Samoca?

[anais_nin]

Za sve vas koji ste sami... Koliko vas pogadja ili ne pogadja? Za one koji je bas i ne vole, sta radite? Zamislite da ste u novom gradu i ne znate gotovo pa nikoga. Voljela bih da cujem ideje i misljenja...

ja sam se selila toliko puta vise da nisam sigurna mogu li prebrojati na prste....ukljucujuci zemlje u kojima ne poznam lokalni jezik kod mene je problem obrnut...zbog silnog seljakanja postala sam extra drustvena pa u svakoj sredini pravo nadjem sebi ekipicu...i onda se vezem za te ljude, ovamo pokusavam odrzavati kontakte sa ljudima s kojima sam se prije druzila, i onda mi se srce lomi kad se desi situacija da i to novo mjesto stanovanja napustam tuga zbog rastanka mi je gora nego usamljenost (za ovo drugo se moram grcevito boriti, ne usamljenost nego OSAMU, mir, tisinu da mogu malo citat, pisat, uzivat u neproizvodnji zvukova ).....

[Vozdra_123]

Za sve vas koji ste sami... Koliko vas pogadja ili ne pogadja? Za one koji je bas i ne vole, sta radite? Zamislite da ste u novom gradu i ne znate gotovo pa nikoga. Voljela bih da cujem ideje i misljenja...

ja sam se selila toliko puta vise da nisam sigurna mogu li prebrojati na prste....ukljucujuci zemlje u kojima ne poznam lokalni jezik kod mene je problem obrnut...zbog silnog seljakanja postala sam extra drustvena pa u svakoj sredini pravo nadjem sebi ekipicu...i onda se vezem za te ljude, ovamo pokusavam odrzavati kontakte sa ljudima s kojima sam se prije druzila, i onda mi se srce lomi kad se desi situacija da i to novo mjesto stanovanja napustam tuga zbog rastanka mi je gora nego usamljenost (za ovo drugo se moram grcevito boriti, ne usamljenost nego OSAMU, mir, tisinu da mogu malo citat, pisat, uzivat u neproizvodnji zvukova ).....

pa prestani se seljakati i sve ce biti ok

[anais_nin]

Za sve vas koji ste sami... Koliko vas pogadja ili ne pogadja? Za one koji je bas i ne vole, sta radite? Zamislite da ste u novom gradu i ne znate gotovo pa nikoga. Voljela bih da cujem ideje i misljenja...

ja sam se selila toliko puta vise da nisam sigurna mogu li prebrojati na prste....ukljucujuci zemlje u kojima ne poznam lokalni jezik kod mene je problem obrnut...zbog silnog seljakanja postala sam extra drustvena pa u svakoj sredini pravo nadjem sebi ekipicu...i onda se vezem za te ljude, ovamo pokusavam odrzavati kontakte sa ljudima s kojima sam se prije druzila, i onda mi se srce lomi kad se desi situacija da i to novo mjesto stanovanja napustam tuga zbog rastanka mi je gora nego usamljenost (za ovo drugo se moram grcevito boriti, ne usamljenost nego OSAMU, mir, tisinu da mogu malo citat, pisat, uzivat u neproizvodnji zvukova ).....

pa prestani se seljakati i sve ce biti ok

ne da mi djavo mira ma nisam u pitanju samo ja nego zivotne okolnosti, poslovi, obrazovanje, zdravlje itd itd

[CiCiban]

when the going gets tough
the tough get going ..

[Bosanac sa dna kace]

A sta rece u kojoj si drzavi i kom gradu?

[tigris]

leki ja sam tigris samo ti lupaj tastaturu kad si na forumu a raja drustvo i socijala ce doci......vidjeces......ja i u svom gradu volim da povremeno soliram od svega i drustva i drugarica samo ja ja i ja a o momcima da ne pricamo......vise se i ne sjecam zadnjeg prekida tako da ovaj....... neka te malo i same nije to ni malo lose iskustvo osim ako te bas ono hastra samu

[tigris]

eh da, jedne prilike cu ti pricati ko me sve zivcira ovdje smao laganini

[Any]

eh da, jedne prilike cu ti pricati ko me sve zivcira ovdje smao laganini

upalila si plamen u srcu MOMMMMMMMMMM
jes' se treba rasplamsala tito dragiiiii

[Zadig]

prije neku noc radim nesto u skontam da mi citav dan nesto fali...reko sta mi to fali nesto se osjecam prazno neispunjeno....

i dalje ne kontam...sta je to sto mi je taj dan falilo.
Nista se nije desilo, sve je normala, sam radim, sam jedem, kuham, hodam, vozim, vjezbam....

na kraju radnog vremena mi pridje kolegica sa posla nesto sam je ja savjetovo oko nekih stvari sta da radi, kako da se postavi (stalno se svadja sa momkom), zagrli me i sve snage, poljubi u obraz, nasmije se i kaze: thank you so much honey, you have no idea how happy I am...

je i dalje sutim, ona se okrene i ode....ja stojim na dance floor-u, klub prazan vec....i skontam, da mi je taj dan falio ljudski dodir, zagrljaj, miris zene, iskreni pogled i osmjeh, malo paznje....
eto to mi ponekada ocito fali...u samoci....

[in medias res]

JOj Zadig, pronadoh se u tvojim rijecima.......nazalos si u pravu. I ja se vrlo cesto osjecam prazno, osamljeno iako je oko mene ljudi koliko hoces, a meni i dalje nesto nedostaje i nedostaje!!!!!! Al' ja znam sta je to, samo sto trenutno ne mogu promijeniti, pa stalno sebi govorim strpljenja, strpljenja.........a za to vrijeme radim i obavljam svoje obaveze najbolje sto mogu.......ali ta emotivna usamljenost ubija, covjece, a nikako da ubije do kraja:) badava su i izlasci i raja i druzenja i internet, kad ti fali ono "nesto"

[PipiDugaDevetka]

Internet je surogat druženja. Čini mi se da sve više i više ima surogata za sve. Najduhovitiji forumski likovi su, ustvari, najtužniji u RL.

[melrose]

Strpljen spasen. Pokusavaj sve sto su ti savjetovali, kreci se sto vise medju ljudima (posao, kursevi, udruzenja) i jednom ce zafercerati. Ne mozes na silu naci prijatelje, isto kao sto ne mozes na silu naci partnera. Ja sam isto izbirljiva i radije sam solo, nego da se druzim samo da nisam sama. Nije da tim ljudima nesto fali, nego jednostavno nema onog klika. I 100x sam primijetila da bi se neko samnom druzio, ali...meni jednostavno nije to bilo to, pa sam eskivirala (iako sam bila zainteresirana da nadjem drustvo, ali eto ne bas to). I ako se tu jos doda moja urodjena crta a to je da sam socijalno lijena...vise sam tip koga treba zabavljati, a ne tip koji zabavlja.

[Chemist]

Socijalna inteligencija je pojam koji se u usamljenosti i samoci najbolje i najbolnije manifestira, nazalost za to nema Red Bulla da ti da krila...nadas se da ces sresti nekoga slicnog sebi, pa da se taj tocak pokrene...

[meksikana]

zelim upravo to...naci nekog slicnog sebi pa da s etocak pokrene ...jako fino receno...

[Jimmy McNulty]

Ima li nas još koji smo sami i usamljeni

U zadnje vrijeme mi je sve teže i teže, a kako sam skoro stalno sam sa sobom svakakve misli se čovjeku vrte po glavi. Jesam li ja kriv što skoro da nemam više s kim ni kafu popit, jesam li ja kriv što me nijedna djevojka nije pogledala godinama kamoli šta više. Šta tačno pogrešno radim pa i ono malo poznanika/drugova što sam imao polako diže ruke od mene.

Kako ne shvataju da nisam ja kriv što sam postao namćor i negativac, kao da sam se probudio jedno jutro i rekao eh od danas želim da budem emocionalni vampir. I ja bih da sam onaj stari Džimi koji je se stalno smijao i vjerovao u bolje sutra, ali ne ide to tako lako.

Dok sam bio mlađi nekako sam uvijek mislio da će stvari biti bolje, da će se popraviti ali kako godine prolaze sve je gore i gore. Svi oko mene su odavno u dugim vezama, sretni nasmijani, planiraju život i budućnost, a meni je highlight dana kad odem na teren da sa nekakvom dječurlijom, osnovcima malte ne, poigram basketa. Da njih nema vjerovatno bi protekao čitav dan da ni s kim ne progovorim osim sa roditeljima.

Još sad dolazi zima, neću moći na trčanje, na biciklo, neće bit ni basketa
Patetično je, ali toliko mi fali ljudski dodir ili zagrljaj, imam osjećaj da bih pukn0o i da bih se isplakao ko mala curica kad bi me neko zagrlio. Valjda je ljudima poput mene jednostavno suđeno da čitav život provedu u nekoj vrsti izolacije i osame. Od svega je najgore što apsolutno ne vjerujem nit se nadam da će stvari nekad biti bolje. Jer realno neće...

[Bluemore]

Poradi malo na sebi ako ne zelis nastaviti tu patnju
Proguglaj npr ana bucevic videa na yt

[BJB]

I
Još sad dolazi zima, neću moći na trčanje, na biciklo, neće bit ni basketa
Patetično je, ali toliko mi fali ljudski dodir ili zagrljaj, imam osjećaj da bih pukn0o i da bih se isplakao ko mala curica kad bi me neko zagrlio. Valjda je ljudima poput mene jednostavno suđeno da čitav život provedu u nekoj vrsti izolacije i osame. Od svega je najgore što apsolutno ne vjerujem nit se nadam da će stvari nekad biti bolje. Jer realno neće...

Bice bolje, Jimmy..
Ja sam u subotu provela cijela dan pred kompjuterom doradjujuci neke "zapostavljene" poslove..STarci su bili u Sarajevu-penzionerski izlet..Do trenutka kad sam trebala poci po njih, da se ne penju pjeske kuci, nisam ni rijeci progovorila s zivim insanom osim preko Vibera.
Pricala sam s rodicom koja me zivcirala, s kolegicom mladjom (rodicino godiste) i drugom kolegicom koja je na trudnickom, ali nekako kao da nisam ni pricala..
Tek kasnije navecer kad sam izasla u obaveznu polusatnu setnju shvatila sam koliko sam usamljena bila cijeli dan. Osjecala sam se k'o zatvorenik koji je bio u samici pa izasao.. Shvatila sam da mi nedostaju vremena kad je stara komsinica koja je malte ne bi clan porodice upadala 3-4 puta dnevno da vidi sta radimo, sta ce biti rucku. To sam tad nekad mrzila iz dna dushe, sad mi nedostaje..Ta stara komsinica je davno umrla ali je se sjetim vise puta nego nane rodjene..Stockholmski sindrom mozda..
Hvala Bogu pa radim..Pa imam svakodnevni kontakt s ljudima..Volim ja nekad biti i sama..Ali da mi se nesto desi starcima ( a stari su), signurno bih provodila vikende ne progovarajuci ni rijeci ni sa kim, osim ako ne odem u prodavnicu ili setnju..
Jimmy, mlad si, ganjaj cure, zeni se i pravi djecu i neces biti usamljen..Shvatila sam da ljudi kroz partnere i djecu rjesavaju taj problem ili aktivnosti neke, sport, stranka, sijela s prijateljima/izlasci..
Fitnes pa kafa + trac nakon toga..

[moonca]

Ima li nas još koji smo sami i usamljeni

U zadnje vrijeme mi je sve teže i teže, a kako sam skoro stalno sam sa sobom svakakve misli se čovjeku vrte po glavi. Jesam li ja kriv što skoro da nemam više s kim ni kafu popit, jesam li ja kriv što me nijedna djevojka nije pogledala godinama kamoli šta više. Šta tačno pogrešno radim pa i ono malo poznanika/drugova što sam imao polako diže ruke od mene.

Kako ne shvataju da nisam ja kriv što sam postao namćor i negativac, kao da sam se probudio jedno jutro i rekao eh od danas želim da budem emocionalni vampir. I ja bih da sam onaj stari Džimi koji je se stalno smijao i vjerovao u bolje sutra, ali ne ide to tako lako.

Dok sam bio mlađi nekako sam uvijek mislio da će stvari biti bolje, da će se popraviti ali kako godine prolaze sve je gore i gore. Svi oko mene su odavno u dugim vezama, sretni nasmijani, planiraju život i budućnost, a meni je highlight dana kad odem na teren da sa nekakvom dječurlijom, osnovcima malte ne, poigram basketa. Da njih nema vjerovatno bi protekao čitav dan da ni s kim ne progovorim osim sa roditeljima.

Još sad dolazi zima, neću moći na trčanje, na biciklo, neće bit ni basketa
Patetično je, ali toliko mi fali ljudski dodir ili zagrljaj, imam osjećaj da bih pukn0o i da bih se isplakao ko mala curica kad bi me neko zagrlio. Valjda je ljudima poput mene jednostavno suđeno da čitav život provedu u nekoj vrsti izolacije i osame. Od svega je najgore što apsolutno ne vjerujem nit se nadam da će stvari nekad biti bolje. Jer realno neće...

Hoce,nemoj slucajno da prodje dan a da nisi izasao van kuce. Nadji razlog.

[edo_79]

Ima li nas još koji smo sami i usamljeni

U zadnje vrijeme mi je sve teže i teže, a kako sam skoro stalno sam sa sobom svakakve misli se čovjeku vrte po glavi. Jesam li ja kriv što skoro da nemam više s kim ni kafu popit, jesam li ja kriv što me nijedna djevojka nije pogledala godinama kamoli šta više. Šta tačno pogrešno radim pa i ono malo poznanika/drugova što sam imao polako diže ruke od mene.

Kako ne shvataju da nisam ja kriv što sam postao namćor i negativac, kao da sam se probudio jedno jutro i rekao eh od danas želim da budem emocionalni vampir. I ja bih da sam onaj stari Džimi koji je se stalno smijao i vjerovao u bolje sutra, ali ne ide to tako lako.

Dok sam bio mlađi nekako sam uvijek mislio da će stvari biti bolje, da će se popraviti ali kako godine prolaze sve je gore i gore. Svi oko mene su odavno u dugim vezama, sretni nasmijani, planiraju život i budućnost, a meni je highlight dana kad odem na teren da sa nekakvom dječurlijom, osnovcima malte ne, poigram basketa. Da njih nema vjerovatno bi protekao čitav dan da ni s kim ne progovorim osim sa roditeljima.

Još sad dolazi zima, neću moći na trčanje, na biciklo, neće bit ni basketa
Patetično je, ali toliko mi fali ljudski dodir ili zagrljaj, imam osjećaj da bih pukn0o i da bih se isplakao ko mala curica kad bi me neko zagrlio. Valjda je ljudima poput mene jednostavno suđeno da čitav život provedu u nekoj vrsti izolacije i osame. Od svega je najgore što apsolutno ne vjerujem nit se nadam da će stvari nekad biti bolje. Jer realno neće...

Drug moj i sam sam ti u skoro sličnoj situaciji. Doduše ja imam još uvijek izaći kafu popit s nekim, ali ne možeš te ljude stalno smarati jer možda i oni imaju neke svoje planove. A to što se djevojaka tiče.... jedino da atomska padne pa da mene neka pogleda, jer jbg ako si single, i k tomu još ženjen bio, ma nema te niđe, dok sam u braku bio jbt pa sve nešto disi ti, pa šta ima, pa kako si, sad prolaze kraj mene k'o da imam sidu, sifilis i još sepet smrtonosnih bolesti .......

Ja nit sam namćor ni negativac, samo sam jednu noć sjeo i ono realno poslagao sebi prioritete i rekao, umjesto bančenja i dernečenja do neka doba, hajmo vidjeti šta se može od ovo malo života napraviti. I eto... nije da se hvalim, ide mi nekako, polako ali sigurno. Nasmijan sam ja i umijem i druge da nasmijem (tako kažu) ali finta je da imam tu negdje u dubini duše šupljinu neku, zviždi burazeru ubi promaja i hladnoća .....

Jebiga šta da ti kažem, guraj dalje ... valjda će bit bolje ....

[mO k3]

Ima li nas još koji smo sami i usamljeni

U zadnje vrijeme mi je sve teže i teže, a kako sam skoro stalno sam sa sobom svakakve misli se čovjeku vrte po glavi. Jesam li ja kriv što skoro da nemam više s kim ni kafu popit, jesam li ja kriv što me nijedna djevojka nije pogledala godinama kamoli šta više. Šta tačno pogrešno radim pa i ono malo poznanika/drugova što sam imao polako diže ruke od mene.

Kako ne shvataju da nisam ja kriv što sam postao namćor i negativac, kao da sam se probudio jedno jutro i rekao eh od danas želim da budem emocionalni vampir. I ja bih da sam onaj stari Džimi koji je se stalno smijao i vjerovao u bolje sutra, ali ne ide to tako lako.

Dok sam bio mlađi nekako sam uvijek mislio da će stvari biti bolje, da će se popraviti ali kako godine prolaze sve je gore i gore. Svi oko mene su odavno u dugim vezama, sretni nasmijani, planiraju život i budućnost, a meni je highlight dana kad odem na teren da sa nekakvom dječurlijom, osnovcima malte ne, poigram basketa. Da njih nema vjerovatno bi protekao čitav dan da ni s kim ne progovorim osim sa roditeljima.

Još sad dolazi zima, neću moći na trčanje, na biciklo, neće bit ni basketa
Patetično je, ali toliko mi fali ljudski dodir ili zagrljaj, imam osjećaj da bih pukn0o i da bih se isplakao ko mala curica kad bi me neko zagrlio. Valjda je ljudima poput mene jednostavno suđeno da čitav život provedu u nekoj vrsti izolacije i osame. Od svega je najgore što apsolutno ne vjerujem nit se nadam da će stvari nekad biti bolje. Jer realno neće...

Pa koliko ti je godina..

[saale]

i vrjeme u kojem zivimo ima dosta udjela u tome sto su se ljudi povukli u sebe, besparica,,,lazni moral,,tesko je danas imati pravog prijatelja ili srodnu dušu

I ja sam jedan od usamljenih jbg jednostavno to donesu godine jrani se ozene drugarice udaju i odjednom puf nemas s kim popiti kafu

eh sta je po meni najgore, sto se covjek navikne na tu samocu a godine idu

[graue_maus]

[MOSALJOZE]

Uzimaš mi hljeb

[edo_79]

i vrjeme u kojem zivimo ima dosta udjela u tome sto su se ljudi povukli u sebe, besparica,,,lazni moral,,tesko je danas imati pravog prijatelja ili srodnu dušu

I ja sam jedan od usamljenih jbg jednostavno to donesu godine jrani se ozene drugarice udaju i odjednom puf nemas s kim popiti kafu

eh sta je po meni najgore, sto se covjek navikne na tu samocu a godine idu

Danas sve to nešto, hajd da budemo prijatelji .... meni ne treba prijatelj niti veza za jednu noć .... materijalizam je jedan od faktora zašto se svi zatvaraju u sebe, daj sam da ja imam više od njega ili nje i sve 5.

[edo_79]

Ta je ti miše sivi