Odlicna analiza i prilog Hamze Baksica.
http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=46
Piše: Hamza BAKŠIĆ
24/02/06
Naslijeđe i strahovi
U jednoj beogradskoj televizijskoj emisiji ovih dana iznesen je primjer koji, naoko, samo ilustrira balkanski mentalitet. Kad je, iz svekolikih, pa i političkih razloga, dogovarana srbijanska saradnja s ruskom privredom, svi učesnici sastanka bili su oduševljeni. Kad se sastanak završio, razišli su se i ništa nije urađeno. Priča se uklapa u čuveno - znaš ti nas...
A nije tako. Ruski i ni bilo koji drugi strani kapital nije potreban srbijanskoj političkoj klasi. Najprije, ona još nije sama klapila sve što je namjeravala. Potom, sa stranim kapitalom je teže manipulisati nego s domaćim. Priča se događa u Srbiji, ali je regionalna. Pogledajte sudbinu saudijskog pokušaja ulaganja u Sarajevo, ili političkih osuda na koje je naišao jedan ruski biznismen koji je htio uložiti pare u ovdašnju mljekaru, probleme s kojim su se suočavali drugi strani investitori, među kojima jeste bilo i baraba, ali se po tome samo savršeno uklapaju u domaći poslovni ambijent.
Evropska unija nedavno je plasirala ideju o formiranju zone slobodne trgovine zemalja zapadnog Balkana. Reakcije su u Sarajevu bile pozitivne, što zasada ne znači ništa jer treba vidjeti kako će se ko ponašati ako ideja prohoda. Ona je stara, na njoj počiva glamurozno nedonošče koje se zvalo Pakt stabilnosti, ili se još tako zove.
U Srbiji se javila zabrinutost da bi nova inicijativa mogla usporiti ionako slab dotok stranog kapitala. Zaobiđena je priča o političkoj situaciji koja svakodnevno obeshrabruje inostrana ulaganja, a zabrinjava i domaće privrednike. U Hrvatskoj krenula poplava poziva na zabijanje još jednog glogovog koca u grob nekadašnje Jugoslavije - nova inicijativa, kao, vodi njenoj obnovi. Sve u svemu, stare političke ideje na sniženju.
Nekadašnja Jugoslavija koristi se kao babaroga. O toj državi, kao dijelu prošlosti, čitaoci mogu imati različite stavove. Šta je ona kao dio budućnosti? Nezaobilazno naslijeđe i neponovljiva situacija. Nezaobilazno naslijeđe je danas i nekadašnja Austro-ugarska monarhija, šta god ko o njoj mislio. Iza država ostaju užljebljeni tokovi ljudi i robe, neko kulturno i duhovno naslijeđe. Tako je i s Jugoslavijom. Obnavljanje tog naslijeđa nije obnova Jugoslavije. To je dio samodefinisanja njenih nasljednica.
Carinska unija je postupak koji bi omogućio prirodan tok robe, ona može da vodi privrednom napretku, po cijeni kojom se privredni napredak plaća. Ovo je test: ako neko stvarno želi u Evropsku uniju i tamošnju necarinsku zonu, zašto bi se protivio lokalnoj slobodnoj zoni? Otkud se pristalica globalizacije pokazuje kao protekcionist u lokalnim razmjerama?
Rasprava je vratila na sto i podatke o spoljnotrgovinskom bilansu zemalja nasljednica te proklete Jugoslavije. Bivša zajednička domovina imala je dug period dužničke krize i njen vanjski dug premašivao je dvadeset milijardi dolara. Posljednji premijer Ante Marković pred sam raspad zemlje smanjio je zaduženost na dvanaest milijardi.
Uslijedio je raspad i rat.
Danas, zemlje bivše Jugoslavije imaju šezdesetak milijardi dolara duga. U poređenju s ranijim stanjem, cifru treba unekoliko umanjiti jer sadrži i međusobno poslovanje bivših članica Jugoslavije. Svejedno, dug je ogroman i, recimo, u slučaju Hrvatske je 83 posto nacionalnog dohotka, u Sloveniji 73, u SCG 59 posto. Za deset godina, hrvatski dug je ušestetrostručen.
Svojedobno, Jugoslavija je uletjela u dugove u periodu niskih kamata: kad su prispjele otplate, kamate su bile pet puta veće. Ovih godina, kapital je jeftin, zaduživanje atraktivno, ali niko ne može staviti ruku u vatru da se kamate ponovo neće povećati. U svakom slučaju, razvojna strategija se ne može oslanjati samo na optimalan sticaj okolnosti. Stapanje tržišta bivših jugoslavenskih i susjednih zemalja je značajna, sasvim prirodna i veoma jeftina prilika da se osigura dodatni stepen stabilnosti. Ako politika tu ne želi da pomogne, biće dovoljno da ne odmaže. U svim eksjugoslavenskim zemaljama ima dovoljno siromašnih i gladnih da bi rastezanje na Prokrustovu postelju nacionalnih rješenja značilo samo dodatne muke izgladnjelom puku.
Talas štrajkova koji potresa, koji je počeo da potresa Bosnu i Hercegovinu, dijelom i Hrvatsku, znakovit je: kao što je do jučer možda bilo patriotski raditi za male pare ili bez para, danas je patriotski tražiti ljudsko dostojanstvo, kruh i knjige za djecu.
Ova savrsena pljacka stoljeca vrijedi isto i za BiH i njenu tzv. politicku elitu.
Dragi forumasi, iznesite vase misljenje i ostavite vas komentar!