Intervju sa Seferom Halilovićem iz 1999.
HALILOVIC Prvi komandant Armije BiH, penzionirani general i predsjednik Bosanskohercegovacke patriotske stranke vrlo je precizan: Sarajevo je odbranjeno bez ijednog metka kupljenog od famoznih Izetbegovicevih 10 milijardi DM. Sa milijardama je raspolagao Izetbegovic osobno i vrlo uzak krug njemu odanih ahbaba, prijatelja i familije. Koliko su ih i kako potrosili, odnosno da li ih i danas trose, i gdje ih eventualno cuvaju, Halilovic ocekuje da sazna iz izvjestaja koji od lidera Stranke demokratske akcije trazi jos od 1993!
DANI: Alija Izetbegovic je prije nekoliko dana saradniku zagrebackog Nacionala u neformalnom razgovoru otkrio do sada najcuvaniju drzavnu tajnu - rekao je da je odbrana Bosne i Hercegovine kostala 10 milijardi njemackih maraka. Jeste li Vi iznenadjeni ovim iznosom?
HALILOVIC: Da, jako sam iznenadjen. U prvom momentu taj podatak mi je izgledao gotovo nevjerovatan, jer nase procjene su govorile da su Izetbegovic i njegova druzina koja je skupljala pare po svijetu za odbranu Bosne - pare koje, naravno, nisu sve upotrijebljene u odbrani Bosne - baratali sa nekih 3,5 milijarde maraka. Ali, Izetbegovic je u odgovoru Nacionalu eksplicitan: 10 milijardi njemackih maraka. I jos kaze: "Razmislite kako je bilo naci toliki novac!" Na pitanje gdje je taj novac skupljan, koliko je stvarno prikupljeno i kako je novac trosen - odnosno kako se jos uvijek trosi - Izetbegovic i njegova grupa su duzni precizno odgovoriti i podnijeti detaljan izvjestaj bosanskim patriotima, a, naravno, prije svega Bosnjacima, u cije je ime novac prikupljan. U protivnom, pored toga sto ga vec odavno smatramo izdajnikom Republike Bosne i Hercegovine, ako ne podnese izvjestaj, smatrat cemo ga i kriminalcem, jer sav taj novac je sakupljan po njegovom nalogu, od strane grupe ljudi koji su uzivali njegovo najvise povjerenje i sa ovlastenjima koja je on licno potpisivao. Obaveza je podnijeti izvjestaj, tim vise sto je najveci dio naoruzanja i vojne opreme sa kojima je Armija RBiH raspolagala bio rezultat kupovine vlastitim sredstvima od strane boraca, zatim ratni plijen, namjenska proizvodnja u organizaciji Armije RBiH, kao i prijateljska pomoc Irana i Pakistana, od koje je najveci dio zavrsio u Zagrebu i Grudama. Treba napomenuti da je Bosni od strane medjunarodne zajednice uveden embargo, ali pravi embargo je upravo bio uveden od Zagreba i Gruda, pa tako od 15. novembra 1992. do kraja 1993. godine - izuzimajuci cetiri kamiona municije koji su u proljece 1993. godine propusteni do Tuzle radi Srebrenice - u Bosnu nije doslo nista od naoruzanja ili vojne opreme. No, i pored uvedenog embarga nas su obilazili trgovci naoruzanjem i vojnom opremom i nudili nam sve vrste borbenih sredstava po cijenama oko 30 posto skupljim od aktualnih cijena na medjunarodnom trzistu. Kad smo ih upozoravali na embargo, samo bi odmahnuli rukom, uz komentar da je to njihov problem. Zbog toga su cijene i bile uvecane. Sa jednim trgovcem smo bili dogovorili probnu isporuku naoruzanja i municije u vrijednosti od po dva miliona DM za okruzene gradove: Sarajevo, Gorazde, Bihac i Srebrenicu. Isplata je trebala biti po primitku sredstava, s tim sto je trebalo obezbijediti bankovne garancije. Kad sam Izetbegovica upoznao sa tim i trazio da se osiguraju bankovne garancije, samo je odmahnuo rukom i rekao: "To je dobra stvar, ali nema para." Naravno, i mi i trgovac smo bili razocarani. Embargo je, dakle, njima bio samo izgovor. Trgovac je imao namjeru oruzje isporuciti vazdusnim putem, padobranima, na dogovorena odredista. Ovo se kasnije ponovilo jos nekoliko puta i svaki put nije bilo para. Navedeni dogadjaj je trebao biti model koji bi obezbijedio kontinuitet snabdijevanja Armije RBiH, uz njeno direktno ucesce u tome. Citava Izetbegoviceva strategija se zasnivala na opravdanju pred narodom da se zbog embarga ne moze doci do oruzja, odnosno da se Republika BiH ne moze odbraniti od agresije i da se mora prihvatiti etnicka podjela RBiH - sto je zapravo i bio njegov konacni cilj.
DANI: Kako objasnjavate cinjenicu da Izetbegovic do danas nije nasao za shodno da bilo kojoj instituciji podnese izvjestaj o prilivu i utrosku novca za odbranu zemlje?
HALILOVIC: Od dolaska na vlast pa do danas, Izetbegovic i grupa njegovih najblizih saradnika su krenuli u razbijanje Republike BiH pravljenjem paralelnih institucija, a ne izgradnjom i jacanjem drzavnih institucija. Tako je na donatorskom racunu za odbranu RBiH, koji je bio otvoren u Ministarstvu financija tokom 1992. i '93. godine, stanje bilo "nula" od uplata izvana. Istovremeno, postojao je i ziroracun negdje vani kome su imali pristup, po informacijama kojima raspolazem, pored Izetbegovica, Hasan Cengic, Salim Sabic, Sudanac Fatih El-Hasanein, Mustafa Ceric i Bakir Izetbegovic. Za ostale, i onda i danas, stanje tog racuna bilo je najstrozije cuvana tajna. Cinjenica da Izetbegovic do danas nije podnio izvjestaj, meni je neobjasnjiva. Ipak je to njegova obaveza da objasni zasto ga nije podnio i da kaze kada ce ga podnijeti. Mi cemo u zahtjevima za podnosenjem tog izvjestaja istrajati, bez obzira na cijenu koju za to moramo platiti.
DANI: Morate priznati da Izetbegovicu i saradnicima nije bilo lako organizovati otpor agresiji i pronalaziti sredstva potrebna za odbranu zemlje.
HALILOVIC: Kolika je uloga Izetbegovica i njegovih saradnika koji su bili sakupljaci novca u organizovanju otpora agresiji, o tome ce, naravno, historija dati svoj sud. Njegove izjave tipa "mirno spavajte", "rata nece biti", "za rat je potrebno dvoje", "mirno setajte gradom", najilustrativnije govore o njegovom ucescu u organizovanju otpora agresiji. Sto se tice sakupljaca novca po svijetu, pretpostavljam da im je bilo jako naporno boraviti u ekskluzivnim hotelima, putovati avionima i podnositi sekiracije za tesku situaciju u Bosni, promatrajuci to na TV ekranima. Uostalom, poznato vam je da se Silajdzic, prvi put od pocetka agresije, u Bosni pojavio sredinom 1993. godine, a Mustafa Ceric u maju 1993, dva dana prije njegovog izbora za reisa. Mnogo je teze bilo obicnim bosanskim ljudima, koji su iz skromnih porodicnih budzeta morali izdvojiti od 800 do 1.500 DM da bi od Cengica i njegove kompanije kupili pusku, koja na svjetskoj pijaci kosta oko 200 maraka, ili za svaki metak platiti jednu marku, koji isto tako na svjetskoj pijaci kosta izmedju 20 i 30 pfenniga. Taj obican bosanski covjek zasluzuje divljenje i postovanje, a ovi drugi, ako ne podnesu racune i ne opravdaju sva prikupljena sredstva, zasluzuju prezir i sankcije od svog naroda.
DANI: Je li tacan utisak da se Izetbegovic nije "zamarao" postivanjem zakonitosti i procedure, vec je raspolaganje milijardama maraka povjerio svojim najblizim saradnicima?
HALILOVIC: Nazalost, to nije utisak, to su cinjenice. O tome postoje obimne dokumentacije i mnostvo zivih svjedoka.
DANI: Imate li dokaza ili saznanja o prisvajanju dijela prikupljenog novca od onih koji su njime raspolagali?
HALILOVIC: Naravno da imam, a i dokazi su gotovo nepotrebni, jer su toliko ocigledni. Ko god hoce, moze da ih vidi na svakom cosku, od "Sajona", preko Sarajeva i Visokog, Fajtovaca, Velike Kladuse i Brckog, do Mostara. Oni koji su bili posteni i sposobni, te svoju energiju trosili na odbranu RBiH, danas su na prosjackom stapu. U njih spada najveci broj bosanskih gradjana. Oni koji su bili podobni i poslusni, danas kupuju ili prave tvornice i hotele, aerodrome i vile (zgrade) i uzivaju rezultate nase borbe. Osvrnimo se oko sebe, pogledajmo i vidjet cemo dokaze.
DANI: Vjerujete li, u svjetlu informacije o utrosku deset milijardi maraka, da su logisticari Armije BiH mogli bolje iskoristiti novac?
HALILOVIC: Prije svega, logisticari Armije Republike BiH nisu imali na raspolaganju pomenutih 10 milijardi DM. Da su imali, danas bi BiH kao drzava bila slobodna, bilo bi mnogo manje zrtava, mnogo manje prognanika; naravno, ne bi bilo, od strane Izetbegovica priznate, Republike Srpske, niti bi fantomska paradrzavna tvorevina HR Herceg-Bosna funkcionirala, iako nas cimbenici iz Hercegovine uvjeravaju kako vise ne funkcionira. Logisticari i komandanti u Armiji RBiH su nadljudskim naporima, prije svega osloncem na vlastitu proizvodnju i ratni plijen, krajnjim naporima uspijevali prehraniti borce i osigurati minimalnu kolicinu municije potrebne za vodjenje borbe. Pa, Sarajevo je odbranjeno bez ijednog metka kupljenog od tih famoznih Izetbegovicevih 10 milijardi DM. A kako smo se snalazili, o tome je javnost djelomicno upoznata. Sa tih 10 Izetbegovicevih milijardi maraka raspolagao je on i vrlo uzak krug njemu odanih ahbaba. Koliko su ih i kako potrosili, odnosno da li ih i danas trose, i gdje ih eventualno cuvaju, nadam se da cemo doznati iz izvjestaja kojeg ce on jednoga dana morati predociti javnosti. Pomalo mi ga pocinje biti zao, koliko ce mu napora trebati da sve to opravda. Jer, kad bi uracunao kompletno naoruzanje sa kojim je Armija RBiH raspolagala, a koje je najvecim dijelom ratni plijen, odnosno i ono koje su borci kupili kao pripadnici Patriotske lige, i kad bi na to dodao jos i onaj dio naoruzanja i opreme koju smo dobili kao pomoc od prijateljskih zemalja, jos kada bi dodao onaj brod oruzja, poklon pakistanske vlade, koji je nestao i o cijem navodnom nestanku samo Silajdzic zna detalje - tesko da bi mogao opravdati i dio toga. Primjera radi, cijena automatske puske AK-47 (kalasnjikov) je na svjetskom trzistu oko 200 DM, haubica 122mm kosta oko 120.000 DM, a metak za haubicu 122mm je od 300 do 500 DM, zavisno od proizvodjaca. Minobacac 120mm kosta oko 18.000 DM, a mina za minobacac 120mm je oko 220 DM. Protivoklopna sredstva za blisku borbu: RPG-7 kosta oko 250 DM, a mina za RPG-7 oko 150 DM. Protivoklopni raketni sistem, medju borcima poznat kao "crvena strijela", kosta oko 35.000 DM, a jedna raketa kosta od 8.000 do 15.000 DM, zavisno od kvaliteta i proizvodjaca. Cijena jednog tenka je od 800.000 DM do 3.000.000 DM. Prosjecna cijena dobre, komplet uniforme je oko 200 DM, a cizama izmedju 80 DM i 100 DM. Dakle, obzirom da Izetbegovicevi, ne armijski logisticari, nego Izetbegovicevi, nisu kupili nijedno tesko borbeno sredstvo - top, tenk, minobacac, haubicu, vec nesto malo pjesadijskog naoruzanja, nekoliko "crvenih strijela" i malu kolicinu municije, tesko ce mu biti opravdati pomenutih 10 milijardi DM. Kada bi, naprimjer, za 250.000 boraca, koliko je u najbolje vrijeme imala nasa armija, kupili svakome po jednu pusku i uniformu sa cizmama, to bi kostalo oko 150.000.000 DM. Ovdje napominjem, uz izvinjenje citaocima zbog banalnosti, da 10 milijardi iznosi 10 hiljada miliona DM. Maloprije ste me pitali: imam li dokaza? Pokazat cu ih nakon sto Izetbegovic podnese izvjestaj o utrosenom novcu. Ali, ako mi se u medjuvremenu dogodi da se okliznem na "bananu", dokazi ce opet biti prezentirani javnosti.
DANI: U svojoj knjizi Lukava strategija pisete da je u prvih 14 mjeseci rata, u periodu kada ste Vi bili na celu Armije BiH, Armija potrosila 2.978.104 DM, 20.077 USD i 413.700 lira, sto je, sve zajedno, nesto iznad 3.000.000 DM. Kako ste dosli do ovog podatka, s obzirom da on u odnosu prema 10 milijardi DM djeluje nevjerovatno?
HALILOVIC: Do tog podatka sam dosao na osnovu izvjestaja finansijske komisije koja je izvrsila kontrolu na moj zahtjev i koja je napravila zavrsni racun. Napominjem da je taj novac najvecim dijelom prikupljen unutar BiH , i to najvecim dijelom od gradjana i privrednih organizacija. Vlada je dala jedan manji dio. Vec sam rekao da je u nekoliko navrata, kada su se pojavljivali trgovci oruzjem i nudili oruzje koje su htjeli isporuciti tamo gdje im mi kazemo, znaci na slobodnim teritorijama, Izetbegovic govorio da para nema. U knjizi sam takodjer napisao, na osnovu zavrsnog racuna koji je uradjen za 1993. godinu, da je Armija od 25.06.1993. do kraja 1993. potrosila 35.740.173,20 DM, a da je tokom 1994. godine potrosila 59.631.588 DM. Tamo sam, takodjer, obrazlozio da je jedan dio tih sredstava potrosen nenamjenski. Naprimjer, samo za dnevnice generala i oficira iz Generalstaba i Ministarstva odbrane potroseno je oko 1.000.000 DM, a za kupovinu artikala za ishranu zivotinja 261.042 DM. Ili, za kupovinu terenskih vozila utroseno je 605.330 DM. Nadam se da ste uocili da je, prema podacima koje sam iznio u knjizi, Armija u vrijeme dok sam joj bio na celu potrosila oko 3.000.000 DM, a za gotovo isti period u drugoj polovini '93. godine i tokom z94. godine, kada je Delic bio na celu Armije, Armija je potrosila oko 96.000.000 DM. Nadam se da su citaoci svjesni kolika je sada slobodna teritorija, a kolika je bila 1992. godine, i u prvoj polovini 1993. godine. I da zakljucim: Podaci koji su koristeni u knjizi, pravljeni su na osnovu zavrsnih racuna radjenih u GS i Ministarstvu odbrane. Kada se sve to sabere, Armija je tokom 1992, 1993. i 1994. godine potrosila oko 100.000.000 DM, sto je stoti dio od Izetbegovicevih 10 milijardi DM.
DANI: U Saopcenjima BPS-a, ciji ste predsjednik, tvrdite da ce privatizacija posluziti pojedinim ratnim profiterima da uvecaju svoje bogatstvo. Vjerujete li da postoji nacin da se to sprijeci?
HALILOVIC: Da, i ovo su realnosti koje najvise bole naseg covjeka. Posebno borce, radnike, penzionere, sve one koji su na svoj nacin dali doprinos u odbrani od agresije. Mi smo prije rata u Bosni imali vecinski srednji stalez koji je imao relativno solidan standard. Bogatstvo imucnijih ljudi kretalo se u okvirima nekoliko desetina hiljada DM, kuce, vikendice, automobili… I onda poslije rata izlazimo sa ogromnom vecinom potpuno osiromasenih ljudi. Sto je, zapravo, i normalna pojava. Sjetite se samo kolika je bila cijena osnovnih prehrambenih namirnica. Istovremeno, izlazimo i sa ljudima koji posjeduju enormna bogatstva, bogatstva koja se krecu u okvirima stotinu miliona DM. Bogatstva koja su stecena u ratnim godinama, u krvi i na stratistima naseg naroda, na muci naseg covjeka. Zar ljudski um moze prihvatiti tu cinjenicu kao normalnu stvar. Zar se to moze tumaciti sposobnoscu i poduzetnistvom pojedinca. Sposobnost i poduzetnistvo u ratnom vihoru!!! To je zlocin, i mi te pojedince smatramo ratnim zlocincima. Taj zlocin prema nasem covjeku oni nastavljaju i danas. Certifikati se kupuju za 10-20 posto od njihove nominalne vrijednosti. Primorani su da ih prodaju najbolji sinovi ove zemlje. Kupuju ih ratni profiteri. Za vrijednost od milion DM certifikata oni utrose 100.000 do 200.000 DM. A onda u privatizaciji ucestvuju sa tih milion maraka. To je i odgovor na pitanje da li ce da uvecaju svoje bogatstvo. Da, i to vise puta. Mozete zamisliti kakva ce onda biti razlika izmedju bogatih i siromasnih. Medjutim, ukoliko dodje do promjene vlasti, onda ti koji budu na vlasti treba da pokrenu pitanje porijekla imovine. Ukoliko se budemo mi pitali, ne samo da cemo ispitati porijeklo imovine nego i imovinu ratnih profitera vratiti svome narodu. Stitit cemo interese najsiromasnijeg dijela nasih gradjana i najboljih sinova Bosne, a podsticat cemo obrazovanje i pravilno cemo ga nagradjivati.
DANI: Saopcenja Vase stranke najcesce predstavljaju radikalnu kritiku Dejtonskog mirovnog sporazuma. Vjerujete li da je to politicki mudra i promisljena orijentacija?
HALILOVIC: Da orijentacija BPS-a nije i mudra i promisljena, jedino preostalo uporiste bosanskih patriota bile bi bosanske sume. Ovakvo promisljanje moglo bi izgledati radikalno kada neuporedivo radikalnija od njega ne bi bila ponizenja kojima smo izlozeni. Pod okriljem Dejtonskog ustava liseni smo legalne Republike BiH, koju smo branili, a cetnici su nagradjeni "Republikom Srpskom", za koju su klali, silovali i palili. Dok borci Armije RBiH u potrazi za bilo kakvim poslom obijaju pragove ratnih profitera, na parkingu u Visokom se od ociju javnosti skrivaju hiljade kostura masakriranih Srebrenicana. Ostalo nam je, prema domacim i stranim arhitektima sramne dejtonske kapitulacije, jos samo jedno: da svecano proslavimo 21. novembar - dan drzavnosti cetniteta "Republike Srpske", dan zalosti izdanih i prevarenih branilaca RBiH, dan rastuceg gnjeva bosanskih patriota. No, BPS je i odgovorna, drzavotvorna stranka. Nama je jasno da se Dejtonski ugovor sastoji iz dvije cjeline: mirovnog sporazuma izmedju RBiH i agresorskih drzava, te ilegalnog i oktroisanog Dejtonskog ustava. Mirovni sporazum i nadalje uvazavamo; Dejtonskom ustavu osporavamo legalitet, upozoravamo javnost na njegovu pogubnost i stavljamo ga pred sud javnosti. BiH nije nikakva "nicija zemlja", niti su njeni gradjani nomadsko pleme koje je jucer krenulo sa Karpata, danas konaci u Bosni, a sutra ce zimovati gdje stigne. Mi smo 1992. svoju nezavisnost potvrdili referendumom gradjana i medjunarodno priznanje stekli kao ustavno uredjena, suverena republika. Njen Ustav, kao vrhovni zakon drzave, jasno je propisivao jedini legalni nacin donosenja ustavnih promjena, dopuna i izmjena. Taj temeljni princip ustavnosti i legaliteta grubo je prekrsen u stranoj vojnoj bazi, 10.000 kilometara daleko od agresiji izlozene Republike BiH, od strane inostranih "medijatora" i domacih izdajnika. Jednostavno govoreci, sa postojanjem Republike Srpske na teritoriji Republike BiH niti jedan cestit covjek se ne moze pomiriti.
DANI: Cini mi se da Vase optuzbe bosnjackih lidera koji su ucestvovali na pregovorima u Daytonu ne uvazavaju okolnosti pod kojima su pregovori vodjeni i bitan uticaj medjunarodne zajednice na konacan izgled mirovnog sporazuma.
HALILOVIC: Da bi i on zelio cjelovitu BiH, ali da ona nije moguca jer "svijet ne dopusta", bila je i ostala jedna od Izetbegovicevih omiljenih zamijenjenih teza.
Istina je, medjutim, da je pod njegovim rukovodstvom, posebno u drugoj polovini rata, nizom organizovanih postupaka, bitno oslabljena odbrambena sposobnost zemlje. I drzavna politika i Armija RBiH su od opstebosanske pretvorene u pseudomuslimansku, sto je i bio cilj agresora. Sposobni, u ratu dokazani kadrovi u Armiji sistematski su uklanjani u korist nesposobnih, ali poslusnih. U sami vrh oruzanih snaga instalirana je garnitura KOS-a. Sirom su otvorena vrata ratnom profiterstvu, cime su moral i zanos iz 1992. postepeno zamijenjeni rezignacijom. U takvoj situaciji potpisani su dejtonski dokumenti. Izetbegovic se i danas brani tezom da je to ucinio pod pritiskom "zavrtanja ruku" od strane medjunarodne zajednice. Pri tome "zaboravlja" da su u isto to vrijeme branioci domovine polagali zivote, ali nisu pristajali na poraz ili kapitulaciju, odnosno da on, kao izabrani clan Predsjednistva RBiH, jednostavno nije imao pravo da pogazi Ustav vlastite drzave. Morao se suprotstaviti ilegalnom rusenju ustavnosti, mogao je pustiti da mu i odrezu "zavrnutu ruku", ali jednostavno nije smio pogaziti zakletvu pod kojom su se borili i ginuli branitelji Republike BiH.
DANI: Ponekad mi se cini da je pogonsko gorivo Vase kritike bosnjackih lidera uvrijedjenost njihovim odnosom prema Vama?
HALILOVIC: Kada je u novembru 1993. godine Izetbegovic objasnjavao razloge mog smjenjivanja, pored ostalog je izjavio da je istraga u toku i da ce javnost biti podrobno informisana o njenim rezultatima, sto je u osnovi bilo netacno. Tacno je bilo da su sa mnom vodjeni informativni razgovori, a da nije bio otvoren nikakav istrazni postupak, jer za njega nije bilo razloga. Drugi put je upravo vama, g. Pecanin, rekao u intervjuu Danima, kojeg je dao z94-z95. godine, da sam se sam povukao, sto takodjer nije bilo tacno, itd., da bi u jednom intervjuu ustvrdio, mislim da je to bilo '96. godine, kako ga ja mrzim. Svaki put nakon tih genijalnih otkrica pravdao sam ga nedovoljnom informiranoscu, dakle, da ga obmanjuju suradnici, odnosno da je u pitanju senilnost. Mnogo kasnije sam razumio da su on i propagandna masinerija kojom raspolaze primjenjivali staljinisticki metod u obracunu sa politickim neistomisljenicima tj. svodjenje koncepcijskog sukoba na personalnu ravan. Ja sam, po Izetbegovicu, trebao tokom z94. godine da dokazujem kako nisam kriminalac, tokom z95. godine kako se nisam sam povukao, a od z96. godine do danas da dokazujem kako ga ne mrzim, nego naprotiv. Za to vrijeme, on je mogao na miru da trosi tih 10 milijardi DM, da prizna Republiku Srpsku, da mu se dogodi neuspjela deblokada Sarajeva, pad Srebrenice, da se borci, prognanici, radnici, penzioneri nadju u nesnosljivoj socijalnoj situaciji, dok on u miru sa Lagumdzijom ispija kafe i jedan drugog hvale po novinama. Ili, naprimjer, ako kazem za Silajdzica da u prvoj godini i po rata nije nikako dosao u Bosnu, da je sestru postavio za ambasadora, a brata za vojnog atasea u Pakistanu, da je zajedno sa Izetbegovicem, Tudjmanom i Milosevicem dijelio BiH, i, na sto sam posebno ogorcen, sto je bio jedan od najglasnijih zagovornika obustavljanja operacije za oslobadjanje Hercegovine u jesen z93. godine, i to mu je, nazalost, sa Izetbegovicem uspjelo. Ako mi on, kao Izetbegovic, kaze kako ga mrzim, meni ne ostaje nista drugo nego da uporno objasnjavam kako ga ne mrzim, nego naprotiv. Uostalom, g. Pecanin, vi se necete ljutiti ako konstatujem da vi niste bili ni nacelnik GS PL, ni komandant republickog staba TO, ni nacelnik GS Armije RBiH, a, ipak, povremeno, i to cesce nego ja, kritikujete aktualnu vlast. Interesuje me gdje je rezerva vaseg pogonskog goriva za kritiku bosnjackih lidera, da ponekad mogu dopuniti svoj rezervoar kada mi nestane goriva.
slobodno i dobijaš broj aktivnih u službi svaki dan - navodno aktivan broj vojnika bio bi oko 30000 svaki dan - daj im po saržer municije (31 metak ) i eto 930.000 metaka dnevno...... tj. 930 * 200 = 186.000 dolara dnevno na municiju a rat traje svaki dan i smjene samo idu - pa tako je u zadnjoj godini operacije (365 DANA) samo na puščanu municiju obične jurišne puške trebalo potrošiti 67.890.000 Larado....
