Ili ovo, čas traje 45 minuta, nisam siguran da učenici znaju ni o čemu je na tom času bilo riječi. Šetali su, igrali se igrica u svom nedodirljivom prijatelju u ruci ili jednostavno imali slušalice na ušima. Onda nastavnik odlazi za svoj radni sto u zbornici i oko jedan sat unosi podatke o času, te ko je bio na njemu ko nije, koju je kao temu trebalo da obradi i sl. Dio toga postavlja na internet da bi roditelji mogli provjeriti da li je njihovo dijete dotičnog sta bilo na mjestu tom i tom. Časni izuzeci, na samo njima znan način uspjevaju privoliti učenike da se posvete nastavi, uz svu svitu kuratora koji ne rijetko stoje uz samo jednog učenika.
Ono što mora da funkcioniše u svakoj švedskoj školi jeste hrana i čuvanje djece po dogovorenoj šemi. Sve škole imaju obavezan ručak, doručak poneke, obično privatene koje žele biti primamljivije, ne programom već osjećajem da dijete ima dva obroka u školi i jedno posluživanje voćem, ako ne i cijeli servis školskog kafea.
Dakle škola može da zataji programom, kvalitetom nastave i nestavnika, ali hranom, voćem i pićem ne smije.
I evo nas kod rezultata, praktično učenik može proći kroz cijelo osnovno obrazovanje, bez da nauči tablicu množenja, čak ne nauči pisati ili da ne pročita ni jednu jedinu knjigu!? Niste znali? Sad znate.
Evo nas kod gimnazije, odnosno srednje škole. Nju ponovo može upistati bukvalno svako onaj ko je prošao kroz osnovnu školu. Idemo dalje i nju može završiti svako ko se u nju upiše. To ne znači da će u diplomi imati sve pozitivne ocjene, ali slavlje na kraju godine je zagarantovano svima. E tek tad, poslje 12 godiuna škole, dolaze do izražaja rezultati. Oni što imaju kečeve u diplomi idu na doškolovavanje ili popravljanje ocjena, oni sa boljim ocjenama imaju mogućnost da biraju bolje fakultete i sl. Za mnoge je već puno toga prekasno, njih automatski čeka biro za zapošljavanje teški i manje atraktivni poslovi ako ih nađu.
I evo nas sad kod priče u nastavku, koja nije izmišljena a djeluje kao da je insert iz Hičkokovih filmova strave i užasa. Ova djeca nemaju izbora, ona naprosto moraju uspjeti ili pasti u vodu:
Indonezija i rijeka Ciberang
Djeca iz sela Lebak u Indoneziji moraju preći stravičan put kako bi stigli do škole.
Svako jutro penju se na viseći most od drveta i žice i, poput akcionih junaka, prelaze rijeku Ciberang, turističke atrakcije, naročito drage rafretrima.
Nedavno je most zamalo odnijela poplava. Srušio se jedan od stubova koji su držali most pa sad visi.
Navodno dijelovi nestaju svake noći, ali djeca nemaju drugog puta do škole. Najbliži alternativno prelaz udaljen je sat i po pa djeca radije rizikuju penjući se preko mosta, jer bi alternativa značila manje sna ujutru i kasnije vraćanje kući.
Sudove o školama, učenicima i motivima da ih završe (živi) donosite sami.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... x8CsIZtNpk[/youtube]
