sunceKOtepsija wrote:
Nikad ne pitati – Zašto?
Piše: Zlatko Dizdarević
Koja je logika da Assad bombarduje svoj narod koji bježeći od džihadista hrli pod njegovu zaštitu? Koja je logika ovakva samoubilačka operacija sada kad dobija bitke na mnogim frontovima? Zašto rizikovati, čak i protiv neprijatelja, hemijskim oružjem ako je započeo mirovne pregovore, oslobodio Aleppo, na pragu Raqqe, čisti oko Damaska...? Zašto ići uz nos Amerikancima ako su ovi dva dana ranije po prvi put kazali da im njegovo skidanje nije više cilj? Zašto Amerikanci ovim povodom tuku Assadovu vojsku dajući time podršku ISIL-u, a njegova vojska je najjača organizovana snaga protiv džihadista? Zašto Trump ovom operacijom direktno podržava teroriste ako su mu oni, navodno, glavni cilj u Siriji i Iraku...?
Dva su velika svjetska novinara indirektno “upetljana” u sve što se danas dešava i što će se dešavati narednih dana, sedmica, a možda i godina na Bliskom istoku, prije svega u Siriji. Ali i šire, pa moguće i kod nas. Jedan od njih je
Robert Fisk, porijeklom Irac, britanski novinar, dugogodišnji nagrađivani dopisnik “Independenta” iz Bejruta i hroničar mnogih zbivanja širom Bliskog istoka. Sreli smo se u Bejrutu ratnih osamdesetih godina. U jednom razgovoru, u hotelu “Commodore”, tadašnjoj bazi svjetskih izvještača, kazao je nešto što s velikim razlogom pamtim sve ove godine, a Fiska evo zato sada pominjem. Misao je ova: oni koji kriju, ili lažno interpretiraju važne činjenice u politici ili u medijima, manipulišući njima, uvijek ciljano eliminišu pitanje: “Zašto”, nezaobilazno za svaku iole istinitu i relevantniju analizu. Izbjegavanjem tog pitanja zamagljuju se istine o događajima neutemeljenim interpretacijama, neistinama, ličnim tumačenjima mimo fakata, ukratko, omogućava stvaranje potpuno krive slike...
Silejdžistvo moćnih
Minulih dana Robert Fisk i ovakva novinarska realnost, bez pitanja “Zašto”, nameću se sasvim uočljivo. Kao siledžijstvo moćnih da tragom vlastitog interesa i nepostojećih, a legaliziranih “činjenica”, podižu protiv suverene krstareće rakete, kasetne bombe, avione, šta god ko hoće, dok im potčinjeni aplaudiraju. U Ujedinjenim nacijama došlo je dotle da se čak i nalog o nepropitivanju jednostranih tvrdnji o agresiji ne smije dovoditi u pitanje. “Mi to znamo i ne trebaju nam nikakve provjere”, objelodanjena je realnost današnjeg jadnog stanja u UN-u.
Seymour Hersh, na direktan način praktično je još bliži aktuelnoj sirijskoj storiji. Ko se ne sjeća, pominjan je krajem 2013. i 2014. godine. Da nije interneta, ne bi ni toliko. Podsjećanja radi, riječ je o jednom od najstarijih i najrelevantnijih američkih novinara-istraživača, davnom dobitniku Pulitzerove nagrade (1970.) za otkrivanje strašnog masakra što su ga američki vojnici počinili nad civilima u vijetnamskom selu Mi Laju, marta 1968. godine. Brutalno, bez povoda, masovno. Ubijeno je više od pet stotina seljana, njihovih žena i djece. Mediji su šutjeli o tome skoro godinu dana dok šokantnu priču ratnog veterana nije napisao Seymour Hersh, novinar “The New Yorkera”.
Javnost sa ovih prostora ga je potom zaboravila, mada je u međuvremenu otkrivao i brutalne torture nad zarobljenicima u kazamatima Abu Ghraiba, u Iraku 2003. godine. “Oslobodilačka” agresija Amerikanaca nakon lažne tvrdnje o hemijskom i biološkom oružju Saddama Husseina odnijela je tada stotine hiljada života. Ta istina o broju ubijenih civila, žena i “little babies” nikad nije kazana mimo debelo friziranih izvještaja. Tradicija lažnih povoda za agresije se, evo, nastavlja. Deset godina kasnije došla je Istočna Guta u Siriji 2013. i tada tvrdnja o “Assadovom hemijskom otrovu protiv svog naroda”.
Optužba je po karakteru bila sasvim nalik na početak onog rata u Vijetnamu i prevari sa incidentom u Tonkiškom zalivu 1956. Po sadržaju i tehnici čudovišno slična Iraku i sada ovoj priči o nesretnim civilima u malom mjestu Khan Shaykhan kraj Idliba. Jednog od posljednjih uporišta “revolucionara” iz Sirije, a posebno džihadista koji su pobjegli iz prethodnog bastiona Aleppa. I onih što hrle u Siriju nakon poraza u Mosulu.
Veliki i temeljiti izvještaj Seymoura Hersha o Guti, “Čiji sarin”, uz slično nezavisno istraživanje glasovitog Massachusetts Institute of Techhnology (MIT) de facto je oborio tadašnje tvrdnje Obaminih suflera, obavještajnih službi i desničara u Kongresu željnih širenja imperijalne interesne demokracije na Bliskom istoku i šire. Izvještaj antologijskog značenja za istraživačko novinarstvo, ostat će upamćen uz ostalo i po “vidovitoj” rečenici: nakon programa uništenja sirijskog hemijskog oružja moglo bi se dogoditi da jedine snage koje imaju to oružje ostaju islamisti poput Al Nusra Fronta... Tako je bilo.
Nježno, diplomatski...
Tekst “Čiji sarin” (može se pronaći na Googlu) objavljen je četiri mjeseca nakon hemijskog napada u glasovitom “London Review of Books”. Hersh je tekst ponudio prvo “The New Yorkeru” u kojem je sarađivao godinama. Nisu smjeli da objave. Potom je ponudio “The Washington Postu”, vjerujući u njihove principe temeljene na Whatergateu i objavljivanju inicijalne storije o Snowdenu. No, bili su to “tempi passati”. Odbili su ga i oni. Priča je procurila kroz London. Nije mogla da se ignoriše u svjetskoj javnosti, ali nikada nije dobila mjesto koje joj je pripadalo.
Američki novinarski lobi potisnuo je Saymura Hersha na marginu jer ih je raskrinkao u podanštvu, a oni su nastavili da odigravaju svoju ulogu, evo i sada, u slučaju Donalda Trumpa i njegovog neviđenog zaokreta u politici prema Siriji.
Prvo su bili bijesni prije sedmicu dana kada je njihova ambasdorica u UN-u, Nikki Haley saopštila kako eleminacija Assada nije više prioritet američke politike u Siriji već je to “eliminacija ISIL-a”. Dan kasnije to je potvrdio i šef State Departmenta, Rex Tillerson, dodavši kako će Sirijci sami birati svog predsjednika. Šokirani anti-Trump establišment u dva dana do kraja je radikalizirao tezu o njegovim tajnim vezama sa Putinom (neoprostivo među “patriotima” tipa J. McCaina u SAD-u) natjerujući Trumpa na dramatičnu odluku o raketama na Siriju. Od tada je on “hrabri i pravedni predsjednik” koji brani “little babies” od krvoloka Assada i njegovih hemijskih bombi... O čemu nema propitivanja. Iskustvo iz Gute je jasno. Tada se ispitivala vjerodostojnost tvrdnje i ispao je ćorak. Propala je i Obamina “crvena linija”. Trump je znao da se to ne smije ponoviti. Nema veze što je i on slao onda mailove Obami protiv bombi na Damask.
Eto otkud danas sjećanje na Seymora Hersha. Posebno na onu rečenicu iz teksta o hemijskom oružju u rukama Al Nusra Fronta. I sve je ispalo tako. Više puta. Za Pulitzera su onda važili drugi kriteriji. Vodeći mediji u Americi zato Hersa danas ne vole. Jer je tragao za pitanjem “Zašto”, i otkrio odgovor.
Danas bi Pulitzera mogao dobiti vlasnik i jedini pisac vijesti iz “Sirijske opservatorije za ljudska prava” (SOHR) Rami Abdul Rahman, odbjegli Sirijac iz Londona. Doduše, nagrada je samo američka, interna, ali šta ima veze, svaka njihova istina je globalna. Kao i ova svaki put optužujuća protiv Assada. Iako su i Amerikanci i Rusi, i svi iz UN-a svojevremeno zajedno potvrdili da Assad taj otrov više nema. One granate ručno punjene sarinom u malim fabrikama, po skladištima municije u vlasništvu Al Nusre, nisu bitne, one su protiv Assada koji će biti optužen da ubija svoje. Hemija za eliminaciju dva cilja, nema šta. Od nedavno i tri. Jer ono što na Zapadu u horu ponavljaju, NBC je na svom portalu formulisao nježno, “diplomatski” i sa krajnjom porukom: “Ruski uticaj u Siriji presudno komplikuje mirovne napore...”
Čuj komplikuje mirovne napore? Čije, ISIL-ove? I onih koji ih naoružavaju i finansitraju!
Naša raja
Trump je u svakom slučaju tomahawcima na Siriju srušio najveći dio otpora premi sebi naraslog u minulih devedesetak dana do neslućenih razmjera. Sada ga, eto, hvale i mediji, kongresmeni, administracija, Hollywood, Evropa, i mali poslušnici po svijetu.
Sad na miru i predsjednica KGK i premijer Plenković u komšiluku s ponosom ugošćuju po Opatiji i Dubrovniku onog kongresmena McCaina što se lani slikao ponosno sa ISIL-ovcima u Siriji. “Naša raja”. Rusija kao uvijek, mimo oglašavanja na prvu loptu, šuti i duma. Sazivanje vanredne sjednice Vijeća sigurnosti UN-a je rutina. Ali su preko noći pristigli pred obale Sirije razarači i topovnjače, a unutar zemlje raspoređene lansirne rampe, razne.
Kineski predsjednik protokolarno je trebao biti prepadnut sirijskim raketnim vatrometom upozorenja, povodom Koreje. Večera je servirana uz svjetla eksplozija iz vazduhoplovne baze “Shayrat” mada se još ne zna gdje je završilo bar polovica od šezdesetak tomahawka ispaljenih sa brodova u Mediteranu. Unaokolo se teško može doći do riječi od Evrope i Turske što se utrkuju u komplimentima Trumpu.
Jutro nakon “najozbiljnijeg upozorenja Assadu”, da ga, maltene više nema, ISIL-ovci su zaklali 33 Sirijca, a dva dana kasnije nadomak Mosula pobili desetine civila i povješali ih okolo električnim kablovima, kao upozorenje da su koljači živahni, posebno otkako su tomahawci stali na njihovu stranu.
Oni koji malo pamte sjetili su se kako je ovaj isti Trump prije dva mjeseca zabranio Sirijcima, uz sve druge iz ostalih šest država islamskog svijeta, da privire u Ameriku. Pokazali su mu tada slike ratom izluđene sirijske djece od pet, šest, sedam godina od kojih mnoga neće preživjeti tamo gdje su sada. I pitali ga da li mu je žao kad vidi ovu dječicu, zbog odluke da im ne dopusti dolazak u Ameriku. Mrtav-hladan je kazao da nije, jer sve su to “trojanski konji terorista koji će doći sa njima...” Dva mjeseca kasnije “beautiful little babies” postaju moralni razlozi za prijetnju ubijanja nebrojeno mnogo tih istih beba po gradovima koje najavljuje bombardovati. E, to će onda biti druga stvar. Drugo vrijeme, druga tema, drugo objašnjenje. Nekome i drugi Pulitzer.
Ove činjenice su u osnovi pitanja “Zašto”? Da bi se došlo do validnih odgovora koji će da razbistre um umjesto što ga drže opranim i izmanipuliranim, valjalo bi poslati u traganje za činjenicama nekog Seymoura Hersha, pa bi priča bila sasvim drugačija.
Doista više ne mogu pod kožu isti olinjali i lažni povodi za velika razvaljivanja, poput Tonkiškog zaljeva, pa Iraka, pa Istočne Gute, Idliba, a sutra ko zna gdje. Čak i ako je tačno ovo što mnogi slute, ne bez razloga, da su tomahawci na vojni aerodrom Shayrat zapravo namjenjeni odbrani Trumpa u Washingtonu, a ne zarad pobjede u Siriji. I to je legitimna tajna u priči u kojoj se ne smiju postavljati suvišna pitanja, niti slati istražitelji da joj utvrđuju validnost.
Kad bi se pitalo, onda bi moralo uz puno ostalog i sljedeće: koja je logika da Assad bombarduje svoj narod koji bježeći od džihadista hrli pod njegovu zaštitu? Koja je logika ovakva samoubilačka operacija sada kad dobija bitke na mnogim frontovima? Zašto rizikovati, čak i protiv neprijatelja, hemijskim oružjem ako je započeo mirovne pregovore, oslobodio Aleppo, na pragu Raqqe, čisti oko Damaska...? Zašto ići uz nos Amerikancima ako su ovi dva dana ranije po prvi put kazali da im njegovo skidanje nije više cilj? Zašto Amerikanci ovim povodom tuku Assadovu vojsku dajući time podršku ISIL-u, a njegova vojska je najjača organizovana snaga protiv džihadista? Zašto Trump ovom operacijom direktno podržava teroriste ako su mu oni, navodno, glavni cilj u Siriji i Iraku...? Kakvu poruku šalje Trump, ako hoće da je Amerika perjanica demokracije u svijetu, krećući u ovakvu operaciju bez odobrenja UN-a i vlastitog Kongresa? Zašto ne dozvoljavaju nikakvu istragu i utvrđivanje činjenica o hemijskom napadu kraj Idliba ako “sigurno znaju” da je sve Assadovo maslo? Ili, recimo, čemu sva ova opasna igra ako je u pitanju samo “slanje poruke” ovome ili onome? Konačno, povodom doista tragične smrti osamdeset civila i među njima tridesetak djece čije ubojice treba identifikovati i kažnjavati – Zašto onda i sa kojim moralnim opravdanjem stotine i hiljade ubijene nevine djece u sirijskim gradovima, ako dođe do odmazde kojom se prijeti?
Odgovora na ova i mnoga druga “Zašto”, koji mogu biti jasni, precizni, i optužujući za one koji pitaju, ne smije biti. Pošto ne smije biti odgovora, ne smije biti ni istrage. Kakvog onda smisla ima cijela ova priča. Nikakvog. Kako to? Pa fino, svijet je dobacio do tačke na kojoj jedino besmisao ima smisla, jer se samo tako može pokriti u svako siledžijstvo kojim se realizuje krajnji cilj jačeg. I šutnja potlačenog.
Nad svim tim onda lebdi pitanje – Zašto ljudi pristaju na taj vid retardacije za koju ih istorija, valjda, nije trenirala. Ko zna, mnogi će kazati, zato nikad ne pitaj “Zašto”. Kako stvari stoje, šuti, to je najbolje. I sam lezi u grob i zatrpaj se. Tako počinje kraj. 
