SEKSAN I GRAD

[kajsija]

Uvijek kad procitam sto napise Vedrana Seksan, to me ponuka na razmisljanje i fino bi se volila naci s njom i uz kafu onako cumurat o svemu. Nedavno je napisala clanak koji se zove TAJNI PRIJATELJI i kaze " Prisla mi je i rekla kako je ona odlucila kako ce biti na mojoj strani. I ne davsi mi priliku da se obradujem kako treba,odmah, da sve bude kristalno jasno, dodala - ali u tajnosti. Necemo pricati javno, necemo se druziti, nece mi izvaditi cicke iz kose, zapravo - mozda ce me s njima i sama gađati, no nevoljno naravno, jer ona je moja prijateljica u tajnosti..." i " uvijek mi je beskrajno smijesno kad ljudi kazu kako mrze licemjere. Prvo zato jer je to kao da kazes da mrzis da te udari auto, ili da ti se dogodi bilo koja neugodna stvar, a drugo zato jer je fol u tome da mi zapravo volimo licemjere - sjedimo s njima, slavimo rođendane, radimo sa njima, placemo i smijemo se s njima i onda se jako iznenadimo kad nas strefi. A strefi svakoga..."

I imala sam i ja tih tajnih prijatelja, a javnih neprijatelja koliko hoces, sad mi pravi prijatelji mogu stati na prste jedne ruke, mada svi sad imamo vise obaveza, uglavnom su svi zavrsili neke skole, rade, neki su se i udali, ozenili, sto jedna moja prijateljica meni napisa neki dan " prijatelji su kao zvijezde na nebu, ponekad ih vidis, ali su uvijek tu...", meni da ih nije bilo ne znam kako bi prezivjela neke situacije u zivotu.
A ovih licemjera, na svakom koraku, prije sam se sekirala oko toga, i prestala, da ne kazem nista me vise ne moze iznenaditi, ali otprilike je tako.
Onako bas neocekivano nedavno sam dotakla bas dno i tako sam se razbila da nisam sebi mogla doci bas dugo, ali ne krivim ja tu nikoga,imam i ja tu sigurno jednake zasluge, al ono sto je sigurno nikad ne znas kad ces u zivotu ostati sam ( mislim bez cure, decka), zato je sretan svako ko ima iskrenog prijatelja:) ja ih imam na svu srecu, malo se rjeđe vidamo , ali su uvijek tu.....

[alek]

naslov seksan i grad ne kazuje da ova tema slavi prijateljstvo da je seks i grad... to bi vec na nesto licilo
o prijateljstvu sve najbolje

[cufeticka]

Sjela sam za komp da bih na blogu nesto napisala, i htjedoh pisati o prijateljstvu, o tome kako je to moja najvece bogatstvo- moji prijatelji.

Onda pogledah ovaj video sa Dvornikom, pa sad procitah ovo...i bas sam skroz nekako ispunjena emocijama. Sto diljem ove planete postoje divni ljudi koji stanuju u mom srcu.
Sad odoh prvo popit casu vina, u cast prijateljstva i dobrih ljudi.

[kajsija]

naslov seksan i grad ne kazuje da ova tema slavi prijateljstvo da je seks i grad... to bi vec na nesto licilo
o prijateljstvu sve najbolje

E pa tako se zove kolumna , ovaj put je bilo o prijateljstvu, drugi put ce biti nesto drugo, nisam ni mislila da danima raspredamo o ovome, nego je poenta bila da me zena tj. Vedrana Seksan inspirise da dam svoj komentar na ono sto procitam, tako sam bar ovo zamislila...

[mamica papucarka]

naslov seksan i grad ne kazuje da ova tema slavi prijateljstvo da je seks i grad... to bi vec na nesto licilo
o prijateljstvu sve najbolje

E pa tako se zove kolumna , ovaj put je bilo o prijateljstvu, drugi put ce biti nesto drugo, nisam ni mislila da danima raspredamo o ovome, nego je poenta bila da me zena tj. Vedrana Seksan inspirise da dam svoj komentar na ono sto procitam, tako sam bar ovo zamislila...

ja jedino nju i citam I bolja mi je od pola ovih tzv. novinara.

[Dezze]

Sjela sam za komp da bih na blogu nesto napisala, i htjedoh pisati o prijateljstvu, o tome kako je to moja najvece bogatstvo- moji prijatelji.

Onda pogledah ovaj video sa Dvornikom, pa sad procitah ovo...i bas sam skroz nekako ispunjena emocijama. Sto diljem ove planete postoje divni ljudi koji stanuju u mom srcu.
Sad odoh prvo popit casu vina, u cast prijateljstva i dobrih ljudi.

To, de ti mazni koju

Evo mali prijedlog: Ako vec zelis slaviti dobre ljude, daj koju donaciju za neki djeciji dom ili slicno.

[Jimmy_The_Saint]

Sjela sam za komp da bih na blogu nesto napisala, i htjedoh pisati o prijateljstvu, o tome kako je to moja najvece bogatstvo- moji prijatelji.

Onda pogledah ovaj video sa Dvornikom, pa sad procitah ovo...i bas sam skroz nekako ispunjena emocijama. Sto diljem ove planete postoje divni ljudi koji stanuju u mom srcu.
Sad odoh prvo popit casu vina, u cast prijateljstva i dobrih ljudi.

Bijednici obični. Četnik sa dna kace i ustaša na baterije: 30 godina kod Tita licemjeri glumili partizane, onda desetak godina huškali narod da se kolje i k'o paščad služili satrapima u BG i ZG (Bata je stig'o i da za SPS na izbore izlazi, poslije Slobe Sloba htio biti), i sad bi opet malo da šepu tuki jedan drugom, ajde ća bre, lipo se uželeli jedan drugog.

Ja bi oboj'cu zatuk'o maljem, takvi su nas licemjeri u govna i uvalili. Sve.

[vele77]

Seksan i grad citam godinama i po pravilu cim kupim novi broj gracije na putu do prvog taksija koji me vozi na posao. Ukoliko imam srece pa taksi uleti u "crveni val" procitam tekst do izlaska iz taksija. i tako godinama svakog drugog petka. trudim se godinama pronaci nesto slicno u moru stampe koju mozemo naci na kioscima ali mi ne polazi za rukom, jedina konstanta je kolumna Vedrane Seksan.
Ovih dana je izasla i knjiga te se nadam da cu je uskoro naci i procitati. za sada pozdrav i do slijedece gracije. (jos 13 dana)

[black]

za sada pozdrav i do slijedece gracije. (jos 13 dana)

i valjda neces cekati 3 godine da napises jos jedan post

[vele77]

necu valjda, nadam se

za sada pozdrav i do slijedece gracije. (jos 13 dana)

i valjda neces cekati 3 godine da napises jos jedan post

[mamica papucarka]

vala Black i ti svasta uocavas
idi bolan metni kakvu finu fotku dole na Umijece fotkanja, ili jos bolje kakvu sto si sam nasliko

[Loreley]

Uvijek kad procitam sto napise Vedrana Seksan, to me ponuka na razmisljanje i fino bi se volila naci s njom i uz kafu onako cumurat o svemu. Nedavno je napisala clanak koji se zove TAJNI PRIJATELJI i kaze " Prisla mi je i rekla kako je ona odlucila kako ce biti na mojoj strani. I ne davsi mi priliku da se obradujem kako treba,odmah, da sve bude kristalno jasno, dodala - ali u tajnosti. Necemo pricati javno, necemo se druziti, nece mi izvaditi cicke iz kose, zapravo - mozda ce me s njima i sama gađati, no nevoljno naravno, jer ona je moja prijateljica u tajnosti..." i " uvijek mi je beskrajno smijesno kad ljudi kazu kako mrze licemjere. Prvo zato jer je to kao da kazes da mrzis da te udari auto, ili da ti se dogodi bilo koja neugodna stvar, a drugo zato jer je fol u tome da mi zapravo volimo licemjere - sjedimo s njima, slavimo rođendane, radimo sa njima, placemo i smijemo se s njima i onda se jako iznenadimo kad nas strefi. A strefi svakoga..."

I imala sam i ja tih tajnih prijatelja, a javnih neprijatelja koliko hoces, sad mi pravi prijatelji mogu stati na prste jedne ruke, mada svi sad imamo vise obaveza, uglavnom su svi zavrsili neke skole, rade, neki su se i udali, ozenili, sto jedna moja prijateljica meni napisa neki dan " prijatelji su kao zvijezde na nebu, ponekad ih vidis, ali su uvijek tu...", meni da ih nije bilo ne znam kako bi prezivjela neke situacije u zivotu.
A ovih licemjera, na svakom koraku, prije sam se sekirala oko toga, i prestala, da ne kazem nista me vise ne moze iznenaditi, ali otprilike je tako.
Onako bas neocekivano nedavno sam dotakla bas dno i tako sam se razbila da nisam sebi mogla doci bas dugo, ali ne krivim ja tu nikoga,imam i ja tu sigurno jednake zasluge, al ono sto je sigurno nikad ne znas kad ces u zivotu ostati sam ( mislim bez cure, decka), zato je sretan svako ko ima iskrenog prijatelja:) ja ih imam na svu srecu, malo se rjeđe vidamo , ali su uvijek tu.....

Jako si mi simpatična ... a što se tiče Vedrane Seksan razočarala me jako dajući javno podršku Dini Konakoviću na Facebooku

[HAVANA]

Upravo čitam knjigu Vedrane Seksan i mada sam već dosta tih kolumni pročitao rado ću ponoviti jer fantastično piše.

[palestinka]

v

[HAVANA]

vedrana uspijeva u društvima kao naše- mahaluša kvaziintelektualka.

A gdje ti uspijevaš?Ljudi moji imate li vi lijepe rijeći za bilo koga.

[vjestica]

vedrana uspijeva u društvima kao naše- mahaluša kvaziintelektualka.

A gdje ti uspijevaš?Ljudi moji imate li vi lijepe rijeći za bilo koga.

Za ljude koji vrijede, itekako imam lijepih riječi. Žao mi je, ali to što sam napisala o Vedrani je moje iskreno mišljenje. Toliko je razloga da tako mislim. Ako ih ne uviđaš, ne razmišljamo na isti način, što je, jel', sasvim legitimno. Neko voli i Rizzu Ružu, pa šta da radimo. U svakom slučaju, povlačim se s teme. Slobodno je hvalite. Predlažem bolji naslov Kutak za fanove Vedrane Seksan.

[Loreley]

Meni je žao što u ovom gradu nema mjesta za Almu Lazarevsku, vrhunsku intelektualku koja je "izumila" kolumne, Tašlihan i ostalo, a ima za takve kakva je Seksanica. Nemam ništa protiv Seksanice ali ona i Alma Lazarevska su nebo i zemlja.

[HAVANA]

Za ljude koji vrijede, itekako imam lijepih riječi. Žao mi je, ali to što sam napisala o Vedrani je moje iskreno mišljenje. Toliko je razloga da tako mislim. Ako ih ne uviđaš, ne razmišljamo na isti način, što je, jel', sasvim legitimno. Neko voli i Rizzu Ružu, pa šta da radimo. U svakom slučaju, povlačim se s teme. Slobodno je hvalite. Predlažem bolji naslov Kutak za fanove Vedrane Seksan.

Ja ih stvarno ne uviđam ako možeš navedi mi nešto.Nije ovde riječ o književnim dijelima,cura piše interesantno i duhovito. Svi mi nalazimo u njenom pisanju neke sličnosti sa našim životima tipa djeca,muž,žena... samo što ona to predstavi u interesantnijem svijetlu.Tema je o Vedrani i njenom pisanju a ako želite temu o nekom drugom ,postavite je.

Čuj Rizzo Ruža

[suncica24]

Meni je žao što u ovom gradu nema mjesta za Almu Lazarevsku, vrhunsku intelektualku koja je "izumila" kolumne, Tašlihan i ostalo, a ima za takve kakva je Seksanica. Nemam ništa protiv Seksanice ali ona i Alma Lazarevska su nebo i zemlja.

[Loreley]

Za ljude koji vrijede, itekako imam lijepih riječi. Žao mi je, ali to što sam napisala o Vedrani je moje iskreno mišljenje. Toliko je razloga da tako mislim. Ako ih ne uviđaš, ne razmišljamo na isti način, što je, jel', sasvim legitimno. Neko voli i Rizzu Ružu, pa šta da radimo. U svakom slučaju, povlačim se s teme. Slobodno je hvalite. Predlažem bolji naslov Kutak za fanove Vedrane Seksan.

Ja ih stvarno ne uviđam ako možeš navedi mi nešto.Nije ovde riječ o književnim dijelima,cura piše interesantno i duhovito. Svi mi nalazimo u njenom pisanju neke sličnosti sa našim životima tipa djeca,muž,žena... samo što ona to predstavi u interesantnijem svijetlu.Tema je o Vedrani i njenom pisanju a ako želite temu o nekom drugom ,postavite je.

Čuj Rizzo Ruža

Pa ne voli svako chick lit, šta ti je? Onaj ko čita na engleskom radije će čitati Melissu Bank, Candace Bushnell ili Helen Fielding nego Vedranu Seksan.

[vjestica]

Za ljude koji vrijede, itekako imam lijepih riječi. Žao mi je, ali to što sam napisala o Vedrani je moje iskreno mišljenje. Toliko je razloga da tako mislim. Ako ih ne uviđaš, ne razmišljamo na isti način, što je, jel', sasvim legitimno. Neko voli i Rizzu Ružu, pa šta da radimo. U svakom slučaju, povlačim se s teme. Slobodno je hvalite. Predlažem bolji naslov Kutak za fanove Vedrane Seksan.

Ja ih stvarno ne uviđam ako možeš navedi mi nešto.Nije ovde riječ o književnim dijelima,cura piše interesantno i duhovito. Svi mi nalazimo u njenom pisanju neke sličnosti sa našim životima tipa djeca,muž,žena... samo što ona to predstavi u interesantnijem svijetlu.Tema je o Vedrani i njenom pisanju a ako želite temu o nekom drugom ,postavite je.

Čuj Rizzo Ruža

Sad sam u frci, sutra cu elaborirati temu Zasto nimalo ne cijenim djelovanje Vedrane Seksan

[HAVANA]

Za ljude koji vrijede, itekako imam lijepih riječi. Žao mi je, ali to što sam napisala o Vedrani je moje iskreno mišljenje. Toliko je razloga da tako mislim. Ako ih ne uviđaš, ne razmišljamo na isti način, što je, jel', sasvim legitimno. Neko voli i Rizzu Ružu, pa šta da radimo. U svakom slučaju, povlačim se s teme. Slobodno je hvalite. Predlažem bolji naslov Kutak za fanove Vedrane Seksan.

Ja ih stvarno ne uviđam ako možeš navedi mi nešto.Nije ovde riječ o književnim dijelima,cura piše interesantno i duhovito. Svi mi nalazimo u njenom pisanju neke sličnosti sa našim životima tipa djeca,muž,žena... samo što ona to predstavi u interesantnijem svijetlu.Tema je o Vedrani i njenom pisanju a ako želite temu o nekom drugom ,postavite je.

Čuj Rizzo Ruža

Pa ne voli svako chick lit, šta ti je? Onaj ko čita na engleskom radije će čitati Melissu Bank, Candace Bushnell ili Helen Fielding nego Vedranu Seksan.

E nek si mi rekao da vi čitate na engleskom.Čitam ja na tri jezika i šta sad,nekako mi na našem najdraže a to su priče moga grada,to su ljudi ovog grada i odmaraju me pošto puno radim i nemam baš vremena za pametovanje tipa ovde ništa nije dobro.

[Loreley]

Ja ih stvarno ne uviđam ako možeš navedi mi nešto.Nije ovde riječ o književnim dijelima,cura piše interesantno i duhovito. Svi mi nalazimo u njenom pisanju neke sličnosti sa našim životima tipa djeca,muž,žena... samo što ona to predstavi u interesantnijem svijetlu.Tema je o Vedrani i njenom pisanju a ako želite temu o nekom drugom ,postavite je.
Čuj Rizzo Ruža

Pa ne voli svako chick lit, šta ti je? Onaj ko čita na engleskom radije će čitati Melissu Bank, Candace Bushnell ili Helen Fielding nego Vedranu Seksan.

E nek si mi rekao da vi čitate na engleskom.Čitam ja na tri jezika i šta sad,nekako mi na našem najdraže a to su priče moga grada,to su ljudi ovog grada i odmaraju me pošto puno radim i nemam baš vremena za pametovanje tipa ovde ništa nije dobro.

Ispade Seksanica hroničarka grada valjda zato što joj se kolumna u Graciji zove Seksan i grad

I ovo su "ko biva" sarajevske priče ...

Dok sam još bila bezobrazno mlada, sretno neudata i živjela u kući u kojoj bi se prljavi veš, čarobno, nakon nekoliko dana našao u ormaru svje- že opran i ispeglan, bez ikakvog napora s moje strane, u goste nam je redovno dolazila teta S. Stanovala je sprat iznad nas, sama, nakon što joj je muž umro, i čekala da je obiđe jedno od četvero djece ili troje unučadi, kojima je za života raspodijelila zlatni nakit, heklane stolnjake i Vilerove goblene. Gospođa, u starinskom smislu te riječi, koja mi je jednom ispričala kako se udala tako što je pobjegla od kuće dok su joj roditelji na večeri imali pola komšiluka. Htjelo joj se, a oni joj branili – ko biva, nije prilika za nju.
Iako je imala preko osamdeset kada mi je isprič ala tu priču, po načinu na koji je pričala i držala glavu bilo mi je sasvim lako zamisliti djevojku od nepunih osamnaest kojoj se htjelo i koju niko nije mogao zaustaviti. Koja je sačekala veče da u kući bude neviđena gužva, izašla na avliju, sjela u kamion i s čovjekom koji je od nje bio stariji deset godina provela cijeli život. Ne mislim da takvih ili sličnih nema i danas, ali je ova priča iz moje tadašnje perspektive zvučala više kao model za neku domaću dramu, sevdalinku u kojoj bi kamion bio zamijenjen doratom, ili kratku pripovijetku sa sretnim završetkom, nego realnost. Tako sam je i saslušala, kao anegdotu, ljubazno klimajući glavom i čekajući da me na mjestu sluša- ča odmijeni neko ko ima malo više razumijevanja prema dogodovštinama od prije Drugog svjetskog rata. I više vremena. I ko sve to može shvatiti ozbiljno, pa eventualno izvući kakvu pouku, koju ja nisam mogla.
Jer, za mene je cijela njena pojava bila anegdota. Od hladne trajne koju je obnavljala svako malo u frizerskom salonu, kao da će na neko važno mjesto, a ne u našu trpezariju, do krema od badema i ruže kojima bi se namazala valjda čim bi ustala i na koje je mirisala cijela kuća. Ali najsmješnije od svega bilo mi je kada je mojoj majci sasvim ozbiljno rekla kako se nakon tuširanja više nema snage pogledati u ogledalo. Zato jer sve na njoj visi. Dobro se sjećam da sam požurila u drugu sobu kako bi se mogla pošteno nasmijati dok se ona pravila da me ne vidi, a mama me gledala onim pogledom koji kaže kako ćemo kasnije razgovarati. O čemu? O tome što sam bezobrazna jer ne saosjećam s estetskim problemima nekoga ko se sjeća tramvaja na konjsku zapregu? Čuj – visi! Pa je li treba da stoji kad imaš osamdeset godina?
Danas, nekih desetak godina nakon što jednoga dana nije sišla na kafu, pa moja mama otišla da provjeri šta je s njom i našla je naslonjenu na bijeli heklani jastuk zauvijek zatvorenih očiju, shvatam šta je željela da kaže. Ne zato što sam došla u fazu da se ne mogu pogledati u ogledalo nakon tuširanja, mada je primjetno kako gravitacija počinje uzimati danak, nego zato što sam počela primjećivati godine. Ne na sebi, nego, još strašnije, na ljudima oko sebe.
Naša kćerka mrzi kada joj kažemo kako je sada velika. Ne radi se o bijegu od odgovornosti, nego o strahu od toga da njen rast neminovno znači da smo svi mi koji formiramo njen svijet stariji. Kaže da bi jedina želja koju bi tražila da joj ispuni zlatna ribica bila ta da se vrijeme zaustavi. Da mi ostanemo mladi i da sve bude kao što je sada. To je valjda prva faza – negacija. Druga je ona u kojoj te starost nervira. U kojoj ne možeš da shvatiš kako neko ko je čitav život bio apsolutno neuništiv, stijena na koju se možeš osloniti, ko ništa nije tražio i nikada nije bio bolestan, odjednom pokazuje znake slabosti. Odjednom ima sedamnaest kutijica s pilulama raznih boja koje se piju u razna doba dana. Odjednom ne shvata da je ton na televizoru preglasan. Odjednom ostavlja ringle upaljene, otvoren gas, nezaključana vrata. Odjednom doživljava bizarne nesreće izvrtanja vru- ćih stvari na sebe. Odjednom treba konzilij ljekara od kojih nijedan ne valja jer ne govori ništa konstruktivno. Odjednom počinje postavljati suluda pitanja i davati iritantne komentare.
Odjednom postane star.
Nisam sigurna kada se uloge okrenu. Kada su roditelji ti koji te nepromišljeno iskrenim izjavama uvaljuju kod prijatelja i rodbine, umjesto da ti uvaljuješ njih. Da li postoji tačan dan kada ti počneš paziti na to da li su i šta jeli, jesu li dovoljno toplo obučeni, da li će ih u nekom od samo njima razumljivih majstorisanja po kući stresti struja ili će slomiti nogu ne shvatajući da nije pametno penjati se na stolicu. Ali je sigurno da se okrenu. Kao što je sigurno i to da prelaz od djeteta svojih roditelja do staratelja svojih roditelja nikako nije bezbolan. Zato jer neminovno vodi u treću fazu. Strah. Šta sada? I koliko je vremena ostalo?
Nedavno mi je u jednom kafeu u Zagrebu zazvonio telefon. Tek što sam sjela i naručila kafu. Tek što sam došla nakon beskrajne vožnje po nevjerovatnoj vrućini. Na displeju je pisalo baka i prva pomisao mi je bila kako sam joj zaboravila javiti da sam sredila da je primi ljekar, treći po redu, koji garantirano neće reći ništa drugačije nego prva dva. Ali na kojem je ona insistirala jer je čula kako je najbolji od svih. Pomislila sam i to kako se sad moram ponovo ubjeđivati s njom da ne može cijeli dan živjeti od dva keksa i šolje čaja, kako mora ustajati iz kreveta da prohoda barem po stanu, kako joj se manta, ne od bolesti, nego od toga što ne jede, kako... I bila u iskušenju da joj se javim kasnije. Kada na miru popijem kafu. Koju nisam popila. Zato jer sam se javila na poziv. Ispostavilo se da se neću morati ubjeđivati s njom ni oko čega. Ispostavilo se da je neću čuti ili vidjeti više nikada. Ispostavilo se da nam ipak neće trebati treći ljekar.
Posljednja faza je, valjda, kajanje. Zbog svega što si mogao, a nisi, zbog svega što si pomislio, a nisi trebao, rekao, a mogao si i prešutjeti. Zbog toga što si se nasmijao na rečenicu osamdesetogodišnjakinje koja se nije mogla pogledati u ogledalo. Zbog toga što sam, vozeći iz Zagreba mnogo brže nego je dozvoljeno, shvatila kako je lako u glavi zadržati sliku skoro osamnaestogodiš- njakinje koja prkosi cijelom svijetu dok te iz ogledala gleda osoba koju ne poznaješ i koja teško prkosi stepenicama kojima se treba popeti na putu iz frizerskog salona. I kako je tu sliku tako teško zamijeniti realnom, ne samo onome ko se gleda u ogledalo, nego i onima koji ga okružuju. S tim što je kajanje uvijek sasvim besmisleno.
Naime, dođe prekasno.

[JThomas]

nema to puno veze s vedranom seksan lično.

to je što neko kaže iznad tzv. chick lit, u principu je riječ o jeftinom žanru/podžanru bez umjetničke vrijednosti, i koji po mom mišljenju apeluje na neke niske ženske frustracije i komplekse.

i kako seks i grad pokazuje, ne uspijeva samo kod nas.

[Loreley]

Evo još jedne "priče", a veza sa Sarajevom joj je valjda redovna autobuska ...

U posljednje vrijeme mi se po glavi neprekidno vrti ona stara narodna krilatica kako je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba. Za- to, sasvim sigurno, treba optužiti mjesec septembar, koji je tradicionalno povezan s početkom nove školske godine. Čak i ako sam vlastitu školu završila dovoljno davno da sa strahom čitam obavještenja o okupljanjima za petnaest i više godina mature, kad pačić krene u školu, stara patka ne može ništa drugo nego da stavi naočale svoje i krene ponovo s osnovnim obrazovanjem.

Ove godine sam postala ponosni učenik trećeg razreda. Mada osoba zbog koje sam u septembru u gradu - umjesto, kao sav normalan svijet, na moru, jer na odmor se ide u mjesecu u kojem nema djece na plaži da skaču i pijeskom ti prljaju peškire - nije baš oduševljena polaskom u školu. Za nju najljepše doba nije đačko, nego raspusno, tako da je odmah na početku školske godine pitala koliko još ima dana do raspusta.

I niko je ne može uvjeriti u suprotno. Škola znači obaveze, rano ustajanje, izlazak na kišu i snijeg kada bi najradije ostao u krevetu, zadaću i ogromne probleme šta obući, jer se ne može svakakav pred razred u kojem je dvije trećine dječaka.

Nikako ne omalovažavam njene probleme. Ustvari, pokušavam da se sjetim sebe u tim godinama. Već tada mi je bilo jasno da ću u životu raditi samo one poslove u kojima nema matematike ni u primisli. Sve shvatam - njeni su problemi ogromni. Ali ni moji nisu za odbaciti.

Jer sam shvatila kako me je i ovaj septembar podsjetio na to da narodnu krilaticu o najljepšem đačkom dobu trebam zamijeniti mnogo realnijom i savremenijom. Onom u kojoj je od kolijevke pa do groba đačko doba, zapravo, najskuplje. A nije da konkurencija nije jaka. Da krenemo hronološki - od kolijevke.

Sjećam se trenutka u kojem sam saznala da ćemo imati bebu. Kako nisam osoba koja stvari prepušta slučaju, odluka je donesena nekoliko mjeseci nakon vjenčanja i na njoj se ozbiljno radilo, što je valjda bila i jedina aktivnost koja nije zahtijevala nikakav novac. Sve ostalo nas je dobro koštalo. Počevši od gore pomenutog trenutka u kojem sam, da budemo sigurni, uradila tri testa. Preko posjete ljekaru, privatnom, koji je potvrdio da se radi o trudnoći, ali mi u isto vrijeme saopćio i kako vjerovatno bebe neće biti jer bla, bla, bla.... Od momenta kada sam oplakala u autu do kuće, pa kod kuće, pa na putu do drugog ljekara, koji je rekao kako će bebe biti, ali kako je potrebno da primam injekcije, koje se, prirodno, kupuju, svakih petnaest dana, dolazim na kontrolu i pijem tablete, koje se također kupuju, i to po suludoj cijeni, do momenta kada je konačno zaplakala, ali tek nakon što smo nakon 14 sati poroda dali prigodan novčani poklon, potrošili smo toliko novca da mi ni dan-danas nije jasno odakle nam. Da ne govorim o krevetu, stolici za auto, nosiljci, tome da je paket pelena i tada kao i danas trajao uvrh glave sedam dana i koštao toliko da mi je dolazilo da plačem i da je molim da ne čeka da je presvučem u čistu pelenu da se uneredi, već da proba nekako u onu koja je već za baciti. Ili hrani koja je nadomjestak za hvaljeno mlijeko majke koja mora početi raditi u trećem mjesecu nakon poroda da bi mogla priuštiti novac za pelene. Kolijevka košta i to dobro. Ali košta i grob.

Moj prvi realni susret s grobom bio je kada sam svekru jedne večeri poželjela laku noć, a onda sasvim iznenada nikada nisam imala priliku da mu više poželim dobro jutro. Sjećam se nas dvoje, potpuno izbezumljenih neočekivanom i ničim najavljenom smrću, kako prolazimo kroz štekove novaca, praznimo račune u banci i pokušavamo sastaviti realni bol gubitka osobe koju smo voljeli s nadrealnim troškovima njegove sahrane. Sjećam se lica moga muža, koji je samo tri sata ranije našao svog oca u snu iz kojeg se više nije probudio, kako bespomoćno stoji među pogrebnom opremom dok mu poslovnim tonom, u kojem ima pomalo službenog saosjećanja, trgovac kovčezima objašnjava zašto je najbolji onaj od deset hiljada maraka, od punog hrastovog drveta i sa svilenom postavom. I pogleda upućenoj meni, koji samo osjećam dok gledam u pod, svjesna činjenice da mi tih para nemamo. Ni upola. I da ćemo morati da se zadovoljimo jednostavnim, sa sintetičkom postavom i lošijeg kvaliteta. I da ćemo oboje o tome razmišljati dugo. Jasno mi je kako je sve posao. I život i smrt. I kako sve košta. Ali tada mi se malo gadilo. A gadi mi se malo i danas, ako ćemo otvoreno.

Kažem, konkurencija kolijevke i groba kada je cijena u pitanju nije nikako za odbaciti. Ali je đačko doba definitivno dobar fajter u dotičnoj borbi.

Ko nije vidio gomilu unezvijerenih roditelja kako se sudaraju korpama po supermarketima koji već od augusta počnu reklamirati jeftini školski pribor, nije vidio ništa. Ko nije u ruci imao spisak svega što je potrebno kako bi ti dijete steklo osnovno školsko obrazovanje, ne zna šta je spisak. Spram toga, Herkulesovi zadaci izgledaju kao godišnji odmor. Jer, prvo ćeš tragati za knjigama, koje nikada nećeš naći odštampane na jednom mjestu, nego ćeš obiti sve knjižare što postoje, a onda ćeš ih umoran i iznuren platiti koliko god da koštaju. Samo da si ti njih pronašao. Radne sveske, sveske, kajdanke, blokovi, zadaćnice - pola amazonskih šuma pretvoreno u đaku neophodan papir, sve po pristupačnim cijenama zbog kojih se roditelji zagledaju na način sličan onom na koji su se vjerovatno pogledali mama i tata Ivice i Marice prije nego su ih odveli u šumu da nabave malo drva. Torba koja ne krivi leđa, ali koja košta kao topli obrok za cijeli mjesec i pogled roditelja koji govori: neka - jest ću ja hladno. Sveske s omiljenim likovima iz crtanog filma, koje su duplo skuplje - "ali ja želim teeeeee". Čarobne bojice i olovke kojima ne treba šiljenje. Ne treba, šiljit će mama. Šestari, linijari, posebne torbe za opremu za fizičko, tene, atletske majice i trikoi, i misao kako je potpuno suludo sabirati. Rekli smo - ja bježim od matematike.

Najljepše doba?

Ne znam. Vjerovatno i jeste. Ali iz one pozicije u kojoj ti je najveća briga na svijetu koliko je osam puta sedam. I to isključivo teoretski. Jer, kad počneš množiti u praksi, onda postane jasna prednost kad sve troškove obaveznog osnovnog školovanja množiš s jedan. I ne smiješ ni da misliš kako je u onim kućama gdje se sve množi s dva ili više. I jedino što još ostaje kao otvoreno pitanje jeste ono da li i oni koji stalno kukaju i upozoravaju kako nam prijeti bijela kuga a određuju cijene imanja djece, znaju da množe. Ili su i oni pobjegli od matematike?