Postojeća glavna željeznička stanica u Sarajevu je na savršenoj lokaciji. Uvijek je normalno i potrebno da su željezničke stanice što bliže centru gradova (osim nekih nebitnih vukojebina odnosno država koje su same odlučile da se pretvore u nebitne zaboravljene vukojebine - ima takvih primjera na Kavkazu i uopće pravcu na istok od Evrope).
Sarajevski S-Bahn (NE SS-BAHN, bogami - od njemačke riječi Schnellbahn - brza željeznica ili Stadtbahn - gradska željeznica) bi mogao voziti na istoj pruzi koja sada postoji, ima tamo prostora za najmanje 3 kolosijeka sve do Rajlovca. Zajedno sa klasičnim putničkim vozovima/brzim vozovima.
U BiH trune nekih 20 elektromotornih vozova, takozvanih Mađara, samo rijetki su u voznom stanju i možete ih vidjeti na lokalu za Zenicu.
Onda: odlično bi bilo iskopati tunel od Bosnalijeka ispod Bara do Vogošće gdje bi bila izgrađena nova stanica. Pošto bi bilo potrebno odvojiti željeznicu od drugog saobraćaja, nebi bilo moguće iskoristiti postojeći industrijski kolosijek koji ide sredinom Vogošće do fabrike Škoda. Ova pruga bi dalje išla prema Semizovcu gdje bi bila povezana sa postojećom prugom.
Na postojećoj pruzi Sarajevo-Zenica i Sarajevo-Hadžići-Tarčin je neophodno izgraditi drugi kolosijek. To omogućava uvođenje prigradskih vozova u intervalu od 30-60 minuta bez problema s čekanjem radi mimoilazenja na stanicama.
Remontovati i elektrificirati prugu Podlugovi-Breza-Vareš i početi sa kasnijim produžetkom trase sve do Banovića da bude ovo najbrža veza Sarajeva i Tuzle.
Da budemo realniji, nećemo kopati tunel ispod Kobilje glave, vozovi mogu naravno koristiti postojeću prugu. To što moraju u Sarajevu promijeniti pravac vožnje je najmanji problem. U Budimpešti čak i tramvaji voze bez okretaljka, u sistemu tamo - rikverc.
U mom rodnom gradu saobraćaju brzi vozovi na isti način, dolaze na "slijepi" kolosijek, putnici ulaze i izlaze, jedna lokomotiva se otkači, druga prikači, i za pet minuta pauze se putuje opet "rikverc" ali nakon par kilometara skrene voz u drugačiji pravac.
Jedan neophodni uvjet bi bio remont postojećih šina, obnova sigurnosnih sistema na pruzi, rampa na putnim prijelazima, povećanje brzine na 100-120 km za sat kao prije rata i posebno IZGRADNJA DRUGOG KOLOSIJEKA NA CIJELOJ PRUZI GDJE ŽELIMO IMATI PRIGRADSKI SAOBRAĆAJ. Jedan kolosijek je totalno nedovoljan, u slučaju kvara/nezgode je blokiran čitav željeznički saobraćaj dok u slučaju dva kolosijeka može se u većini slučajeva voziti na drugom kolosijeku mada uz kašnjenja.
Izgradnja drugog kolosijeka od Sarajeva do Zenice nebi trebala biti ekstremno komplicirana, jer zemljišta bi trebala biti slobodna - pored pruge ima dovoljno prostora jer je tamo prolazila paralelna uskotračna pruga.
Predlažem ovakvu sljedeću šemu - sa tunelom ispod Kobilje glave, ali kao što sam naveo, može biti i bez tunela. Promjena pravca se može izvršiti za 5 minuta, putovanje Rajlovac-željeznička stanica nebi trebalo biti duže od 5 minuta ukoliko bi se išlo solidnom brzinom.

Zelena linija Tarčin-Sarajevo-Zenica vozi svakih 60 minuta,
Narandžasto-crvena linija Hadzići-Sarajevo-Breza-Vareš vozi svakih 60 minuta.
Na zajedničkoj dionici Podlugovi (-Vogošća)-Sarajevo-Ilidža-Hadžići ima putničkog voza svakih 30 minuta što je fantastično. Putovanje Sarajevo-Hadžići za 20 minuta, do Visokog ili Breze 30-40 minuta, Zenica 60-70 minuta putovanja...
Tramvaj produžiti sve do željezničke pruge na Ilidži i napraviti terminal za presjedanje.
Šta se vozova tiče, nije potrebno kupovati neke Končar vozove po astronomskim cijena, uz to još problematičan prototip.
Postojeće vozove "Mađare" može bh. industrija puno povoljnije remontovati i oni mogu služiti dalje najmanje 10-15 godina. Pitanje niskospodnosti se može rješiti jednim novim niskospodnim vagonom za svaku kompoziciju. Ovako su modernizovali naprimjer kompozicije lokalne pruge u Salcburku (Austrija). U sredini se vidi novi niskospodni vagon.
