Prijevod teksta:dr.gog wrote:Lijenost prevođenja.
'Bicevanje ( obicno uz koristenje korbaca ) se asocira sa religioznom ostrascenoscu jos od paganskog doba. U Starom Egiptu posvecenici bozice Isis su se samokaznjavali na godisnjem festivalu. Prema Pausanias-u, zene su bicevane u Dionizijevom hramu. Plutarch je izjavio da su svecenici Cybele bicevani u hramu bozice.
U kriscanstvu je bicevanje naslo mnoge racionalizacije. Koristeno je kao zvanicna kazna za svecenike i monahe, pokajanje kaznjavanjem sebe i dramatizacija Hristovih patnji. U desetom i cetrnaestom stoljecu je doslo do epidemije bicevalackih sekti u Evropi, povezanih sa pokajanjem i ljubavlju prema Hristu i katolicke vlasti su poduzimale ekstremne mjere da suzbiju ono sto su smatrali morbidnim entuzijazmom prema ovom cinu. U latino-americkim zemljama bicevanje se jos uvijek desava na vjerskim procesijama Pokajanja.
Simbolicka bicevanja se takodje povezuju sa pojedinim Tibetanskim i Mongolskim sektama, i pojedina plemena americkih Indijanaca su koristila bicevanje da bi testirali izdrzljivost mladih ljudi u ritualnim obredima. U vjesticanstvu u sredini 20-tog stoljeca bicevanje je uvedeno od strane Gerald Gardner; koristilo se u isto vrijeme kao sredstvo uzbudjujuce fizicke svjesnosti ( brrrr... ), i kao sredstvo dicipline.'
Jos malo o "uzbudljivoj" praksi samoranjavanja :
'U Srednjem Vijeku razlicite asketicke sekte Mediterana i Hibernijskog svijeta su usvojile praksu bicevanja; ritualno samokaznjavanje tijela sa korbacem kao sredstvo ciscenja duse od grijeha.
U kriscanskim vjerskim zajednicama, u kojima je bicevanje na najsistematicniji nacin integrirano u posveceni zivot, bicevanje je izvodjeno kao akt sjecanja na zrtvu koja se desila stoljecima ranije - patnja i zrtva Isusa ( neka je Bozija milost na njega ) Hrista.
Licni primjeri samospaljivanja od strane monaha, casnih sestrara i drugih svetih ljudi su bili imitacija Biblijskih opisa Hristovog putovanja u Kalvaru ( Golgotu ) na putu prema raspecu, izvorni momenat kriscanske zrtve, u kome je trebao biti postignut zivot nakon smrti. Oponasanje bicevanja je cinjeno u vjerovanju da patnje tijela predstavljaju iskupljenje od grijeha protiv Boga ( Bog je Najveci ! op.a. ) i zadovoljavaju Boziju pravdu.
Obaveza Pokajanja nametnuta od strane Crkvene hijerarhije prema obicnom narodu je prosirila 'naplatu' patnjama u jeku Srednjeg Vijeka. Dobrovoljno bicevanje je brzo nakon toga uvedeno medju obicnim narodom Italije, Grcke, Njemacke i Poljske.
U toku cetrnaestog stoljeca bile su formirane javne procesije ritualnog bicevanja sa namjerom umirenja Bozijeg bijesa da bi se osiguralo ozdravljenje od kuge. Malo kasnije, krajem petnaestog stoljeca, dobrovoljno bicevanje je postalo javno u Spaniji gdje je dostiglo izuzetno slozene i ceremonijalne oblike.
Mladi ljudi koji su sebe nazivali Disciplinantes ( spanjolski, opaska moja : ) ), samobicevaoci, organizirali su se u bratstva sa specificnom svrhom kaznjavanja tijela ' u placanju svih grijeha kriscana'. U toku Svete Nedjelje ovi redovi pripovjedaca reproducirali su tuznu sagu iskupljenja od grijeha 'zapisima' na svojim ledjima krvlju za koju su mislili da je prolivena od Hrista. Mladici koji su odlucili da ucestvuju u godisnjim izvedbama pokajanja su se prvo sastajali u lokalnim crkvama i manastirima, da bi razmisljali o Hristovim patnjama i vecerali. Pokazivali bi dobru volju jedan prema drugom i nudili izvinjenja za prijasnje grijehe. U stanju milosti i oslobodjeni neprijateljstva tiho su izlazili na prljave poplocane ulice, iduci bosi kroz uzane prolaze i seoske puteljke prevaljujuci izmedju 10-tak do 15-tak km. Na putu su sami sebe bicevali, zabacujuci duge cvornovate konopce premazane voskom po ledjima dok njihove lanene tunike nisu bile natopljene krvlju i dok im krv ne bi pocela teci po tamnim plocnicima. Do pola litra koagulirane krvi bi bila prosuta od svakog samobicevaoca u toku ovih ceremonijala 'ovcica'.
Zbog fizicke snage i izdrzljivosti koja je bila potrebna za izvodjenje samokaznjavanja bicem sa odlucnoscu u javnosti, uveden je zakon po kome bicevanje mogu obavljati samo muskarci dobrog zdravlja, ispod 50 godina.
Pro-zivljavanje Hristove zrtve samobicevalaca u procesiji koja je krvlju stanovnika prekrivala ulice, prikazuje dvojno znacenje tjelesnog rituala u religijskom izrazaju tradicionalnih zajednica. Ritual je sredstvo ( kao sto je Mircea Eliade demonstrirao u djelu 'Sveto i Profano' ) premostavanja hronoloske distance izmedju proslosti i sadasnjosti i perpetualnih ljudskih sjecanja sa izvorom u nadnarvnom. Teoloska poruka ritualnih patnji je bila jasno objasnjena posmatracima u formalnim objavama. U trenutku dok su mladi ljudi sa pocasnom ozbiljnoscu zamahivali bicevima iznad glava, javni oglasivaci su objavljivali da :
'ovo se cini u cast i prisjecanje na pustanje Njegove dragocjene krvi, i u cast 5000 udaraca bicem koje su Njemu dali, da bi nama bilo oprosteno i da bi bili spaseni'.
Zajedno sa ovom komemorativnom funkcijom, drugo, blize i licno znacenje, je ispoljeno ovim ceremonijalnim aktima. Patnje i nevolje koje su prozivjeli sljedbenici Hrista, kao sto je kolektivno artikulirano, imalo je kontinuiranu snagu prociscenje, lijecenja, i obnavljanja moralnog reda.(
) Zbog ovoga praksa Svete Sedmice nije samo prizivala na apstraktan nacin cin posvecenja bola koji se vec desio u proslosti, nego je i aktivno emulirao proces posvecenja u sadasnjem trenutku.Kroz prozivljenje istinskog bola, pokajnici su postavljali zahtjev za njihov bliski osjecaj za moralnost i kolektivnu pravdu. Bicevaoci su prozivljavali proslost koja je nastavila zivjeti u njihovom emotivnom dozivljaju svijeta, izazivajuci mijesanje njihove krvi sa sjecanjem na Hristovu, da bi zajednici obezbijedili bozansku svetost.'
Kao sto mozemo vidjeti ova praksa ima jako uporiste u kriscanstvu ( narocito katolicanstvu ), a poznata je od paganskog doba.
Eto.
Podsjetio si me na zenska prava i slobode u Iranu - po kome djeca ne mogu ostati s majkama cak ni kad otac umre ( o razvodu da i ne govorimo ). Bolje im je sa dedama, nanama i tetkama. 
