentu poznatom pod imenom "Zakoni o Vlasima" - "Statuta Valachorum". Uz pojedine velike ratne pohode, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vjecitih okrsaja Vlaha s Vlasima.
Ko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli?
To je jedno od najspornijih pitanja u historije Balkana.16 Vlasi su dan-danas rastrkani po mnogim dijelovima Balkana; najveca je njihova koncentracija u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlaskog ziteljstva naci cemo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stocari i pastiri i moglo bi se reci da su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovne ljetne ispase u planinama na redovitu zimsku ispasu na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom svojih stocarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se proculi u 18. i 19. stoljecu kao trgovci, domaci i medjunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljeca; jedna bizantska pjesma iz 12. stoljeca spominje vlaski sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlasku kabanicu, sirok, crn ogrtac bez rukava ili talagan, koji se jos moze vidjeti na plecima balkanskih cobana. Neki drugi bizantski pisci spominju vlasko tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao o pastirima i kjelatorima - ova je rijec potekla od latinske calator, sto znaci "konjovodac", rijec koja se ocuvala i u savremenom vlaskom u obliku cälätor, sto ce reci "putnik".17
Njihovo jedino drugo zanimanje u to doba bilo je vojnicko: kao zilavi gorstaci bili su cijenjeni zbog svoje srcanosti, a kao dobavljaci konja bili su dobro dosli u svakom ratnom pohodu. Cini se da im bizantske vlasti ipak nisu mnogo vjerovale i da su ih obicno upotrebljavale kao pomocne cete, a ponekad su djelovali i kao posve samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijeli jedan vlaski pjesacki puk u bizantskoj vojsci na pocetku 14. stoljeca.18
U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o "Bugaro-albano-vlasima", pa cak i o "Srbo-albano-bugaro-vlasima".19
Medju ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grcko "Mavrovlachos", sto ce reci "crni Vlah", iz cega je potekao i naziv "Morlak", pa suvremeno grcko ime "Koutsovlachos" (Kucovlah), sto doslovce znaci "hromi Vlah", a to je valjda inacica koja je narodnom etimologijom nastala od turskog kiifiik eflak, "malog Vlaha". Samo ime "Vlah" potice od rijeci kojom su stari Slaveni nazivali narode sto su govorili latinske ili romanske jezike - odatle i "Wallachian", "Walloon" i (tek posrednom primjenom) "Welsh".
Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeca. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvisticke su naravi. Vlaski je jezik romanski, vrlo srodan s rumunjskim - lingvisti ga zovu "makedo-rumunjski", a romanski koji se govori u Rumunjskoj "dako-rumunjski". Ocito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sacuvan i da su Slaveni naisli na nj kad su dosli na Balkan u 6. i 7. stoljecu. Medjutim, Rimsko Carstvo obuhvacalo je na Balkanu golem prostor pa je to dusu dalo savremenim nacionalnim historicarima da tvrde kako Vlasi poticu upravo s njihova podrucja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kazu da su romanizirani Iracani, a Rumunji inzistiraju da su romanizirani Dacani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji - nije vazno jesu li potomci jednih ili drugih, glavno je da su bili ondje prije dolaska Madjara).
Kudikamo je najslikovitija - i najbesmislenija - teorija koju je iznio istaknuti hrvatski historicar otac Mandic koji je, istrazujuci porijeklo Vlaho-Srba u Bosni, zakljucio da oni poticu iz Maroka. Na taj nacin misli on da je objasnio bizantsko-grcku rijec "Mavrovlachos" ili "crni Vlah" (Karavlah), sto upucuje na njihovu tamnu maursku put.
Prema toj njegovoj teoriji, oni su potomci rimskih legionara iz Mauretanije (danasnjeg Maroka) koji su bili stacionirani na Balkanu. Istina je da su Rimljani naselili ondje mnogobrojne legionare, ali su to bili, kao sto smo vidjeli, ljudi iz cijeloga Carstva. Od jedine dvije vojne kolonije Mauretanaca koje spominje Mandic, jedna se nalazila u Besarabiji nedaleko od Crnoga mora a druga na rijeci Inn, nedaleko od Beca. Tesko da je to moglo biti polaziste za stvaranje citavog jednog naroda na jugu Balkana. Iako ce se, naravno, danasnji anti-srpski nacionalisti u Bosni oduseviti kad saznaju da su bosanski Srbi zapravo Afrikanci (teorija koja svakako opovrgava savremenu srpsku predrasudu prema Albancima kako su oni toboze tamnoputan narod iz Treceg svijeta), ta teorija nikako ne drzi vodu.20
Medjutim, pravo porijeklo Vlaha moze se izvesti iz lingvisticke gradje. Vlasko-rumunjski jezik (koji je bio jedan jezik dok se dva glavna oblika nisu pocela racvati negdje na pocetku srednjega vijeka) ima velik broj posebnih znacajki zajednickih s albanskim jezikom. Medju te znacajke spadaju osnovna pravila gramatike i sintakse, odredjen broj posebnih idioma i jezgra vokabulara vezanog za pastirski zivot.21
Albanski, koji je jedini prezivio od jezika ilirskih plemena, sadrzi i znatan broj rijeci posudenih iz latinskoga pa upucuje na tijesne veze s romaniziranim stanovnistvom za sve vrijeme rimskog razdoblja.22
Udruzene snage historijske lingvistike, proucavanje imena mjesta i povijest Rimskog Carstva omogucuju nam da izvucemo prilicno pouzdan zakljucak da je srediste u kojem su se oba ta jezika razvila podrucje sto se proteze od sjeverne Albanije preko Kosova do jugozapadne Srbije, a mozda je obuhvacalo i neke dijelove sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske. Veci dio romaniziranog naroda koji govori rumunjskim jezikom na tom podrucju (na ciju je verziju latinskoga utjecao njihov vlastiti stariji jezik, ilirski) rasprsile su, unistile ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, napose najezde Slavena. Ostatak koji se bavio stocarstvom uspio je prezivjeti u gorju nedirnut razvojem slavenske sjedilacke poljoprivrede, a u udaljenijim planinama (posebno na sjeveru Albanije) ostao je u tijesnoj vezi s jos starijim ostacima koji su govorili ilirski jezik, doduse verziju ilirskoga duboko prozetu latinskim, nakon stoljetnih doticaja. Ovo objasnjenje prihvacaju gotovo svi objektivni naucnici koji su izucavali to pitanje. Na zalost, u to proucavanje unio je nepotrebnu zbrku neumjesni nacionalni ponos rumunjskih autora koji se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da su prvi ljudi koji su govorili rumunjski porijeklom juzno od Dunava.23
Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaledja Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedju 13. i 15. stoljeca o njima je cesto rijec u hronikama Dubrovnika i Zadra.24 Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.25 I mnoge vlaske rijeci iz pastirskog zivota usle su u bosanska narjecja: na primjer trze, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu srpnju, potice od vlaske rijeci tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlaske rijeci zara. Ova je potonja rijec zapravo inacica albanske rijeci dhalle, sto ce reci "mlacenica" -jedan od mnogih detalja koji upucuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.26
Cini se da je vecina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha zivjela mirno i povuceno u gorju.27 Ali u samoj Hercegovini, gdje se nalazila veca koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U dubrovackim hronikama cesto se tuze na pljackaske upade tih obliznjih Vlaha u 14. i 15. stoljecu.28 Hercegovacki Vlasi bili su uzgajivaci konja i vodici karavana, a kad se nisu bavili pljackom, bogatili bi se trgovanjem izmedju Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao sto smo vidjeli, vjerojatno narucili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili stecke ukrasene isklesanim konjanicima. Zacijelo su, zahvaljujuci svojim trgovackim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlaskim stanovnistvom u Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u sluzbi bizantskih careva i srpskih kraljeva.
Jedna je od jos nerazrijesenih tajni u ovom slucaju pravo znacenje izraza ´Morlak´-("Mavrovlachos", "Karavlah", "Crni Vlah"), i kako je doslo do njegove upotrebe u Hercegovini i Dalmaciji. Ocito je da se prvobitno znacenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili Vlasi na sredisnjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grckoj). U razlicitim su razdobljima bili poznati i pod imenom "Karagounides" ili "Crnogunjci".29
Mozda je poseban val tih Vlaha zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevsi sa sobom i to ime (koje su zacijelo bili dobili na podrucju gdje se govorio grcki).30 Slavenska narodna etimologija uskoro ga je pretvorila u "Morovlah" (tj. "morski Vlah").31 Iz Dalmacije se taj izraz poslije prosirio na Vlahe u Hrvatskoj koji su bili naselili "Krajinu" sjeverozapadno od Bosne. "Morlacchi" je postao standardni mletacki naziv za te ljude, a taj je kraj na mnogim kartama 17. i 18. stoljeca oznacen kao "Morlacchia".
Zbog svojih okrutnih metoda neregularnog cetovanja Morlaci su izisli na zao glas, smatrali su ih primitivnim i bescutnim ljudima. Ali sve se to promijenilo potkraj 18. stoljeca, kad ih je posjetio talijanski svecenik, Fortis. Nadahnut Ossianovom poezijom, i pracen jos jednim zaljubljenikom u epsku narodnu pjesmu i folklor, profesorom novije historije na Cambridgeu, Fortis je obisao Morlake u Dalmatinskoj zagori tragajuci za poezijom i primitivnim vrlinama. Nasao je i jedno i drugo: "Iskrenost, povjerenje i cestitost ovih siromasnih ljudi... u svim svakodnevnim zivotnim postupcima proglasili bi se kod nas naivnoscu i slaboscu", zapisao je on. Cuo je i mnogo pjesama i pobiljezio: "Morlak krstari po pustim planinama i pjeva, posebno u nocno doba, o junastvima starih slavenskih kraljeva i velmoza ili o nekom tragicnom dogadjaju". Zapazio je isto tako da "bosanski dijalekt kojim govore Morlaci u unutrasnjosti skladnije zvuci, po mom misljenju, od primorskog ilirskog jezika."32 Pjesma koju je objavio u prijevodu, Hasanaginica, bila je zapravo djelo bosanskih muslimana - kratka prica o tragicnoj ljubavi i nesporazumu postala je jedna od najomiljenijih narodnih pjesama u cijeloj Evropi, pa su je preveli Goethe, Byron, Walter Scott, Merimee, Puskin i Ljermontov.33
U samoj Bosni naziv Morlak nije se toliko upotrebljavao za ratoborne Vlahe koji su se pod Turcima naselili u Krajini. Te su Vlahe, koji su dosli i iz Hercegovine i iz Srbije, zvali ili Vlasi ili martolozi. Ova se potonja rijec odnosila na njihov vojni status, pa su to mogli biti i Nevlasi - bijase to inacica grcke rijeci za naoruzana covjeka, armatolos.
Vlasi u Bosni i Hercegovini imali su svoje vlastito drustveno i vojno ustrojstvo, koje je bilo jasno odredjeno vec u prvim otomanskim dokumentima. Na celu svake lokalne zajednice bijase mirovni sudac ili knez (stari slavenski naziv), pod njim je bio nacelnik \\iprimikur (od grcke rijeci primikerios); pod njim je pak bio lagator (od grcke rijeci alagatör, zapovjednik vojnog odreda), a osnovna vojna jedinica bijase gander (od grcke rijeci kontarion, sto ce reci koplje).34
Svi ovi nazivi jasno pokazuju da su Osmanlije jednostavno preuzele sistem koji bijase utvrdjen u vojsci Bizantskog Carstva. Kao i bizantski i srpski vladari prije njih, oni su Vlasima odobrili posebne porezne olaksice radi njihovih vojnih usluga. Glavarima Vlaha dodjeljivali su timare i s njima su prakticki postupali kao sa spahijama, a ljude su im oslobodili placanja osnovnog nameta za nemuslimane, haraca. Vlasi su ipak placali poseban "vlaski porez" - rusum-i eflak - koji se uglavnom sastojao od jedne ovce i janjeta po porodica sto su se davali svake godine o Djurdjevdanu.35 Buduce da su bili drukcije oporezovani, bili su i drukcije razvrstani u turskim tefterima. To nam je omogucilo da ustanovimo da je potkraj 15. stoljeca bilo najmanje 35 000 Vlaha u Hercegovini, a da je u 16. stoljecu bilo cak 82 692 uglavnom vlaskih porodica (ukljucujuci tu i neke nevlaske martoloze koji su uzivali slicne povlastice) u smederevskom kraju juzno od Beograda.36 (Mnoge Vlahe iz istocne Hercegovine preselili su Turci onamo da ponovo nasele podrucja opustosena ratovanjem u sezdesetim godinama 15. stoljeca.)37 To su bili glavni rezervoari naroda iz kojih su se punili opustjeli krajevi na sjeveru Bosne. A kako su oni, prebivajuci u Hercegovini i Srbiji, poodavno bili pripadnici Pravoslavne crkve, uveli su na te bosanske prostore pravoslavlje koje se ondje ocuvalo do dana danasnjega.
Koliko su se ti Vlasi razlikovali od susjednih Slavena? Ocito je da su imali drukciji status i drukcije drustveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone svoja stada na velike udaljenosti, a ocuvani otomanski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16. stoljeca pokazuju da vecina Vlaha nije vise zivjela nomadskim zivotom, ali da su se i dalje ponajvise bavili stocarstvom.38
Ivan Lovric (Giovanni Lovrich) zabiljezio je u sedamdesetim godinama 18. stoljeca da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zasto se ne prihvate obradjivanja zemlje, odgovorili su mu: "Nasi preci nisu to radili pa necemo ni mi".39 Neki su autori, napose srpski, tvrdili da rijec "Vlah" znaci samo "cobanin" i da ne ukljucuje nikakvo posebno etnicko ni lingvisticko znacenje - pa da su vecina tih ljudi zapravo samo Srbi koji drze ovce.40 Ovo misljenje odbacuje vodeci savremeni strucnjak za Vlahe na pocetku otomanske vladavine na Balkanu, tvrdeci da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim narodom.41
Vlasi su odvajkada govorili po dva jezika, a kako sami nisu nikad bili u upravnom aparatu, jezik koji je ocuvan u zapisima o njima nije nikad njihov. Ipak, imamo nekih svjedocanstava o njegovoj upotrebi, uz pojavu vlaskih licnih imena u zapisima kao sto su Ursul ili Sarban. Vlasi koji su se u 15. stoljecu naselili na jedan jadranski otok govorili su i nakon 400 godina vlaski. Jedan mletacki pisac iz 16. stoljeca zapisao je da Vlasi u Dalmatinskoj zagori govore "latinski, doduse u iskvarenu obliku". Pastiri u tim planinama jos su 1985. godine brojili na vlaskom.42 Ima i drugih dokaza o njihovu bilingvizmu u 17. stoljecu, premda je historicar Ivan Lucic (Joannes Lucius) ustvrdio da je do tada vec bio isceznuo njihov stari jezik.43 Ali dakako da se ti Vlasi, ziveci stoljecima medju Slavenima u Hercegovini i Srbiji, ne mogu u prvi mah (svojim govorom i odijevanjem) razlikovati od autohtonih Slavena u tim krajevima. Pretpostavka da su nekad govorili samo vlaski zato sto nisu donijeli sa sobom srpsku ekavicu kad su dosli iz Srbije u sjevernu Bosnu, jamacno je netacna.44 Oni su govorili onako kako su govorili Slaveni oko njih, a taj se govor mogao s vremenom lako promijeniti na podrucju tako podloznom demografskim promjenama kao sto je bila sjeverna Bosna, a Vlasi iz Hercegovine ionako su jamacno govorili ijekavicom.
Bilo je nedavno pokusaja da se dokaze kako je jos na pocetku 20. stoljeca bilo u Bosni ljudi koji su govorili vlaski. U popisu stanovnistva Bosne iz 1910. godine spominju se 16 sela u kojima se govori "rumunjski", a godine 1906. jedan zaneseni rumunjski vlahofil objavio je citavu knjigu o "rumunjskim kolonijama" koje je ondje otkrio.45 Medjutim, kad je vodeci njemacki ekspert za Vlahe, profesor Weigand, otisao sljedece godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim vlaskim selima zive ljudi koji su se doselili u 18. stoljecu iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj jezik. A seljaci koji "govore rumunjski", poznati u tim krajevima pod nazivom "Karavlasi" ili "Crni Vlasi", zaista govore rumunjski, ali samo zato sto uopce nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije.46
Na kraju, valja istaknuti da danas nema smisla tvrditi da su bosanski Srbi "zapravo" Vlasi. Tokom stoljeca i mnogi obicni pripadnici Srpske pravoslavne crkve zacijelo su bili presli preko Drine u Bosnu ili se iz Hercegovine preselili na sjever. U 18. i 19. stoljecu razvila se i srpska trgovacka klasa u bosanskim gradovima. Nisu bas svi ljudi koji su upuceni da se nasele u sjevernu Bosnu u 15. i 16. stoljecu bili Vlasi, a odonda je bilo toliko priljeva i odljeva u historije Bosne da nikako ne mozemo tacno izracunati postotak "vlaskih" predaka bosanskih Srba.47
Uostalom, nisu Vlasi pridonijeli samo porastu srpskog naroda; neki su od njih (pretezno u Hrvatskoj) presli i na katolicku vjeru, a mnogo ih se i islamiziralo u Bosni.48
Nazivati danas nekoga Srbinom znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. stoljecu na temelju zajednicke religije, jezika, historije i licnog osjecaja nacionalne pripadnosti.
Danasnji bosanski Srbi mogu se slobodno predstavljati kao Srbi, bez obzira na svoje vlasko porijeklo. Ipak, covjeka pomalo draska pomisao, kad cuje takozvane desnicare u danasnjoj ruskoj politici kako govore o potrebi da zastite svoju staru slavensku bracu u Bosni, da su jedina komponenta bosanskog naroda koja sadrzi vazan i izrazit element neslavenskog porijekla, upravo bosanski Srbi.
_______________________________
1 Fine, Bosnian Church, str. 172. 2 Ibid., str. 305-307; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 158; D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 456-467.
3 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 125-126.
4 Fine, Bosnian Church, str. 379.
5 O jednom izvjestaju iz 1455. vidi Fermedzin, ur., Acta Bosnae, str. 224-226.
6 Fine, Bosnian Church, str. 379-380; Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127.
7 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 126-127; Skaric, Sarajevo i njegova okolinu, str. 56. Medjutim, prvi pouzdani dokaz o postojanju jedne pravoslavne crkve u Sarajevu potice iz 1616. godine: Skaric, Srpski pravoslavni u Sarajevu, str. 10.
8 O podacima o prevjeravanju vidi D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 467-494. Bilo je i prelazaka pravoslavaca na katolicku vjeru.
9 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 75-82.
10 Vasic, "Etnicka kretanja", str. 233-239; o izvjestaju o izbijanju kuge velikih razmjera 1584. godine, kad je ta posast navodno pokosila 200.000 ljudi u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, vidi Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 338.
11 Kuripesic, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 34-35. Kuripesic je nailazio na Srbe i u drugom dijelu svoga putovanja, izmedju Sarajeva i Kosova; o njima jednostavno govori kao Srbima (str. 43).
12 Roskicwicz, Studien über Bosnien, str. 77.
13 Vasic, "Etnicka kretanja", str. 238; Sabanovic, "Vojno uredjenje Bosne", str. 218-219.
14 Kuripesic, Itinerarium der Bolschafisreise, str. 43. Nakon poraza Turaka pod Siskom 1593. godine mnogi su Vlasi presli na austrijsku stranu (Gusic, "Wer sind die Morlaken", str. 461).
15 Vidi Rothenberg, Austrian Military Border, a koristan sazet tekst nalazi se u njegovoj knjizi Military Bonier in Croatia, str. 6-11.
16 Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opsirnu bibliografiju vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana. Najbolji opcu uvodi jos su uvijek Weigand, Aromunen, i Wace i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je savremena studija Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandris, "Aromani".
17 Gyóni, "La Transhumance des Vlaques".
18 Bartusis, Late Byzantine Army, str. 216, 256; Nasturel, "Les Valaqucs baleaniques", str. 110.
19 D. Radojicic, "Bulgaralbanitoblahos".
20 Moram priznati da nisam imao prilike procitati potpuno izlaganje teorije oca Mandica, Postanak Vlaha, sto je objavljeno u Buenos Airesu; oslonio sam se na sazetak njegova teksta u djelu "Etnicka i vjerska povijest Bosne", str. 383-386.
21 Postoji znatna tehnicka literatura o vezama izmedju rumunjskog i albanskog jezika. Vidi posebno Baric, Lingvisticke studije; dobre savremene sazetke vidi kod Du Nay, Early History of Rumanian, i Illyes, Ethnic Continuity, str. 191-290.
22 Vidi Haarmann, Der lateinische Lehnwortschatz. Grasa pokazuje da je varijanta kasnolatinskog jezika iz koje se razvio rumunjski bila tijesno povezana s albanskim jezikom, iako neke albanske posudjenice poticu i iz ranijeg latinskog.
23 Medju najistaknutije nezavisne (tj. nebalkanske) naucnike spadaju Jirecek, Weigand i Stadtmüller. Koristan pregled (u kojem se, naravno, radi Albanaca naglasava albansko geografsko porijeklo) vidi kod Cabcj, "Problem of Place of Formation". Neki su rumunjski autori pokusali preokrenuti situaciju u svoju korist tvrdnjom da su Albanci dosli iz Rumunjske. Najdovitljiviji rumunjski kompromis djelo je Marienescua,koji je ustvrdio da su ilirske jezicne karakteristike najprije bili preuzeli rimski legionari u Makedoniji, koji su se potom premjestili na sjever od Dunava ("Ilirii, macedo-romanii si albanesii", str. 153-154).
24 Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", prvi dio, str- 35-40; Gusic, "Wer sind die Morlaken?"; Dragomir, Vlahii si Morlacii, str. 15-52. Vidi takodje Valentini, "L'elemento vlah nella zona scutarina", o mletackim zapisima o Vlasima nize u primorju, na jugu Crne Gore i na sjeveru Albanije.
25 Dragomir, Vlahii din nordul peninsulei balcanice, str. 49-52 i karta 1.
26 I. Popovic, "Valacho-serbica", str. 372-373 (ispravio sam Popovicevo pisanje rijeci tirdziu); Huld, Basic Albanian Etymologies, str. 57. U danasnjem rumunjskom tirziu znaci "kasno" a zara- "surutka" ili "kiselo mlijeko". O Albancima kao pastirima u Dalmaciji i u skupinama Vlaha albanskog porijekla u Hercegovini i Srbiji vidi Gusic, "Wer sind die Morlaken?", str. 456; Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmatiens", prvi dio, str. 41-43; M. Filipovic, "Struktura i org"nizacija katuna", str. 50-58.
27 Njihovi su potomci mozda prezivjeli kao islamizirani sezonski nomadi i pastiri, tradicionalno poznati pod nazivom balije, u zabacenijim krajevima Bosne: vidi Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 82-83; Kulisic, "Razmatranja o porijeklu Muslimana", str. 153. Pokazalo se da je jedna porodica balija koju je proucavao Weigand vjerojatno turkmenskog porijekla ("Rumänen und Aromunen in Bosnien", str. 191-197); ali je ocito da vecinom poticu s Balkana.
28 Gusic, "Wer sind die Morlaken?" str. 457. Vidi npr. tuzbu iz 14O3. godine u Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 85.
29 Novakovic (Selo, str. 33) takodje poistovjecuje Crnogunjce sa Sarakacanima, cime ime mozda potice od turske rijeci Karakacan, sto znaci "crni odstupnik"; ali Sarakacani, koji ocito vec poodavno govore grcki, predstavljaju jos jedan misterij.
30 Historicar iz 17. stoljeca Ivan Lucic (Ioannes Lucius) iz Trogira kaze da se ovaj naziv upotrebljavao kao suprotan izrazu "Bili-Vlahi", to jest Albi Latini ("De Rcgno Dalmatiae", u von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 459); ali nisam vidio nijednu recenicu o "bijelim Vlasima" navedenu iz nekog ranijeg izvora. Jirecek misli da su Dubrovcani i Dalmatinci pravili tu razliku kako bi se razlikovali (jer i njih su gdjekad nazivali Vlasima zbog njihova latinizovanog jezika) od Vlaha iz unutrasnjosti, a Gusic misli da su oni razlikovali svoje mjesne Vlahe (koji su nosili bijelu odjecu) od vala pridoslica. Ni jedna ni druga teorija nisu uvjerljive, jer nema razloga zasto bi Dubrovcani i drugi Dalmatinci govorili grcki. Lucic je bar bio svjestan ovog problema; on je podrazumijevao da su naziv Mavrovlachos donijeli Mlecani iz Grcke.
31 Rijec Morovlah upotrebljava se u dubrovackim dokumentima za mjesne Vlahe u 13. stoljecu (Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 35), a narodna je etimologija utjecala na izgovor te rijeci ocito potkraj 12. stoljeca, kad je i pop Dukljanin pisao "Morovlachi" (premda je znao da ta rijec znaci "nigri Latini"): von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 478. Oba ova podatka kose se s Gusicevom tvrdnjom u "Wer sind die Morlaken?" str. 459-460.
32 Fortis, Travels into Dalmatia ("Put po Dalmaciji"), str. 53, 85. Mnoge od Fortisovih zapazanja (ali ne i ova) osporio je u kasnijem i vrednijem djelu autor koji je mnogo bolje poznavao mjesne prilike: Lovrieh, Osservazioni.
33 Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 175; Wilson, Life of Vuk Karadzic, str. 192-194. Wilsonov vlastiti prijevod nalazi se na str. 361-363.
34 Beldiceanu, "Les Valaques de Bosnic".18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str. 83.
35 Beldiceanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 97; Beldiceanu i Beldiceanu-Steinherr, "Quatre actes de Mehmed II", str. 118; vidi takodje Hadzibcgic, "Dzizja ili harac", prvi dio, str. 68. Medjutim, potkraj 18. stoljeca potomci Vlaha u Bosanskoj krajini placali su harac: Lovrich, Osservazioni, str.83. 36 Beldiccanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 94; Hadzijahic, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 137. U fusnoti usporedi s Kuripesicevim zapazanjem u napomeni br. 11 u ovom poglavlju.
37 Dzaja, Die "bosnische Kirche", str. 75.
38 Beldiceanu, "Sur les valaques des balkans slaves", str. 91. Trifunovski drzi da su se nastanili u jednom selu u 15. stoljecu: "Geografske karakteristike katuna", str. 36-37.
39 Lovrich, Osservazioni, str. 174, 179.
40 Ovo je tumacenje prvi iznio historicar iz 19. stoljeca Stojan Novakovic; vidi njegovo Selo, str. 29-30. I ruski historicar E. P. Nauniov tvrdi da su se Vlasi u velikoj mjeri poslavenili vec u 13. stoljecu: "Balkanskye vlakhi". Srpske autore koji priznaju da su Vlasi imali drukciji etnicki identitet nije sama ova cinjenica pokolebala; tako je jedan savremeni srpski historicar napisao i ove cudne rijeci: "Cak su i Vlasi i njihovi obicaji bili toliko ugrozeni da su se pridruzili Srbima da bi prezivjeli, a u tom procesu su pomogli da se sacuva i odrzi srpski etnicki, vjerski i kulturni identitet" (Pavlovich, Serbians, str. 78).
41 Beldiceanu, "Les valaques de Bosnic", str. 123, u fusnoti.
42 M. Filipovic, "Struktura i organizacija katuna", str. 52 (o imenima); Jirccek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 40 (o otoku); Niger, Geograpahiae commentariorum libri, str. 103 (o iskvarenom latinskom); Nandris, "Arománi", str. 38 (o brojenju).
43 Jirecek, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", prvi dio, str. 41.
44 D. Mandic, Etnicka povijest Bosne, str. 516.
45 D. Mandic navodi taj popis stanovnistva kao dokaz da se neprekidno govorilo vlaski (Etnicka povijest Bosne, str. 516); Filipescu, Coloniile romane din Bosnia.
46 Weigand, "Rumänen und Aromunen in Bosnien". O Karovlasima vidi dio o Romima u 9. poglavlju ove knjige.
47 D. Mandic, sa cudesnom nazovipreciznoscu, navodi postotak od 50 do 52 posto (Etnicka povijest Bosne, str. 518).
48 Dzaja, Konfessionalität und Nationalität, str. 83.
-
Hrast
- Posts: 664
- Joined: 09/02/2009 01:38
#5 Re: Slovo o Vlasima
Nedim Filipovic je misljenja da je veliki dio Vlaha presao na islam - pogotovo Vlasi zvornickog sandzaka i sredisnje Bosne. U Hercegovini, po Muhamedu Filipovicu, je na islam preslo oko 30% Vlaha.
-
Hrast
- Posts: 664
- Joined: 09/02/2009 01:38
#6 Re: Slovo o Vlasima
osa wrote:nešto o vlasima sa teme o vojnoj krajini na wikipediji.
Dok za samu pojavu Vojne krajine i interpretaciju njena nastanka, trajanja i ukinuća za hrvatsku (i svjetsku historiografiju (G. Rothenberg, J. Amstadt) koja se bavila tim pitanjem) povjesnicu nema većih dvojbi i nepoznanica (radovi Valentića, Buczynskog, Pavličevića, Roksandića, Kruheka i dr.), potrebno je nešto reći o ideologiziranome tumačenju nastanka i statusa Vojne krajine u dijela srpskih povjesničara i ideologa. Osim ozbiljnih vojnopovijesnih radova Gligora Stanojevića, u srpskoj je historiografiji, poglavito u posljednjim desetljećima raspadajuće SFRJ, a potom i u «krnjoj Jugoslaviji», nastalo obilje propagandističke literature koje je smjeralo upotrijebiti jednu povijesnu činjenicu u dnevnopolitičke svrhe, poglavito velikosrpske. S tim u svezi valja reći da u srpskoj suvremenoj historiografiji zapravo i nema stručnjaka specijaliziranoga za povijest Vojne krajine, nego se uglavnom radi i promičbenim krparijama koje se pojavljuju u radovima pisaca poput Vasilija Krestića, Jeremije Mitrovića[1], Petra Džadžića ("Nova ustaška država") ili Petra Milosavljevića. Osnovne teze te, uvjetno rečeno, «škole» su sljedeće: stanovništvo Vojne krajine je bilo etnički pretežito srpsko; Srbi naseljeni u Vojnoj krajini obranili su Hrvatsku (na neki način, to je artikulacija mita o srpskom ratništvu) dok su Hrvati samo pasivno gledali ili su se razbježali pred turskim prodiranjem; Srbi su u Vojnoj krajini bili oslobođeni raznih nameta i davanja, što je izazivalo animozitet i zavist kod okolnoga hrvatskoga stanovništva i plemstva, jer je takav položaj bio, u neku ruku, simbol slobode ili slobodarskoga načina života; krajiški Srbi nisu nikad bili dio hrvatskoga društva, i marno su čuvali uspomenu na svoju neovisnost i samostalnost koju su uživali od svoje doseobe- poglavito preko «Vlaških statuta» i crkveno-školske autonomije koju su uživali kao pripadnici istočno-pravoslavne vjere; herojskim otporom Srbi su se uspjeli othrvati stoljetnim nasrtajima Habsburške katoličke monarhije da ih pokatoliči i tako im poništi srpski nacionalni identitet, iako je manji dio Srba podlegao tomu pritisku, prije svega u Žumberku (a možda i Senju). To su, ukratko, glavne teze navedene «škole».
Te su tvrdnje mješavina istina, poluistina i laži - u cjelini, taj je ideologizirani paket neistinit. Kao što citirana literatura bjelodano pokazuje, krajiško je stanovništvo bilo mješavina domaćih ljudi, prebjega raznih vrsta (među kojima su znatan, no ne i dominantan dio bili Vlasi) i asimiliranih pridošlica s raznih strana. Sam je vlaški element po etničkomu korijenu romanizirano paleobalkansko pučanstvo kod kojega je od zreloga srednjega vijeka uznapredovao proces slavizacije, i koji je sudjelovao u etnogenezi velikoga broja naroda, napose Bugara, Srba, Albanaca, Rumunja, Makedonaca, Bošnjaka-muslimana, Hrvata, Crnogoraca, a manjim dijelom i Slovenaca i Mađara (vlaško pitanje je do sada najtemeljitije obrađeno u studiji albansko-hrvatskog povjesničara Zefa Mirdite). Govoriti o Vlasima onoga doba kao o Hrvatima ili Srbima povijesni je anakronizam i besmislica. Ono što nije sporno, i što je općeprihvaćeni stav svjetske historiografije je da se nacionalna kristalizacija na južnoslavenskom području odvijala ponajviše na crti konfesionalne pripadnosti, dok su jezik i protonacionalne tradicije igrale važnu ulogu tek u završnim fazama etnokonfesionalne diferencijacije.
Tako su se srpska i hrvatska nacija na području bivše Vojne krajine pojavile u drugoj polovici 19. stoljeća, a razdvajanje je i nacionalno svrstavanje teklo prvenstveno po liniji konfesionalne pripadnosti. Podatci pak o konfesionalnoj pripadnosti, brojniji od 18. stoljeća, no pouzdaniji u 19., daju sljedeću sliku: 31. listopada 1857. godine Hrvatsko-slavonska krajina je imala 675.817 stanovnika, od toga 58,8% katolika, 40,3% pravoslavnih, 0,8% evangelika. Budući da je brojčano zanemariv bio udjel stranaca, a i kasniji popisi pučanstva po jeziku («ilirskom») daju sličnu sliku, jasno se vidi da Srbi (ukoliko u tu kategoriju brojimo sve istočne kršćane) nisu bili većina u Vojnoj granici. Aproksimativni podatci iz prethodnih popisa (npr., ponekad je prebrajan samo broj kuća, nekad broj muškaraca i sl.) daju sličnu sliku. Po reorganizaciji, vidljivo je da je katoličko pučanstvo prevladavalo u otočačkoj, ogulinskoj, križevačkoj, đurđevačkoj, brodskoj i gradiškoj pukovniji, pravoslavno u ličkoj i 1. i 2. banskoj, dok je slunjska bila konfesionalno podjednako podijeljena (petrovaradinska, u kojoj su Srbi tvorili većinu, velikim dijelom nije u granicama RH). Sljedeći mit je o navodnom krajiškom heroizmu koji je obranio Hrvatsku: istina je da u glavnim bitkama i ratovima u kojima je turska sila prvo zaustavljena, a potom i odbijena i poražena, krajiška vojska imala marginalnu ulogu ili je uopće nije ni bilo. Veći je dio postojanja Vojna krajina služila jedino kao izvor lokalnih obračuna i hajdučija, bez utjecaja na promjenu odnosa snaga u kršćansko-turskim ratovima.
Esencijalno, Vojna je krajina bila jeftini rezervoar upotrebljive vojne snage koja je više korištena na austrijskim ratištima u europskim dinastičkim ratovima nego u slamanju osmanlijske moći. Pravi je slom turske sile došao u teškom ratovanju koncem 17. i početkom 18. stoljeća u kojem su postrojbe Vojne krajine imale neveliku ulogu - glavna je bila dobro opremljena carska vojska sastavljena, najvećim dijelom, od plaćenika iz cijele Europe. U slučaju pak kopnene Dalmacije, Gligor Stanojević je obradio važnu ulogu koju su imale postrojbe morlačkih harambaša u 17. stoljeću - no, to ne spada u područje Vojne krajine, a i kasniji pokušaji nacionalnih atribucija se pokazuju i u tom slučaju kao anakronizam: morlačko je pučanstvo bilo konfesionalno miješano, bez etničke samosvijesti. Tjeranje maka na konac opet ne ide u korist srpske nacionalne ideologije: većina je vlaških harambaša bila katoličke konfesionalne pripadnosti.
Jedno od osjetljivijih pitanja je dolazak Vlaha u područje tek nastajuće Vojne krajine. Neprijeporno je utvrđeno da su došli kao turske pomoćne čete, te da su vremenom potkupljivani i naseljavani od hrvatskih i austrijskih vlasti. Pod imenom «martolozi» (o podrijetlu toga naziva postoje različita mišljenja) nerijetko su imali dvojben status - npr. Hrvatski je sabor 1586. godine donio odluku da se svaki martoloz ima, zbog nasilja i pljački što su ih činili kao turske hajdučke čete, živ nabiti na kolac kao zastrašujući primjer drugima. Vremenom je to pučanstvo uvučeno u mašineriju habsburškoga imperija i korišteno i carske vojne svrhe.
Glede ostalih tvrdnji koje dolaze iz srpskih ideoloških krugova jedino su vrijedne opasaka teze o pokušajima katolizacije i o relativno izoliranom statusu pravoslavne konfesionalne zajednice na području Vojne krajine. Obje su tvrdnje većim dijelom točne. Snažan pritisak koji je imao za cilj prijelaz pravoslavnih na katoličku konfesiju bio je posebno intenzivan na području dijela Slavonije i Banovine u 17. i 18. stoljeću. No, nije dao rezultata.
Postoje vjerodostojna svjedočanstva o prozelitskim pokušajima habsburške monarhije, kao i Venecije u Dalmaciji (iako dalmatinsko područje ne spada u Vojnu krajinu), no, isto tako, i svjedočanstva o neuspjehu tih pokušaja. Ili, po pouzdanim podatcima, nije bilo iole značajnije promjene konfesije u granicama sadašnje Hrvatske. Pitanje crkveno-školske autonomije usko je vezano s procesom modernizacije i opismenjivanja koji je intenziviran tek od druge polovice 18. stoljeća, a riješen ukidanjem konfesionalnih škola u klimi sekularnoga liberalizma za doba banovanja Ivana Mažuranića u 70-im godinama 19. stoljeća.
Točna je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u društvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etničkom identifikacijom koju većina stanovnika krajine nije ni imala, a o povlasticama iz «Vlaških statuta» se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. godine. Teritorijalno zaokruživanje Hrvatske, koje nije u cjelini formalno dovršeno u doba postojanja dualne monarhije, počelo je oslobađanjem većeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i početkom 18. stoljeća, a nacionalna je integracija uznapredovala tek u poslijenapoleonskom periodu, pred sam Ilirski pokret. Formalno ukidanje Vojne krajine 1881. godine nije naišlo ni na kakav otpor- dapače, veliko je nezadovoljstvo i u civilnoj Hrvatskoj, i u Vojnoj krajini vladalo desetljećima zbog sprječavanja i odugovlačenja toga procesa. Sam pojam Vojne krajine ostao je tek oznakom prošlosti bez ikakvih pravnih, etničkih ili civilizacijskih konotacija- sve dok ga nije uskrisila velikosrpska ideologija koncem 20. stoljeća.
Ideologizacija povijesnoga pojma Vojne krajine s ciljem ostvarenja ekspanzionističkih nacionalnih srpskih težnji zahtijevala je značajno krivotvorenje povijesti: značila je krivotvorenje činjenica o etnokonfesionalnom sastavu Vojne krajine; falsifikate o povijesnoj protežnosti – jer Vojna krajina nije nikad uključivala epicentar teledirigirane srpske pobune, sjevernu Dalmaciju i Knin, kao ni glavni pravac srbijanske agresije u Baranji i Vukovaru, kao i krivotvorbu nizu povijesnih podataka na svim poljima: kulturološkom, etnološkom, demografskom, vojnopovijesnom, gospodarskom, umjetničkom, jezičnopovijesnom, arhitekturalnom. Rezultat tih manipulacija je ideološka matrica za tvorevinu poznatu kao Republika Srpska Krajina.
Veoma precizno i uvjerljivo.
-
Nezbilj
- Posts: 706
- Joined: 16/08/2009 00:23
#7 Re: Slovo o Vlasima
http://www.scd-lunjina.org/drugi_o_nama/dalmacija.htmlOrbini wrote:Ante Herceg i Mustafa Banovic, povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-246, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.
Pravoslavna crkva nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije).
S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao katolik, kao i svi Bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.
Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.
Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.
Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradena tek sredinom 16. stoljeca.
U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.
Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuri-pesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji pored Turaka koji "krajnje despotski" vladaju nad krscanima, zive i ostala tri naroda. Jedan su "Bosnjaci" ili "Bosnjani", drugi su "Hrvatski katolici" ili "Franjevci" kako ih on zove, a treci su "Vlasi". On je jos pricao i o Zidovima, koji se - prema njegovom svjedocanstvu - vecinom mogu naci oko Sarajeva. Pomena o "Bosanskim Srbima" nije bilo. ... Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve". Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce).
Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.
Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.
Od 16 vijeka, pa nadalje, mnogi pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve presli su preko Drine, a mnogo ih se naselilo i na sjeverni dio Bosne. Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosanski Vlasi koji su se utopili u taj preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni. Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. vijeku na temelju zajednicke religije, jezika, istorije i osobnog osjecaja nacionalne pripadnosti.
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#8 Re: Slovo o Vlasima
Jedan od najpoznatijih potomaka pravoslavnih vlaha je mehmed pasa sokolovic . Njegova rodbina se nalazila na celu vlaske pravoslavne crkve .Takodje i Muhamed Hevaj je otpevao nesto na vlaskomHrast wrote:Nedim Filipovic je misljenja da je veliki dio Vlaha presao na islam - pogotovo Vlasi zvornickog sandzaka i sredisnje Bosne. U Hercegovini, po Muhamedu Filipovicu, je na islam preslo oko 30% Vlaha.
"Uskufi" (1600. - 1651.): Ilahije na srpskom jeziku (turski: Ilahi be zebani srb), prvo pěvanje:
Ilahije na srpskom jeziku (turski: Ilahi be zebani srb), prvo pěvanje:
Molimo se tebi, Bože,
Ukaži, smiluj nami.
Lik išćemo sebi, Bože,
Ukaži, smiluj nami.
Uruči nam — nije nešto
Već molidba jedna isto,
Omiluj nas lipo, čisto,
Ukaži, smiluj nami.
Ne muči nas ti rastankom,
Oveseli srce sastankom,
I javi nam i još sankom.
Ukaži, smiluj nami.
Za tobom srce nam tuži
Milostim uviravavši,
Ne odbijaj i ne ruži,
Ukaži, smiluj nami.
Život odhodi dan po dan,
Ne zaborav', Bože jedan,
Moli ti se Huvo jadan:
Ukaži, smiluj nami
Ti vlasi su bili ijekavici i pravoslavci o cemu svedoci i rasprostiranje ijekavskog vlaskog jezika
Tako da se danas u bosni i hrvatskoj govori vlaski .
takodje i britanika nesto govori o nosnji morlaka
The Morlachs wear a picturesque and brightly-coloured costume, resembling that of the Serbs .
Takodje vlasi su bili i u velikom broju u Hercegovini a o tome svedoci ime hercegovine vojvodstvo od svetoga save .
Poznato je da je sveti sava veliki vlaski svetac .
-
Hrast
- Posts: 664
- Joined: 09/02/2009 01:38
#9 Re: Slovo o Vlasima
Vozdra Pero, vidim mnogo znas, a da li slucajno znas jos i ovo:
Kako laje hodzin pas?
Vlah, Vlah, Vlah, Vlah !!!
PS: Ako si vec doso ovdje da prodajes (vlaska)muda za bubrege zamolio bih te da makkkar bidnes malo konkretniji. Hvala.
Kako laje hodzin pas?
Vlah, Vlah, Vlah, Vlah !!!
PS: Ako si vec doso ovdje da prodajes (vlaska)muda za bubrege zamolio bih te da makkkar bidnes malo konkretniji. Hvala.
-
parkaš
- Posts: 49
- Joined: 20/04/2010 12:22
#10 Re: Slovo o Vlasima
Vidim da ima istoricara na pretek a i onih koji istoriju mjere lavezom hodzinih kerova. Njih bi zamolio da BIDNU fini i malo procitaju bukvar ili koju slovaricu prije nego pocnu pisati..Hrast wrote:Vozdra Pero, vidim mnogo znas, a da li slucajno znas jos i ovo:
Kako laje hodzin pas?
Vlah, Vlah, Vlah, Vlah !!!
PS: Ako si vec doso ovdje da prodajes (vlaska)muda za bubrege zamolio bih te da makkkar bidnes malo konkretniji. Hvala.
HVALA!
-
hrabren miloradovic
- Posts: 372
- Joined: 24/07/2006 20:39
#11 Re: Slovo o Vlasima
Opet idu copy/paste tekstovi , ljudi dajte slobodno linkove pa ćemo čitati a vi sami napišite neki teskt ako ste u stanju duži od jedne rečenice!
Vlasi postoje u glavama Srbomrzaca , niti ijedan Srbin sa ovih prostora sebe nije doživljavao tako niti sebe tako nazivao , niti je pisao vlaške statute i niti je ikad progovorio na romanofonom jeziku , i što je najvažnije oni su svojim imenima bili čuvari slovenskog za razliku od Muslimana i Hrvata koji nose tuđa imena!
Sva tradicija tzv.vlaha je isključivo slovenska tj.srpska oni jedini su čuvali sećanje na srednjvekovlje za razliku od Musliimana i Hrvata koji pojma nisu imali niti o Kotromanićima niti o ijednom bosanskom hrišćanskom vladaru tj.nema tradicije niti sećanja kod njih!
Da se otišlo u bilo koji deo BIH i pitalo se muslimane i katolike jer znaju ko su Kotromanići ?! , Muslimani bi te mršnuli i rekli mi imamo našeg sultana i znamo naš turski vakat , dok Hrvati tj.katolici rekli nemamo pojma ko su ti , al' znamo za Marka Krlajevića , znamo za Obilića , braću Jakšiće , i naravno poneki za Hercega Stjepana!
Sami Hrvati iz Hrvatske nisu znali ko su im kraljevi dok ih nisu iskopali iz LJPD i DAI , narodno sećane apsolutna nula , ništa , a o samim muslimanima tj.današnjim Bošnjacima ne trab trošiti reči jer tek oni nisu znali ništa ama baš ništa o srednjovekovnoj Bosni niti o totalno zaboravljenoj dinastiji Kotromanića!
Nacionalni ponos se ne stvara od pre par decenija i to tako što ti istoričari to iskopaju negde od drugih istoričara pa su sad svi ponosni do moga , za to treba narodna tradicija koja ima svoj kontinuitet , a to kod BiH Bošnjaka i Hrvata ne postoji ne barem za šta se pozivaju sada!
A sad pametnjakovići da vidim nek' mi neko navede da neki taj Vlah sam sebe tako naziva , da vidimo te ponosne vlahe i njihove vlaške karakteristike?! , znači jezik,pismo,lična imena,...ako se ne navede nek' se gasi tema jer je obična laž i manipulacija radi pljuvanja po Srbima! , ja mogu nekog nazvati budalom ali to ne znači daon jeste budala samo zato što sam ga ja tako nazvao!
A ako neko nešto navede dobro i jes , a onda posle ćemo o vlaškim statutima da vidimo šta u njima piše i o kome piše!
Vlasi postoje u glavama Srbomrzaca , niti ijedan Srbin sa ovih prostora sebe nije doživljavao tako niti sebe tako nazivao , niti je pisao vlaške statute i niti je ikad progovorio na romanofonom jeziku , i što je najvažnije oni su svojim imenima bili čuvari slovenskog za razliku od Muslimana i Hrvata koji nose tuđa imena!
Sva tradicija tzv.vlaha je isključivo slovenska tj.srpska oni jedini su čuvali sećanje na srednjvekovlje za razliku od Musliimana i Hrvata koji pojma nisu imali niti o Kotromanićima niti o ijednom bosanskom hrišćanskom vladaru tj.nema tradicije niti sećanja kod njih!
Da se otišlo u bilo koji deo BIH i pitalo se muslimane i katolike jer znaju ko su Kotromanići ?! , Muslimani bi te mršnuli i rekli mi imamo našeg sultana i znamo naš turski vakat , dok Hrvati tj.katolici rekli nemamo pojma ko su ti , al' znamo za Marka Krlajevića , znamo za Obilića , braću Jakšiće , i naravno poneki za Hercega Stjepana!
Sami Hrvati iz Hrvatske nisu znali ko su im kraljevi dok ih nisu iskopali iz LJPD i DAI , narodno sećane apsolutna nula , ništa , a o samim muslimanima tj.današnjim Bošnjacima ne trab trošiti reči jer tek oni nisu znali ništa ama baš ništa o srednjovekovnoj Bosni niti o totalno zaboravljenoj dinastiji Kotromanića!
Nacionalni ponos se ne stvara od pre par decenija i to tako što ti istoričari to iskopaju negde od drugih istoričara pa su sad svi ponosni do moga , za to treba narodna tradicija koja ima svoj kontinuitet , a to kod BiH Bošnjaka i Hrvata ne postoji ne barem za šta se pozivaju sada!
A sad pametnjakovići da vidim nek' mi neko navede da neki taj Vlah sam sebe tako naziva , da vidimo te ponosne vlahe i njihove vlaške karakteristike?! , znači jezik,pismo,lična imena,...ako se ne navede nek' se gasi tema jer je obična laž i manipulacija radi pljuvanja po Srbima! , ja mogu nekog nazvati budalom ali to ne znači daon jeste budala samo zato što sam ga ja tako nazvao!
A ako neko nešto navede dobro i jes , a onda posle ćemo o vlaškim statutima da vidimo šta u njima piše i o kome piše!
-
Vukašin
- Posts: 177
- Joined: 08/11/2007 21:23
#12 Re: Slovo o Vlasima
Tacno to. Vecina tema oko Vlaha na hrvatskim i bosnjackim internet forumima je za smece i obicno samo pokazuje kako neki pojedinici imaju kompleks nize vrijednosti.hrabren miloradovic wrote:Opet idu copy/paste tekstovi , ljudi dajte slobodno linkove pa ćemo čitati a vi sami napišite neki teskt ako ste u stanju duži od jedne rečenice!
Ali tvoj post je takodje samo gomila djubriva i primitivnog srpskog razisma prema Hrvatima i Bosnjacima.
Ne postoje monoetnicko homogene etno-nacije na Balkanu, niti nidje u svjetu. Vlasi (na jednu stranu izdvojena drustvena klasa, a na drugu razlicite etnicke skupine) su igrali vaznu ulogu u "etnogenezi" danasjih naroda i u stvaranju nacija na Balkanu. Pasic je bio "etnicki" cincar....to naranvo nista ne umanjava njegovu ulogu ko "caca" moderne srpske nacije.
-
hrabren miloradovic
- Posts: 372
- Joined: 24/07/2006 20:39
#13 Re: Slovo o Vlasima
Zašto je primitvno đubre moj post?! , i gde vidiš rasizam kod mene?!Vukašin wrote:Tacno to. Vecina tema oko Vlaha na hrvatskim i bosnjackim internet forumima je za smece i obicno samo pokazuje kako neki pojedinici imaju kompleks nize vrijednosti.hrabren miloradovic wrote:Opet idu copy/paste tekstovi , ljudi dajte slobodno linkove pa ćemo čitati a vi sami napišite neki teskt ako ste u stanju duži od jedne rečenice!
Ali tvoj post je takodje samo gomila djubriva i primitivnog srpskog razisma prema Hrvatima i Bosnjacima.
Ne postoje monoetnicko homogene etno-nacije na Balkanu, niti nidje u svjetu. Vlasi (na jednu stranu izdvojena drustvena klasa, a na drugu razlicite etnicke skupine) su igrali vaznu ulogu u "etnogenezi" danasjih naroda i u stvaranju nacija na Balkanu. Pasic je bio "etnicki" cincar....to naranvo nista ne umanjava njegovu ulogu ko "caca" moderne srpske nacije.
Ja sam se okrenuo prema tradiciji i ona treba da bude jedan od glavnih osnova za naciju , a ne šta drugi melju o tebi što ovde prezentuju i hoće nekog proglasti vlahom!
Narodna tradicija , znači narodn pamćenje , jezik i kultura koja ističe iz jezika je osnov , a onda takođe i pamćenje na državnosti i na vladare!
Znači nisam ništa reako što nije istina za Hrvate i Bošnjake , već sve je istina , a to je da kod njih nema narodnog pamćenja o državnosti srednjovekvnoj niti i za ijednog vladara i državu , ako je to tebi rasizam odna si ti u pravu!
Nravno da nema homogene nacije i da je kod nekog nacinalni osećaj manje intezivan ili više u smislu pamćenja narodnog , ali kad ga uopšte nemaš onda je to druga priča!
I Pašić nije "ćaća" moderne srpske nacije već samo sposoban političar , a mene baš briga jel je kod Bošnkaka i Hrvata pristutan vlaški momenat ili bilo koji durgi u etnogenezi jer to nije suštinski bitno , već ono što naciju čini nacijom i šta je okuplja , znači osećaji na osnovu narodnog pamćenja državnosti i tradicije!
Rasisitčke fore su upravo to što se ovde deklamuje , a ne moje što sam izrekao , jer moj posto govori o tome šta nacija jeste a ne ko je kome babu kresno i koje je pleme protutnjelo ovde tokom vekova i jel se pomešalo ili ne!
Evo ti jedan pamflet iz hrvatskog lista iz Sarajeva pod Austrijom iz 1907!
http://img503.imageshack.us/img503/8135/books1.png
E sad vidiš lepo da se priča ista ponavlja koja je upravo rasistička i fašistička i dalje se drže toga mnogi sa ovakvim temema! , a ne moja!!
I lepo se vidi da njih baš briga za nacionalne osećaje koji imaju uporište na tradiciji i narodnom pamćenju , bitno je poniziti vlaha-stočara , reći da ima crnu kosu bla,bla,bla,.... , a sami su nastali kao projekat čistog opozita Srbima i srpskim stremljenjia ka državi , i onda su još gle čuda našli i "načertanije" tajni dokument baš u vreme aneksije Bosne
, i propaganda jednog "malog carstva" koji drži pola evrope da hoće da ga uništi "ogromna" Srbija veličine pašaluka stvarajući Veliku Srbiju! A to je ista propaganda još od Starčevića kad su Srbi(vlasi) jeli leševe i slične bljuvotine , samo zato jer im je bilo krivo što su radili na svojoj naciji koja ponavljam ima uporište u tradiciji i narodnom paćenju , a ne na onom što su im servirali austrijski šefovi i katolički kler u to doba koji je upravo ovakvim pričama doprineo mržnji!!
-
hrabren miloradovic
- Posts: 372
- Joined: 24/07/2006 20:39
#14 Re: Slovo o Vlasima
Zašto je primitvno đubre moj post?! , i gde vidiš rasizam kod mene?!Vukašin wrote:
Tacno to. Vecina tema oko Vlaha na hrvatskim i bosnjackim internet forumima je za smece i obicno samo pokazuje kako neki pojedinici imaju kompleks nize vrijednosti.
Ali tvoj post je takodje samo gomila djubriva i primitivnog srpskog razisma prema Hrvatima i Bosnjacima.
Ne postoje monoetnicko homogene etno-nacije na Balkanu, niti nidje u svjetu. Vlasi (na jednu stranu izdvojena drustvena klasa, a na drugu razlicite etnicke skupine) su igrali vaznu ulogu u "etnogenezi" danasjih naroda i u stvaranju nacija na Balkanu. Pasic je bio "etnicki" cincar....to naranvo nista ne umanjava njegovu ulogu ko "caca" moderne srpske nacije.
Ja sam se okrenuo prema tradiciji i ona treba da bude jedan od glavnih osnova za naciju , a ne šta drugi melju o tebi i kako te nazivaju i šta govore strani izvori što ovde prezentuju i hoće nekog proglasti vlahom!
Narodna tradicija , znači narodn pamćenje , jezik i kultura koja ističe iz jezika je osnov , a onda takođe i pamćenje na državnosti i na vladare!
Znači nisam ništa reako što nije istina za Hrvate i Bošnjake , već sve je istina , a to je da kod njih nema narodnog pamćenja o državnosti srednjovekvnoj niti i za ijednog vladara i državu , ako je to tebi rasizam odna si ti u pravu!
Nravno da nema homogene nacije i da je kod nekog nacinalni osećaj manje intezivan ili više u smislu pamćenja narodnog , ali kad ga uopšte nemaš onda je to druga priča!
I Pašić nije "ćaća" moderne srpske nacije već samo sposoban političar , a mene baš briga jel je kod Bošnkaka i Hrvata pristutan vlaški momenat ili bilo koji durgi u etnogenezi jer to nije suštinski bitno , već ono što naciju čini nacijom i šta je okuplja , znači osećaji na osnovu narodnog pamćenja državnosti i tradicije!
Rasisitčke fore su upravo to što se ovde deklamuje , a ne moje što sam izrekao , jer moj posto govori o tome šta nacija jeste a ne ko je kome babu kresno i koje je pleme protutnjelo ovde tokom vekova i jel se pomešalo ili ne!
Evo ti jedan pamflet iz hrvatskog lista iz Sarajeva pod Austrijom iz 1907!
http://img503.imageshack.us/img503/8135/books1.png
E sad vidiš lepo da se priča ista ponavlja koja je upravo rasistička i fašistička i dalje se drže toga mnogi sa ovakvim temema! , a ne moja!!
I lepo se vidi da njih baš briga za nacionalne osećaje koji imaju uporište na tradiciji i narodnom pamćenju , bitno je poniziti vlaha-stočara , reći da ima crnu kosu bla,bla,bla,.... , a sami su nastali kao projekat čistog opozita Srbima i srpskim stremljenjia ka državi , i onda su još gle čuda našli i "načertanije" tajni dokument baš u vreme aneksije Bosne
, i propaganda jednog "malog carstva" koji drži pola evrope da hoće da ga uništi "ogromna" Srbija veličine pašaluka stvarajući Veliku Srbiju! A to je ista propaganda još od Starčevića kad su Srbi(vlasi) jeli leševe i slične bljuvotine , samo zato jer im je bilo krivo što su radili na svojoj naciji koja ponavljam ima uporište u tradiciji i narodnom paćenju , a ne na onom što su im servirali austrijski šefovi i katolički kler u to doba koji je upravo ovakvim pričama doprineo mržnji!![/quote]
-
zemomak
- Posts: 1686
- Joined: 30/08/2008 14:47
#15 Re: Slovo o Vlasima
vuk karadzic veli:
Па и сами Морлаци у Далмацији, за које се у Grundriss/u der Erdbeschreibung fur die erste Grammatikalclasse der k. k. osterreichischen Gumnasien (Wien 1831) вели, да су пастирски народ татарског поријекла, нијесу ништа друго до Срби исто као и становници Црне Горе, Херцеговине и Србије...
morlaci su vlasi, znaci on morlake prolasava srbima
Па и сами Морлаци у Далмацији, за које се у Grundriss/u der Erdbeschreibung fur die erste Grammatikalclasse der k. k. osterreichischen Gumnasien (Wien 1831) вели, да су пастирски народ татарског поријекла, нијесу ништа друго до Срби исто као и становници Црне Горе, Херцеговине и Србије...
morlaci su vlasi, znaci on morlake prolasava srbima
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#16 Re: Slovo o Vlasima
hhe, kojim jezikom ti vlasi pricaju ?zemomak wrote:vuk karadzic veli:
Па и сами Морлаци у Далмацији, за које се у Grundriss/u der Erdbeschreibung fur die erste Grammatikalclasse der k. k. osterreichischen Gumnasien (Wien 1831) вели, да су пастирски народ татарског поријекла, нијесу ништа друго до Срби исто као и становници Црне Горе, Херцеговине и Србије...
morlaci su vlasi, znaci on morlake prolasava srbima
Pogledaj popis 1910 AU gde se gotovo svi ijekavci izjasnjavaju kao Srbi tj pravoslavni vlasi .Ovo ti je madjarska mapa popisa 1910
ovo ti je isti popis samo od nemaca
A pogledaj i prostiranje ijekavice .
znaci prostiranje pravoslavnih vlaha i ijekavice se poklapa. Pogledaj sve detalje. Tvoj kolega Neozbilj kaze
''Ako pogledamo istoriju jekavsko-štokavskog onda vidimo da se prvi takvi tekstovi pojavljuju u 14. st. istočno od Drine i da jekavsko-štokavski tad govore balkanski Vlahi iz središnjeg Balkana: Sandjak, Raška, Kosovo i na sjeveru Crne Gore. Nakon osmanskih osvajanja ovi pravoslavni Vlasi amasovno naseljavaju upravo prostore Krajine, istočne Bosne te istočne Hercegovine.'' ''Sandjak, Raška, Kosovo i na sjeveru Crne Gore.'' poreklo pravoslavnih vlaha tj u to vreme teritorija srednjovekovne srbije da te obavestim to je podrucje srednjovekovne Srbije
Cini mi se da i ti i tvoje kolege katolici i muslimani pricate vlaski .
Deo tih Vlaha je pokatolicen i poislamljen , tako da danas imas i vlahe katolike i vlahe muslimane . Ipak su ti vlasi imali nesto zajednicko . Pricali su ijekavicu , i pevali pesme o 2 najpoznatija vlaha svetom savi i marku kraljevicu .
Ali samom seobom ti vlaha koji slucajnu bivaju zarazeni sa srpskim imenom i tradicijom siri se ta zaraze i na dobre Bosnjane i dobre Hrvate . Tako da nije bila retkost da neki dobri Bosnjan zapeva neku o marku kraljevicu .
Evo o braci kraljevica Marko i Andrija http://books.google.com/books?id=9_Xc0n ... ih&f=false fratar ivo franjo jukic -dobri bosnjanin pardon katolicki vlah
mada je ziveo od 1818 do 1857 , u periodu kad u bosni nije bilo srba (po tvrdnj garasanina ) on kao placenik srbije tvrdi da su ti ijekavci srbi
mada je poznato da su to vlasi i da je to njihov jezik .
Cak je i slavonac Katancic tvrdio da su svi pravoslavni vlasi srbi i to jos pre nacertanija .
Ne zna se tacno kad ovi vlasi postaju Srbi ali verovatno je to pre 1798 jer slavonac katolicki svestenik i profesor universiteta u budimu tvrdi
M. P. Katančić: De Istro eiusque adcolis, 1798.
“Nostris profecto Illyriis adeo id familiare est us Srblos passim se compellent, non Serviam incolentes modo, sed universum pene Illyricum, ac Daciam quoque, in primis qui Graecam sequuntur ecclesiam, qui per hoc maxime se ab ceteris distingui putant quod Srbli, Srblyani nuncupantur.”
“It is very usual that our Illyrians call themselves Srblos, not only those who live in Serbia, but [those who live in] all Illyria and even Dacia, particularly those who follow the Greek law [the Orthodox]. They show that they distinguish themselves the most when they call themselves Srbli, Srblyani”.
“Veoma je uobičajeno je da naši Iliri sebe nazivaju Srbljima (Srblos), ne samo oni koji žive u Srbiji, nego i [oni koji žive] u cělom Iliriku, pa čak i Daciji, naročito oni koji slěde grčki zakon [pravoslavci]. Najprepoznatljiviji su po tome što sebe nazivaju Srblji, Srbljani”.
Ocigledni je da su vlasi postali srbi pre 1800 godine i da se pravoslavci smatraju za srbe i po Slavoncu katoliku Katancicu i to jos 1798.
-
hrabren miloradovic
- Posts: 372
- Joined: 24/07/2006 20:39
#17 Re: Slovo o Vlasima
Najbolja je ona priča da je SPC i Srbi iz "pravih" srpskih krajeva posrbila vlahe u BiH i u Hrvatskoj?! , to znači da su vlasi posrbili vlahe?! , e to je takva retkost i endemska pojava na ovom belom svetu i lepoj Jevropi da se joj se divim! 
E to je kao da su Nemci Nemce pofrancuzili ili nešto slično!
E to je kao da su Nemci Nemce pofrancuzili ili nešto slično!
-
dr.gog
- Posts: 4960
- Joined: 09/09/2007 12:52
- Location: S@nitet-X
- Grijem se na: briketi kanabisa
- Horoskop: Vodolija
#18 Re: Slovo o Vlasima
hrabren miloradovic wrote:Najbolja je ona priča da je SPC i Srbi iz "pravih" srpskih krajeva posrbila vlahe u BiH i u Hrvatskoj?! , to znači da su vlasi posrbili vlahe?! , e to je takva retkost i endemska pojava na ovom belom svetu i lepoj Jevropi da se joj se divim!
E to je kao da su Nemci Nemce pofrancuzili ili nešto slično!
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#19 Re: Slovo o Vlasima
Scakavica na hrvatskoj viki je zaista smesno opisana , ali vredi procitati . Mislim da se pored hrvatskih lupanja o arijevskoj rasi i slicno moze nesto nauciti . Jako je smesno od hrvata da su srbi samo ekavci stokavci , vlasi su ijekavci , a svi ostali su hrvati , kajkavci ekavci ,ikavci , ijekavci , cakavci , znaci svi drugi su hrvati , a srbi nisu poliglote nego samo ekavicu , ali samo stokavsku ekavicu , jer su ostale verzije ekavice zauzete za arijevce hrvate , koje niko ne pominje do 10 veka .
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0%C4%87akavski prvi tekst koji sam imao prilike da citam , da je napisan od hrvata i da kaze da je ijekavica , vlaski jezik a ne hrvatski
ovo je najbolji deo i govori da je hrvatima nametnut vlaski jezik , a ne da su ga oni ukrali . Sami hrvati se ne mogu dogovoriti da li je to njihov jezik ili im je nametnut
'' Sad je isti taj srboidni Vukopis (kojem je danas tek formalno pridodan nadimak "hrvatski") kod nas već općeraširen kao jugoslavenski kolonijalni pidgin, stran za većinu izvorno nejekavskih Hrvata: on se upravo drastično razlikuje od starohrvatskih tekstova na srednjovjekoj glagoljici iz Kraljevine Hrvatske, s kojima ima jedva 4 - 7% zajedničkih riječi kao neki posve strani jezik. Zato su danas Hrvati ustvari obezglavljeni bez vlastitog jezika (izim u dijalektima i iseljeništvu), slično kao Irci koji većinom govore engleski (manje irski), ili Židovi koji su većinom govorili germanski jidiš, ali su odnedavna u Izraelu nakon tisućljeća obnovili svoj hebrejski - što treba biti i poučan uzor Hrvatima.
A hrvati kao persijanaci bi trebali da obnove svoj persijski
http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0%C4%87akavski prvi tekst koji sam imao prilike da citam , da je napisan od hrvata i da kaze da je ijekavica , vlaski jezik a ne hrvatski
ovo je najbolji deo i govori da je hrvatima nametnut vlaski jezik , a ne da su ga oni ukrali . Sami hrvati se ne mogu dogovoriti da li je to njihov jezik ili im je nametnut
'' Sad je isti taj srboidni Vukopis (kojem je danas tek formalno pridodan nadimak "hrvatski") kod nas već općeraširen kao jugoslavenski kolonijalni pidgin, stran za većinu izvorno nejekavskih Hrvata: on se upravo drastično razlikuje od starohrvatskih tekstova na srednjovjekoj glagoljici iz Kraljevine Hrvatske, s kojima ima jedva 4 - 7% zajedničkih riječi kao neki posve strani jezik. Zato su danas Hrvati ustvari obezglavljeni bez vlastitog jezika (izim u dijalektima i iseljeništvu), slično kao Irci koji većinom govore engleski (manje irski), ili Židovi koji su većinom govorili germanski jidiš, ali su odnedavna u Izraelu nakon tisućljeća obnovili svoj hebrejski - što treba biti i poučan uzor Hrvatima.
A hrvati kao persijanaci bi trebali da obnove svoj persijski
-
zemomak
- Posts: 1686
- Joined: 30/08/2008 14:47
#20 Re: Slovo o Vlasima
vlasi iz xrvtske su xaman ikavci,štokavci, neki xrvatski dijelkt, evo potvrde za to:
ljeta gospodnjeg 1596:
"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene"
prije Vukova jezika, ovo im je bio maternji...
U vreme doseljenja u Ugarsku patrijarh Arsenije se nazivao:Patrijarh Vlaha,Rutena i Raca.
Nisu svi pravoslavci u Hrvatskoj porijeklom Vlasi,dolazili su pod raznim imenima:Wallachi,zvali su ih i Thraces ,Wallachen,alias Altromer i Rasciani.Zatim se razlikuju Rasciani atque Walachi,jedno su se vrijeme razlikovali slavenski Raci od romanskih Vlaha ili starih Rimljana,kasnije se vise nisu raspoznavali koji su jedni a koji su drugi i udomila se oznaka: Rasciani sive Wallachi.
Zatim medu pravoslavcima u Hrvatskoj ima pokrstenih Turaka ili muslimana na pravoslavnu vjeru,pokrstenih katolika na pravoslavnu vjeru,mada malo.
Morlaci i Vlasi nisu isto razlikuju se, brkas ih ,iako su Mlecani sve stanovnistvo u zaledu Dalmacije nazivali Morlacima(Morlacchi).Opet postoji razlika izmedu Vlaha i Morlaka.Morlaci ili Crni Vlasi,Mauroblecoi.
....samo pazljivi slusatelj ondje moze zamjetiti da pravi Vlasi takav jezik ne razumiju, nego su to u stvari Morlaci koji s Vlasima granice.
Franz Valvasor-"Die Ehre des Herzogthums Krain"-1689. strana 89.
ljeta gospodnjeg 1596:
"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene"
prije Vukova jezika, ovo im je bio maternji...
U vreme doseljenja u Ugarsku patrijarh Arsenije se nazivao:Patrijarh Vlaha,Rutena i Raca.
Nisu svi pravoslavci u Hrvatskoj porijeklom Vlasi,dolazili su pod raznim imenima:Wallachi,zvali su ih i Thraces ,Wallachen,alias Altromer i Rasciani.Zatim se razlikuju Rasciani atque Walachi,jedno su se vrijeme razlikovali slavenski Raci od romanskih Vlaha ili starih Rimljana,kasnije se vise nisu raspoznavali koji su jedni a koji su drugi i udomila se oznaka: Rasciani sive Wallachi.
Zatim medu pravoslavcima u Hrvatskoj ima pokrstenih Turaka ili muslimana na pravoslavnu vjeru,pokrstenih katolika na pravoslavnu vjeru,mada malo.
Morlaci i Vlasi nisu isto razlikuju se, brkas ih ,iako su Mlecani sve stanovnistvo u zaledu Dalmacije nazivali Morlacima(Morlacchi).Opet postoji razlika izmedu Vlaha i Morlaka.Morlaci ili Crni Vlasi,Mauroblecoi.
....samo pazljivi slusatelj ondje moze zamjetiti da pravi Vlasi takav jezik ne razumiju, nego su to u stvari Morlaci koji s Vlasima granice.
Franz Valvasor-"Die Ehre des Herzogthums Krain"-1689. strana 89.
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#21 Re: Slovo o Vlasima
Da li je to pismo Ferdinadu 3 . Ako jeste onda je napisano za njega pre njegova rodjenjazemomak wrote:vlasi iz xrvtske su xaman ikavci,štokavci, neki xrvatski dijelkt, evo potvrde za to:
ljeta gospodnjeg 1596:
"Pounska krajina vlaški sinovi .... " obraćaju se Ferdinandu III kao
"svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja ..." pa izražavaju radost zbog vijesti
"da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku ..." pozivaju ga da dođe i da će ga čekati
"nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene"
prije Vukova jezika, ovo im je bio maternji...
U vreme doseljenja u Ugarsku patrijarh Arsenije se nazivao:Patrijarh Vlaha,Rutena i Raca.
Nisu svi pravoslavci u Hrvatskoj porijeklom Vlasi,dolazili su pod raznim imenima:Wallachi,zvali su ih i Thraces ,Wallachen,alias Altromer i Rasciani.Zatim se razlikuju Rasciani atque Walachi,jedno su se vrijeme razlikovali slavenski Raci od romanskih Vlaha ili starih Rimljana,kasnije se vise nisu raspoznavali koji su jedni a koji su drugi i udomila se oznaka: Rasciani sive Wallachi.
Zatim medu pravoslavcima u Hrvatskoj ima pokrstenih Turaka ili muslimana na pravoslavnu vjeru,pokrstenih katolika na pravoslavnu vjeru,mada malo.
Morlaci i Vlasi nisu isto razlikuju se, brkas ih ,iako su Mlecani sve stanovnistvo u zaledu Dalmacije nazivali Morlacima(Morlacchi).Opet postoji razlika izmedu Vlaha i Morlaka.Morlaci ili Crni Vlasi,Mauroblecoi.
....samo pazljivi slusatelj ondje moze zamjetiti da pravi Vlasi takav jezik ne razumiju, nego su to u stvari Morlaci koji s Vlasima granice.
Franz Valvasor-"Die Ehre des Herzogthums Krain"-1689. strana 89.
'''Ferdinand III. (Graz, 13. srpnja 1608. - Beč, 2. travnja 1657.), rimsko-njemački car (1637.-1657.) , ugarsko-hrvatski (1625.-1647., no u Hrvatskoj do 1657.) i češki kralj (1627.-1646.).
Poslije očeve smrti 15. veljače 1637. godine okrunjen je za cara. U doba njegove vladavine Westfalskim mirom 1648. okončan je Tridesetogodišnji rat. Iznenadnom smrću njegova najstarijeg sina Ferdinanda IV. Ferdinandov nasljednik je postao njegov mlađi sin Leopold nakon što je Ferdinand III. umro.''
hrvatska wiki
A pre ce biti da su to vlasi katolici
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#22 Re: Slovo o Vlasima
Ovo je taj stvarni dokument.
55. KRAJIŠNICI SE BORE PROTIV BISKUPSKE ŽIROVINE
„Pismo Đurđa, vojvode i suca ”svih vlaških sinova„ u Ivanićkoj kapetaniji, 5. X. 1642. zagrebačkom biskupu Benediktu Vinkoviću, koji je od Predavača - kmetova katoličke vjere, prebjeglih s turskog područja i nastanjenih u toj kapetaniji - zahtijevao da mu plaćaju žirovinu u novcu ili naturi.
(R. Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine II, 1885, str. 261.)
”Illustrissime ac reverendissime domine! Prijel sem list v. gospodstva, u kojem pišete, vaše gospodstvo, zaradi Predavec, da bi oni vašemu gospodstvu žirovinu penezi plaćali ali desetem. A toga nigdar nije bilo, niti se može posvedočiti, da bi oni ali koji drugi plaćali kakovum takovum plaćum, nego da su mirovno i slobodno žirili i pasli oni i drugi ostali. I je tomu okolo pet deset let, kako smo se v kršćansku zemlju naselili i nastanili u tu šumu, u živu šumu, u strahotnom vremenu, tako nemojte nas, vaše g., proganjati.
A kade vaše gospodstvo pišete, da bi oni bili ono tretije godišće dare obećali, tako oni nisu pasli, nisu ga dali, ar toga nijedna krajina počinjati nigda ne će, da bi laški(vlaški) sini biskupom i svetomu Štefanu kralju kakovum tlakom služili, ar raz prez toga dosta imaju laški sini u Ivanećki krajine tlačiti generalu i njega svetlosti krajine stražum u dne i u noći; k tomu zibke zibljući i braneći od neprijatelja vere katoličanske, i druge ostale straže odbavljajući, kako v. gospodstva podložnici ne čine, kako laški sini straže i brane.
Tako prosimo i molimo v. gos. plemenitoga gospodstva, kako našega mil. gospodina, da bi nas vaše g. ne bi bantuvalo(uznemiravalo), i da ne bi bilo burkanja(svađa) med krajinom, nego da bi mirovno žirili i prebivali, kako su i za drugeh gospode biskupov preminućeh žirili i prebivali u mirovnosti i u (v)seh drugeh ostale, ar, gospodine visoko plemeniti, da bi laških sinov ne bilo, puste bi krajine bile, nego se š njimi krajine brane i potpiraju i oni su kakoti jedan (š)ćit.
I to dobro znate, vaše gospodstvo, da smo jedna bratja, da oni ne mogu prez nas živi biti, kakoti ni mi med sobu. Tulikajše tužimo se vsi jedinjeni zakonom, v. g. učinili povernuti ili isplatiti one kermce okolu sedam, tako da bi se krajina ne burkala med sobu, ar ja ne možem krajine deržati, ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti(osvetiti).
Datum in capella s. Stefani protomartyris in Graberye, die vero 5 octobris 1642. Vašeg gospodstva ponizan sluga Gjuraj, vojvoda i sudac vsih laških sinov Ivanićke pokrajine.„
Dr. Jaroslav Šidak, ”Historijska čitanka za hrvatsku povijest„, 1952, str. 137-138.
E vidis od ovih vlaha ekavaca scakavaca nastali su hrvati Ako je tekst autentican ovo bi iako sam laik za lingvistiku licilo na ekavsku scakavicu koju govore vlasi .
AKo nisi skuzio mi trenutno pricamo o vlasima ijekavcima i njihovim vojvodama
55. KRAJIŠNICI SE BORE PROTIV BISKUPSKE ŽIROVINE
„Pismo Đurđa, vojvode i suca ”svih vlaških sinova„ u Ivanićkoj kapetaniji, 5. X. 1642. zagrebačkom biskupu Benediktu Vinkoviću, koji je od Predavača - kmetova katoličke vjere, prebjeglih s turskog područja i nastanjenih u toj kapetaniji - zahtijevao da mu plaćaju žirovinu u novcu ili naturi.
(R. Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine II, 1885, str. 261.)
”Illustrissime ac reverendissime domine! Prijel sem list v. gospodstva, u kojem pišete, vaše gospodstvo, zaradi Predavec, da bi oni vašemu gospodstvu žirovinu penezi plaćali ali desetem. A toga nigdar nije bilo, niti se može posvedočiti, da bi oni ali koji drugi plaćali kakovum takovum plaćum, nego da su mirovno i slobodno žirili i pasli oni i drugi ostali. I je tomu okolo pet deset let, kako smo se v kršćansku zemlju naselili i nastanili u tu šumu, u živu šumu, u strahotnom vremenu, tako nemojte nas, vaše g., proganjati.
A kade vaše gospodstvo pišete, da bi oni bili ono tretije godišće dare obećali, tako oni nisu pasli, nisu ga dali, ar toga nijedna krajina počinjati nigda ne će, da bi laški(vlaški) sini biskupom i svetomu Štefanu kralju kakovum tlakom služili, ar raz prez toga dosta imaju laški sini u Ivanećki krajine tlačiti generalu i njega svetlosti krajine stražum u dne i u noći; k tomu zibke zibljući i braneći od neprijatelja vere katoličanske, i druge ostale straže odbavljajući, kako v. gospodstva podložnici ne čine, kako laški sini straže i brane.
Tako prosimo i molimo v. gos. plemenitoga gospodstva, kako našega mil. gospodina, da bi nas vaše g. ne bi bantuvalo(uznemiravalo), i da ne bi bilo burkanja(svađa) med krajinom, nego da bi mirovno žirili i prebivali, kako su i za drugeh gospode biskupov preminućeh žirili i prebivali u mirovnosti i u (v)seh drugeh ostale, ar, gospodine visoko plemeniti, da bi laških sinov ne bilo, puste bi krajine bile, nego se š njimi krajine brane i potpiraju i oni su kakoti jedan (š)ćit.
I to dobro znate, vaše gospodstvo, da smo jedna bratja, da oni ne mogu prez nas živi biti, kakoti ni mi med sobu. Tulikajše tužimo se vsi jedinjeni zakonom, v. g. učinili povernuti ili isplatiti one kermce okolu sedam, tako da bi se krajina ne burkala med sobu, ar ja ne možem krajine deržati, ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti(osvetiti).
Datum in capella s. Stefani protomartyris in Graberye, die vero 5 octobris 1642. Vašeg gospodstva ponizan sluga Gjuraj, vojvoda i sudac vsih laških sinov Ivanićke pokrajine.„
Dr. Jaroslav Šidak, ”Historijska čitanka za hrvatsku povijest„, 1952, str. 137-138.
E vidis od ovih vlaha ekavaca scakavaca nastali su hrvati
Ako je tekst autentican ovo bi iako sam laik za lingvistiku licilo na ekavsku scakavicu koju govore vlasi . AKo nisi skuzio mi trenutno pricamo o vlasima ijekavcima i njihovim vojvodama
Last edited by perokonjanik on 04/06/2010 21:41, edited 1 time in total.
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#23 Re: Slovo o Vlasima
po splitskom nadbiskupu (za Bogarta i ostale), vlaški doseljenici u Klis 1660. godine popisani:
1. Marko Gladojević
2. Petar Grgurević
3. Petar Ćurčević
4. Simon Dadić
5. Jovan Dadić
6. Milorad Mihić
7. Milić Matasović
8. Matija Dadić
9. Miloš Perković
10. Đurašin Dadić
11. Đorđe Kolić
12. Matija Korde
13. Filip
14. Nikola Opačić
15. Luka Berić
neka od vlaskih imena
1. Marko Gladojević
2. Petar Grgurević
3. Petar Ćurčević
4. Simon Dadić
5. Jovan Dadić
6. Milorad Mihić
7. Milić Matasović
8. Matija Dadić
9. Miloš Perković
10. Đurašin Dadić
11. Đorđe Kolić
12. Matija Korde
13. Filip
14. Nikola Opačić
15. Luka Berić
neka od vlaskih imena
Last edited by perokonjanik on 04/06/2010 22:10, edited 1 time in total.
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#24 Re: Slovo o Vlasima
Ova vlaska je problematicna
''Ona se nalazila u slavonskom prostoru između rijeka Save i Drave, prostirala se od Požege do Pakraca i od XVI. stoljeća nastanjivana je srpskim uskocima iz Srbije, Bosne i Hrvatske. Termin koji je dobila je "Mala Vlaška", i tako je zabilježena u pismu barona Nechema iz 1706. godine, no u istom on naglašava da u njoj žive Srbi. Vlaha u Slavoniji nije bilo, te ovo je isključivo dobijeno kao statusni pojam za Srbe koji tu žive, jer upravo to je izmjena imena u pitanju. Naime, ista oblast se na karti Volfganga Lanz-a zove "Mala Raška" 1572. godine. No ključni pojam Vlaha u Slavoniji je vjerskoga karaktera, a taj se ubrzo i proširio, u smislu vlah = pravoslavac. Poprilično slično pravoslavni kršćani su rimokatolike nazivali Šokcima. ''
''Ona se nalazila u slavonskom prostoru između rijeka Save i Drave, prostirala se od Požege do Pakraca i od XVI. stoljeća nastanjivana je srpskim uskocima iz Srbije, Bosne i Hrvatske. Termin koji je dobila je "Mala Vlaška", i tako je zabilježena u pismu barona Nechema iz 1706. godine, no u istom on naglašava da u njoj žive Srbi. Vlaha u Slavoniji nije bilo, te ovo je isključivo dobijeno kao statusni pojam za Srbe koji tu žive, jer upravo to je izmjena imena u pitanju. Naime, ista oblast se na karti Volfganga Lanz-a zove "Mala Raška" 1572. godine. No ključni pojam Vlaha u Slavoniji je vjerskoga karaktera, a taj se ubrzo i proširio, u smislu vlah = pravoslavac. Poprilično slično pravoslavni kršćani su rimokatolike nazivali Šokcima. ''
-
perokonjanik
- Posts: 60
- Joined: 30/04/2010 12:41
#25 Re: Slovo o Vlasima
ocito postoji neki bag , da li kod mene na kompu ili vec gde ?
Nestao mi je citav post i pretvorio se u sledeci .
Nestao mi je citav post i pretvorio se u sledeci .