Sarajevo kojeg više nema

[Skyfox]

malo je off

sta bi s onim na vrhu Alte jel Milan ili Milano ili nesto tako samo nestade...

[Banksy]

Otkrivanje Marija Mikulića

U staroj dalmatinskoj kući u kojoj sam rastao, u vikendici moga ujaka u Drveniku, na zidu konobe od kraja sedamdesetih visjelo je, uz Picassovu reprodukciju “Žene koja pije absint”, jedno maleno ulje na lesonitu: nekoliko srdelica na pjatu, plave se i srebre, kao da su, evo, maloprije izvađene iz mreže.





Slikane su u obrisu i slutnji, lakom rukom slikara koji nije razmišljao o vječnosti i o trendovima, nego ih je naslikao iz čistoga užitka. Dok sam se uz njih igrao, i kasnije im se iz Sarajeva vraćao u svojim sve rjeđim dolascima u Drvenik, te su srdelice odgajale moje oko, moj pogled, i učile me kako postoji neka življa i tačnija slika svijeta od slike s razglednica i sa sitnorealističnih dalmatinskih suvenira.

To je ulje naslikao Mario Mikulić, i poklonio ga mom ujaku, u znak zahvalnosti za neku usputnu uslugu. Čujem li riječ srdela, ili još izrazitije srdelica, pred oči mi i danas prije dođu Mikulićeve srdele, nego riba s peškarije. U njihovome srebru i modrini ima nečega što je stvarnije od stvarnosti.

Savršeno nepoznat

Kao dječaku, činilo mi se da je slika nabrzinu naslikana. I to me je čudilo: kako nešto može biti tako tačno, a da skroz ne sliči, kako može biti tako dobro, a da je skroz nabrzinu? U toj sličnosti, koja nije realistična, i u brzini, koja nije olaka, bio je dječji smisao slikarstva Marija Mikulića. Naime, takve su bile i druge njegove slike, koje sam po sarajevskim galerijama i stanovima odrastajući vidio.

On je bio ceremonijalni slikar: bezbroj puta je ponavljao isti motiv, koji se mijenjao onako kako su se mijenjala njegova raspoloženja ili kako su se mijenjale okolnosti. Dvije su Mikulićeve važne teme: pogled na sarajevsku Ulicu Vase Miskina, s prozora njegova ateljea, i dalmatinske ribarske i riblje teme. Bio je dobar crtač i vješt portretist. Jedan iz jugoslavenske slikarske elite, koja je odlazila u Bugojno, portretirati Tita.

Podrijetlom Korčulanin, rođenjem Omišanin, skoro cijeli je život proveo u Sarajevu. Došao je kao sedamnaestogodišnjak, 1941., pohađao je Prvu gimnaziju, a zatim tek otvorenu Državnu školu za likovnu umjetnost. Izrastao je iz hude sirotinje, odgojila ga je tetka Katica, radnica u omiškoj tvornici tjestenine Cetina, formirao se u vrijeme omladinskih radnih akcija i socijalističke izgradnje, ali nikada nije pokušao biti ništa ni manje, ni veće od slikara, koji sklapa i rasklapa štafelaj i svakodnevno slika.

Nije osjećao potrebu da svoj talent osim u umjetničkom realizira i u socijalnom smislu. Umro je 1991., čas prije opsade Sarajeva. Bio je jak čovjek, koji je velikim bijelim brkovima sakrivao izraze lica i promjenu raspoloženja. Mario Mikulić bio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara. Pokušate li ga izguglati, nećete naći skoro ništa. U Hrvatskoj, da ne kažem u Zagrebu, on je, kao i većina bosanskih slikara, po nacionalnosti Hrvat, skoro savršeno nepoznat. Prijestolnički kunsthistorici nisu za njega našli mjesta u svojim supermarketima.

Po beogradskim prodajnim galerijama danas se još i može naći njegovih ulja i crteža, ali u Zagrebu ništa. Ne zna se o kojim je i kakvim kriterijima riječ, ali Mario Mikulić nije hrvatski slikar. Jer da jest hrvatski, njegova bi neprisutnost morala značiti da je Mikulić - beznačajan slikar. A kako beznačajan nije, niti ikako može biti, onda nije - hrvatski. Možda je molučki, kavkaski, turkmenski, ali hrvatski ne, nikako. Tako je to odlučeno, jal estetskom procjenom, jal voljom kakvoga indolentnog mužeka, Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, iz lude fantazije Ante Kovačića, to se zapravo i ne zna.

Tako i moja fascinacija srebrom i plavilom njegovih srdelica ustvari nije hrvatska, nego je bosanska. Premda je Mikulić sve manje i bosanski slikar, budući da nimalo nije - čuje mu se to u imenu i prezimenu - bošnjački. A kako Alfred Nobel nije imao smisla za slikarstvo, pa nije predvidio Nobelovu nagradu za slikarstvo, nikada i nije postojala mogućnost da bude hrvatski slikar. Sve u svemu, Mario Mikulić je ničiji. Ili je možda dalmatinski slikar.

A dalmatinski je upravo stoga što Dalmacije, kao ni Mikulića, zapravo nema. Jer ni Dalmacija, kao ni Mikulić, u hrvatskome obzoru ne postoji. Njihovo je nepripadanje danas šifra jednog identiteta. Južna Hrvatska, to su kič razglednice, klempavo U, hiperrealistične marine Zvonimira Mihanovića i njegove sljedbe... Dalmacija, to su srebrene srdelice, ulje na lesonitu.

Šnajderi bez morala

Odavno više ne idem u Drvenik. Ne znam što je bilo s tom slikom, nisam ju vidio barem dvadeset i pet godina. Konzervirana u sjećanju, ona, ipak, nije ljepša nego što u zbilji jest. I to je razlika između umjetnosti i svega što nije umjetnost: sjećanje na umjetnost nikada nije ljepše od nje same. No, živeći uz to Mikulićevo ulje, sazrijevajući pokraj srdelica, a zatim i unutar socijalne dinamike slikareva života u Sarajevu, naučio sam neke važne stvari.

Vrijedi svakoga dana raditi ono za što si stvoren i što će ti život učiniti lakšim, ustrajno i marljivo, ceremonijalno poput Japanca kada pije čaj, ne nadajući se ničemu, ne očekujući ništa. Također, vrijedi to raditi na starinski način, onako kako mondeni svijet nikada ne bi. Vrijedi svom daru stvoriti privid lakoće, jer ako lakoće već nema u svakodnevnom propadanju, neka je bude na tvojim slikama.

Na kraju, na primjeru Marija Mikulića učio sam isto što i na primjerima drugih darovitih i pametnih ljudi: ništa ne vrijede naše pripadnosti, ne vrijede te uniforme hrvatske kulture i umjetnosti, jer su ih krojili, uglavnom, šnajderi bez morala i dara. Dragocjenije je Mariju Mikuliću što njegove srdele žive i traju u oku jednoga sarajevskog dječaka, nego da mu mrtvome danas kažu kako je bio veliki hrvatski slikar.

Miljenko jergović

[General_Jackson]

Otkrivanje Marija Mikulića

U staroj dalmatinskoj kući u kojoj sam rastao, u vikendici moga ujaka u Drveniku, na zidu konobe od kraja sedamdesetih visjelo je, uz Picassovu reprodukciju “Žene koja pije absint”, jedno maleno ulje na lesonitu: nekoliko srdelica na pjatu, plave se i srebre, kao da su, evo, maloprije izvađene iz mreže.





Slikane su u obrisu i slutnji, lakom rukom slikara koji nije razmišljao o vječnosti i o trendovima, nego ih je naslikao iz čistoga užitka. Dok sam se uz njih igrao, i kasnije im se iz Sarajeva vraćao u svojim sve rjeđim dolascima u Drvenik, te su srdelice odgajale moje oko, moj pogled, i učile me kako postoji neka življa i tačnija slika svijeta od slike s razglednica i sa sitnorealističnih dalmatinskih suvenira.

To je ulje naslikao Mario Mikulić, i poklonio ga mom ujaku, u znak zahvalnosti za neku usputnu uslugu. Čujem li riječ srdela, ili još izrazitije srdelica, pred oči mi i danas prije dođu Mikulićeve srdele, nego riba s peškarije. U njihovome srebru i modrini ima nečega što je stvarnije od stvarnosti.

Savršeno nepoznat

Kao dječaku, činilo mi se da je slika nabrzinu naslikana. I to me je čudilo: kako nešto može biti tako tačno, a da skroz ne sliči, kako može biti tako dobro, a da je skroz nabrzinu? U toj sličnosti, koja nije realistična, i u brzini, koja nije olaka, bio je dječji smisao slikarstva Marija Mikulića. Naime, takve su bile i druge njegove slike, koje sam po sarajevskim galerijama i stanovima odrastajući vidio.

On je bio ceremonijalni slikar: bezbroj puta je ponavljao isti motiv, koji se mijenjao onako kako su se mijenjala njegova raspoloženja ili kako su se mijenjale okolnosti. Dvije su Mikulićeve važne teme: pogled na sarajevsku Ulicu Vase Miskina, s prozora njegova ateljea, i dalmatinske ribarske i riblje teme. Bio je dobar crtač i vješt portretist. Jedan iz jugoslavenske slikarske elite, koja je odlazila u Bugojno, portretirati Tita.

Podrijetlom Korčulanin, rođenjem Omišanin, skoro cijeli je život proveo u Sarajevu. Došao je kao sedamnaestogodišnjak, 1941., pohađao je Prvu gimnaziju, a zatim tek otvorenu Državnu školu za likovnu umjetnost. Izrastao je iz hude sirotinje, odgojila ga je tetka Katica, radnica u omiškoj tvornici tjestenine Cetina, formirao se u vrijeme omladinskih radnih akcija i socijalističke izgradnje, ali nikada nije pokušao biti ništa ni manje, ni veće od slikara, koji sklapa i rasklapa štafelaj i svakodnevno slika.

Nije osjećao potrebu da svoj talent osim u umjetničkom realizira i u socijalnom smislu. Umro je 1991., čas prije opsade Sarajeva. Bio je jak čovjek, koji je velikim bijelim brkovima sakrivao izraze lica i promjenu raspoloženja. Mario Mikulić bio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara. Pokušate li ga izguglati, nećete naći skoro ništa. U Hrvatskoj, da ne kažem u Zagrebu, on je, kao i većina bosanskih slikara, po nacionalnosti Hrvat, skoro savršeno nepoznat. Prijestolnički kunsthistorici nisu za njega našli mjesta u svojim supermarketima.

Po beogradskim prodajnim galerijama danas se još i može naći njegovih ulja i crteža, ali u Zagrebu ništa. Ne zna se o kojim je i kakvim kriterijima riječ, ali Mario Mikulić nije hrvatski slikar. Jer da jest hrvatski, njegova bi neprisutnost morala značiti da je Mikulić - beznačajan slikar. A kako beznačajan nije, niti ikako može biti, onda nije - hrvatski. Možda je molučki, kavkaski, turkmenski, ali hrvatski ne, nikako. Tako je to odlučeno, jal estetskom procjenom, jal voljom kakvoga indolentnog mužeka, Rudimira Bombardirovića Šajkovskog, iz lude fantazije Ante Kovačića, to se zapravo i ne zna.

Tako i moja fascinacija srebrom i plavilom njegovih srdelica ustvari nije hrvatska, nego je bosanska. Premda je Mikulić sve manje i bosanski slikar, budući da nimalo nije - čuje mu se to u imenu i prezimenu - bošnjački. A kako Alfred Nobel nije imao smisla za slikarstvo, pa nije predvidio Nobelovu nagradu za slikarstvo, nikada i nije postojala mogućnost da bude hrvatski slikar. Sve u svemu, Mario Mikulić je ničiji. Ili je možda dalmatinski slikar.

A dalmatinski je upravo stoga što Dalmacije, kao ni Mikulića, zapravo nema. Jer ni Dalmacija, kao ni Mikulić, u hrvatskome obzoru ne postoji. Njihovo je nepripadanje danas šifra jednog identiteta. Južna Hrvatska, to su kič razglednice, klempavo U, hiperrealistične marine Zvonimira Mihanovića i njegove sljedbe... Dalmacija, to su srebrene srdelice, ulje na lesonitu.

Šnajderi bez morala

Odavno više ne idem u Drvenik. Ne znam što je bilo s tom slikom, nisam ju vidio barem dvadeset i pet godina. Konzervirana u sjećanju, ona, ipak, nije ljepša nego što u zbilji jest. I to je razlika između umjetnosti i svega što nije umjetnost: sjećanje na umjetnost nikada nije ljepše od nje same. No, živeći uz to Mikulićevo ulje, sazrijevajući pokraj srdelica, a zatim i unutar socijalne dinamike slikareva života u Sarajevu, naučio sam neke važne stvari.

Vrijedi svakoga dana raditi ono za što si stvoren i što će ti život učiniti lakšim, ustrajno i marljivo, ceremonijalno poput Japanca kada pije čaj, ne nadajući se ničemu, ne očekujući ništa. Također, vrijedi to raditi na starinski način, onako kako mondeni svijet nikada ne bi. Vrijedi svom daru stvoriti privid lakoće, jer ako lakoće već nema u svakodnevnom propadanju, neka je bude na tvojim slikama.

Na kraju, na primjeru Marija Mikulića učio sam isto što i na primjerima drugih darovitih i pametnih ljudi: ništa ne vrijede naše pripadnosti, ne vrijede te uniforme hrvatske kulture i umjetnosti, jer su ih krojili, uglavnom, šnajderi bez morala i dara. Dragocjenije je Mariju Mikuliću što njegove srdele žive i traju u oku jednoga sarajevskog dječaka, nego da mu mrtvome danas kažu kako je bio veliki hrvatski slikar.

Miljenko jergović

Neko je pročitao tvoj post sa BHT-a, evo sada je bila emisija o Mariju Mikuliću.

[Creasy]

Sarajevska raja na plavom Dunavu


Restoran "Stefan" u Desetom bečkom okrugu nedavno je bio mesto tradicionalnog okupljanja i druženja Sarajlija koje se održava već petu godinu za redom.


Za dobrodošlicu se vrti pesma Zdravka Čolića "Dobra vam noć, prijatelji", a za njom hitovi Sarajlija Keme, "Indeksa", "Crvene jabuke". Za početak i za zagrevanje. Toče se neizbežna tradicionalna bosansko-hercegovačka pića: šljiva, loza, vino, nazdravljaju stari i novi prijatelji.


Pristiže sarajevska raja sa prijateljima. Srdačni zagrljaji, poljupci, odjekuje ono čuveno: "Kako si, šta ima?" Barem polovina se poznaje još iz života u Sarajevu, od pre poslednjeg rata. Od srednjoškolskih dana, preko poslova koje su obavljali u rodnom gradu pre nego su se povezali zajedničkim životom u austrijskoj prestonici. Za ime i prezime ovde niko ne pita, "raja" nema naciju i tako je bilo oduvek.



Na švedskom stolu svega i svačega, raste raspoloženje, pojačava se smeh, "vrcaju" šale, sećanja na smešne zgode i podsećanja na pojedine delove grada: Baščaršiju, Bjelave, Mejtaš, Otoku, planine Bjelašnicu i Jahorinu... Tako prođe i ovogodišnje druženje "sarajevske raje" u ranu zoru sledećeg dana.



- Hvala sarajevskoj raji, hvala svima koji su došli i uživali sa nama i na nama svojstven način - poručili su pred jutro.

[Mini_Star]

Sarajevo kojeg više nema. Otišlo u četnike.

[branimir stulic]

Kako mi je drago sto smo se rijesili ovakvih šupaka...

[Pravi Valter]

Sjecam se,
Kad je Cengic Vila bila zadnje naselje u Sarajevu, tamo krajem 60-ih, a mi iz Petra Dokica smo vjerovatno bili papci sa kraja grada (kao ona bolnica na kraju grada), a stari mi bio malo fora pa se preselismo na moju lijepu Grbavicu (i danas nikad prezaljenu)(Kako sam samo mrzio Tifu citav rat sto je znao „takt zadati“ pjevajuci o njoj). A na Grbavici nije bilo asfalta ispred Zeljinog stadiona (sta ce njima asfalt, njima trebaju sine staviti) nego makadamski put kojim su samo FAP-ovi mogli voziti zbog grba (pa valjda zato i Grbavica – jelde logicno?). I krene se na izlet crvenom bubom sa onim najstarijim karambolkama sto imaju kerefeka po sebi, a gdje drugo nego hraniti labudove na Vrelu Bosne. A put do tamo-avantura. Nije bilo pojasa, sjedalica za djecu, airbagova, bord kompjutera nedajBoze mobitela i slicnih danasnjih cudesa, nego samo mi, porodica, mama, tata, sestra i mali uhljup (kobiva Ja) u najboljem autu (naravno poslije golfa 2) bubi 1200, original njemica, sa karambolkama sa kerefekama. Od „nemocnice na kraju grada“ (Cvila) pa do Ilidje samo brda (alipasino) i ovce koje mirno pasu. Nije bilo nicega – samo priroda jebote. Ljepota. I dodjes na Vrelo Bosne, onako umoran od duga puta, i odmah se mora malo zaloziti, da se gladno ne bude, jer ne valja da djeca gladna gledaju dok se labudovi hrane. A labudovi nabrekli ko curani od silnog hljeba koji nam je obezbijedjen tekovinama socijalisticke revolucije i narodnooslobodilackom borbom naroda i narodnosti socijalisticke federativne republike Jugoslavije. Kazem vam – citava avantura.
Bilo.
I dodje prvi razred u, tako su nam rekli a mi vjerovali, najboljoj osnovnoj skoli u Sarajevu (golemo) Borisa Kovacevic. Ulica, naravno a koja druga, Lenjinova. Dan prvi. Postrojavanje prvo. Na asfaltu iscrtano mjesto gdje mali prvacici, buduci pioniri nase revolucije treba da se postroje. Bijela farba fino kaze: I 1 (prvi jedan). Svi kocoperni i ponosni, svi nabrijani kao da ispracaju sina u vojsku. Cvrstog pogleda uprtog u nebo u cekanju prvog zvonceta. Uredno postrojeni. Napetost raste, jos koja sekunda. I bi svjetlo..... ma jok, ja zalufto prvi dan. Dan drugi.........opet pionir nase revolucije manje. I tako bi gore pomenuti pionir do dan danas da razrednica Seka nije nazvala moju staru i zabrinutim tonom nije upitala jesam li puno bolestan. To je bio prvi od mnogih degeneka koji sam dobio zarad skole. A da, ovo sam zaboravio. Moja sestra je 4 skolske godine starija od mene, a uz to pravi streber (Prica) bila i jadna razrednica Seka mislila da sam isti takav (ma nidje veze) i ziva se izsvadjala sa drugim razrednicama da ja budem u njenom razredu kako bi mi bas ona predstavila gore pomenute tekovine revolucije, kako bi mi bas ona usadila sve datume ustanaka naroda i narodnosti SFRJ, kako bi bas ona stavila crvenu maramu i plavu kapicu u Bosko Buha (so je zivot) pionirskom centru....avaj. Ma nije do mene, sto se nije bolje raspitala. Nisam ti bas skole volio.
Bilo.
Razred: V 1 (peti 1). Umro je Josip Broz TITO. Svi tuzni i nikakvi. Svi zabrinuti za buducnost nasih naroda. Svi u strahu od napada unutrasnjeg i spoljnog neprijatelja. Svi smo znali karakteristike ruskih tenkova koji su bili na nasim granicama do u sitne detalje. Svi smo znali napraviti i rukovati Molotovljevim koktelima u odbrani nase nam otadjbine. Svi smo znali sve pjesme narodnooslobodilacke borbe. Svi smo cuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga. Svi smo u ucionicama imali sliku Tite. Svi smo bili ponosni sto je citav svijet dosao na Dedinje da ga isprati. I svi, ali bas svi smo bili jako, jako tuzni sto je sin nase revolucije umro, nas Maršal. Ko kaze drugacije LAŽE. Ko misli dan danas da nije bio tuzan sam sebe laze. Danas je rijetko ko tuzan.
Bilo.
Razred VI 1 (sesti 1). Svaki dan kino predstava u kinu Đuro Đakovic u 11 sati koju nikada Brano i ja nismo propuštali, dok se pobili nismo zbog gluposti. A bio mi je drug. I dan danas mi je drug, al mu ne mogu halaliti sto me bas onako namlati onim rucetinama za koje mu je Celo Bajramovic rekao da su ogromne kao i njegove i kojima je jada jadnog seljacica iz Petrovaca, strasnog ratnog zlocinca Batka redovno degenecio ispred Stelexa. Tad je bio aktuelan i Opstanak i Branko Kockica i žicara za Trebević pa sankama nazad do Grbavice tacno pored policijske skole do sljivika gdje smo ostajali jos koji sat da se isankamo, jer nam nije bilo dovoljno Bogati samo od Trebevica do kuce. Onda smo se do kuce grudvali sa grudvama u koje smo stavljali kamanje da „bolje lete“. I svi zivi, zdravi i sretni. Sutra smo ostajali u haustoru i igrali pola-cijelo slike-bijelo jer smo svi bili u kazni sto nam roditelji nisu znali gdje smo juce bili. Ni dan danas ne znaju. A sljedeci dan mene i rodjaka Dacu moj stari odvede da gledamo film u kino Dubrovniku i umjesto djecji film mi odgledasmo 8 putnik. Nisam 8 dana oka sa okom sklopio. Ljeti je glavna zanimacija bila krasti lubenice od Makedonaca iz kamiona parkiranih na Pijaci Grbavica. Plan je sljedeci: Nevres je bio daleko najbrzi u raji, njegovo je da ukrade jednu manju lubenicu ali tako da ga makedonci vide i naravno zaganjaju ga. On ih treba vuci za sobom neko vrijeme sve dok Bobo, Brano, Ibro, Janca, Mirza i ja ne uzmemo po jednu vecu lubenicu i lagano se odgegamo na sigurno mjesto gdje ih razbijemo i pojedemo srce.
Bilo.
Razred VIII 1 (osmi 1). Dodje i vrijeme da i mi budemo glavni u skoli. A Maja iz VIII 3 lijepa ko slika. Prelijepa, i razvijena za razliku od ostalih curica. Mozda i nije bila bas toliko lijepa.....ali razvijena sigurno jeste. A ja zaljubljen jesam, do usiju. A nit sam sportas, nit sam u velikoj cetvorci a ne mislim na Dinamo, Zvjezdu, Partizan i Hajduk nego na Mikija, Drazu, Adija i Macu iz mog razreda koji sportasi bili jesu (ja sam stajao na golu ako nije bilo dovoljno igraca), nit sam bio rjecit, nit poeta, nit sam pjesme pjevao i gitaru svirao. Ja sam samo bio zaljubljen. I ocito vrlo smotan. Mislim da nikada u stvari nisam ni jedne rijeci sa njom progovorio. A ko da jesam.......
Mislim da je to bilo i vrijeme omladinskog radia subotom u 10 ujutro, Nadrealista, novih primitivaca u zacetku, Dedana u kojem je radio moj danas zet Dragan sa nadimkom Čupo (danas nema veze sa tim nadimkom), za kojeg se udala moja mi sestra. Kaze da nije zbog Kavasakija 600. Ja joj vjerujem.
Bilo.
Skola: Srednja saobracajna. Dijete: gradsko-haustorce 10-i sprat. Dobio batine: n puta. Dao batine: 2 puta. Dan: prvi. Cas: zadnji. Prisutnih: 32. Pitanje jednog od ucenika profesoru Damjanovicu koji je usput budi receno i veoma zasluzan sto sam zavrsio tu nesretnu srednju saobracajnu skolu za koju su nam rekli, a mi im vjerovali da je najgora srednja skola u Sarajevu: Mogu li vozari kuci? Odgovor profesora Damjanovica: naravno moraju stici na voz. Vrijeme: 30 sekundi poslije odgovora profesora Damjanovica. Prisutnih: 4. Jebi ga majstore, trazili ste eto vam ga. Sto nisi slusao razrednicu Seku kad ti je govorila da ucis, sad bi bio mozda i u drugoj gimnaziji. Sad ces 4 naredne godine sa svoje Grbavice iz Lenjinove ulice ici pjeske do Pofalica na tramvaj, cekaces 4-ku jer ona vozi do zeljeznicke stanice, naravno kacices se na tramvaj jer mjesta unutra nema, a da ima opet ces jer nemas za karte, jer si pare od karte potrosio na cigare Bond (nije zbog Jamesa nego sto su bile iste boje kao i Marlboro, pa se ljudima cinilo da pusis Marlboro), pa ces preko treceg perona izaci na stanicu, pa ces sinama izmedju vagona koje bas u tom trenutku prazne od kojekakvih fekalija kojekakvih ljudi jos malo uzbrdo pjeske i eto te u skoli. Za cas. Ispadoh i ja vozar. Brze su dolazili likovi iz Kaknja u skolu nego ja. Ne moraju se vucarati po peronima. E moja Seko sta sam te puta spomenuo. I starog koji mi je govorio: nemoj dozvoliti da ti papak bude nad glavom. I nastavnicu biologije koja mi nije htjela dati zakljucnu 5 iz izborne nastave u 8-om razredu pored dvije ocjene 4 i 5, pa sam ja, garant bio jedini u Sarajevu koji je prosao u 8-om razredu osnovne skole dobrim uspjehom sa prosjekom 3,4. Prosao sam dobrim jer mi nastavnica biologije kaze: pa ne mozes ti imati peticu iz izborne nastave iz biologije isto kao i Momir, samo Momir moze imati 5. Pa i ja sam pravio jebeni AKVARIJUM i isao na Cengic Vilu i iz bare iza garaza dovlacio punoglavce i zabetine. I vodu im mjenjao. Nije Momir, JA SAM. Valjda nisu bili dovoljno jaki argumeni, sta li? A i bio sam zaljubljen u Maju iz VIII 3.
Ali onda me krenulo, tad bas tih godina srednje saobracajne skole su bili popularni sladjusni momci tipa Duran-Duran, Kajagogo i slicnih pederluka i piskavih muskih glasova. E sad pazi ovo. Ja Panker sa velikim P, uredno se slusa Sex Pistols, Clash i slicna divljanja, izlazi se u KUK (a gdje drugo) gdje nam veliki Beni pokazuje kako se skace na pank muziku, pjeva se God save the quin a nema se pojma sta to u stvari znaci, nose se bedjevi Explorera kao kultnog pank benda a da im nisi pjesme cuo i naravno nose se martinke (u prevodu originalne JNA cizme iz tih doba), kasnije su bile popularne kako smo ih mi zvali jahacke cizme ili oficirke (sjecam se kad mi ih je Cibra oteo na garazama na Grbavici a meni uvalio neke radnicke-al to je bio Cibra nema zajebancije za Cibrom), kozni prsluci, sto vise koznih detalja koji kao lezerno lahure sa tebe, nake trakice i slicne gluposti. Frizura je bila poseban fol. Bilo je pozeljno da bude kresta, ali da se preko dana nekako moze sloziti i zalizati kad se ide u skolu. Navece ispred haustora u toj kompletnoj ratnoj opremi sa svim tim modnim detaljima po sebi izvadis ljubicasti sprej i ofarbas krestu, jer ako bi te starci takvog vidjeli mogo bi izaci MOZDA do wc-a tu noc iz sobe. I sad nekako se ne uklapa Duran-Duran i Sex Pistols, ali vjerovali ili ne nadje se kompromis. Sve za ljubav i sve one tadasnje lijepe djevojke tada grada Sarajeva kojima je momak plavih ociju sa Grbavice bio bas simpatican i dobar frajer. Tada se nije govorilo „cool“. Tada se govorilo dobar frajer dobra treba, „cool“ smo ucili na mrskom engleskom. Mrskom zato sto nismo ucili ruski nego engleski. Profesorica ruskog, tad su vec bili profesori i profesorice a ne nastavnici i nastavnice, ali su jos uvijek bili drugovi i drugarice, je bila mlada i lijepa, imala plavu kosu, plave oci, grudnjak D, i nosila mini suknje. Pa ti nemoj voliti ruski. Tih godina se izlazilo i u Cengu, Mapet, naravno u Bosnu do tri sata popodne kad luftas (ne markiras-luftas, markiralo se marker flomasterom ko ga je imao) iz skole, a u Bosni ti za sankom radi rodjak Edo i njegov drug Beni, vazda kafa i kola na kucu isla a ja imao para za Bond od kupona za prevoz, Slogu, SOS, Milk bar, Garfild, Oloman sa djevojkama, CDA, BB, Slasticarna Jasna prije podne, AG, piceria Verdi i gdje drugo nego na skenderiju na bilijar. Poslije kod Zore ili Mare (nikad nisam znao kako se tacno zove) na Marin Dvoru na kifle ili cak mocu sa pavlakom. Znalo se to i ispovracati do kuce. Tamo sam zivot ostavio. Zivot i prvu ljubav Maju iz VIII 3. Nekako sam je bas u to vrijeme zaboravio. Tad su se vec nosile starke (i dan danas), kengurke, La coste majica od 100 DEM i 501 iz Trsta jer su Vartexove bile truba. A zasto bilijar? Kao prvo tad se stvarno igralo bilijara u Sarajevu, kao drugo to je bio sport koji sam shodno svojim fizickim predispozicijama mogao igrati. Imao je i svoje prednosti. Mogao si na primjer istovremeno pusiti svoje omiljene cigare meki Sarajevski Marlboro (tad se vec moglo-najbolja cigara ikad), piti Niksicko pivo i igrati. Sve u paketu. Pravi sport za mene.
Tih godina su se u jednom periodu se u Domu Mladih odrzavali rock koncerti grupa sa prostora od Vardara pa do Triglava svake subote. Nekad nismo ni znali ciji je koncert ali smo svi zajedno isli. Nije bili ovoliko i ovolike napadne cirilice. Pa su bile Nove nade nove snage sa ooooooooooo Cickom na celu. Sjecam se Dalton Brothersa i mog lijepog kuma Nijaza sa bas gitarom. Sa Nizom Savatonijem sam spavao u kampu u Cavtatu u hipi satoru jedno ljeto. Od stvari smo ponjeli po kupace, dvije majice, dvije pastete i po bermude. Istina Savatoni mi nikada nije do kraja odgovorio zasto je te godine na more ponio kisobran, koji je bio veci od svega gore nabrojanog. Tog ljeta me na Skenderiji i jos trojicu „ašišara“ namlatio Skopljak, nicim izazvan. Nos mi pomjerio pa bar tri centimetra u stranu. Kad sam dosao kuci vratio sam ga rukom nazad. Ne znam kad me je vise bolilo. Kad ga je Skopljak iskrivio ili kad sam ga ja vracao nazad. Doktoru se tada nije islo dok nisi na samrti. Mislim da je tada izasao i KUM 1 te je Skopljak htio da vidi kakva je razlika izmedju „najastuciti“ i „namarati“. Sto se mene tice nema nikakve razlike.
Bilo.
Godina: 1987. Mjesec: Septembar. Lokacija: Sombor. Klasa: 24. I tako Titovim stazama revolucije i ja kao i generacije septembaraca prije mene (to su oni koji su upisali fakultet te godine) sa 18 godina dodjoh mahmuran poslije sedmodnevnog ispracaja sa rupama u pamcenju od po par dana, cupav poslije svih modnih faza sa kosom do ramena, mirisom na jakni od djevojke koja ce me „cekati“ (aaaahaaaaa), druga ce me cekati u Novom Sadu koju sam upoznao to ljeto u Baskoj Vodi u vojnom kampu jer je Rade Rajevac imao poseban popust kao djete vojnog lica a gdje smo dosli ribarskim vozom do Kardeljeva sa kartom ferijalnog saveza, uplasen ko malo dijete „kad pukne gjom“ do ulaza u kasarnu JNA u Somboru. Slika: ko iz okupacije u 24 slike. Jedni marsiraju, drugi sjede okolo utegnuti i ucifrani, salutiraju, tiho pricaju, samo cujes odjeke koracnice u daljini, sve cisto nigdje lista a kamoli smeca na ulicama. Sa jedne strane ja, pa kapija, pa kasarna. Razmisljam da uradim ono u cemu sam najbolji, da pobjegnem od obaveza kao sto sam uradio i prvi dan prvog razreda osnovne, kao sto sam radio citavu srednju skolu sa nekakvim opravnanjima od doktora kad sam prebolovao sve i jednu bolest na kugli zemaljskoj, nisam samo u gumenjaku bio, po mjesec dana nisam dolazio u skolu dok me razradnik Dutina nije prekrizio u dnevniku pa me lijepi moj profesor Damjanovic po ko zna koji put vadio. Ma Bosna i ona mufte kafa i kola me zajebala prijepodne. I tako ko u Hickokovim filmovima. Ja, kapija vrane, ja zavjesa, noz. Ali fakat: Dilema, evo i ona sa velikim D, moj dan D, moja Normandija, moj Owerlord, moji mrski okupatori koji me sa druge strane kapije preko nisana gledaju. Ali ja, onako herojski, kako su nas kao potomke partizana od malih nogu ucili goloruk, naoruzan samo pricama o herojstvima partizanskih odreda sa Sutjeske, Neretve, Igmana i inih ofanziva (tad se nije znalo za Blajburg) prodjem kroz kapiju. I odmah cujem: GUSTERUUUUUUUU, OCEMO TE ŠIŠATI?
Jebo ti Jasenovac!!!!!!!
Imala je ta JNA i prednosti, pored ispiranja mozga, narednika od Pala koji su vece sarajlije od tebe jer oni znaju gdje sve staje „aftobus“ iz Prace i ne mogu da se pomire sa cinjenicom da ja kao mali sarajlija pa jos i septembarac fakultetlija, a on junac, ne zna da ima autobuska stanica iz pravca Gorazda i na Bentbasi, te da se ista stvarno ne zove tako nego bembasa „brate mili po Vuku Karadjicu kako govoris tako i pisi“, nemamo mi male sarajevske sarajlije pojma, treba biti sarajlija od Pala. I mozes misliti nisam mu bio drag, pa sam cesto bio prebacivan u vozace da vozam dzoger po hodnicima i prao WC dok se ne ucakli, da on, kako je vec u svom zivotu naucio moze da se posere u cistom. Nejse, kako Balasevic rece „tu sam upoznao druga do groba“ a isto sam „dosao u svatove njene“ iako nisu bili bas svatovi al eto tu je negdje. Nemres bilivit, ali me djevojka nije cekala. Drug do groba Krle iz Beograda sa kojim sam proveo 2 mjeseca i 22 dana dok smo bili na obuci u Somboru i ucili sve one skracenice tipa OPP, PPZ, AK 47, ZM, MI 16, HT 40 i slicno (ma kakvi amerikanci i njihove skracenice), a poslije malo malo pa u Beges na derneke. A znali su ih praviti, i tad su voljeli bosance narocito beogradjanke su voljele bosance. Sjecam se doceka nove godine u Beogradu, kad je Džuro izgovorio legendarnu: nezgodno mi, ko krmetu u Teheranu. Sarajlije pale po podovima, a mene moj Krle upita: Jeli bre Bosanac, a što je krmetu neugodno u Teheranu? Odgovor:
E JEBI GA BRATE!!!!!!!!!
Bilo.
Svega toga jos uvijek ima u nama, nasim glavama i nasem sjecanju, samo ga treba malo potaknuti. I nije tacno da su vremena ista samo su ona tamo bila ljepsa nama zato jer smo bili mlađi. To jesu bila ljepsa vremena i TACKA. Zdravo dalja prica.
Sarajevo-x hvala na temi, vratili ste me davno, davno....... tamo gdje sam imao 30 kila manje 

[Banksy]

Neko je pročitao tvoj post sa BHT-a, evo sada je bila emisija o Mariju Mikuliću.

Super. BHT je vlasnik svih predratnih arhivskih TV materijala. Bilo bi odlično kad bi ih emitovali češće, u nekim večernjim terminima. Imalo bi se šta pogledati.

[muha_sa]

Pravi Valter

[karanana]

super ovaj valter meni se cini, ovako brzinski citajuci.
moram ga jos jednom na tenane procitati veceras.

i....petar dokic je najbolja skola. lagali su te.

[muha_sa]

super ovaj valter meni se cini, ovako brzinski citajuci.
moram ga jos jednom na tenane procitati veceras.

i....petar dokic je najbolja skola. lagali su te.

-plaha škola-jesul mi djeca tu završili il jok a bogme i Havana moj dragi

-sad prolazio-još ne vratiše bistu

[karanana]

super ovaj valter meni se cini, ovako brzinski citajuci.
moram ga jos jednom na tenane procitati veceras.

i....petar dokic je najbolja skola. lagali su te.

-plaha škola-jesul mi djeca tu završili il jok a bogme i Havana moj dragi

-sad prolazio-još ne vratiše bistu

i plahi karanana bogami zavrsi tu.
to je zavrsilo u nekoj livnici ili zeljezari. kila zeljeza 50 feninga.

[HAVANA]

E vid ti valtera sejtana Em cengic vila...pa grbavica(zenu naso tamo)...em tu negdje generacija...em izlazio na ista mjesta...em saobracajna(IsCeralo me iz masinske u saobracajnu,nemojte me sad zajebavat kakav sam bio da su me iz masinske istjerali )em sluzio u somboru(i od tamo su me iScerali )...jedino ,ja se nisam udebljo 30 kila

[muha_sa]

E vid ti valtera sejtana Em cengic vila...pa grbavica(zenu naso tamo)...em tu negdje generacija...em izlazio na ista mjesta...em saobracajna(IsCeralo me iz masinske u saobracajnu,nemojte me sad zajebavat kakav sam bio da su me iz masinske istjerali )em sluzio u somboru(i od tamo su me iScerali )...jedino ,ja se nisam udebljo 30 kila

što te iz mašinske išceraše jadna mi njemačka

[Filter]

pravi valter

[HAVANA]

E vid ti valtera sejtana Em cengic vila...pa grbavica(zenu naso tamo)...em tu negdje generacija...em izlazio na ista mjesta...em saobracajna(IsCeralo me iz masinske u saobracajnu,nemojte me sad zajebavat kakav sam bio da su me iz masinske istjerali )em sluzio u somboru(i od tamo su me iScerali )...jedino ,ja se nisam udebljo 30 kila

što te iz mašinske išceraše jadna mi njemačka

Moro si ti
Ma bezveze,greskom,nevin sam.

[HAGI]

Grbavica Saobraćajna

[Banksy]

odličan

sad kad znaš gdje smo, navrati češće u komšiluk

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 4#p6781854

i piši

[karanana]

iako je valter par generacija ispred mene, neke stvari...kao da ja pisem, posebno o ovim trebicama koje pocnu bujati i koje pocens primjecivati tako nekad u 7.-8. razredu. pa onda fachkanja i ganjanja po razredu i hodniku...uh...da ne spominjem imena ovih bujnih, mozda neke citaju.

cuj grbavica dobila ime po grbavoj cesti.

[muha_sa]

žiku haustorcadi što su se sastali

[amidzazeher]

Meni je najvise zao kina Arene. Koliko sam tamo vremena provodila osamdesetih.

Komsinica...?

pa poslije Senad otvorio bilijar Alegro u sklopu kina

ima nas dosta iz komsiluka

Citam i sve kontam da li ce neko spomenuti Arenu i bilijar!
Hare konobar smarao sa Hare Krisna pjesmama! A kako se zvao onaj kafic sa bastom gdje smo pili one lafo koktele crveno-zuto-zeleno blizu Shentade? "Robna kuca" Nama (sadasnji Robot) gdje sam obavezno kupovao mami za 8.mart neku toaletnu vodu i divio se dubokim Nike-ma koje nisam ni smio upitati da mi se kupe (kao zamjenu dobio Puma bijele duboke tene), Luna park i Hali-Gali na C.Vili (i frajera koji stoji na sredini), a koliko se sjecam dolazio je i Luna Park tamo kod Vase Miskina, negdje gdje je sada Interex, sjeo u Balerinu sa nekim krkanom jedva ziv ostao, navalio se frajer na mene a u meni 20 kila!!!
Zenba disko kod Holideja, zalutah tamo jednom, sve starije face, njih 5 u bazenu lafo plesu a odozgo "publika" gleda i komentarishe. Btw je li to bio Bregin disko ili sam ja prolupao!?
Bazen na Kosevu, gdje se preskakala ona hladna voda za dezinfekciju stopala
Maznuse mi jednom tene pa burazer kad je donio druge donio i batine sa sobom
Super tema!!

[anonimni clan]

Valter.....lijepo se ti "osvrnu" na svoju mladost......
Svi smo je mi dozivjeli na svoj nacin al sve je to ........plus-minus u pet deka......
Neki u mahali,neki u haustoru......neki u oboje,neki par godina prije neki poslije......

Ali tacno je i ovo na kraju:Svega toga jos uvijek ima u nama, nasim glavama i nasem sjecanju, samo ga treba malo potaknuti. I nije tacno da su vremena ista samo su ona tamo bila ljepsa nama zato jer smo bili mlađi. To jesu bila ljepsa vremena i TACKA. Zdravo dalja prica.

[HAVANA]

U kuci puno smijeha...u basci...u fildjanu viska...nista...mudo marjanovo...
Al i meni je u glavi,uvijek ista slika isti fles... i sretan sam sto sam prozivio nesto ...nesto sto moje dijete nece...


Kazu da su cuda svijeta
piramide Africke
kazu da su cuda svijeta
vel'ke rijeke Indije

Al' nijedno cudo nije
bilo ravno onome
kad je stari uparkir'o
u bascu Jugu 45

Skupio se sav komsiluk
i pola rodbine
ono pola nije moglo
nije moglo od muke

Stara napravila mezu
ispekla urmasice
stari otis'o u granap
po jos logistike

Ref.
Bilo je to dobro vrijeme
sve na kredit, sve za raju, jarane
u auto naspi corbe
pa u Trst po farmerke

Bilo je to dobro vrijeme
te na izlet, te malo na more
u kuci puno smijeha
u basci Jugo 45

Vozio komsija Franjo
da proda jabuke
vozio komsija Momo
da mu zenu porode

Vozio ga dajdza Mirso
kad je is'o u kurvaluke
vozio ga malo i ja
kad bi mazn'o kljuceve

Ref.

Virio sam jedno vece
iz basce cuo glasove
Momo, Franjo, dajdza Mirso
nesto tiho govore

Onda pruzise si ruke
na komsiju se ne moze
onda popise po jednu i razgulise
izgled'o je bas mali to vece
nas Jugo 45

Pobjegli smo jednog jutra
s' dvije kese najlonske
prvo malo Lenjinovom
pa preko Ljubljanske

Danas nam je mnogo bolje
novi grad i novi stan
stari nam je post'o fora
kantonalni ministar

Ali meni je u glavi
uvijek ista slika, isti fles
stara kuca, mala basca
i u njoj Jugo 45

Ali meni je u glavi
uvijek ista slika, isti fles
stara kuca, mala basca
i Jugo 45

[♥ Julianna ♥]

I nije tacno da su vremena ista samo su ona tamo bila ljepsa nama zato jer smo bili mlađi. To jesu bila ljepsa vremena i TACKA. Zdravo dalja prica.[/b]

Samo smo se tad nadali da nas jos ljepša čekaju.

Ne znam samo u kojem trenutku je Sarajevo prestalo. Znam ustvari, al ne smijem naglas da kažem.

[Pravi Valter]

I nije tacno da su vremena ista samo su ona tamo bila ljepsa nama zato jer smo bili mlađi. To jesu bila ljepsa vremena i TACKA. Zdravo dalja prica.[/b]

Samo smo se tad nadali da nas jos ljepša čekaju.

Ne znam samo u kojem trenutku je Sarajevo prestalo. Znam ustvari, al ne smijem naglas da kažem.

Da li je Sarajevo prestalo? Ili smo mi popustili pred najezdama onomad narodnjaka, danas popularnih turbo-folkera i svog folklora koji ga prati? Ili smo popustili pred politicki orkestriranim medijima koji su nam mozak isprali zarad svog carstva, a sve pod plastom da smo sretni sto rat prezivjesmo? Znao je Sidran sta govori kad je rekao da danas umiru ljudi koji MISLE da su rat prezivjeli.Ili smo, da se opet prizna, ipak ostarili pa svoje trenutke mladalacke srece trazimo na 40+ derneku? Ili mi moramo hronicno optuzivati "neke druge", "onog tamo" za sve danasnje propasti naseg grada, ili ako je kome lakse drzave?
Sarajevo danas nije idilicno. Mozda nije nama iz 50-ih, 60-ih i 70-ih. Nekome garant jeste. Mora i grad evoulirati. A to sto se nama ne svidja nacin te evolucije, to je vec do nas i naseg shvatanja "idilicnog Sarajeva".
I svako ce nas upitati: A STA STE VI URADILI DA BUDE BOLJE?
Po meni, osim sto se jogunimo kao seoska mlada.........coca-cola zero
P.S. hvala svima na pozitivnim komentarima prethodnog posta.