Sjecanje na Zuku Dzumhura

[black]

Danas je 17. godina od smrti Zulfikara Zuke Džumhura



Zulfikar Zuko Dzumhur, putopisac, slikar i karikaturista rodjen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potice iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rodjena Rufo. Osnovnu skolu i nizu gimnaziju je zavrsio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a visu gimnaziju u Sarajevu 1939. Poceo je studirati pravo, ali je presao na likovnu akademiju i zavrsio je u klasi Petra Dobrovica. Prve crteze je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada saradjuje kao karikaturista i ilustrator u Jezu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobodjenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je vise od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za vise kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozoriste, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Džumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izražavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtežu, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtač-ilustrator obilježio je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, često su bile rječitije od najboljega političkog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, Džumhurov crtež ima nešto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tušem. Takav je njegov, već klasični, portret Ive Andrića, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva Džumhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj čaršiji, izašla s Andrićevim predgovorom. Džumhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovićem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu, 29. 11. 1989. godine.

Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).

-------------------------------------------------------------------------------------

Žiri u sastavu:
književnik Miljenko Jergović- predsjednik
profesor Biljana Handžo-član
književnik Kemal Mahmutefendić- član
književnik Ahmed Ananda-član
književnik Senadin Begtašević – član

Donio je odluku da se nagrada "ZUKO DŽUMHUR" za 2006.godinu
Dodjeljuje autorici gospođi EMINI BAŠIĆ za zbirku neobjavljenih priča "ZLATKE I HAZNADARI"


Dodjela nagrade koja iznosi 5.000 KM , bit će upriličena na manifestaciji "DANI ZUKE DŽUMHURA"koja će se održati u Konjicu
29.11 i 30.11.2006uz učešće brojnih književnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

[black]

VISOKA ŠKOLA MARIFETLUKA

Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. Džezve, ljudi, opušci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knjižare Tome Jovanovića i Vujića, Beograd, Zeleni venac. Preštampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu priču ispričao je kafedžija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše posle para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hodža i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
- Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kuran, koliko i ja, i izučio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, hteo bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
- Kajaćeš se, o Sulejmane - isprati ga učitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, možda baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.

Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovek:
- Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hodža se smeškao.

Kada je ležao sam u jarku iza džamije, seti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.

Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Posle tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u džamiju. Opet je bio onaj isti hodža. Samo je on sada bio drugi čovek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku belu čalmu kao kalifa.

Kada primetiše njegovo odelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mesta i ponudiše mu počasno mesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hodža je ponavljao one iste greške. Možda je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.

Posle molitve svi pogledi behu uprti u otmenog i pobožnog putnika koji ima veliku belu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
- Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Božji na vama. Mnogo sam divnih hramova Božjih video i u njima se Alahu smerno klanjao. Ima, zaista, na svetu i bogatijih, i većih, i lepših džamija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Božjoj na tako učena čoveka kao što je ovaj vaš časni hodža. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovde danas. Ako na zemlji još živi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovek ovde. Alah mi je uslišio želju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.

Maši se posle za džep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
- Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodža je pristao. Hodži su bile suze u očima. Hodža je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.

Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hodžu da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tražili dve.

Toga dana bilo je u džamiji mnogo sveta. Hodžina brada nestajaše polako. Hodža se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsnažniji i reče da je on njihov hodža i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodža ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je hteo.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Šta je bilo dalje?

TREĆI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapiše.


Zuko Džumhur
Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958.

[granulo]

Bas lijepo da se neko sjetio Zuke Dzumhura. Cesto pomislim na jednu recenicu iz jedne njegove knjige, gdje on kaze: "Zanimljivo je kako i islam i krscanstvo propagiraju ljubav, a jos je zanimljivije kako su se i islam i krscanstvo sirili ognjem i macem"...

[Hierarchia]

Hvala, Black.

PUTOVANJE PO BESMISLU

Vozimo se na auto-stop...
Putevi gospodnji su asfaltirani.
Iz pješčanog mora rastu granitne stijene arabljanskih bregova. Vrhovi crvenog kamenjara nižu se monotono i dugo kao pobožni psalmi ispisani nevještom rukom nekih davno preminulih arhanđela. U užarenim pećinama ovih bregova gnijezde se demoni. Neko je rekao da vrhovi ovih brda liče na krijeste pijetlova. Nebo je mjesecima plavo kao čelik arabljanskih mačeva. Šteta što Rakić nije vidio zalazak sunca na Džebeli Silbalu.
Dvije beduinske žene sjede u šoferskoj kabini. Jedna od njih je mlada... Njihove odežde su crne kao grijeh.
Na sjeveru je velika pustinja El Bahar Bil Maji. Na jugu je okean crvenog pijeska i kovnica ljutih vjetrova. Na sjeveru su karavanska bespuća i satanski vilajeti za pripovjedače bajki. Na jugu je strašna zemlja Hadramaut.
Oaze su ležale kao čiode zabodene u žuto platno pijeska. Mali, smeđi šatori, mlijeko i meso od kamila, beduini, buljuci golišave djece i vizija beskonačnosti koja počinje na pragu šatora... Jedna oaza u Arabiji liči jedino na jednu drugu oazu u Arabiji, i to naročito u podne. U podne nastaju orgije svjetlosti i sve se pretvara u usijane bijele i žute linije.
Nekada su ovuda vodili stari trgovački putevi Istoka...
Mudri car Solomon slao je svoje bogate karavane u basnoslovnu zemlju Orif. Daleko na jugu vladala je lijepa Belkis Makeda, ljupka kraljica od Sabe. Carstvo Pamira ujedinilo je Arape u borbi protiv Rima. Vojske nomada vodila je čudesna ljepotica Zejnab...
Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane u pijesku pustinje...
Džezirat el Arab – znači ostrvo Arabljana.
Kamion obilazi litice Džebeli Rahmeta. U kamenjaru ovoga svetog brda sreli su se praotac Adem i pramajka Hava.
Protjerani iz raja zbog nemorala i učestalih krađa sa privatnog posjeda Gospodnjeg, naši nesrećni praroditelji lutahu svijetom jalovo i dugo. Odvojeni i napušteni, bez blagoslova Gospodnjeg i bez socijalnog osiguranja, potuca¬hu se obalama nepoznatih mora i okeana. Poslije dvjesta godina odvojenog života, još relativno mladi, sretoše se na padinama Džebeli Rahmeta i počeše da žive nevjenčano. Pramajka Hava izrodila je mnogo djece. Među njenom mno¬gobrojnom djecom bilo je i kriminalaca. Život je tada u Arabiji bio prilično težak, pošto još ne biješe pronađen petrolej.
Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje sagradili veliki naučni institut za borbu protiv zagraničnog sujevjerja. Turci bi po običaju podigli karaulu a Beograđani bi otvorili kafanu "Kod prvog grijeha". Arabljani nisu podigli ništa.
Neki dan sam se poklonio sjenima naše pramajke Have. Njen grob je u Džedi i dugačak je osamdeset aršina.
Tako je zapisano u knjigama starostavnim.
Njen grob je jedini spomenik kulture u drevnom primor¬skom gradu Džedi. Na sva tri njena turbeta položio sam smjerno stručak pustinjske mahovine.
Niko ništa nije umio da mi kaže o grobu Ademovu. Njegovog groba nema. Kada bi postojao, diplomati bi tu polagali vijence i o praznicima bi vojna muzika svirala monarhističke marševe prožete religioznim osjećanjima. Svi teolozi svijeta dolazili bi ovamo da se poklone. Musli¬manska braća i Hrišćanska zajednica mladih ljudi naizmje¬nično bi čuvala počasnu stražu. Tu bi se održavali festivali bogoslovnih horova i popovi bi se pelcovali protiv darviniz¬ma. Možda bi nekom arheologu pošlo za rukom da i ovdje nešto ukrade.
Ademovog groba nema...
Lijevo, na jednom brežuljku, bio je mauzolej. Na tom slavnom i pobožnom mjestu Kabil je ubio Habila. To je deseto, možda dvanaesto, mjesto na kome se odigrala ova nezaboravna biblijska melodrama. Zahvalno potomstvo po¬diglo je na svakom mjestu po jedan dostojan spomenik nesrećnoj braći.
Kamion se zaustavio... Mlađa beduinka traži toalet.
Sunce napada ljude.
Sunce i pustoš su sudbina beduina.
Putevi Gospodnji su puni benzinskih pumpi i servisnih stanica.
Aramko, Mobiliol, Šel...
Stare turske hanove po drumovima zamijenile su auto¬mobilske stanice na autostradama romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku.
Kamion uzima benzin...
U oazi se prodaju pepsi-kola i koka-kola, kili-kola i veri-kola.
Kiti-kole je nestalo.
Nebesa dave zemlju i prosipaju žar po mutnom vidiku. Kamen se raspada i pršti i sve se pretvara u pepeo.
Na početku i na kraju svake priče o Arabiji stoji pustoš i ništavilo.
Putujem po svijetu noseći zablude i naivne slike iz djetinjstva.
Još kao dijete gledao sam u ogledalu jedne sarajevske berbernice sliku oaze. Oči su mi dugo bile pune boja sa litografisane šarene laže. U sredni je bio bunar. Na slici su bile tri ili četiri palme. Šeik je sjedio na mehkim dušecima. Šeik je bio lijep kao Ramon Novaro. Okolo je cvjetalo mirisno cvijeće. Pored bunara poigravao je bijeli arapski konj. Njegove uzde bile su zlatne. Jedna neodjevena žena udarala je u daire. Ostale neodjevene žene jele su hurme.
Jedna neodjevena žena je bila plava i sjedjela je nepristojno. Na slici je bila noć. Mjesec je bio žut kao kifla.
Poslije mnogo godina nestalo je jedne šarene iluzije sa litografije u ogledalu sarajevske berbernice.
Oaza je groblje benzinske buradi.
Sivo, prašnjavo lišće neke pustinjske travuljine pokriva kameni otvor bunara. Šeika nije bilo. Nije bilo ni neodjevenih žena. Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao u pustinji. Nije bilo ni bijelog arapskog konja sa zlatnim uzdama. Bile su samo tri ili četiri palme. Očerupane i ružne, štrčale su u svodu kao ogromne nagorjele metle kojima se čisti džehenem. Jedan arabljanski vojnik vršio je nuždu iza olupine nekog napuštenog automobila.
Mjeseca nije bilo.
Pred benzinskom pumpom pored oaze sjedjela su tri beduina. Pili su zeleni marokanski čaj. Jedan je bio razgovoran, zvao se Abdalah i radio je neko vrijeme u Dahranu kod Amerikanaca. Sada se ponovo vratio nomadskom živo¬tu. Kod Amerikanaca je naučio engleski i mrzio je gospodina Dalsa.
Rekao mi je da u njegovoj zemlji ne postoji politika. Mjesto ustava postoji Kur'an, mjesto parlamenta šerijat, mjesto politike monarhija. Prije četiri godine uveden je budžet. Dotle je zemljom upravljao stari kralj sa svojom djecom.
Abdalah je u svojoj političkoj bašti njegovao dva kulta. Kult ljubavi prema Gamalu Abdel Naseru i kult mržnje prema Davidu Ben Gurionu.
Vjerovao je da je Allah poslao Nasera i da je Dals izmislio Jevreje. Njegova ljubav je prelazila u obožavanje, a njegova mržnja u histeriju. Između ljubavi i mržnje nije bilo mostova. Kad i Arapi ne bi bili semiti, njihova mržnja prema Izraelu bila bi antisemitizam.
Vojnik je obavio nuždu i pojavio se iza olupine napušte¬nog automobila.
Abdalah je prestao da govori o politici.
Sumrak me zatekao stotinu kilometara južnije. Sunce se razbilo kao žumanjce na beskrajnoj platni usijanog pijeska. Ispratio sam ga psovkama nedostojnim čovjeka.
Putevi Gospodnji ostali su pusti i ružni kao zemljopis.
Noć se spustila naglo i sa svih strana. Bilo je oko mene sve ljubičasto.
Na nebu su se pojavile zvijezde, krupne i tople kao pilići.

"Nekrolog jednoj čaršiji"

[Orhanowski]

'Ne plasim se smrti ako ce doci kao prijatelja. Strah me je, medjutim, ako dodje kao mucitelj.'

Black, svaka cast za temu. Kasnije cu prekucati neke Zukine price.

[black]

[Bosanac_21]

Sjecam se dokumentarne emisije "Za dusu i sjecanje" Safeta Isovica u kojoj je bio gost rahmetli Zuko Dzumhur. Sjedili su, tefericili i Zuko zatrazi jednu Sarajevsku sevdalinku - kad Safet njemu zapjeva "Oj jeseni, tugo moja". Steta tako dobrog covjeka koji nestade, al ipak ostaje u nasem pamcenju s svojom seharom djela.

[Jara]

Genije... višestruki , al' o njemu đake baš nešto ne uče mnogo

[Orhanowski]

Zuko & Safet

http://www.youtube.com/results?search_q ... rch=Search

[Orhanowski]

"...sva je ova knjiga u službi čovjeka, bilo da ga prikazuje u složenim prilikama sadašnjice, bilo u prošlosti, i zato - bliska ljudima. Ona razvija pred našim pogledom brz ali širok film utisaka i zapažanja o ljudima, ljudskim odnosima i naravima (...) Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umjetnika živa duha i bogata srca." (Ivo Andrić, Beograd 1958. godine, u predgovoru knjige)

[Orhanowski]

Ovo sam nasao na netu

ĆILIM

Moj dragi rođak zvao se Ahmetaga Džumhur. Njegova žena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Džumhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva dužnost bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom.

Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova žena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čarsija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čarsiji dugo pričalo.

Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod sto bi navraćao nekakvim poslom.

Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.

Predsjednici općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge službe moj rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku održao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nužde i nevolje. Ćilim je promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvažniji i najsvjetliji trenuci.

Imao je samo jednu želju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdžije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog ćilima dođe njegov sin Ragib.

Želja mu se ispunila.

Neka mu je lahka zemlja koju je čitavog svog života čistio i polivao.


Zuko Dzumhur , Adakale

[Orhanowski]

HRAM U KOSMAJSKOJ

Bilježim ove redove bojeći se da sam jedan od rijetkih živih svjedoka toga davnog događaja u Beogradu.

Moj najbliži rođak Abdulah Hadžić, imam beogradske Bajrakli džamije, bio je teško bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (čini mi se četvrtog) 1944 godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tužnoj svečanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.

U stravično unakaženim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola žena u dronjcima. Među tim nesretnim ženama bila su samo dvojica ili trojica starijih muškaraca, još uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek preživjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove žene i rodbina što su došli da prisustvuju ovoj tužnoj svečanosti. Stajao sam među njima pognute glave misleći na strahote kroz koje smo svi, a naročito Jevreji, prošli tih strašnih ratnih godina nacističkog zla i bezumlja.

Pojačana zapomaganja i plač skrenuli su mi pažnju na jednog omanjeg čovjeka koji je upravo ulazio u Hram. Čovjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasačem i partizanskom Spomenicom na grudima.imao je naočare i bio veoma utučen. Ojađene i uplakane žene opkolile su ga i držale za ruke i ramena sa svih strana. Čovjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih očala primjetio sam suze.

Taj omanji čovjek među ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Moša Pijade.

Žan Konfino, ljekar i književnik, i Raka Ruben, foto reporter ”Politike”, stajali su pred ovim tužnim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno uništeni Hram.

Sjećam se dobro, Žak Konfino obučen u nekakvu iznošenu vojničku bluzu govorio je potresno o tužnim sudbinama milijuna ”malih Avrama i Isaka” diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato što su se zvali Avrami, Moše i Isaci.

Eto, prošlo je više od četiri desetljeća, a i danas u mome sjećanju živi molitva koju je govorio Raka Ruben i ”mali nedužni Avrami” koje je u svojoj tužnoj besjedi nekoliko puta spominjao Žak Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.

Ima nekih stvari koje se nikada u zivotu ne zaboravljaju.

Nikada neću zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorćolu, na moje drage školske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeća, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i učene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji učio higijenu, matematiku, njemački jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, išao na utakmice i na đačke igranke…

Podsjetilo me je i podsjeća i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u čiju sam kuću u Jovanovoj ulici na Dorćolu često sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u našu kuću pored beogradske Bajrakli džamije.

Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su zivjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Eh, ti ”mali Avrami” Žaka Konfina pomenuti prije četrdeset ljeta i danas žive u meni.


Zuko Dzumhur , Adakale

[Orhanowski]

MATERNJI JEZIK

Poranio sam i odlučio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Džema el Fna u blagoslovenom gradu Marakešu.

Vučem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandži u mirisnom beharu, zagledam se lica ružičsatih kuća pod zelenim krovovima i zastajem pored šarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve.

Putem promiču vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i riđih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakuću u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gaćicama - kako koja i kako kojeg dana. Jutros ovim sokakom prolazi najljepši ženski sjaj, najuspješnija mješavina svakojakih ljudskih pasmina.

Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevišnjega da mi podari dug život, dobro zdravlje i svaku sreću i na ovome i na onome svijetu.

Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrču raskošni fijakeri puni stranaca u šarenoj odjeći. Ne znam zašto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.

Promičem ispod kapije velikog marakeškog suka.

Pokrivena čaršija.

U Istambulu - Kapali čaršija.

Bezistan u Isfahanu i Širazu.

Sukovi u Damasku i Kairu.

Suk za oči - velika svetkovina šarenila i beskrajna gama boja i berićet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta…

Suk za uši - pritisak najrazličitijih šumova, rumora, tonova i zvukova…

Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ružinih i jasminovih ulja i najjača smrad štavljenih jarećih koža.

Suk za tijelo - silan napor da se održi i opstane bačeno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budžacima, da se ne prospe, da se ne stropošta i da ne bude satrveno i izgaženo…

Na kraju velikog i bučnog suka još je veći i bučniji Trg smrti, Džema el Fna. Trg smrti - to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo.

Sada je to trg života, najveće živosti, veselosti, užurbanosti, radosti i volšebnosti za naše oči, za naše uši, za na damare i za čovjekov radoznali duh.

Džema el Fna najveća je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozorište u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazalište u kome nema zavjesa, šminke, kulisa, svjetiljki, rampe, šaptača, upravnika, vratara, redara ni ulaznica.

Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju možemo jedino naslućivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunašca žarkog i kalajisanog.

Džema el Fna je veliko, živo srce lijepoga grada Marakeša. Tu se sreće i susreće, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaže, tu se jauče, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaže, tu se zakuka, tu se upiša…

Slijepci, drevni čuvari kulture i istočnjačke mudrosti pripovijedaju nadugo i široko, poput priča iz hiljadu i jedne noći prastara predanja o skrivenom i neslućenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije ušao, čiju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o čarobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih očiju.

I danas priče iz pravih usta i bajke rečene milozvučnim glasom opčinjavaju ovaj radoznali, šareni svijet i djecu, i odrasle, i nemoćne starce.

Prolaznici kao da zaboravijaju kuda su pošli i za kakvim poslom, pa stojeći čučeći ili sjedeći dugo slušaju sjede pripovjedače i njihove duge i zanosne priče kao opijeni i omađijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajući na sirotinjsku starčevu prostirku nekoliko novčića.

Mnogi pored pripovjedača ostaju satima. To su oni strasni ljubitelji lijepe riječi što su na Džema el Fna i došli samo da slušaju i uživaju u čarolijama lijepo sročenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merače ili pazare - oni su samo i jedino vruće mušterije žive ljudske riječi.

Čučeći jutros među ovakvim mušterijama, sjetio sam se našeg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovića. Pričao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladić sa svojim vršnjacima đacima čuvene somborske Preparandije dolazio početkom ovoga vijeka čak iz ”dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i doživi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta čuvenog glumca Dobrice Milutinovlića.

Na pet koraka od mene su zmije opčarane i ukrućene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokošaka trićaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdžije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju...

Vratio sam se tri vijeka unazad, možda i više i u ovom dvadesetom stoljeću lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu.

Na Džema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igralište, na pjevalište, na gledalište, na veliki opit luđi od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje život znače, u svim pozorištima u svim kazalištima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.

Glasovi mujezina miješaju se sa pjesmom Bitlsa.

Papagaji govore i arapski i francuski.

Neko zapomaže.

Ukrali su mu novčanik.

Nešto odzvanja, klopara i puca.

To se miješaju stoljeća…


Zuko Dzumhur

[Orhanowski]

PAMTI, HUSO!

Kasaba je bila mala ali živopisna. Imala je oko dvije hiljde duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud. U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat.

U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom.

Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.

Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.

Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis.

Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.

Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi:

- Pamti, Huso...

Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao:

- Hoću, babo!

Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.

Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.

Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je:

- Šta si upamtio, Huso, govori!

Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti.

Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.

Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!

Nije to bilo baš ni tako davno...


Zuko Dzumhur , Adakale

[Orhanowski]

OSVETA MRTVIH SULTANA

U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjižara, u knjižari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog ćutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.
Najzelenije zeleno zelenilo.
Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.

Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske džamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlično položenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina...
U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećer1ama kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadže od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih doboštorti i kolone običnog crnog askera od užeglog masla i čokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina...
Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja žmirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adi Nemanjić nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi... "Hodio sam - piše - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamišljao onovremene brodove i tražio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu među gorama na putu Nikeje..."
Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i historije.
Čitao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.
Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom.
Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Ulu-dagom "pokoriše strogim pravilima monaškog čina".
Na prostranim terasama Muradije tražio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžika, "čuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: "I vsaki dan na večeru povaseh hodžaceh podavajut hleb i čorbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda.
Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe...
Bilo ih je šest...
Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima.
Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista.
Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija.
Jašu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kema!ističkih bukvara i muče republikanske generacije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.
Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle šatore na svakoj stranici historije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, vrline i zločine.
Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.
U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijedoplavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".
Osveta mrtvih sultana je uvijek dostižna, prisutna i dosljedna...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[Orhanowski]

APRIL NA SIRKEDŽIJU

April bane u tijesne sokake Sirkedžija kao pijani kicoš s koferima punim sunca.
ApriI uvijek dugo putuje do Sirkedžija na karoserijama automobila.
April uskače u odžake ćevabdžinice, viri iz nabora iznošenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni žalosne vrbe za tarabama, uspava sve žute mačore i osvijetli ljubičasti "beze" na usnama prodavačica.
April odsjeda na prašnjavim tavanicama po Sirkedžiju.
Naseli se ovdje tek poslije šetnje glavnim ulicama grada, pošto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata dućana i muhalebidžinica i puzi memljivim zidovima preko šarenih panorama obale po kojoj se kočopere žirardo šeširi starinskih kicoša u renegdotima.
Dopodne, april daje besplatne predstave sunčanih igara za mahalsku dječurliju.
Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i džamijskim avlijama.
Igra dugo i ružno kao čaršijska luda.
Popodne, umoran, sušičav i žur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjičavih konačišta oko željezničke stanice na Sirkedžiju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan teče dugo i radoznalo pred nirnberškim vašarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedžiju.
Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeća.

Iz svijetle carske palače u cvijeću i mirtama izlazi ohola carska svita - blistava kao orijentalske šećerlame.
Sokacima starog Sirkedžija preko svilenih sagova, između dva reda "plavih" i "zelenih", uz glasnu viku heralda i pjesmu posta - korača car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Sveštenstvo u zlatu očekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradiše Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.
Iza imperatora gamiže čopor dvorjana, štitonoša, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlaćenih i prepredenih ljenjivaca sruči se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa šest hiljada kandelabra.
Sokaci se prolamaju od usklika fukare čiji su pradjedovi sedam godina dovlačili građu i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noći zida li na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploča na koju je odmah po rođenju bio spušten Sidi Isa, "sin Marijin, apostol Božiji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluži poštovanje i na ovom i na onom svijetu".

Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamašnama. Oni čiste put njegovom carskom veličanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.
Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedžija gomila dvorskih so bara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uškopljenika, raša, bozadžija, špijuna, čankoliza, derviša, begova i četiri stotina adutanata, ministara i vatrogasaca.
Zlatna ekipaža i frizirane dvorske brade zaustaviše se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni česma ni spomenik, nego igračka, ćeif i ljupka šala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.
Sa slike u četiri boje muzika trešti "Hamidiju", a poderana gomila sultanovih podanika, besposličara i opsjenara arlauče: "Čok jaša, čak jaša, padišah!"
Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih straćara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lanca.
Potrošen je u kupljenom zagrljaju i opojan večernjim ezanom krezubih mujezina u šalvarama.


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[Orhanowski]

KASABA NA GRANICI

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.
Sjećam se još da su Rusi vraćali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlašku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam više ko kome); i da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nahija, i da je sultan obećao ferman snabdjeven hatišerifom, i da je određena ratna šteta za neki rat od 1806...
To je sve što je ostalo od petke zarađene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosveštenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i državnik albanski koji se dugo nosio s našim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Draču obrijao bradu i na talijanskoj ladi - bez mantije i otadžbine - bježao ispred kralja Zogua, kačaka i Pašića, čak u Ameriku da tamo piše sonete, i predaje muziku na nekom čuvenom univerzitetu.
Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima "Malog žurnala". Jedrene 1913. puno vojnika i šajkača. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogačama, i cvijećem na vrhovima pušaka. I trećepozivci su išli kao na svadbu i pjevali: "Je sam li ti Je-lane..."
Bugarska komanda slala je svakog dana depeše: "Utre šte padna Odrine", a Šukri-pašin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije viđenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s džamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sjedeći u ravnici kojom teče i šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna među ćepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomoćna.
Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i dva-tri vlažna prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja.
Dugometražni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio.
Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sačuvalo ni uspomene...

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smeđe naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio život kao voda iz napukle stare činije po čijoj se ivici zadržao blijedi trag starinske pozlate.
Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada činova pun teferiča, aščinica i pospanih statista koji čekaju hepiend.
U crtačku bilježnicu ne može ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.
Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske željezničke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna džamija, polupruska kasarna rodila se u prošlom vijeku kao arhitektonski melez u braku između kajzerovoga "Drang nach Osten" i sultan-Hamidovog: "ja vaš-ja vaš".
Lijevo su bugarske pogranične karaule, "med i mlijeko", i kraj svijeta...
Pred bilježnicom je samo prorijeđena čaršija iz koje su tri puta panično bježali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni "studebekeri" i ugojeni kurbani.
Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, roštilj radi, Grendžer glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad žive u srdačnoj koprodukciji jedne "import-eksport" stvarnosti pune derta, "Simensa", ovčetine, "Filip Morisa" i Hadži-Bekirovog rahatlokuma.
U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pečalbari po jedan naš Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajući godinama bijele dane za žute pare.
Pečalbarski se štedi previše, živi premalo i razmnožava pretjerano.
Na sve strane su opet sokaci i budžaci, avlije, i ćenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.
Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala "Dobre Nade" nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teško otetih od k'smeta, kapitulacija u čalmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom.
Okolo - po mahalama vuče se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s mačem u Aja Sofiju - do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kiši i u bolničkom fijakeru posljednje kategorije.
Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stušti bjesomučno i sa svih strana - i sa evropske i sa azijske.
Tama polegne kao derviška džuba po kućama, po ljudima, po poslovima, po pokretima...
Istok i Zapad zaspiju svakog akšama zagrljeni na ušću Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji

[Orhanowski]

Visoka skola marifetluka
~ Zuko Dzumhur

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše posle para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hodža i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
- Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kuran, koliko i ja, i izučio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, hteo bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
- Kajaćeš se, o Sulejmane - isprati ga učitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, možda baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.

Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovek:
- Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hodža se smeškao.

Kada je ležao sam u jarku iza džamije, seti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.

Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Posle tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u džamiju. Opet je bio onaj isti hodža. Samo je on sada bio drugi čovek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku belu čalmu kao kalifa.

Kada primetiše njegovo odelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mesta i ponudiše mu počasno mesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hodža je ponavljao one iste greške. Možda je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.

Posle molitve svi pogledi behu uprti u otmenog i pobožnog putnika koji ima veliku belu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
- Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Božji na vama. Mnogo sam divnih hramova Božjih video i u njima se Alahu smerno klanjao. Ima, zaista, na svetu i bogatijih, i većih, i lepših džamija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Božjoj na tako učena čoveka kao što je ovaj vaš časni hodža. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovde danas. Ako na zemlji još živi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovek ovde. Alah mi je uslišio želju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.

Maši se posle za džep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
- Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodža je pristao. Hodži su bile suze u očima. Hodža je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.

Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hodžu da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tražili dve.

Toga dana bilo je u džamiji mnogo sveta. Hodžina brada nestajaše polako. Hodža se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsnažniji i reče da je on njihov hodža i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodža ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je hteo.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

[black]

Hodoljubio je Zuko svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice. Govorio je lagano, svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta umjetnosti, prirode, geografije, historije, društva i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim.

''Nisam ni nesavremen, ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram, i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat'', rekao je jednom Zuko, veliki i vedri humanist, čuvar baštine, plemeniti čovjek kome cijeli svijet bješe domovina, a ljudski rod njegova porodica.

Zato je Zuko, hodoljubac historijskih prostranstava, bio jedan na dunjaluku, kako kažu Konjičani.

Zulfikar Zuko Džumhur, pisac, slikar, scenarist, karikaturist, hodoljubac, višu gimnaziju završio je 1939. godine u Sarajevu, a likovnu akademiju u Beogradu, ostavio nam je deset knjiga, više od 10.000 karikatura, napisao je scenarije za tri igrana filma i za više kratkih filmova, uradio 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je u TV Sarajevo kao pisac scenarija i voditelj serije "Hodoljublja".

Zulfikar Zuko Džumhur, velikan bosanskog duha, rođen je u Konjicu 24.9.1920. godine, umro je u Herceg-Novom 27.11., a sahranjen u rodnom gradu 29.11.1989. godine.

"Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red." (Osveta mrtvih sultana)

[mehana]

hvala na ovim textovima, iako sam neke (ove iz nekrologa) vec imao zadovoljstvo procitat.
Zuko je bio genijalac

[Bosanac sa dna kace]

svaka castç nek se neko sjetio i Zuke

nego ovaj me odlomak dole nesto posebno gano, i plaho me podsjeca na nekog

VISOKA ŠKOLA MARIFETLUKA


Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.

Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovek:
- Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hodža se smeškao.

[djejebazapelo]

Copy
Pricaju ljudi da je Zuko Dzumhur ovako ceifio. Kasno je ljeto, a Zuko lezi nalakcen, u basci, u hladovini.
Oko njega prijatelji. ne puno, dvojica-trojica. Svi isto leze, ako se moze nalakceno lezati. Piju lozu sto se hladi u potoku koji protice krajem basce, mezete sir, grozdje i smokve. Tu i tamo, svakih po' sata, poneko rekne jednu ili dvije rijeci. Ne vise. Nebo se modri istom onom bojom i vedrinom koju su gledali, ono nekad, i Sokrat i Aristotel nad Atenom. Blag vjetar u krosnjama, trava se jedva primijetno povija, potok skakukuci preko kamenja pjeva.

U neko doba, Zuko, onim svojim hrapavim glasom, zove djecaka, sina gazde od basce: -Mali, deder nam donesi jos loze. i de, ziv bio, razmjesti malo drugacije ono kamenje u potoku. Hocu sad da slusam drugu pjesmu.